A Brief History of the Sarap Brotherhood

 

WWW.SARAPI.ORG  Genealogija crnogorskog bratstva SARAP

      

.GENEALOŠKE LINIJE

BRATSTVA

BANOVIĆI

ĐURAŠEVIĆI

KALUĐEROVIĆI (NIKOLIĆI)

KARADAGLIĆI (VUKIĆEVIĆI)

LALIČIĆI

MARKIŠIĆI

VUČKOVIĆI

VUJANOVIĆI

VUKIĆEVIĆI

.

PRILOZI

.

V

V

V

 

RIJEČ PRIREĐIVAČA

JOVAN IVOV VUČKOVIĆ - 

PISMO

MAJKA REVOLUCIONARA

PRIPOVJETKA O BOŽINI SARAPU

BROJ OGNJIŠTA
SVADBA USTANIKA
BARJAKTARSTVO
LJUBOTINJSKO KOLO
NEMIRNI ŽIVOT
PRVI SARAP U RUSKOJ ŠKOLI
UKRATKO O SARAPIMA
KNJIGA I
KNJIGA II


Barjaktarstvo

Plemenska i bratstvenička tradicija u Crnoj Gori vezuje prve zastave i prve barjaktare za ličnost i doba mitropolita Danila Petrovića Njegoša.
Prvi barjaktar u porodici Vučković-Sarap a i u plemenu ljubotinjskom, bio je Marko Vučkov, savremenik mitropolita Danila, a iza njega još šest njegovih potomaka.Pod njim je poginuo i njegov unuk Staniša Damjanov a mnogi barjaktari iz bratstva su ranjavani i odlikovani. Prema dokumentaciji iz Državnog arhiva, barjak u ovoj Sarapovoj porodici bio je u kontinuitetu od 1696.-1862. godine, sa kratkim prekidom u vrijeme Šćepana Malog; nakon toga od 1876. do pada Crne Gore 1916. godine. Od 1862. do 1876. godine četni barjak je bio u porodici Drecun.
O istinitosti ovih navoda svjedoči dokument Ministarstva vojnog Kraljevine Crne Gore, koji se nalazi u Državnom arhivu.

Godine1862. barjaktar Vuketa Dumov nosio je ovaj barjak koji je naslijedio od oca i njegovih predaka. Bio je veoma hrabar i poznat po čojstvu i gostoprimstvu. U boju na Klisici 1862. godine, zamjerio se vojvodi Petru Deriglavi, jer nije poslušao njegovo naređenje da se vrati sa barjakom sa kojim je bio u opasnosti da ga Turci zarobe. Vojvoda ionako nije volio Sarape koji su se isticali čojstvom i junaštvom. Poslije ovoga boja, optužio je Vuketu kod vojvode Mirka Petrovića, i tražio da se barjak da jednom Drecunu. Tako je i bilo. Sarapi su se pobunili zašto da im Drecun bude barjaktar, kada je Sarapa dva puta više bilo u četi nego Bogućana, tim prije što je barjak bio na Prekornici od 1696. godine.

U ovoj raspravi oko barjaka umiješao se i knjaz Nikola, preko svog oca vojvode Mirka, koji je podržavao vojvodu Petra. U potraživanju barjaka u ovoj raspravi najviše se istakao Nikola Tomanov Vučković. Kada je došao da se žali kod vojvode Mirka, ovaj mu je rekao: "Neka ga sad nosi Drecun, pa ako pogine, ti ćeš ga dobiti ..." I zaista, u prvom boju poginuo je Drecun, a Nikola je ponovo dobio barjak Vučkovića.

Kada je Nikola postao barjaktar, glavari Ljubotinjski su ga nagovarali da barjak vrati Vuketi. On se nije time mogao pomiriti, pa je stvar došla do samoga gospodara. Kada ih je saslušao, Gospodar je rekao: "Ti si ga dobio i neka ti je srećan. A Vuketa je dobar čovjek i neka bude kod mene perjanik." Vuketa je otišao u perjanike, a Nikola je i dalje ostao barjaktar čete prekorničke. U borbi za oslobođenje Bara i Ulcinja, pod ovim barjakom dobio je zlatnu Obilića medalju.
Nakon ponovnog preuzimanja četnog barjaka, porodica Vučković-Sarap zadržala je barjak  još 40 godina, a nosili su ga Nikola Tomanov i njegov sin Pero.
U bici pod Taraboš  Pero je od gospodara dobio bataljonski barjak, a četni dao sinovcu, koji ga je nosio do  kapitulacije Crne Gore 1916. godine. Kapitulacijom Crne Gore, Pero je u Podgorici svoj bataljonski barjak a njegov sinovac Savo bratstvenički četni, stavio u njedra i donio na Prekornicu da se poslije punih 220 godina više nikad ne razvije.

Ovo je jedinstven primjer čak i u Crnogorskoj istoriji, da toliko godina jedna porodica u kontinuitetu nosi ratni barjak.

 

  Cetinje 2009. god                                                                                            priredio P.V-Sarap                                            

kontakt e-mail:sarapmne@gmail.com