A Brief History of the Sarap Brotherhood

 

WWW.SARAPI.COM  Genealogija crnogorskog bratstva SARAP

      

.GENEALOŠKE LINIJE

.

BRATSTVA

BANOVIĆI

ĐURAŠEVIĆI

KALUĐEROVIĆI (NIKOLIĆI)

KARADAGLIĆI (VUKIĆEVIĆI)

LALIČIĆI

MARKIŠIĆI

VUČKOVIĆI

VUJANOVIĆI

VUKIĆEVIĆI

.

PRILOZI

.

V

V

V

 

RIJEČ PRIREĐIVAČA

JOVAN IVOV VUČKOVIĆ - 

PISMO

MAJKA REVOLUCIONARA

PRIPOVJETKA O BOŽINI SARAPU

BROJ OGNJIŠTA
SVADBA USTANIKA
BARJAKTARSTVO
LJUBOTINJSKO KOLO
NEMIRNI ŽIVOT
PRVI SARAP U RUSKOJ ŠKOLI
UKRATKO O SARAPIMA
KNJIGA I
KNJIGA II

 

PISMO SINOVIMA

 

Jovan Ivov Vučković

 

We are publishing a story of a Montenegrin emigrant from Prekornica. It is unusual for the fact that the author communicated the story of his life through a letter to his son. This epistolary story originated in a hospital in Pennsylvania during war in 1942 when he thought he would never again see his family that stayed in Montenegro. Destiny had the author live until old age and with his family visit Montenegro again.

 

 

Hazleton Pensilvanija U. S. A. 1942. godine, kad sam mislio da neću nikada vidjeti moje sinove, uzrokom moje bolesti i rata, napisao sam ovo pismo.

 

Dragi moj sine, nisam ti mogao ispuniti želju da ti napišem nešto o mom životu, jer je rat prekinuo našu prepisku. Ono što sam namjeravao da ti napišem u pismo, to ću napisat evo ovdje u ovu knjigu, jer nju ćeš dobiti ma kad bilo, i ma šta se sa mnom desilo. Iz računa i mog piskaranja najbolje ćeš viđet o čemu sam mislio i težio u ovu zemlju, a tamo si moga dobit skoro sve ove stvari koje ću ti napisat.

Znaš da je čovjeku najteže pisat o sebi, ali ovo nije za štampu nego za svoju đecu koja trebaju da znaju ukratko, ali glavno o prošlosti svog roditelja.

Rođen sam 1898. g. 20 januara. Osnovnu školu sam počeo 1905. kod popa Steva Drecuna, a promijenio sam učitelje, Petra S. Đurović - (Tabuk), Pera N. Kaluđerovića, Iliju V. Lopičića, Jovana N. Dapčevića, sve na Ljubotinj. U cetinjsku Gimnaziju upisao sam se 1910. god, bio je direktor Mirko Mijušković, a razredni starešina g. Nešković. Zatekao me Balkanski rat sa Turskom u 2. razred 1912. Škola je zatvorena zbog rata. Blažo, moj brat došao je iz Amerike u rat kao dobrovoljac o svom trošku i doveo četvoro đece i ženu koja je bila s njim pošla 1908. u Ameriku. Donio je nešto duga. Naš otac od 64 godine bio je u četu i nosio barjak pod Taraboš. Pošto je Blažo došao, a s njim Pero i Savo i mlogi drugi rođaci i seljani, ja sam iša pod Taraboš da ih vidim. Mlogo me je zanimalo da vidim kako se to ratuje. Nisu mi dali da dugo stojim kod njih jer su se bojali. Turske su granate padale oko njihova logora svakodnevno.

Pošto se rat svršio, trebao sam nastavit školu, ali domaće prilike nisu dozvolile. Ja sam sa ocem ostao da radim, a Blažo je 1913. pošao u rat na Bugarsku. Onda je Crna Gora poslala Srbiji 12.000 crnogorske vojske u pomoć na Bregalnicu. 1914 g. Blažova je žena umrla i petoro đece ostadoše bez majke, jedno tek rođeno. Naš otac i majka bili su stari, đeca naučena u Ameriku na dobar i ugodan život, teško ih je bilo podizat, svi smo za njih radili. U avgustu zarati Austro-Ugarska na Srbiju, a Crna Gora na Austriju. Nastade Evropski rat i pokolj. Sa četom prekorničkom pošao sam i ja na vojsku. Riječka brigada bješe na Obzovicu. Savo Mićov je nosio četni barjak, a Blažo je nosio bataljonski barjak jer Pero Nikolin, naš brat od strica nije bio doma, no u Ameriku. Ja sam uzeo Blažovu pušku i bio nekolika dana u četu bez državnog taina. Otac nije bio doma, trefio se u Zetu kod rođaka. Mene je komandir bataljona Periša B. Vujović razoruža, tj. kao nepunoljetnom oduze mi pušku pod izgovorom da država nema dovoljno pušaka za vojne obaveznike. Bio sam ljut, išao sam kod kralja i molio za pušku i da me primi u vojsku. Bilo je sa mnom još mlogo mojih vrsnika. Sve nas je kralj odbio sa lijepim riječima: da smo još mladi za ratno stradanje. Ipak ni­sam stio ić kući. Majka je donosila hrane, u to došao je i otac iz Zete. Žalio sam mu se. On mi je reka: Ja imam pušku ne državnu no moju ličnu, ona je dosta za mene i tebe, a kad se boj počne, biće pušaka za onoga ko je za nju. On je imao Tursku konjičku mauzerku sa 200 fišeka, koju je donio iz Skadra. Ni on nije bio vojni obaveznik jer je bio prošao godine, ali je dobijao državno trebovanje kao vojnik, pa mi i to reče: Ovo kilo hleba što ja primam dosta je za mene i tebe. Bio sam zadovoljan.

Poslje nekoliko dana dođe naredba, da se nastupa noću u Boku Kotorsku. Naš batalion imao je da nastupa preko planine od Obzovice za Uništa Braićka. Pošli smo. Ja sam pratio oca i pazio, star je, noć i planina. Cijelu noć smo išli kako je ko moga, ujutro bili smo na Uništa, neprijatelja nije bilo niđe. Isti dan se otac razbolje od ponture. Treći dan batalion ode pud Budve, a ja oca prenijeh na Braiće, otolen drugi dan na Obzovicu pomoću vojnika iz Ceklinskog bataliona koji su još bili na Braiće. Na Obzovicu sam bio sam kod njega 3 dana dok je treće jutro u zoru ispustio dušu. Bio mi je rekao još ranije da ga imam ukopat na Obzovicu. Poslao sam glas u batalion, i komanda je poslala 100 vojnika da ga sahrane. Sahrana je izvršena istog dana kad se francuska flota pobila pod Budvom sa austrijskom flotom i potopila austrijsku krstaricu Zenta. Kad je pop Niko Dapčević nad grobom čitao potonje vječnaja pamjat, flote su zapucale, bila je strašna grmljava od topova. Vojnici koji bjehu došli iz bataliona na pogreb, ugrabiše puške i potrčaše uz Đurđevo ždrijelo, ali dok su u bukve stigli pucanje je prestalo. Ja sam za njih bio priredio ručak, ali se oni nisu vratili, već su nastavili put za Braiće, a ja za njima posla četiri žene koje su im odnijele ručak u han Mitra Krstova Martinovića. A kad su stigli u batalion, Blažo je platio svemu batalionu rakije da pije pred dušom našeg dobrog oca.

Poslje dva dana ja sam poša u batalion koji je bio na Trešnjicu, u Donji Grbalj. Opet mi nisu šćeli dat trebovanje, ali sam imao pušku pokojnog oca. Sa Trešnjice prešli smo na Jarišta pri Koložunju, odaklen sam nekoliko puta hodio kući da donosim hleba. Sa Blažom sam se kara oko puške pokojnog oca. Žao mi je na Blaža bilo što nije stio pitati komandira da mi dadne trebovanje, a nagovara je Marka Nikolina oficira čete, da me goni iz čete. Tako sam na njega bio ljut sve dok Pero Nikolin ne dođe iz Amerike sa još nekolicinom. Oni su išli da pristupe kralju i da uzmu puške sa Cetinja. Ja i Dušan Jokov Banović pošli smo sa njima, kralj ih je lijepo primio i reka im da se jave Iliji Hajdukoviću u laboratoriju da prime puške. Ja i Dušan pošli smo sa njima, kao da smo i mi došli iz Amerike. Ali nema pušaka ni za ove stare ratnike koji po drugi put dolaze iz Amerike da se bore za svoju domovinu, a nekmoli za nas. Tri dana su oni i mi s njima čekali jer nisu šćeli primiti stare verdelove puške. Opet su išli kod kralja i žalili mu se. Tek treći dan dobili su turske mauzerke, ali za mene i Dušana nije bilo pušaka. Došli smo sa njima na Jarišta. Blažo je dao Peru barjak, a mene oduzeo očinu pušku. Tako ja i po drugi put bih razoružan. Pero je volio da ja budem u četu i, rekao je rođaku Marku oficiru da me uvrsti na trebovanje, što je ovaj i uradio te i ja uljegoh u četni i bataljonski spisak kao vojnik iako bez puške. Zajmao sam je od drugih rođaka kad sam išao na stražu sve dok jednu noć pukoše oblaci, nastade potop od kiše i vjetra, te Milo Savićev pade niz jednu među, odniješe ga u bolnicu u Budvu, a naređenje dođe da se nastupa u Šišiće i Nalježiće, te ja uzmi Milovu pušku. Kad ovaj dođe iz bolnice, bjehu đakovi pozvani u školu i nekoliko pušaka bješe ostalo u komandu, te Milo dobi drugu, a njegova ostade kod mene. Ja nisam poša u školu, volio sam ratovat. Sad su me svi u četu voljeli.

Kad je Riječka brigada 1915 g. određena da ide u rezervu Hercegovačkom odredu, Blažo je navaljeva na mene i presiju činio da ostanem kući. Ja nisam stio. Kad smo stigli u Nikšić, kralj je darovao barjaktaru Peru jednog konja iz kraljeve štale.

 

Barjaktar Pero Nikolin

 Ja sam š njim uživao, jahao sam ga svakodnevno i pazio više nego Pero za sve vrijeme koliko smo bili u Pivu, na Brezna. Poslije tri mjeseca vratili smo se na Lovćen. Sa Lovćena mene je oficir odredio da idem u Budvu na mitraljeze. Bili su došli iz Amerike neki novi mitraljezi, pa su se tražili za njih mladi ljudi. Pošao sam u Budvu u odjeljenje Milovana Đurovića, potporučnika pod komandom Radoice Damjanovića, kapetana. Poslije nekokoliko dana dobili smo poziciju na Pobrđe, Donji Grbalj. Tun smo ostali do pravoslavnog Božića kad je Austrija poduzela ofanzivu na Lovćenski odred. Na ovi Božić 1915 g. u zoru, prva granata bila je poslata na kuću u kojoj smo mi živjeli. Ustali smo i iznijeli municiju i svu u šančeve smjestili. Topovska paljba bila je cio dan. Naša su dva šanca bila zakopana i utvrđena na mjesta đe neprijateljsko đule nije moglo pogodit, i tun smo izdržali 24 sata. Neprijatelj je uveče došao blizu, pucali smo na njega, ali to ga nije zadržalo da ne napreduje. Na Boži dan pred zorom dobili smo naređenje da otstupamo za Lastvu. Komanda i mi bojali smo se da će nas neprijatelj presjeć u Mrčevo polje. Konja nismo imali, sve smo sami morali nositi. Ujutro pod Lastvom pitamo za pomoć generala Iva Đurovića. On kaže: Nemam nikoga da vi dam, svak je poša kud je ko stio. Što ne možete nosit, bacite u tu vodu. Vojska je, tj. Crmnička brigada u neredu, nije više slušala naređenja. Nas 36 ljudi u našem mitralješkom odjeljenju odstupali smo po komandi. Iznijeli smo oba mitraljeza na Majstore, padao je snijeg, noćili smo u kuću Miha Kustudije. Zećani su držali predstražu. Ujutro smo pošli na Ivanova Korita, na Lovćen. Ovog dana došo je kralj Nikola sa svitom svojih držanika. Knjaz Petar, komandant Lovćenskog odreda proizvodio je oficire od prostih vojnika. Kralj je stio da ide u susret Švabama koji su već bili na Lovćen. Ljudi su ga vratili. Grdio je generala Nika Pejanovića sa Riječkom brigadom kako je pustio Lovćen neprijatelju. Mi smo za sve ovo vrijeme bili tun. Na vrh Presjeke smo zakonačili pod vedrim nebom u snijegu. Sjutradan smo pucali na Švabe pod komandom generala Luke Gojnića, a uveče odstupili. Išli smo od mjesta do mjesta dok u Podgoricu nismo položili oruže pred neprijateljem po naređenju ministra vojnog generala Radomira Vešovića.

 

Ropstvo

 

Oni koji su se predali na svojim kućama bili su odvedeni u ropstvo. A mi koji smo u Podgoricu položili oruže, ostali smo na svojim kućama. Kad sam došao doma, vidio sam da je velika vojska počivala u selo i svu hranu za stoku bili su Švabe uništili. Tako je stoka bila ostala bez hrane, ali narod je imao. Zima je bila pa se nije radilo, često su ne švapski žandari gonili uveče sa sjednika da idemo spavat. Na proljeće su me uzeli na državnu rabotu. Ja sam morao ići na ove državne rabote, jer kad bi Švabe tražili iz sela neki broj radnika, pa kad se taj broj dijelio po kuća i porodica, nas Tomaševiće bi uvijek dopalo jedan da ide, a ko će nego ja. Pero stari, i kao barjaktar bataliona bilo me sramota da ide na švapske radove. Savo isto tako, Blažo isto tako, Marko Ilijin imao je sitnu đecu i bio je u oskudicu, pa smo i njega zaštićavali da stoji kod đece i familije. Ja idem na njihova i na moje mjesto, u Bukovicu, pa sam pobjega. Kad su došli žandari da me ponovo vode, pobjegao sam na Obzovicu kod Dušana Čakića i počeo radit na cetinjski vodovod od Vrela. Dušan me zaštitio kao inžinjer opštine cetinjske, pod izgovorom da mu trebam. Ovđe su komiti jednu veče razoružali i opljačkali inžinjera Korićića, Švabu. Za sve vrijeme ropstva prošo sam dobro, nisam sa Švabama imao nikakva posla, osim ukoliko sam radio za njih. Bilo je teških dana od gladi, jednom sam ponio 1600 kruna na Rijeku Crnojevića i sve sam ih dao za 40 kila brašna, i to krijući. Da su me Švabe opazili, bi mi ga odnijeli. Potrošili smo grdne pare samo da Blažova đeca ne ostanu bez hleba koji dan. Najveća želja koju sam ikada imao u životu, bila mi je: da mi je viđet da Švabe izidu iz Crne Gore. I to sam doživio 1918. g, bio sam srećan. Prije nego su izašli ja sam se naoruža njihovom puškom, ukrao sam je s Rijeke Crnojevića.

Moja radost nije dugo trajala pošto su Švabe izašle. Pojavila se politička agitacija za ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Jedni su Crnogorci zastupali bezuslovno ujedinjenje, dok su drugi zastupali uslovno i jednako pravno ujedinjenje sa Jugoslovenima. Ovi prvi su osuđivali kralja Nikolu, da je izdajnik srpstva i zahtijevali da mu se zabrani povratak u Crnu Goru. Ovi drugi su ga branili i zahtijevali da dođe u Crnu Goru, pa da mu narod sudi. Ako bude ispravan neka zauzme mjesto prvog kralja Jugoslavije. Ova grupa koja je zastupala srbijansku politiku bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, stvorila je Veliku narodnu skupštinu u Podgoricu i izglasala bezuslovno ujedinjenje. Ja sam pripada ovoj drugoj grupi za uslovno ravnopravno ujedinjenje. Poslje Podgoričke skupštine među ove dvije grupe, razvila se politička partijska borba, u kojoj sam i ja ponekad neku ulogu igrao kao ordonans komandira Đura Dragova Šoća, koji je bio vođa naše partije u Ljubotinj.

 

Revolucija

 

Agitacija jedne i druge partije, bjelaša i zelenaša, kako su grupe nazvane, dovele su do oružanog sukoba. Na Badnji dan 1918. godine naša grupa zelenaši imali su dogovor da dignu ustanak, protivu bjelaša i srbijanaca koji su bili u Crnu Goru. Vođe zelenaša bili su Jovan Simonov Plamenac i Risto Vidakov Popović. Trebalo je prvo otet Cetinje, i zato je trebalo da mi Ljubotinjani na Božić ujutro budemo na Zagrablje i ufatimo položaj od Kabla do Đinova brda. Ovo je bio raspored komandira Petra Lompara. Kako je ministar Jovan Plamenac na Badnji dan bježeći preko Dubove, promijenio ovu dispoziciju da Lju­botinjani budu oko Rijeke, i čekamo njega dok dođe sa Crmničanima, naš položaj oko Cetinja ostao je prazan. I kad je borba na Božić počela bjelaši iz Cetinja, ovo su iskoristili, i ovim položajem zašli Konadžijama iza leđa i razbili Katunjane. Sa ovim je izgubljena bitka i naš ustanak je propao. Bilo je pogibije i pljačke među Katunjanima, ali Ljubotinjani su se spasli što smo se sa Rijekom sporazumjeli da se vratimo kućama, a oni će vratiti vojsku koja je već bila došla na Obzovicu, i da sjutradan pusti se da pljačka po Ljubotinju. Pred ovom vojskom bio je komandijer Vukašin Božović. Istu noć kad smo se vratili kućama, kapetan Luka Dajković je doša na Prekornicu, odaklen sam ja sa njim kao ordonans pošao na Obzovicu. Dajković je saopštio Božoviću da se vrati sa vojskom. Božović kaže: Ja ne primam naređenja sa Rijeke, nego sa Cetinja. Ja sa vojskom idem kud sam krenuo. A Dajković njemu kaže: Ako dođeš u Ljubotinj, nećeš nać samo Ljubotinjane pred sobom, nego svu Riječku nahiju. Ova vojska nije dodila, a mi smo ostali mirni.

Zatočnici-Jusovača(na slici su I neki Sarapi)

Moje bjekstvo iz Crne Gore

 

Pošto je propao naš ustanak i bjelaši sa Srbijancima zavladali kako su znali i umjeli, nastali su progoni viđenijih ljudi. Osjećao sam nepravdu. Plamenac je pobjegao preko Krajine i Albanije i sa njim šest Ljubotinjana koji su ga pratili. Pobjegli su sa njima i neki Crmničani, još po neko bježi, ne zna se kuda, ali neko kaže da Talijani u Baru daju izruku Crnogorcima koji bježe. U janu­varu mene pozvaše na Cetinje da služim vojsku, te ja se dogovori sa Jovanom Ilijinim Vučkovićem i Blažom Milovim Banovićem, da bježimo kod Talijana u Bar, pa đe ne oni isprate. Kud god pođemo javićemo se kralju Nikoli i vladi u Pariz. Tako i uradimo. Dođemo u Bar, tu policija uhvati Blaža Banovića, te i mi dva im se javimo da smo sa njim došli zajedno i da on nije bjegunac. Sprovedoše nas kod šefa Žandarmerije u stari Bar. I kod ovog se lažima oslobodimo i iste noći pobjegnemo u Tuđemile kod rođaka Marka Kušinova. Ovaj nas savjetuje da se doma vratimo, ali mi nećemo, idemo planinom preko Albanije, rekosmo. Pobiće vas Arnauti, reče nam Marko. Neka pobiju, nazad nećemo, rekosmo mi. Ujutro odemo uz Rumiju, pa Krainom. Mal Kola glavar sela Livari, dade nam dva pratioca. Tako smo dva dana pješačili dok smo došli kod Talijana u Beltoj pod Brdicom. Tu smo kod Talijana dobili hrane ali nije bilo konaka osim u jednu crkvu na gole ploče. Nismo se znali razumjet, samo smo znali kazat ko smo i da bježimo kod kralja Nikole. Ujutro dali su nam auto i šofera i poslali nas u San Đovani Du Medovo. Ovde nas srete Stojan Bulatović iz Bara, i predstavi nam se: tumo Crnogorskih trupa pri talijanskoj komandi. Obradovali smo se i zatražili da nas povede među te crnogorske trupe. Dobili smo šatore i slame i talijanske šolice, i odosmo u crnogorske trupe koje su sačinjavala 92 Crnogorca. Komandant trupa bješe brigadir Andrija Raičević iz Lješkopolja. Jovan Plamenac nekoliko dana prije bješe poša za Italiju. Ovđe smo živjeli 3 mjeseca, dok jednog dana dođe naredba od Plamenca da svi idemo u Italiju. Bilo nas je sad 500 ljudi, i na dva parabroda pošli smo za Italiju. U Italiju dobili smo uređene kasarne i podijeli se u dva batalion. Prvi u Gaetu, drugi u For­miju. Svi smo dali ispite kakvo je koji zvanje imao u Crnu Goru. Mlogi su lažno dobili činove, a svaki po propisu jedan čin ili zvanje više nego je imao. Nas tri smo pravo kazali, i tako Jovan i Blažo dobiše čin potporučnika, a ja čin desečara. Znači uz hranu i spavanje u kasarni još 60 lira mjesečno za duvan. Kad smo se razvrstali kojem rodu oružja koji pripada, ja sam otiša u Gaetu na mitraljeze. Nastala je obuka, išli smo na izencir prije i poslje podne. Živjeli smo veselim životom u nadi da će Crna Gora dobiti svoje pravo, i naš kralj sa nama.

 

Jovan Iv.i blažo Ilin(stoje),Stanko Mitrov I Jovan Ilin(sjede)-neki Vučkovići u Gaetu

Ekspedicija za propagandu

 

Jednog dana pri kraju maja mjeseca 1919. god. poslje podne reče mi kapetan Todor Borozan: Jovane spremi se i uzmi sa sobom što mož od svojih stvari nosit, idemo negđe službeno. Nisam znao kuda ćemo, ali sam se spremio i došao na određeno vrijeme. Kad tamo evo još puno drugih, svi smo ušli u voz i pitamo se kud idemo. Nitko neće da kaže. Voz je poša. Zabranjeno nam je izlazit iz voza ko nema talijansku uniformu. Mi smo svi imali crnogorsku uniformu. Drugi dan ujutro stigli smo u Monopoli, pristanište na Jadransko more. Ušli smo na jedan trgovački brod, digoše se jedra i mi odosmo na more. Onda nam je komandijer Krsto Zrnov Popović održao govor i kazao kuda idemo i zašto. Idemo u Crnu Goru, da kažemo našoj braći da Crna Gora mora ući u Jugoslovensku zajednicu sa svima svojim pravima. Naš kralj mora doć u Crnu Goru, ako je kome kriv, kriv je nama Crnogorcima, i mi ćemo ga sudit. On od narodnog suda ne bježi. Svak će od vas poći u svoje selo, čuvajte se nemojte koga napadat. Nemojte otimat ili pljačkat, ako vi što ustreba od naroda, ištite i platite, ako nemate da platite, dajte priznanicu pa će naša vlada sve platit kome se šteta napravi, i.t.d.

Pokazao nam je oružje u brodu, bile su tu puške, bombe i 9 mitraljeza. Sve smo to oruže probali na morsku pučinu.

Jovan Ivov Vučković-Sarap,Gaeta

 

Putovanje iz Italije

 

Bio je prvi juna 1919. god. kad smo se uvezli u more, dan je bio topal, pucali smo bombama, puškama i mitraljezima, pjevali smo bezbrižno ne sluteći šta će se sa kojim dogodit, ili kakve će posljedice naš put donijet narodu u Crnu Goru. Dvije noći i 3 dana smo se vozili na ovom brodu. Prvu veče zahvatila nas je fortuna tako da smo osvanuli negdje ispod Grčke. Kapetan broda tražio je pomoć koju smo treći dan dobili negdje ispod Drača. Talijanska podmornica srela je naš brod i odvezla ga u Medovski zaliv. Tu smo ostali cijelu noć i dan. Drugu veče naš brod podmornica je dovela pod Možurom đe smo se barkama iskrcali na suvo sa svom našom opremom. Bilo nas je 150.

Predanili smo u Možuri, a uveče pošli uz Lisinj. 150 ljudi sa svom vojničkom opremom i svojim prtljagom, nosili smo sa sobom 9 mitraljeza, noću, stranputicom ići kroz nepoznata mjesta, sa ovolikim teretom na leđa, lako je znat kako su se ljudi mučili. U Pepiće smo se podijelili na grupe po plemenima, nas je bilo 6 iz Ljubotinja, i to: Milo M. Drecun, Dušan i Petar S. Knežević, Mićko J. i Stevo N. Jovetić i ja. Naš starešina bio je kapetan Todor Borozan, on je ispod Žabljaka pošao sa dvojicom njegovih Bokovljana za Bokovo, a mi šestorica za Ljubotinj. Na Katunjane koji su išli od Crmnice preko Obzovice, u Zabrđe napali su bjelaši, jednog su ubili a jednog ranili i buna je nastala u svu Crnu Goru. Ovo se dogodilo istog dana kada smo mi bili na putu i pod Žabljak danili. Kad smo stigli na Ljubotinj, sve je bilo na nogama i bilo je opasno da će sela belaši opalit ako se javno pokažemo. Iste noći probili smo se na vrh Košćela između straže i pošli na Bokovo, đe smo se krili za 15 dana sa Borozanom, pa opet došli na Ljubotinj. Drecun sa dva Jovetića ostali su da se kriju na Dubovu, a ja i dva Kneževića došli smo na Prekornicu. Svi viđeniji Ljubotinjani koji nisu bili bjelaši, bili su odvedeni u zatvore na Rijeku i Cetinje. Skoro dva mjeseca krio sam se sa ove dva Kneževića u jednu jamu za Vuče Ždrijelo. Majka, i ostali Vučkovići i Banovići u koje sam imao povjerenja donosili su nam noću hrane i vode. U septembru smo izašli iz skrivenica, vodile su se borbe svuda po Crnoj Gori. Nazvali su nas komitima. Priskakali su nam ljudi iz sela i odmetali se, tako da je Krsto Popović u decembru imao oko 3500 ljudi koji su živjeli po šu­mama, i tadar smo bili slobodni kretati se po planinama i selima. Stojeća vojska nije se voljela s nama biti. Kad je Beograd vidio da bi mi mogli zagospodarit Crnom Gorom, poslao je Stojana Popovića, pukovnika sa Solunskog fronta, i dao mu naredbu da mora pokorit i umirit Crnu Goru. Ovaj Popović (rodom Kuč), skupio je vojsku i počeo čistit komite od Nikšića preko Čeva, Cuca, Ćeklića i Njeguša, došao je na Cetinje. Nije birao sredstva, mučio je, vješao je, šibikova, kuće palio i ubijao. Komiti su se predavali, ginuli, a neki bježali put Albanije i Italije, kako je ko znao i mogao se spasiti. Kad je red došao na Riječku nahiju, Borozan je sa nekolicinom umaka za Albaniju, planinama noću. Nekolicina se njegovih ljudi predalo jer je u njegovu grupu u posljednje vrijeme bilo više od 20 ljudi, bilo je i žena. Ja nisam davao nikom iz Prekornice da ostavlja kuću i tako nas je uvijek bilo 6 dok dođe red i na Ljubotinj, da budu pljačkani, paljeni i zlostavljani, to jest, ovi četiri sela Dubova, Boguti, Građani i Prekornica. Onda se dva Jovetića i dva Kneževića predadoše da spasu kuće od paljevine i familije od zatvora. Ja i Drecun pobjegli smo u Maine, kod Nikole Ivova Franete, koji nas primi u svoju kuću i drža nas 63 dana, dok zazeleni gora. Onda se vratio na Prekornicu. Sve je bilo mirno, komita više nije bilo, vojska Stojana Popovića nije dodila na Ljubotinj, zato što su se Jovetići i Kneževići predali, a od nas dvojice, Blažo je dobio crnogorske postkarte sa poštanskim žigom iz Italije, i te postkarte odnio i prijavio u Načelstvo, te time uvjerio vlast da smo prešli u Italiju. Tražili smo kako da pobjegnemo, i našli smo ljude Crmničani koji su nas za dobru platu i prijateljstvo prevezli preko Skadarskog jezera do u Vraku. I ovo je bio prvi juna, 1920. kad smo se zavezli u Skadarsko jezero. Bilo je muke strašne, cijelu noć vijala nas je fortuna po jezeru. Vozari su bili dobri i hrabri pa su nas spasli. Ujutro smo osvanuli blizu Plavnice. Znali smo da je straža na jezeru, bojali smo se dnevno vozit, a ovđe nije bilo stajanja. Riješimo da idemo, ali da se ne predamo živi ako napane na nas straža. I Crmničani, dva Lekića su pristali. Na prolazu Humskog blata opazila nas je patrola i pošla za nama u poćer, ali mi smo bili blizu arbanaške granice i kad smo skrenuli kraju, patrola se vratila a mi smo produžili i uveče stigli u Vraku. Za ovu vožnju Blažo je platio 3.500 dinara, u zlatu 5 napoliona, a mi od Vrake do Drima 60 perpera u srebru pratiocu. Oko Drima su Turci, bje­še im Ramazan pa neće da nas prevezu preko Drima. Traže da im damo oruže koje smo imali, za prevoz. Mi nećemo, ne damo oružje i tako srećom naiđemo na jednog (mislim da je bio hrišćanin) kojemu ponudismo nekoliko srebrnog novca, i nešto perpera što nam bješe preostalo sa nekim austrijskim krunama. Uz to Drecun mu dava i svoj sahat, a ja moj prsten, dajemo sve samo ne oružje. Ovaj se Turčin ili Latinin smilova i preveze nas za ono para što imasmo, a sahat i prsten nam je vratio.

Sad već nismo imali kalauza, sami smo se orijentisali prema Brdici i nastavili put poljem, padala je kiša, bili smo mokri kao kokoške, ali smo nastavili bez odmora put za selo Beltoj koje sam ja poznava iz prvog bjekstva, đe smo mislili da ćemo naći Talijane kao i prije kad sam bježa. U Beltoj sad nije bilo Talijana, išćerali ih Arbanasi. Talijani su bili samo u gradove. Arbanaška policija u Skadru bila je potplaćena od jugoslovenskog konsulata da nas bjegunce fata i predaje u Skadar konsulu. Kod Beltoja napali su nas Arnauti, i da se tun nije desio katolički pop iz Beltoja, možda bi nas i ubili, ili u najmanju ruku razoružali i u Skadar konsulu predali. Pop nas je spasio i dvojici Bušatlija prolaznika nas preporučio da nas doprate do Bušata. Sa ovima pratiocima smo konačili u Bu­šat, i nagodili se da nas prate do Medova. Tako smo sjutra dan u pratnji ove dvojice sretno stigli na sigurno mjesto u San Đovani du Medovo, i osjetili se slobodni i mirni poslje godinu dana muke, patnje, stradanja i nekad krvave borbe na koju smo uvijek bili primorani je primit u odbranu života, kao na primjer u Prašne dolove na vrh Debeljaka itd. Kako ne, kad za punu godinu dana na Prekornicu su u Kuću Joka Đuraševa Laličića živjeli devet kontra komita naoružani do zuba, primali državni tain i žandarsku platu da bi mene ubili ili uhvatili, (bio sam ucijenjen 20.000 dinara) pa kad to nisu mogli opljačkali su Iliju Nikolina Ratkovića, i najpotlje na Uskrs 1920. godine su ga ubili zato što je kaza i žalio se da su ga opljačkali. I Ilija je zamijenio se pri pogibiji, ubio je vođu ove bande Dušana Mihaljevića, i ranijo Vasa J. Laličića. Da nije bilo ove pogibije poslje koje je došao sud, vlasti su nastojavale da pljačku nametnu mene ili mome društvu. I radi ovog događaja ostao sam u šumu dva mjeseca više nego smo računali i mislili.

 

Opet u Italiju

 

U Medovu smo ostali 4-5 dana dok smo od Talijana dobili prevoz za Italiju. Stigli smo u Gaetu odakle smo prije godinu dana pošli. Sad su u Gaetu bila dva bataliona crnogorske vojske. Prvi u Gaetu drugi u Formiju. Vojna komanda uređena je sa vojnim sudom. Odmah se javimo komandi i dadnemo svoj izvještaj o sebe i prilikama u Crnoj Gori. Komanda nas oba proizvodi u čin potporučnika kao mlogo ili skoro sve naše drugove koji su komitovali. Za ovo vrijeme u Gaetu se bilo okupilo i nešto naše inteligencije koja se nije slagala sa politikom i radom ministra-presjednika Jovana S. Plamenca, koji je kako sam se poslije uvjerio, trgovao sa nama u ime kralja Nikole, a da kralj nije znao ni šta se radi. Ovu našu inteligenciju Plamenac je zatvara i progonio. U borbu protivu Plamenčeve politike isticali su se: doktori pravnici Andrija Božov Petrović-Njegoš, Veljko Đurov Petrović-Njegoš, Bogdan Laban profesor, Jovo Šuković diplomirani pravnik, Pavle M. Drecun student Galata-Saraj, sad doktor medicine, Stanko M. Vučković student filozofije iz Ruske škole, Krsto M. Martinović i neki drugi, a pomagao ih je i bio u opoziciju Plamencu profesor i bivši ministar prosvjete Pero Vučković, koji je predao kralju ostavku kad je Plamenac postao ministar-predsjednik.

Odmah iza mog dolaska i proizvodstva Stanko me upita: Jesi li koga ubio? Ne, odgovorih mu, a on nastavi. Jesili koga opljačka da se zna? Ne. Imaš li na sebe kakvo krivično djelo odgovornosti? Ne, a zašto me to pitaš? upitah ja njega. - Zato, reče on, što ćemo bit srećni ako nas Jovan Plamenac ne preda kao ratne zarobljenike Jugoslovenskoj vladi da nam sudi kako sami hoće. Bilo mi je ovo za veliko čudo što čuh, te mi to otvori oči da razvoj događaja malo bolje i pažljivije pratim. Bio sam na stranu ove inteligencije pa nisam stio ni poć da vidim Plamenca u Rimu, kao što su mlogi od komita išli, i sam Milo Drecun, moj drug. Komandat trupa Đuro Jovović na predlog komandira Pera Vukovića, iz Pipera, rekao mi je da sam odlikovan hrabrom medaljom, nisam na to osvrća glavu. Interesiralo me ovo što mi reče rođak Stanko. On se sa Perom (stricem) često sastaja i dopisiva, on mora da zna šta se radi. Stvari su izgledale svaki dan sve jasnije, jer potajna policija J. Plamenca počela je teror, ne samo nad ovim prvacima, već i nad starim oficirima i drugim koji nisu za sve vikali AMIN što radi Plamenac. Te potajne policije bio je žrtva moj rođak Jovan Ilin, te je kapetana Radovića iz Brda pozva na dvoboj. Radović je poziv dostavio Komandi, a ova je Jovana zatvorila u istu tamnicu u kojoj je tamnovao ubica kralja Umberta, poslje svog zločina. Kad su suočeni u vojnom sudu Radović je puca na Jovana u sudu, ali je metak proša kroz plafon, (pucao je u vis). Druga grupa žbira napala je starog komandira Đura Ivovića iz Seoca, i njega je odbranio Jovan Nikolić perjanik, poslje kapetan s Čeva, dok najpotlje je policija J. Plamenca koju je predvodio Radoica Nikčević iz Pješivaca, a u kojoj je bio i Savo Perov Šoć, ubila dva Hercegovca koji nisu šćeli da više stoje u Gaetu.

Bilo je još mlogo terora dok u Rapalu nije sklopljen ugovor između italijanske i jugoslovenske vlade u kom je i Plamenac bio umiješan kako se pričalo. Sa smrću kralja Nikole sve je svršeno i sve je izašlo na javnost. Plamenac je stio krijući od Crnogoraca da sahrani kralja Nikolu. Komanda nije šćela ili nije smjela od Plamenca da objavi smrt kraljevu. Talijanska je komanda objavila, a naša 4-5 sati kasnije na navaljivanje oficira i vojnika. Kraljica Jelena, šćer Nikolina, javila je u Gaetu da 60 Crnogoraca mogu poć o njenom trošku na sahranu. Nije ih slala ni birala Komanda nego mi po plemenima i nahijama. Profesor Bogdan Laban pošao je preko broja. Za dva dana poslje sahrane kraljeve u San Remo, odigravale su se čudne stvari. Danilo Petrović-Njegoš neće da se primi za kralja, ali na navaljivanje i pod pritiskom Crnogoraca, a najviše alaj-barjaktara Marka Zekova Popovića, Danilo se prima, ali poslje 2 dana abdicira u korist sinovca Mihaila, a do njegova punoljetstva ostavlja kraljicu Milenu i Jovana Plamenca da mu budu regenti. Sve što smo znali i čuli nije nam u Gaetu bilo po volji i stvorili smo bunt s tijem da nećemo Plamenca za Gospodara. Ovo je Italiji dobro došlo i nas razoružaše i iz Italije išćeraše. Isprva bilo je nasilja da se vraćamo u Jugoslaviju. Ljudi koji su imali krivično odgovarat nisu šćeli da se vraćaju u Jugoslaviju. Jovan Nikolić je zbog ovoga pokušao samoubistvo usred talijanske Komande kad su mu saopštili da se mora vratiti u Crnu Goru. Zbog ovog pokušaja samoubistva pala je talijanska vlada i mi smo dobili slobodu da može svak odabrat državu u koju želi ići. Ja sam odabra Ameriku. Dali su mi putni trošak, ali mi nisu mogli dat pasoš. Savo V. Dapčević i ja pošli smo u Rim da tražimo od američkog ambasadora pasoše. Oba smo imali 11.000 lira i za dva mjeseca sve smo ih potrošili. Napisali smo molbu u Vašington i za 12 Crnogoraca tražili slobodni ulaz u Ameriku. Ovi desetina još su živjeli u kasarne i nisu bili primili svoju apanažu, no su čekali odgovor iz Vašingtona. A ja i Savo smo bili primili sve i potrošili sve prvo nego je odgovor došao. Sva crnogorska inteligencija u to vrijeme bila je u Rimu, niko nije od njih imao para, nas dvojica smo ih pomagali dok nismo potrošili sve što smo imali. Kad nismo već imali, a odgovora iz Vašingtona nije bilo, dalje nismo mogli čekat, te ja i Dapčevič javimo se Jugoslovenskom konsulu od kojeg dobijemo putni trošak do Cetinja. Ostali naši drugovi, njih 10 za koje smo tražili ulaz u Ameriku, 20 dana poslje našeg odlaska, dobili su odobrenje iz Vašingtona da mogu, tj. da im je dozvoljen ulazak u Ameriku, i pošli su. Ja i Dapčević u augustu 1921. stigli smo na Cetinje. Zbog pobune u Gaetu, Jovan Plamenac je bio osudio 140 (?) Crnogoraca na smrt, među kojima smo bili nas tri rođaka, Stanko Mitrov, Jovan Ilin i ja, dok Blažo Ilin nije bio osuđen jer nije bio oficir.

 

Na Cetinju

 

Dapčević i ja došli smo parobrodom iz Trsta u Kotor jer smo putovali preko Venecije, da je vidimo o državnom trošku. U Kotor su nam prebrali stvari a nas nisu dirali. Čim smo stigli na Cetinje sreli su nas žandari i saopštili nam da nas poziva okružni načelnik Mitar Vukčević da mu se javimo. Savu je bilo lako, on je iz Amerike došao u Paris i bio kod crnogorske vlade i radio u štampariju Glasa Crnogorca, pa po naređenju vlade iz Parisa doša u Gaetu te tako nije imao nikakve odgovornosti. Mene je bilo mnogo teže. Uzeo me načelnik i njegov sekretar na isleđenje o pokretu 1918. g, o Ustanku, o mom prvom bjekstvu, o mom prvom dolasku u Crnu Goru, o komitovanju, kudijen sam bio, sa kim sam bio, ko me izdržava, o borbama i stotinu drugih unakrsnih pitanja. Pa o drugom bjekstvu, o Gaeti i životu u njoj. Na sva pitanja davao sam odgovore kako sam najbolje znao da bih se nekako izvuka. Kad me načelnik otpusti da sam slobodan, rekao mije ovo: Ništa ne smeta što si ti i svi drugi išli za kralja Nikolu. Sramota bi bila za Njega i za sav crnogorski narod kad ne bi niko bio za njega. On je bio naš vladar 60 godina pa kad ne bi imao nikoga za sebe, niti bi on bio dostojan države ni država njega. Samo pazi sad, došao si i budi miran, pazi šta radiš i pričaš. Ja ću imat svoje ljude koji će znat što u svojoj kući pričaš, a nekmoli što drugo.

Ja sam ovo razumio kao prijateljski savjet, te sam ga poslušao i nisam se u ništa upušta sve do 1924. god. kada su pisani statuti Crnogorske federalističke stranke u Podgorici, onda sam bio na tu skupštinu i toj stranci sam bio odan.

 

 

Ženidba

 

Kad sam došao iz Italije, našao sam majku, Blaža i njegovu đecu đe su se preselili sa Prekornice na Cetinje. Kupili su bili imanje pod Zagrablje radi školovanja đece. Bilo mi je milo. Još je nešto imanja sa kućom bilo ostalo na Prekornicu što nisu prodali. Rado sam išao u selo. Majka je bila ostarala i nije mogla obavljat kućne poslove. Kad bi neki prijatelj došao, a dolazili su često, ja sam morao da spremam za njega što treba. Nije se više moglo, i jedne noći na Prekornicu kod Pera Nikolina okupismo se pred Božić, ja ne znam da li slučajno ili naročito, tek tu se povede razgovor o ženidbi mojoj ili Blažovoj. Svi se složiše da jedan mora da se ženi. Pitaju mene, i ja se složih s njima jer se bez domaćice nije moglo živjet. A koji će? upita me Pero. Ja mu odgovorih: u interesu Blažove đece jaću se oženit ako trefim na žensko čeljade koje će razumjet okolnosti, biće bolje nego da se Blažo ženi, jer maćehe slabo paze pastorčad, naročito ako dobiju svoju đecu. Svi su bili zadovoljni i tražili su da kažem koju đevojku volim. Ja sam im i na to odgovorio da ja ne volim nijednu đevojku, jer od onih koje ja volim ne bi ni jedna dobra bila za naše potrebe. Ja se ne ženim zato što volim, nego što moram, i ne tražim za sebe ženu, već tražim za Blažovu đecu majku, ako budemo te sreće te potrefimo na takvo čeljade. Ako ne trefimo na takvu đevojku, hoću da skinem sa sebe odgovornost, zato vi je tražite, a koja god je po vašoj volji, biće i po mojoj. Tako smo i ostali da će se oni raspitati i odmah po Božiću ako se đevojka nađe, svadbu imati. Ovom razgovoru bili smo prisutni Pero i Joke, Savo Mićov, Blažo, ja i majka. Odmah po Božiću rekoše mi Pero i Blažo da su se oni složili da idemo na Njeguše da prosim šćer Nika Ivova Radonjića. Ja sam pošao i đevojku isprosio, te tako se i ženidba riješila u februaru 1922 g. Bio sam sretan u izboru, jer iako je bila mlada, tek 18 godina, ona je odmah svatila svoju dužnost da na prvo mjesto treba paziti Blažovu đecu kao svoju rođenu. Poštovala je sve u porodici, i našu staru i bolesnu majku pazila kao svoju rođenu. Tako smo bili sigurni u nju da smo mogli na nju ostaviti kuću, imanje i đecu, Blažo 1923 g. a ja 1926. i poć za Ameriku. Ona je sve pazila i držala, đecu podizala i školovala, a mi smo samo novčano pomagali koliko smo mogli. Kako je vas svoju đecu podizala to vi znate, to nije potrebno da vi dalje pišem o njenu dobru. 1925 god. poslje skoro 3 godine bolovanja od raka, majka je umrla. Prije nego je umrla bila mi je stavila u amanet da je ukopam na Obzovicu u grob njenoga muža. To sam po njenoj želji i napravio, ukopao sam je u isti grob u koji sam ukopa oca 1914 godine.

Od 1921 do 1926 god. živio sam na Cetinje. U to vrijeme rodili ste se: Ivo 1923, Branko 1924, Mirko 1925. Uživao sam popularnost kod prijatelja i poznanika. Bio sam tačan u svemu. Bilo je poteškoća, ali sam imao prijatelja mojih i Blažovih, a još po koji pokojnog oca koji su mi izlazili u susret i pomagali savjetima i zajmom. Blažo je u Ameriku prodavao komad po komad gore i zemlje te smo mirili dugove učinjene od 1912 kad je on sa ženom i četvoro đece doša iz Amerike u rat pod Skadar, pa do 1923 kad je ponovo poša u Ameriku. Najposlje 1924 godine, prodao je kuću u kojoj smo se rodili i odrasli, a s tim smo sasvijem digli s Prekornice. Teško se bilo od duga oslobodit jer je bio velik, a rashodi su rasli sve veći što su đeca bivala veća i starija. Tako je došla potreba da i ja moram ostavit kuću i vas i poći za zaradom u Ameriku.

 

Vađenje pasoša za Ameriku

 

Kad sam se riješio da idem u Ameriku 1924 god. bilo je teško dobiti pasoš. Amerika je bila ograničila ulaz doseljenika. Mlogo je bilo molbi, a mala kvota, te su se pasoši dobijali preko prijatelja i poznanstva. A i druga potraživanja u Jugoslaviji rješavana su po milosti i političkoj pripadnosti. Ja sam pripadao opoziciji ali sam imao ličnih prijatelja iz vladinih stranka, a naročito u Županatu koji je bio nadležan da pasoše izdaje. Tako pomoću prijatelja u Županatu dobio sam pasoš u oktombru 1924. god. Kroz tri dana opremio sam se za put, i pozvao prijatelje i odive da dođu da se po običaju pozdravimo. Istu veče pred noć sa Lazom Ivovim Ivaniševićem i Blagotom Vukovićem pio sam u kafanu Đura Ivaniševića. Tu dođem u riječi sa Radulom Đuričkovićem policijskim činovnikom iz županata koji je s nama pio rakiju, i to baš zbog izdavanja pasoša. Gospodin Đuričković tobož se naša uvrijeđen od mene, i istog časa pošao u Županat te napisa tužbu protivu mene za krivični postupak, na osnovu koje sam morao, da se tužba uzela u obzir sudskim postupkom i utvrdila moja krivica, odležat u apsu pet godina.

Nisam ni slutio da se može nešto ovako dogodit, da me optuži čovjek sa kojim sam u poznastvo dugo vremena, još pijući rakiju uz bar s noga. Zaista to je iznenadilo i sve Cetinjane a ne samo mene. Đuričković predao je tužbu lično županu Milovanu Džakoviću istog momenta, te župan poslao žandarme mojoj kući sa naređenjem da se odmah javim županu. On po naravi srdit čovjek vjerujući tužbi koja dolazi od jednog njegova činovnika, kad dođoh pred njim saopšti mi strogo da sam optužen krivično, i zatraži mi pasoš. Kad mu pasoš predadoh naredi mi da dođem sjutradan na saslušanje i da dovedem svjedoke. Kad sam došao kući već se sestre, rođaci i neki prijatelji bjehu okupili da mi zažele srećan put. Ali kad im kazah šta se dogodilo svi su bili preneraženi i žalosni. Ja sam pjeva uz gusle da ih razveselim. Sjutradan pošao sam na saslušanje sa svjedocima pred županom. Svjedoci su svjedočili u moju korist, ali župan nije im vjerova, te je rekao javno: Više se vjeruje jednom policiskom činovniku nego desetini svjedoka, zato ću stvar još ispitati. Nekoliko mojih prijatelja uglednih ljudi Cetinjana sa Mitrom Drecunom, koji bješe onda direktor pošta, odoše kod velikog župana, i moliše ga da pređe preko tužbe protiv mene. Nije stio. Pošto ovi odoše, g. Ilija M. Filipović koji bijaše lični sekretar župana, ustao je u odbranu moju i uspio da se tužba odbaci kao neosnovana i da mi se pasoš povrati na jedan lijep način kao da je sve to urađeno pokraj župana. Evo kako. Drugi dan župan i njegov sekretar trebali su ići u Ponare na osvećenje crkve, pri polasku reče mi Filipović: Mi idemo u Ponare, a Komnen Spahić nas zastupa, otidi kod njega i reci mu neka ti dadne oni pasoš, eno ga u mojoj fioci, gubi se i budi pametniji ubuduće. Odem u Županat kod Komnena i rekoh mu kako mi je Filipović reka. A Komnen veli: Znaš li ti da je jedan tvoj seljanin i rođak bio juče kod mene i nudio mi 7000 dinara da mu izdam pasoš na tvoj broj kvote? Vjerujem rekoh, zato sam i optužen jer sam rekao da se trguje sa pasošima. Ovden mi nije Komnen kazao da je od istog ovog mog rođaka uzeo na zajam 3000 dinara, koje sam poslije ja opet od Komnena nakužava za rođaka koji ne bi nikad solda nakuža da mene nije bilo, jer Komnen je bio zli platiša kao i mlogi onog vremena.

 

U Beogradu 1924.

 

Pošto sam dobio pasoš ponovo, odmah sam otputova za Beograd da ga viziram i produžim za Ameriku. Bilo nas je 32 iz Zetske županije koji smo tadar dobili pasoše. U Beogradu smo se svi našli blagodareći tome što se dalje nije moglo putovat, jer američki konsulat nije davao vize na pasoše. Broj kvote je bio popunjen. Tako oni koji su posljednji dobili pasoše, ostali su bez vize, a to smo bili mi iz Zetske županije. Svak se od nas u Beogradu našao sa svojim prijateljima i radio i raspitivao se kako da bi dobio vizu, a svi smo se sastajali i jedan drugome kazivali šta je koji uspio, ali svi ti uspjesi bili su u lijepim riječima, a u stvari niko nije mogao uspjeti osim Đura Ćeranića iz Donjeg Kraja, koji je pomoću nekog prijatelja za dobru platu dobio vizu i poša za Ameriku. Sa mnom se sa Cetinja pošao Ivo T. Pejaković koji nije znao čitat ni pisat, pa se bojao da te ga vratit. Molio me da mu pomognem i da putuje sa mnom jer inače se ne nada da će proć. Volio sam ga jer je bio naivan i pošten siromah, tačan i istinit, od riječi i želio sam da mu pomognem ako mognem. U Beogradu išao je svuda sa mnom, ni pet minuta se nije od mene odvoio. Ja sam njegov pasoš nosio i sve potrebno za njega radio kao za samog sebe. Kad smo došli u Beograd, na stanu đe smo počinuli upoznao sam se sa jednim policijskim činovnikom, te mu ispričah kako su naše vize prodate za pare. On mi reče da zna jednog čovjeka za kojeg misli da bi nam mogao pomoći. Te sjutradan nas odvede na podne u jedan restoran i poznade nas sa starim Acom Radovićem, advokatom i novinarom koji mi je pričao da su njegovi stari došli iz Crne Gore. Reče mi da dam ovom činovniku 200 dinara što nas je upozna sa njim. Ja tako uradih, ali odmah promislih, kad traži za ovog 200 dinara, a koliko će tražiti za sebe ako što počne da radi. Pošto policajac ode, reče mi starina Radović: Ovde je u Beogradu takvi sistem da se sve mora platit, korupcija je zavladala. Eto zato sam ti rekao da mu daš 200 dinara. Onda mu ja ispričah sve što je i kako je u vezi sa našim pasošima. Dobro, reče on, ja ću se raspitat pa ćemo se sjutra na ručku opet ovde sastati. Tako se ja preselih da se hranim u ovom resturanu da budem starome na oko svaki dan iako je ovaj restaurant bio za bolju klasu ljudi, ali i ja sam imao nešto novaca, a nadao sam se da će ovaj čovjek nešto uspjet, pa nisam žalio potrošit. Pejaković se hranio na drugu stranu đe je bilo jeftinije. Ja sam ubrzo sa starim Radovićem postao prijatelj pa smo ponekad za jednim stolom ručali. Za deset dana sam očekivao svaki dan kad će reć evo vize, pa makar koliko koštala. Dok najpotlje kaže mi: Nema načina, ne može se viza dobit ni za jedne pare. Ali sad ćemo probati drukčije. Idemo sjutra u ministarstvo spoljnih poslova, kod šefa konsularnog odjelenja Brane Markovića. Kad dođemo tamo, recite mu sve ono što ste i mene rekli. Ako on ne uspije drugi vi pomoć ne može.

Sjutradan u 10 sati pošli smo u ministarstvo i Pejaković je s nama u onom našem siromašnom ođelu. Primio nas je šef konsularnog odjelenja. Radović se pozdravio sa njim i nas dva predstavio i ukratko mu rekao šta želimo. Onda sam ja nastavio ovako. Gospodine Markoviću, nas dva dobili smo pasoše kao siromašni stanovnici, da bi pošli na zaradu u Ameriku, da bi popravili svoje siromašno stanje. Naša imovina u Crnoj Gori sastoji se iz jednog rala zemlje i seljačke kuće. Ja, i ovi (pokazah na Pejakovića) zadužili smo se po 300 amerikanskih dolara za putni trošak, i to na zelenaški interes. Kad smo došli u američki konsulat saopšteno nam je da je kvota popunjena i da moramo čekat za iduću godinu dok se odredi nova kvota. Sad moram da se vratim kući, u kojoj sam ostavio osmoro đece, moju staru majku i ženu, kao što vidite na jedno ralo zemlje sa 300 dolara duga. Ja tamo puta nemam, državni upravitelji prave od mirnih  i lojalnih građana svoje domovine razbojnike. Ja ću gospodine Vas prve opljačkati ili ubiti da nahranim svoju đecu, pa ćete onda da me sudite kao razbojnika. Ja sam razbojnik što tražim svoje pravo. Vidite ovo je moj kvotni broj 327. Je li ministarstvo socijalne politike moglo izdati još jedan 327 broj pasoša. Ja mislim da jest, jer je 327 broj kvote u američkom konsulatu dobio vizu. Taj drugi 327 broj pasoša izdat je za pare, i zato je šef iseljeničkog odsjeka u ministarstvo socijalne politike ogradio za pet miliona dinara palatu u Zemun. Došli smo kod Vas, doveo nas je gospodin Radović da Vi ovo stavimo do znanja, i da Vas zamolimo da nas spasite od propasti, da nam dobijete ove dvije vize kod Američkog konsulata. U ovom izlaganju bio sam zagrijan, pa sam g. šefa jednom zgrabio za prsa i malo ga stresa kad sam mu rekao da ću njega prvog ubit ili opljačkat da nahranim svoju đecu. Bio je začuđen mojim izlaganjem, uzeo je oba pasoša i obećao da će uradit što bude moguće, poslao ih je po činovniku u Konsulat. Kad smo izašli iz ministarstva, stari Radović bio je zadovoljan, hvalio je Crnogorce i izgledalo je da nas voli. Bio je socijalista i stalno je napada buržuje i njihov sistem vladavine.

Treći dan pošao sam za odgovor, nije ga bilo. Četvrti dan izašao je šef i vratio mi oba pasoša. Kad viđeh da nema vize na njima bio sam preneražen. On mi reče: Probao sam dragi moj, ali nije bilo moguće. Sjutradan kazah Radoviću da nema vize, a on mi reče: Još imamo da odemo na jedno mjesto, a to je kod ministra unutrašnjih djela g. Boža Maksimovića. Ovden sam uzeo ulogu da govorim u ime svih 32 nas pošto sam im prethodno kazao da ću ići kod njega (ministra) Oni su svi čekali na okup onoga dana da im kažem šta je ministar reka. Pejaković je i ovde išao sa mnom. Radović je tražio audiencu kod ministra i ovaj nas je primio. Idući hodnikom ministarstva Radović mi reče: Sad ću ja viđet jesi li Crnogorac, basta li ti ministru reći ono što si mene rekao. Sve ono što sam rekao u ministarstvo spoljnih poslova, to sam rekao i ministru unutrašnjih djela sa dodatkom: Pogledajte, eto ih na ulicu 30 ljudi iz Zetske županije, svi su siromašniji nego nas dva, a vidite kakvi smo nas dva. Svi smo upropašćeni trgovinom iz ministarstva socijalne politike pa još nehote gospoda ni da nam vrata otvore i da nam kažu šta sad da radimo. Ministar je uzeo telefon i zvao u ministarstvo socijalne politike i rekao: da neki ljudi žele da dobiju objašnjenje za neka pitanja koja spadaju u dužnost toga ministarstva, evo ih idu tamo i primite ih. Obrati se nama i reče. Idite u ministarstvo socijalne politike, oni će vas primiti i objasnit vi u čemu je stvar. I mi odosmo.

Radović je bio zadovoljan mojim izlaganjem pred ministrom. Svi smo pošli u ministarstvo socijalne politike, bilo je larme i graje. Radović nije s nama iša jer nije bilo potrebe. Primio nas je šef iseljeničkog odsjeka. Nekolicina od nas su ga ponešto pitali, a on je ponešto odgovara. Bilo je slabih i nepristojnih izraza. On je sve mirno sluša i psovke koje su mu bile upućene, i njemu i državi. U tome je najbolji bio Marko Jovićević i Nikola Pejović oba iz Ceklina. Ja sam molio šefa za jedno pitanje pokazujući mu moj pasoš. Je li gospodine šefu, da li je mogao biti još jedan drugi broj pasoša i kvote 327 osim ovog kojeg ste Vi potpisali? Na ovo pitanje on je odgovorio: To je moja stvar, ja o tom ne davam računa. Ja se obratim mojim drugovima i kažem im: Hajte da se gubimo kad jedan šef ministarstva ne daje nikome računa, nemamo što da pravdu tražimo, nje ne postoji, neće je ni postojat dok upravnici nadlestava ne predaju nikome računa. Sa ovim je sve svršeno, pomoći više nije bilo niti se imala đe tražit. Ostali smo da čekamo za iduću godinu ako bude kvote. Radoviću sam ispričao sve što se u min. soc. politike odigralo, on je žalio što se nije moglo uspjeti, zato nije stio ni da uzme od nas ni jednog dinara za svoj trud. Bio je to divan čovjek koji nije prezira siromahe.

Poslje ovoga neki od nas tražio je rada u Beogradu, neki se vratio kući, neki smo tražili dobrovoljačku žemlju koji smo imali dobrovoljačko uvjerenje. Ja sam tražio dobrovoljačku zemlju za Blaža, ali u isto vrijeme tražio sam još nekoga da bih kupio na neki način vizu na pasoš. Savo Perov naš Vučković upoznao se sa advokatom g. Dragom Stojanovićem koji mu je obećao da će dobiti nekolike vize za novac. Savo Perov, Marko Savov Laličić i ja, dali smo Stojanoviću 300 dolara da nam vizira pasoše. Držao je 3 dana novac i pasoše kod sebe. Drugi dan rekao nam je: Nisam vidio konsula, nije bio sinoć na večeru tamo đe se redovno hrani, viđet ću ga doveče. Treće jutro pijemo kafu u hotel London na Terazije i uzeh novine. Vreme velikim slovima donosi vijest pod naslovom POGINUO AMERIČKI KONSUL. Opis događaja odmah pročitah i rekoh Savu i Marku: napravili smo dobar pazar. Potrčimo kao izgubljeni niz ulicu Miloša Velikog u stan g. Stojanovića. Bilo je oko 9 sati u jutro, on je tek ustajao iz kreveta. Čekali smo ga u kancelariju dok se naredio. Gazdarica mu razgovorna Beograđanka priča mu neki san kako ga je snivala u neku šupu. Kad je iz sobe ušao kod nas u kancelariju, upitah ga brzo, ima li što od viza.

Nema još ništa, nisam opet vidio konsula, nije ni sinoć bio na večeru đe se hranimo. Ali ću ga danas potražit u konsulat. Jesu li pasoši i pare kod Vas? upitah ga ponovo. Jesu. odgovori on. A ja mu onda pružim VREME. Kad je začuđen pročitao, iz svoje tašne izvadi naša 3 pasoša i 300 dolara i pruži mi sa riječima: Evo sad je sve propalo, ja vi više ne mogu pomoći. Mi zadovoljno primismo pasoše i pare kao da bjehu vizirani, kad nisu i oni i pare s konsulom poginuli.

Nastavio sam potraživanje dobrovoljačke zemlje za Blaža, ali i ona se dijelila po milosti i preporuci, ili za pare. Bilo nas je 500 dobrovoljaca koji su tada u Beogradu čekali da im se zemlja dodijeli. Mlogi od njih čekali su tu po 5-6 mjeseci, i na ovu zimu živjeli po beogradskim podrumima jer nisu imali da plate stan. Niko nije o njima vodio računa iako su nekad svoje živote zalagali za domovinu na raznim bojnim poljima. Jednog dana odrediše Mila Vojvodina Martinovića, Stojana Špadijera šefa kabineta ministarstva poljoprivrede, Marka Popovića Hercegovca iz Trebinja i mene, da odemo kod ministra agrarne reforme, da tražimo od njega, da podijeli zemlju ovim dobrovoljcima. Na zauzimanje Stojana Špadijera primio nas je ministar. Dogovorili smo se da Martinović govori sa ministrom, da se Stojan ne bi zamjerio. Kad je ministar saslušao zahtjev dobrovoljaca reče nam: Ja nemam raspoložive zemlje za diobu. A Martinović reče njemu: Imate gospodine ministre, ako ne, dobrovoljci će poć pa se sami naselit. Na to ministar upita: A đe to bi se naselili? Martinović reče: Ako nigđe drugo, a ono na Beljovo imanje. Ovo je bilo državno imanje prisvojeno od grofa Belje i davalo je državi 60 miliona dinara godišnje prihoda kako se onda pričalo. Kad ovo ču Ministar, naljuti se i reče: Nemojte ić da se selite na Beljovo imanje, ono je naseljeno. Već ako hoćete negdje na silu da se selite, idite u Skadar pa se tamo naselite. Svi trojica pocrvenismo do ušiju. Ja nisam znao šta bi mu odgovorio, Špadijer nije smio jer bi ga to koštalo službe, pa pogleda na Martinovića, a ovaj kad se malo pribra i dođe sebi odgovori: Gospodine ministre, nemojte vi slati Crnogorce da se sele u Skadar, mi smo ga tri put naseljavali, a vi ste ga sve tri put prodali. Na ovaj odgovor Ministar je ustao i pružio nam ruku bez riječi. Rukovali smo se i otišli. Poslje ovoga nekoliko dana mi­nistar je naredio da idemo dobrovoljci u Novi Sad, i da će tamo agrarni ured dodijelit nam zemlju. Kad smo uzalud 15 dana čekali u Novi Sad, da nam se dodijeli zemlja, sazvasmo javni protestni zbor pred gradskom kućom. Kao govornike odredili smo Marka Savićevića pravnika iz Brda, i Marka Popovića iz Trebinja. Sa balkona iz hotela Kraljica Marija prvi je govorio Popović i nabraja dobrovoljačke žrtve koji sad skapavaju od gladi a to su isti dobrovoljci koji su stvarali Jugoslaviju. Onda je govorio Savićević koji je između ostalog rekao i ovo: Braćo dobrovoljci, gospodo Novosađani, mene izgleda da više vrata ovoga ureda (pokazao je prstom na agrarni ured koji je bio tu u blizini), stoji napisano da se dobrovoljačka zemlja može dobiti samo za gotovo. Nažalost, tako isto stoji napisano i više vrata samog ministarstva agrarne reforme u Beogradu. Pi-d- im ma- - - - - - (bio je van sebe) treba da znaju gospoda ova ovde, i ona u Beogradu, da smo mi dobrovoljci platili u gotovo tu zemlju svojom krvlju na Solunskom frontu i drugim bojnim poljima od 1912 g. do danas. Poslje ovoga zbora poslali smo Savićevića i Popovića u Beograd kod Nikole Pašića, predsjednika Vlade, po čijem je naređenju u decembru dodijeljena nam zemlja.

Ja sam za Blaža onda dobio zemlju, Marko Savov Laličić za brata Đura, i jedan Ličanin u Stari Bečej u Bačku. Kad sam na proljeće 1925 god. došao u Beograd, saopšteno mi je, da je ta zemlja nas trojice vraćena bivšem vlasniku, gazdi Josifu Frajdi, koji se žalio ministru agrarne reforme za ove 3 parcele, da su mu nezakonito oduzete, te mu ih je ministar vratio, a nas trojica smo ostali bez zemlje pošto nismo šćeli primit u Suboticu neki bijeli pijesak na kome uspija samo vinograd i paprika.

Ovom prilikom bio sam opunomoćen od drugova da ispitam kako stoji stvar sa našim pasošima od prošle godine. Opet je kvota bila potpunjena i mi smo ostali i dalje da čekamo. I ovom prilikom sam doživio jedno iznenađenje u Beogradu koje je vrijedno zabilježit da se zna. Sad pošto nisam mogao iskoristiti dobrovoljačku zemlju, niti vizu za pasoš, da se ne bih praznih ruku vratio iz Beograda, uložih da dobijem pensiju za Marka Nikolina Banovića kao perjanika kralja Nikole, jer to su pravo stekli milošću kralja Aleksandra. Pokupio sam dokumente i uvjerenja i sve to ovjerio kod nadležnih vlasti. No, kako se sve u državu rešavalo po milosti i preporuci, pošao sam kod Milutina Tomića narodnog poslanika Radikalske partije kao vladina poslanika jer su radikali bili na vladi, pa je njihov poslanik bio mjerodavan da ma koga preporuči da mu se izađe u susret. Bez takve preporuke stvar se nijedna nije mogla svršiti ako se nema novaca da se rešenje kupi. Ministar financija je bio Milan Stojadinović, radikalni poslanik za srez Cetinjski, pa je stvar lako išla kod njega koju Tomić preporuči. Kad zamolih Tomića da bi mi preporučio molbu za ovu pensiju, on me upita kojoj stranci pripadam. Ja mu odgovorih: crnogorskoj Federativnoj stranci. Kad ovo začu, reče mi: Ja samo radim za moje birače. A ja mu rekoh: Mislio sam da ti radiš za crnogorski narod i njegovo pravo, bez obzira kojoj stranci ko pripada. Naljutio se i nije mi molbu stio preporučit, te sam morao, pošto preporuka Sekule Drljevića poslanika crnogorske federalističke stranke nije vredjela, da potplatim jednog narednika u ministarstvo vojske i mornarice, te je moju molbu podnio na rešenje preko reda.

Evo ovako sam ti se provodio dva puta u Beogradu, pa ipak su u nečemu bili i milostivi jer su mi oba puta dali besplatnu kartu na željeznicu do Zelenike kad sam se vraćao kući. Oba puta sam imao priliku u Beogradu da se sretem sa mojim starim drugovima i prijateljima jednomišljenjacima iz Italije, koji se nisu mogli pomirit sa postojećim stanjem u Jugoslaviju te nisu šćeli ni ulazit u državnu službu. Crnogoraca je bio veliki broj u Beogradu od svake partije i svakog zvanja, položaja i zanimanja. Bilo je među njima mlogo smiješnih, da ne rečem i žalosnih stvari. Bješe 1925. god. došla jedna deputacija sa Cetinja, kod svog poslanika i ministra financija M. Stojadinovića da opštini odobri neki zajam. Ne znam zašto ali sam im se pridružio jer me pozva Mitar Drecun da pođem s njima i pođosmo u ministarstvo. Pre­ko nekog svog šefa reče nam da dođemo ujutro u 9 sati da će nas primiti. Ujutro kad smo pošli sretosmo na vratima ministarstva Milutina Tomića đe izlazi iz ministarstva. Kad uđosmo, isti šef koji nam je juče rekao da dođemo u 9 sati, reče da ministar danas ne može nikoga primiti. Kad izađosmo, čuo sam kako delegati govore: Pokvario nam je Tomić, zato što nismo njega prvo posjetili i pitali ga da nas on privede Ministru, kao vladin poslanik. Ovako su Crnogorci pravili podvale jedan drugom na svakom koraku od ujedinjenja, i zato Crna Gora nije mogla nikad ništa dobiti od Beograda, osim pojedinci koji su muzli Beograd i državu. U Beogradu su nerado gledali na Crnogorce. Nazivali su nas svakajakim imenima i ismijavali nas đe su god mogli. Hranio se Sekula Drljević u hotel Balkan. Poznavali su ga kao narodnog poslanika iz Crne Gore, koji se uz opoziciju borio za pravo Crne Gore, pa ga nisu voljeli. Jednog dana kelner za čijim je stolom Sekula redovno sjedio, imao je malo više posla ili je zlonamjerno zaboravlja da posluži Sekulu. Ovaj ga je opomenuo, na što mu je kelner odgovorio: Sad ću svetoga mi Vasilije. Ali on je i opet zaboravio, a Sekula ga opomenuo i po drugi put, a kelner mu opet reče: Sad ću svetoga mi Vasilije i Petra Crnogorskog. Sekula ga nije više opominja, no čeka dok sam dođe. Kad mu postavi ručak na sto, obrati se Sekula riječima: Hajde sad krvavo ti dete u ženu. Ovaj se kao začudi pa će reć Sekuli: Vi ste gospodine poslaniče nešto ljuti. Nisam reče Sekula, to je kod nas uzrečica kao kod vas sveti Petar i Vasilija.

Na Terazijama pred hotel Balkan stajaše jedan veliki dvogled (durbin) kroz koji narod gledaše na mjesec kad bješe lijepo vrijeme za jedan dinar. Prolazeći tudijen Petar Vukčević iz Lješanske nahije sa nekim drugim Crnogorcima reče: Čekajte da i ja pogledam šta se može viđet na mjesec. On plati dinar i poče gledat. Srbijanac Beograđanin poznade ga da je Crnogorac, pa će Petru: Pogledaj Crnogorče oćeš li viđet Nikicu (kralja Nikolu). Vukčević je simpatisa kralja Nikolu i mislio je, da bi pravo bilo da je kralj Nikola 1918. postao prvi kralj Jugoslavije. Kad ovo ču Vukčević ostavi dogled pa pogleda Beograđanina, pa mu reče: Čekaj da ljepše pogledam pa ako ga vidim kazaću ti, pa opet pogleda u dogled te reče: Slušaj Gedžo, ja ne mogah viđet kralja Nikolu, ali viđu onoga agu turskoga đe ti na majku jaše kad te je gradio. Evo ovako su se često razgovarali Beograđani i Crnogorci.

 

Prvi moj odlazak za Sjevernu Ameriku

 

U avgustu mjesecu 1926 god. dođe oni dan za koji sam mlogo stradao. Bih pozvan u Beogradu od američkog Konsula da dođem da viziram pasoš za Ameriku. Ovog puta pošao sam od kuće bez da sam mlozini se javio i kazao kud odlazim. Sa mnom je opet pošao Ivo Pejaković, jer i on je bio pozvan. U konsulat smo sve u redu svršili. Pejaković nije znao pisati, niti se potpisati, ali ja se obavezah da ću ga do New Yorka naučit da se potpiše, i tako prođosmo. Na Amerikan Liniju uzesmo karte i pođosmo preko Francuske. Tada sam prvi put vidio Pariz. Nisam volio ići u Ameriku, ali Blažo je volio da dođem, i ja sam došao. U Njujork opet sam uspio da provučem Pejakovića bez da ga pitaju da čita. U Njujork smo se rastali i nismo se više nikad vidjeli. On je otiša za državu Indijanu, a ja u Pensilvaniju kod Blaža. Blažo je radio u podzemni rudnik uglja i ja sam počeo u istu rabotu. Bila je teška, opasna, prljava i nije mi se dopadala, ali sam morao raditi jer se nisam umio snaći. Ne znam nikakva posla ni jezika, bilo mi je teško i tako sam radio godinu i po dana. Već sam se malo privikao i riješim da potražim neki drugi posao na površinu zemlje oklen mogu sunce gledat, te odem u Detroit, Mičigan, u automobilske fabrike u koje sam radio od 1928. do 1933. god. kad sam se vratio kući na viđenje. I to ne bih tada iskoristio da nisam imao jednog dobrog prijatelja koji je bio pres ataše Jugoslovenskog poslanstva u Vašington. Ovo je bio doktor Berislav (Bera) Anđelinović, Dalmatinac iz Splita. On mi je izradio besplatnu kartu od Njujorka preko okeana do Germanije. On isti me spasio jednom u Detroitu 1932. god. kad sam bio optužen od jedne srpske organizacije kod Ford motor kompanije, i na osnovu ove tužbe bio proćeran s posla: da nikad više nemogu dobiti posa za Forda.

Anđelinović kad je ovo doznao od svoga brata koji je kod Forda radio kao i ja, otišao je kod šefa Fordove policije i poništio tu tužbu, a uvjerio Kompaniju u moju ispravnost i lojalnost, te sam se poslje 3 mjeseca stradanja vratio na isti posa, i sa njega 1933. poša u stari kraj. Ova tužba došla je protivu mene od ljudi koje sam ja javno kritikova na javnim zborovima; da ne rade u korist srpskog naroda u Ameriku, a naturaju se narodu da vode njegovu brigu.

U Ameriku su slobodni zborovi i skupovi. Naš narod ima svoje razne organizacije, potporne, vjerske, prosvjetne i kulturne po svim kolonijama. Svi smo se starali da crnogorsko, srpsko, hrvatsko i jugoslovensko ime bude sjajno, a među sobom smo se takmičili koja će organizacija ili kolonija nešto bolje i ljepše postići. Tako su se gradile crkve, škole i prosvjetno - zabavni domovi, i ja sam rado za te organizacije radio koliko sam mogao ili umio. Ovo je bilo skopčano sa troškovima, ali ja nisam žalio. Uživao sam kad sam mogao nekom Amerikancu pokazat da smo i mi prosvijećen i civilizovan narod, u što su oni teško vjerovali i onda kad su očima viđali.

U Detroitu je onda bilo oko 15 srpskih raznih organizacija, ja sam bio član Crnogorskog prosvjetnog kluba i njegov tajnik (sekretar) 4 godine. Bio sam član i potpredsjednik jugoslovenskog pjevačkog zbora Kolo i njegov organizator sa presjednikom Nikolom Batićem i učiteljem Andrijom Bendom. Bio sam član Jugoslovenske centralne organizacije i njen drugi potpredsjednik. Sjednice ovih organizacija održavane su jednom mjesečno, a po potrebi i dva put. Bilo je dosta posla, ali to mi je pravilo zadovoljstvo. Sve je išlo u redu i sve je napredovalo. Bilo je napora jer je bilo i partijske borbe, ali je uvijek uspijevalo. U ovoj knjizi (mislim na knjigu u kojoj je ovaj moj rukopis) negdje je nešto iz novina izvađeno i prilijepljeno, mada sam toga mlogo ostavio kući na Cetinje 1933 god. Naročito sam volio raditi za Crnog. prosv. klub i za podizanje dobrovoljačkog spomenika na Cetinju, radi kojeg sam imao sastanak na Cetinje 1933 sa banom Zetske banovine i sa predsjednikom Odbora za podizanje spomenika, generalom Petrom Martinovićem, od kojeg sam donio pismo odboru u Ameriku.

Sa Crnog. prosv. klubom išao sam nekoliko puta na turneju, u Čikago, Ilinois i Geri Indiana, đe smo prikazivali Balkansku caricu od Nikole I. Igrao sam u njoj glavne uloge Stanka i Deana. U odigravanju uloga u pozorišnim komadima, spriječila me smrt Pavlova, za godinu dana nisam na steidž se pojavljiva, radio sam druge poslove o pripremama jer nisam bio raspoložen za igru. Na samu Badnju veče 1929. god. dobio sam telegram od Blaža iz Montane, da je Pavle umro.

Eto tako na radu u fabriku, i u poslu za organizacije proveo sam 5 godina u Detroitu, đe bih i opet volio poć i živjeti ako bih mogao posla dobiti.

 

Povratak u domovinu

i put do Cetinja 1933. g.

 

Još 1930. godine počela je depresija u Ameriku, koja je obuhvatila i ostali svijet. Ona je stezala i siromahe i bogataše, a radni svijet je naročito stradao bez posla i zarade. Ja sam bio srećan što nisam bio otpušten s posla, ali zato sam radio samo 3 dana neđeljno za dvije godine, 1931. i 32. godine dok me neko otpade kod kompanije u maju mjesecu te me išćeraše s posla sve do kraja avgusta. U avgustu bješe sokolski slet u Detroitu svih jugoslovenskih sokola, čiji vođa bješe dr Berislav Anđelinović. Kad je doznao za moj slučaj, pošao je kod šefa Fordove policije i tužbu protiv mene poništio, te me kompanija ponovo vratila na posao. Ovoga dana na sletu reče mi g. Anđelinović: Ova depresija će trajati još koju godinu. Ti bi trebao poći da vidiš svoju famelju, pa imaš vremena i opet doći. Ja mu odgovorih da bih rado poša, ali nemam troška, jer ono što sam zarađivao redovno sam slao za izdržavanje familije i sinovaca na Univerzitetu. On mi reče: Ja ću se postarat za podvoz preko vode. Treći januvara 1933. dobijem od njega pismo iz Njujorka u kome kaže: Ja polazim za Evropu, ako imaš troška do Njujorka, dođi odmah i javi se kod konsula g. Jankovića, sve sam za tebe uredio ako hoćeš da ideš sa mnom. Uzmi sa sobom i svoga prijatelja ako želi ić. Berislav. Nisam se dugo razmišljao, spremim se a sa mnom i moj prijatelj a to je bio Vaso M. Milanović iz Građana. On nije bio za rabotu, a nije imao ni para, pa sam smatrao za svoju dužnost da ga prevedem kući, inače ne bi se nikad vratio. Ovo je on sam kazao kad je stigao kući pred familijom i prijateljima. Na njega sam potrošio 150 dolara, koje mi nije ni do danas vratio, mada je od Amerike 1934 godine dobio vojnički bonus 750 dolara.

U ovo vrijeme Blažo je radio u jugoslovensko poslanstvo u Vašington, te ja i Milanović sa mnom odemo u Vašington, želio sam da sa Blažom provedem Božić i da vidim Vašington. U poslanstvo našao sam g. Anđelinovića, on nas je svojim karom (autom) vozio kroz Vašington i pokazao nam sve znamenitosti ovog velelepnog grada u kome sam proveo pet dana. U Njujorku 8 dana, te 20-og januvara zaveo se na more. Anđelinović je službeno otišao preko Kanade. U Zagrebu sam stigao prije njega. Imao sam adresu njegove braće koji su advokati u Zagrebu, posjetio sam ih, a oni su me prijateljski primili. U Splitu isto tako sam posjetio njihovu sestru i zeta, kod kojih sam našao njihova brata sa kojim sam bio u Detroitu na radu kod Forda, koji je prije mene iz Detroita pošao nekolika mjeseca. U Splitu sam ostao jedan dan i jednu noć, te razgledao njegove starine.

Na Cetinje sam stigao radostan, ali sam uskoro bio razočaran, narod se mlogo izmijenio za 7 godina moga boravka u svijetu. Svi moji prijatelji su tražili od mene novca na zajam, ja nisam imao da im dam, pa neki poslje nisu šćeli sa mnom ni da govore koliko su se naljutili što im nisam dao. Ubrzo sam poznao prilike koje su bile mučne za narod. Nesrećna političko - partijska borba davila je narod. Vlasti nisu imale povjerenja u narod, niti narod u vlast. Sve je sujmalo jedno u drugo, i svak se starao kako će drugog prevarit. Cetinje koje nije nikad u sebe imalo tajne, naviknuto da slobodno i javno raspravlja o svemu, pa i državnim pitanjima, sad nije smjelo da pisne. Jedna nepovoljna riječ o državi izgovorena, ili o nekoj upravnoj vlasti dovoljno je bilo da se ode za bravom. Potajnu policijsku dužnost za došaptavanje vršila su i najveća lica. Tako jednog dana stojasmo u Njegoševu ulicu kod Balšića pazara, Drago, Vaso Banović i ja, nešto razgovarasmo a u tome naiđe krajem nas Đeneral, komandat Zetske divizije i zastade da čuje šta razgovaramo, a ja dosta jakim glasom upitah što ovaj sluša. Drago me presječe u riječ i veli: Neka, budi miran, to je dužnost svega državnog aparata. Ali ne bi smjela bit za jednog generala, rekoh ja. Eto kad generali vrše špijunsku dužnost, bogami neće bit dobro jer se sjećam one Draškove iz Mletaka.

Jednog dana čekao sam da me primi ban Zetske banovine G. Stanišić, bilo je nas 5-6 ljudi. Imao sam da razgovaram sa banom o podizanju dobrovoljačkog spomenika, jer mi je to stavio u dužnost odbor iz Amerike. Prije nego me ban primio dođe u banovinu ispektor Krsto Pejović, pruži mi ruku i upita se sa mnom ljubazno pa reče: Đe si te te nisam dosad vidio. Bilo je proljeće pa sam ponešto radio oko zemlje i kuće te mu odgovorih: Eto kopam, i zakopao sam se pod Zagrablje u crnu zemlju. Tako i rade svi dobri ljudi, reče on. A ja ga pitah. Kad su svi dobri ljudi zakopani u zemlju, đe se nalaze zli, molim Vas? Novak Bošković viši banski činovnik nasmija se i veli: Jesili mogao Krsto da ga ne pitaš?

Sa banom sam stvar povoljno svršio. On je naimenova generala g. Petra Martinovića za predsjednika odbora i Petar se primio.

Kod kuće u Cetinju sam se zadržao do oktombra mjeseca, kad sam se morao opet vratiti u Ameriku. Sve ovo vrijeme nisam nikako proveo u zadovoljstvu. Ako sam i imao neki dan kad bi trebao biti zadovoljan, to nisam mogao, jer mi bi odmah palo na pamet da neko fali u društvu, i to onaj koga nema među živima, to je Pavle Blažov, kojeg sam volio više no rođenog sina. Jednoga dana bili smo na ručku kod kuće, Ljubo Pera Popova, Niko Perov, Drago i Dušan, svi četiri bjehu došli iz Beograda za vrijeme ferija. Ja pozvah na ručak još nekoliko prijatelja te se za trpezom vodio veseli razgovor, a ja sam dva puta ustajao i odlazio napolje da mi ne primijete da sam tužan. Sestra me Krstinja grdila kad je viđela da sam od suza, bila je došla kod mene i našla me uplakana kod pojate. Jes, Pavle je bio najbolji đak u školi, to su mu priznali svi profesori gimnazije i univerziteta. Bio je najbolje naše dijete, obećavao je najviše dobra i slave za sve nas, i za narod kako rekoše profesori koji ga nazvaše Enciklopedijom znanja. On se sjetio na potonjem uzdahu i posljednja njegova riječ je bila: Žalim Jovana i Blaža jer su u tuđem svijetu pošli da nas pomogu, pa mogu tamo i ostat. Uzdahnuo je, i izdahnuo istog momenta u 20-oj godini života kao državni pitomac na medicinskom fakultetu u Beogradu 1929. god.

 

Po drugi put u Ameriku

 

Kad sam prvi put kretao za Ameriku nije mi bilo teško koliko ovi drugi put. Sad sam malo poznava Ameriku i depresiju koja je još vladala u svijetu, pa sam se plašio onoga radi čega idem, to jest zarade. Zamišljao sam da će bit stradanja dok se dođe do zarade, a kod kuće ostaju đeca koja pohađaju školu, treba im savjeta i domaće nauke. Uz to žena će da rodi, pa sam i o tome mislio. Sve to se mora pregoret i ići za hljebom.

Treći oktobra 1933. godine, pošao sam sa Cetinja, a 17. stignem u Njujork. U društvu sa mnom od Zagreba putovao je Ivo J. Božović iz Maina. Putovali smo preko Pariza i Havra, u Njujorku smo se rastali.

Kad sam stigao u Njujork, sve je izgledalo nekako drugčije nego prije. U mjesecu martu došao je Ruzvelt za predsjednika Amerike i odmah počeo zavodit neke reforme da izvuče zemlju iz krize u kojoj se nalazila uzrokom depresije. Mloge su banke bile zatvorene i našim ljudma su silne pare na njima propale dok nisu ponovo proradile. Trebalo mi je novca, tražio sam od mojih poznanika i svi su se žalili da nemaju, zatvorene su banke. Ipak sam našao za trošak i krenuo sam se na put da tražim posa, jer u Ameriku se bez nekakva posla živjeti ne može. Tri puna mjeseca putovao sam od mjesta do mjesta, iz države u državu na istok Amerike, ali posla nisam mogao dobiti. Skitajući tako dođem u Detroit i tu uđem sa Ilijom N. Martinovićem u trgovinu sa njegovim novcem i ostanem sa njim do avgusta mjeseca. No pošto sam vidio da nema koristi napustim trgovinu. Žena mi piše i traži pomoć, veli da imamo i četvrtog sina od februara kojeg su krstili Gorgije, sad joj treba više troška. Opet se uputim po svijetu i prođem Ohajo, Vest Virdžiniju, Indijanu i sa jednim muslimanom iz Kolašina, stignem u Čikago. Ovđe pomoću muslimana dobijem rabotu za jednog kotratora na kojoj je bio starešina Arif Dilić, musliman iz Hercegovine. On je znao da ja tu rabotu ne mogu držat, jer je to bila najteža koju ljudi rade, pa kad smo sašli, pod zemljom, dao mi je najlakši posa kojeg je imao. On je volio Crnogorce, dok njegov brat Smajo nije nas volio, jer su mu se zamjerili Crnogorci 1917. godine, kad je bio austrijski vojnik u Crnu Goru, pa ga negdje u Sutorman isprebijali komiti. Iz Čikaga sam mogao ponešto da vi pomognem kod kuće, a na ovom poslu ostao sam od 19. avgusta 1934. g. do 23. maja 1936. godine. U maju odem sa Milanom Perovim u Bjut Montanu. U Čikago za 2 godine napravio sam dosta poznanstava. Upisao sam se u društvo Sv. Đorđe broj 195 Srpskog narodnog saveza, i u Crnog. prosvjetni klub Njegoš u Saut Čikago. Kad je kralj Aleksandar poginuo 9. oktobra, kad je vladika Mardarije Uskoković umro i sahranjen, kad je bio sveslovenski pjevački slet, i mloge druge stvari koje su bile od važnosti za srpski narod, bio sam svuda prisutan i rado uzima učešća u raznim priredbama, kojih smo često imali manjih i većih, za očuvati svoje ime i jezik kod mladog naraštaja koji su rođeni ovđe.

 

U Montanu

 

U Bjut Montanu sam stigao sa Milanom Perovim 25. maja 1936. god. Treći dan smo zajedno dobili rabotu u mainu 2.800 noga pod zemljom, bilo mi je neobično prvih dana ali sam se brzo privikao i zavolio tu rabotu iako je bila prljava, jer smo na kontrat pravili dobru platu, te smo na drugu smjenu uzeli s nama Blaža i Radovana Špadijera. Iz ove rabote počeo sam da zidam kuću na Cetinje, koju sam dovršio sa više muke nego sam predviđa, jer prvo nego sam je dovršio ostao sam bez posla.

U Montanu sam ostao 2 godine. U Bjutu sam kao i u drugim kolonijama bio aktivan u nacionalnom poslu. Tražili su vodeći ljudi naše kolonije da im pomognem jer su mislili da nešto više znam, po tome što su nekad čitali moje dopise iz kolonija u kojima sam živio. Ja sam se njihovoj želji odazva i za ove dvije godine, to jes godinu i po dana koliko sam radio i stalno u Bjut živio, uspjeli smo da podignemo jedan crkveni dom uz samu crkvu, koji je služio i služi  koloniji za skupove i zabave. U odboru za gradnju ovog doma bio sam sekretar Odbora, a predsjednik je bio Blažov kum, Božo Đurđević iz Herceg Novoga, koji je Blažu četvoro đece krstio. Ovaj Dom je koštao 15.000 dolara i sve smo to za godinu i po od naroda skupili i sve radove platili. Crkvu u Bjutu su podigli Crnogorci, Hercegovci i Bokezi još 1905. god. U Bjutu je bilo oko 1000 Srba, od toga 200 familijarnih ljudi, jedan vrlo mali broj trgovaca a svi ostali podzemni radnici. Nigdje u Americi naša omladina nije sačuvala bolje srpski jezik i običaje nego ova u Bjutu. Ovđe sam našo dosta svojih prijatelja, i prijatelja mog brata, pa sam uz njih i steka prijateljstvo kod mlogih Hercegovaca i Bokeza, te mi je boravak u Bjutu bio po zadovoljstvu, i najbolje sam vrijeme u Americi proživio u Bjutu.

 

Opet u Pensilvaniju

 

U decembru 1937. kao novog radnika u Bjutu digli su me iz rabote. Kad nema dosta radnje stariji radnici imaju po ugovoru privilegiju da ostaju na poslu, dok novi ostaju bez posla. Tako sam i ja kao novi ostao bez posla. Išao sam svuda kroz Montanu da tražim posla, i negdje malo nešto radio u jednu planinu više Anakonde, nepune 2 mjeseca i jedva napravio trošak. Zatim sam iša u državu Vajoming i tamo na Đibo radio mjesec dana, te se opet vratio u Bjut i zadužio se kod Sava Drecuna 300 dolara. Nije mi se sjeđelo na jedno mjesto, te sam pošao u državu Ajdaho da tražim rabotu. Kad ni u Ajdaho ne mogah naći ništa, 15 juna 1938. produžim i dođem u Čikago, đe sam mislio kod starih prijatelja da ostanem. Ali mi pisa Blažo iz Pensilvanije, da je u putu od Bjuta preko Čikaga, Ilinoisa, Vest Virdžinije i kroz Pensilvaniju potrošio nešto novca sa čim je iz Bjuta pošao, na ime kući na Cetinje, pa se uz put zadržao te nema s čim produžit kao što smo se bili dogovorili kad je iz Bjuta pošao 4 mjeseca ranije. Pa reče: Ovđe u Hazleton, Pensilvaniju ima nekih rabota, pa bi dobro bilo kad bi došao ovđe da bismo malo zajedno porabotali i nešto napravili. Kad sam ovo razumio bilo mi je krivo zašto se igdje zadržavao i zašto nije odmah pošao kući kao što smo u Bjut razgovarali pri njegovu polasku. Nisam volio raditi u ove rabote u Pensilvaniju, ali sad radi Blaža i njegova puta za doma, morao sam doći. I tako uradim i dođem kod njega u Hazleton. Bili smo bez posla više od mjesec dana, ali nekako dobijemo rabotu u tvrdom uglju pod zemljom. Slabo se radilo, 2-3 a rijetko i 4 dana neđeljno, mala zarada, toliko pravili smo živjenje i ništa više. Dan za dan prolazilo je vrijeme a materijalno se ne popravljamo, jer iako mi je preteklo nekad 20 dolara to sam morao slat vama doma za izdržavanje. Tako su dani prolazili dok nije došao 28. februara 1940. godine. Ovoga dana u rabotu, mene je nešto posjeklo po oku. No, kako sam radio na noćnu smjenu, tek sjutri dan sam pošao kod doktora, koji reče da nije ništa opasno. Drugi dan već je bilo opasno te me posla kod nekog specijaliste doktora koji me 5 dana vara s njegovim medicinama, a oko svaki dan sve gore i gore. Tako tek šesti dan preko volje ovog doktora, odem s Blažom u najčuveniju očnu kliniku u Filadelfiju. Bilo je kasno, ali doktori rekoše da će probati da mi pomognu. Nekoliko dana probali su medicinama, ali pomoći nije bilo. 14 marta napravili su mi jednu operaciju koja nije pomogla, osim što mi je umirila bolove i što su doktori konstatovali da je moje oko izgubljeno.

Sjutradan poslje ove operacije specijalista doktor kazao mi je da sam sasvim oko izgubio. Da onaj doktor koji me najprvo liječio nije doktor, već crevljar i da je opasno za ovo drugo držati ga u glavu, te da bi bilo najbolje da ga izvadim. Kad mi je ovo kazao, zaplakah se, pa rekoh doktoru da primam njegov savjet. I tako kad sam se oporavio od prve operacije, 28. marta pošao sam na drugu operaciju sa kojom je moje lijevo oko izvađeno iz glave. Blažo je bio kod mene, mislim da je i on plaka. U aprilu sam izaša iz bolnice. A u maju pošto više nije bilo odlaganja za Blažov put za doma, on je poša, i to posljednjim italijanskim brodom iz Njujorka za Evropu, i dva dana prije nego je Italija zaratila na Albaniju stigao je na Cetinje. Ja ostadoh u Hazleton, odaklen ovo i pišem, žalosan za okom, za životom, razmišljajući šta će biti s vama kod kuće. Velika briga i misli navrnuše na mene nervozu, život poče da kloniva dolje, a moja stara bolijest od 1937. god. kad sam teškim radom razvrnuo kičmu poče da me fata sve više i više, te 1941. u maju odem opet u Filadelfiju u jednu veliku kliniku da mi pronađu tu bolijest. Mjesec dana pregleda uzelo je dok su mi kazali da ću morat imati operaciju na kičmu, jer da je neki zglob iskočio iz svog mjesta. Ljekovi i sprave sa kojima su me liječili, pomogaše mi bez operacije i tako počeh nabolje sve do oktobra mjeseca. Onda me uhvati odjednom i skuči tako da nisamo mogao bez štapa nikuda. Mijenjao sam mloge doktore i banje sve do januvara 1942. god. Onda sam pošao u Denvil Hospital i 24. januvara imao operaciju na kičmu koja je bila vrlo teška, tako da sam čitavi mjesec dana bio stalno u krevetu, a poslje dugo mjeseci bio nesposoban za ma kakvu rabotu. Platila mi je Kompanija za oko 2.250 dolara. Srpski narodni savez 900 dolara, o tome sam ži­vio i liječio se. U najvišu moju bolijest 1941. pade Jugoslavija pod Hitlerom i Musoli­ni­j­em u ropstvo u kome dolaze glasovi da narod umire na stotine od gladi, i gine od vlasti pod optužbom da su buntovnici svi oni koji ne slušaju naturenu im vlast okupacionu.

Aprila 6. kad je Njemačka napala Jugoslaviju bijah u krevetu nepomičan, te naredih da mi postave radio pokraj kreveta, i tako sam dan-noć sluša vijesti koje su dodile iz Jugoslavije. Bile su jadovite, dok na kraju petog dana neke žalosne borbe koju su vodili, javiše da je jugoslovenska vlada i kralj pobjegla, a Jug­oslavija okupirana od neprijatelja. Tugovanju nije bilo kraja, naročito nama koji smo preživjeli ropstvo od 1916. do 1918. god. Ponekad smo se kuražili pred strancima kad bismo čuli da je negdje osta neki mali dio Srba koji se nisu predali, već da vode borbu sa okupatorima. Tako sam bolesan i žalosan ostao da živim u Hazleton, Pa. do septembra 1942. god. Pošto više nije bilo izgleda da mogu išta raditi u Hazleton, jer nema drugih radova osim podzemnih rudnika uglja, te riješih da odem opet u Detroit, Mičigan.

 

U Detroit, Mičigan

 

Evo me opet u Detroitu, u gradu koji se smatra arsenalom svijeta. Stigao sam 7. septembra 1942. god. Ovđe sam i prvo živio i radio. Radnik u Detroitu je pravi gospodin i ja sam uvijek ovo mjesto volio. Ali sudbina ili moja zla sreća nije mi dala da sve moje živjenje u Americi, provedem u Detroitu. Još sam bolestan i nesposoban za rabotu, odmaram se i idem nabolje. Nadam se uskoro da ću bit u stanju i rabotu tražiti. Rabote ima dosta za svakoga, samo za ratnu proizvodnju mora se bit građanin (sitison), a ja građanski peper nijesam još dobio iako sam za njega molbu predao još 1938. g. Postoji neki krupni razlog kojega još nisam dozna, inače dobio sam neko pismo od Imigrešion ureda koje mi može poslužit umjesto sitisona, i u to pismo se naznačuje da ću biti pozvan prvo 13. januvara 1943. godine da primim sitison.

Tri mjeseca proveo sam ovde i već se osjećam mlogo bolje. Finansija skoro već je nestalo i morao sam poći da tražim rabotu mada mi se nije radilo. Pošao sam i 9. decembra sam je dobio, a 10. počeo da radim u jednoj maloj fabrici, čiji je doktor vrlo dobar čovjek, nije stio da vidi moje fizičke nedostatke, već me preporučio da sam sposoban za rabotu, a ustvari nisam bio. No sad je oskudica u radnim snagama i to me pomoglo te evo i ja poslje 3 godine bolovanja počeh da radim. Plata nije kao za velike kompanije, ali ja sam zadovoljan što poslje tri godine bolovanja opet mogu sebe da izdržavam. U sve ovo vrijeme mog bolovanja jedino me zadužio Milan Perov. On me vazda pitao sam o čemu živim i kako, te mi je i novca slao. On mi je bio umjesto kojeg od vas mojih sinova kojima ovo i pišem. Milan je toliko o mene vodio brigu, da kad je Amerika stupila u rat, a on u vojsku, zapisao je na mene osiguraciju (išurenc) 5.000 dolara i napisao mi pismo iz vojske ovako: Ovo sam ostavio na tebe Jovane, ako mene što bude da imaš s čim poć u Crnu Goru da vidiš je li ko osta živ. On je američki vojnik od 1941. godine, sad je narednik i redovno mi piše. Išao je preko Aljaske i opet se povratio u USA. On mi se žali kako komanda neće da ga pošalje na front u Evropu, a on želi tamo da ide i pitao je i molio nekoliko puta. Mene je milo što ga nisu poslali, ali se bojim da ga ne pošalju na Japana. Ima još tri Vučkovića naša sad u američku vojsku, a to su, sin Mila Stevanova, Niko, Sin Mila Labudova Jovan i Đura Nikova Boško.

Početkom januvara dobio sam poziv od imigrešion ureda: da se 12. januvara javim u Okružni sud u Vilks Beri, Pensilvanija da primim sitison. Kad sam došao pred suca da položim zakletvu, otkrio mi je tajnu koju do tada nisam znao. Naime, kazao je ja­vno pred svima, a bilo nas je 300 sa svjedocima: Vi ste gospodine Vučkoviću trebali davno da postanete građanin USA, ali mi smo imali izvješće da pripadate Komunističkoj partiji, i to je uzelo dugo vremena dok smo stvar ispitali. Sad smo dobili uvjerenje da ćete bit dobar građanin, i sad imate primiti sitison. Tako i ovo moje pitanje bi riješeno poslje četiri godine istraživanja jesam li komunista.

Bilo je u ovu zemlju raznih partija koje su se širile među našim narodom, i bilo je naših koji su bili i danas su članovi tih partija, pa i komunističke. Ja se nikad nisam miješa u te partije. Ali kad sam god u našim društvima i organizacijama uzima riječ da nešto javno rečem, uvijek sam kritikova one koji narod zavode na zli put za svoj lični interes. Ovi su me odmah stavljali u njima protivničku partiju ili tabor, pa i u Komunističku partiju. Zato sam bio i išćeran iz Ford motor i ko. 1932. godine. Zašto i na čiju optužbu sam bio išćeran iz Ford motor i ko. doznao sam 1935. godine u Čikago od mog dobrog druga Aćima Pejovića, koji je bio prijatelj prota Trbuhovića koji me tužio zbog toga što sam ga javno kritikova na svetosavsku zabavu pred narodom. Ovu stvar je 1936. godine iznio na javnost Blažo Šanović preko Slobodne reči, organa Srpskog naprednog pokreta u Americi. Moja je ideja bila da naša društva i organizacije ostanu po strani od svake politike i da rade ono radi čega su i postale. Zato sam biva napadan od jedne i druge strane od ljudi koji su šćeli za svoj lični interes da iskorišćavaju naša dobrotvorna društva, prosvjetno kulturne organizacije i sve što mogu. Sa takvima sam cijelog vijeka vodio borbu bez obzira dolazili oni s desne ili lijeve strane.                                            

                                                                                                                      Marta 1943.

 

Ja ovo pišem s vremena na vrijeme onako kako ti bi pisao da je saobraćaj pošta slobodan. Ali kako je ovaj crni i prokleti rat zatraja, ne nadam se da će ijedan od vas ovo čitati. A da nije ovog rata bilo, dosad već bismo i usmeno razgovarali. Ovako sudeći po vijestima koje dobivamo iz Evrope, a vele da su i iz Jugoslavije, sve mislim da tamo neće niko živ ostati. Tri godine dosad robovanja, a još koliko će dugo trajati to Bog ili Đavo sami zna. Uz to evo godina i po dana, skoro dvije od kad neprestano čujamo da su partije u Jugoslaviju povele međusobni bratoubilački rat. Sve novosti koje čujam mogu i da vjerujem. Poznato mi je bilo političko i partijsko stanje u Jugoslaviji u mirno doba. A poznato mi je iz 1918-19. godine, šta je revolucija, kako se gine i strada đe ona zahvati maha. Kako sam čuja i kako čitam, ta revolucija počela je najprije u Crnu Goru. Još prošle godine ovamo je stigao jedan spisak poklanih i pobjenih u Crnu Goru, pa prema tome svemu, ne može mi ni na kraj pameti doći, da će koji od vas braće ili vaših bratučeda biti toliko sretan da doživi kraj ovog najkrvavijeg rata u istoriji svijeta. A uz rat eto tamo i revolucija, te što okupatori nisu pobili, povješali i internirali, to će jedna ili druga partija dokusuriti, ili glad i bolijest uništiti. Ovo su moje danas najveće brige i misli, koje mi ne dadu da moje i onako kameno zdravlje održim u redu. I to je neki dio uzroka što često imam posla s doktorima.

Maja 1943.