Uz knjigu II

 

 

Kao što je i navedeno u Riječi priređivača ovog web sajta, ostao je značajan broj pojedinaca iz nekolike generacije naših rođaka iz bratstva Sarap, koje nije opisao Jovan Ivov Vučković. Međutim, ostaje njegov doprinos kao izuzetno značajan za sve nas koji osjećamo poštovanje prema svojim precima, zahvaljujući kojima i postojimo.Generacije koje nijesu opisane u knjizi I, uglavnom su rođene od početka pa do polovine XX vijeka i mišljenja sam da smo obavezni opisati bar jedan broj ovih ličnosti.Našu generaciju neka opisuje potomstvo. Jedan dio pripadnika starijih generacija uspio sam opisati  uz pomoć malog broja rođaka u materijalu koji slijedi i koji nije konačan a za određen broj rođaka postojale su zvanične biografije. Sve članove bratstva Sarap meni je nemoguće obuhvatiti u ovoj publikaciji.U svakom slučaju, nastavak materijala slijedi a obzirom da se radi o elektronskom izdanju, ne postoji ograničenje prostora te ću se truditi da i ubuduće obuhvatim što više bratstvenika. Zato i na ovaj način molim zainteresovane rođake da se uključe u dopuni ovog matreijala, koji će biti štampan tek nakon konačne dopune. Takodje, jedan broj rodoslova nije u potpunosti završen, jer je teško ostvariti kontakt sa jednim brojem Sarapa koji su davno napustili Crnu Goru.Svakako  predstoji dopuna rodoslova a i drugih materijala postavljenih na web-situ.Pored ovog web-site materijale možete pogledati i na adresi;www.sarap.mnegro.com.

Ovo je dobar početak a ukoliko postoji bilo koja greška kod rodoslova ili pak nekog drugog  materijala, molim da me obavijestite na dolje naznačeni e-mail. Na isti mail možete uputit vas predlog za eventualnu donaciju, nakon čega ću vam uputit instrukcije za uplatu. Nije mi namjera da namećem bilo kakvu obavezu i troškove rođacima i to mora biti dobrovoljno. Dizajn i postavku web prezentacije jednog sajta je uradio  meni drag prijatelj  a zakup prostora kod provajdera sam platio sam a to mogu i ubuduće.Drugi web site je uradio i postavio naš rođak i ustupio nam svoj prostor. Novac od eventualnih donacija bih iskoristio za pripremu i štampanje rodoslova i knjige sa cjelokupnim materijalom sa web sajta, naravno nakon prikupljanja svih relevantnih podataka. Imena donatora uz izvještaj o utrošenim sredstvima, objavit ću na sajtu. U svakom slučaju, uvjeren sam da bez obzira na ishod apela, materijal će jednom biti odštampan, odnosno i u toj formi biti dostupan za one koji ne koriste Internet. 

 

 

Cetinje, 2009. god.                                                                  P.V. - Sarap

                                                                                  Kontakt e-mail: sarapmne@gmail.com

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BANOVIĆI - SARAPI

 

 

Nikola Filipov - pukovnik, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945

Rođen je 1920. godine na Prekornici. Nakon završetka niže gimnazije odlazi u podoficirsku školu a zatim postaje oficir Jugoslovenske vojske. Primljen je u KPJ 1938. godine. Jedan je od organizatora Ustanka u svom kraju.Učestvovao je u Pljevaljskoj bici. U prvoj godini rata bio je vodnik, komandir i zamjenik komesara čete u jedinicama Lovćenskog NOP odreda. Na dan formiranja IV Proleterske crnogorske brigade je zamjenik komesara čete, a potom komandir čete i  komandant bataljona. Sredinom 1944. godine je zamjenik komandanta VI crnogorske udarne brigade, zatim komandant novoformirane X crnogorske udarne brigade, kojom komanduje u bici za oslobođenje Cetinja. Više puta je ranjavan. Poslije rata je završio sve visoke vojne škole.

U vrijeme dok je čekao na školovanje u SSSR, imenovan je za komandanta  Dopunske brigade Glavnog štaba za Srbiju, locirane u Valjevu, a bio je i komandant garnizona u Tuzli i Bitolju.Više nego prisutno je bilo mišljenje među njegovim saborcima, da je Nikola Filipov svojim doprinosom oslobodilačkom ratu zaslužio da bude proglašen narodnim herojem i proizveden u čin generala. Iako se ženio, na žalost nije imao djece.

 

Dušan Ivov

Rođen je 1914. godine na Prekornici, u porodici koja je između dva svjetska rata odselila za Vojvodinu. Završio je Podoficirsku školu ondašnje Jugoslovenske vojske.Poslije Aprilskog rata vratio se u rodni kraj kao i njegova porodica. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka zajedno sa svojim bratom Perom, prvom žrtvom na strani ustanika. Sa vjenčanja  ispred Prekorničke crkve, oba su brata otišla na ustanak a nevjeste ostale doma. Pero je isti dan poginuo. Nakon ustanka Dušan je sa mnogim ustanicima  interniran u Albaniju 1941. godine.

Nakon povratka iz ropstva aprila 1942., ponovo stupa u partizanske jedinice, terensku četu u jesen 1943. godine.U VIII crnogorskoj brigadi bio je na dužnostima od vodnika do komandanta bataljona.Teško je ranjen na Sremskom frontu kod Tovarnika 17. januara 1945. godine, kao komandant bataljona. Evakuisan je do partizanske bolnice, do koje su Njemci prodrli i ubili ga zajedno sa još dosta ranjenika.

Član je KPJ od kraja 1943. godine.

 

 

 

Pero Ivov

Rođen je 1916. godine na Prekornici. Učesnik je ustanka od 13. jula na Obzovici i prva žrtva u prvoj partizanskoj akciji. S vjenčanja je otišao u bitku i smrt.

 

 

 

Maše Stevanova, udata za Vasa Vukićevića - nosilac Partizanske spomenice 1941-1945

Rođena je na Prekornici 1921. godine. Kao i njena braća i suprug i ona se opredijelila za napredni pokret. U Lovćenski odred je stupila početkom 1941. godine. Sa ovom jedinicom  odlazi iz Crne Gore i stupa u redove proslavljene I Proleterske brigade u maju 1942. godine. U ovoj brigadi bila je hrabar borac u borbama na Durmitoru, Konjicu, Bugojnu, Livnu, Neretvi i Sutjesci. Bila je nosilac Partizanske spomenice i više drugih odlikovanja. U penziju je otišla sa činom majora.

 

Marko Milov

Rođen je 1904. godine u Prekornici. Živio je u Gluhom dolu, kula Kaluđerovića - Sarapa. Sa jako mladim sinom Brankom, rođenim 1928. godine, vraćao se vozom od Sarajeva preko Mostara.U Mostaru su ih iz voza izvele Ustaše u julu 1941. godine i ubile. Iza Marka Milova ostale su ćerke i dva sina, veoma dobra rođaka i bratstvenika Rade i Milo, koji je nakon studija ostao da živi u Zagrebu i stvorio lijepu porodicu.

 

Petar Milov

Rođen je 1900. godine na Prekornici. Kao mlad pristupa pokretu za pravedno mjesto Crne Gore u ondašnjoj zajednici, uz svoju braću i oca. Sa svojom braćom i ocem odlazi na zaradu u Ameriku ali se ubrzo vraća i preuzima domaćinstvo na Prekornici, investirajući u zemlju ispred svojih najbližih. Ranih tridestih godina postaje član partije i kao komunista učestvuje u  belvederskim događajima, nakon kojih je uhapšen i odveden u zloglasni zatvor “Bogdanov kraj“. Na parlamentarnim izborima 1938. godine kandidovan je kao član Radničke seljačke stranke. Zajedno sa jednim brojem drugova u frakcijskim borbama unutar partije, svrstava se na stranu Gorkića, nakon čega je dosta zaobilažen. Učestvovao je u borbama od 1941. godine kao borac Lovćenskog odreda. Uhapšen je i interniran u Albaniju. Poslije povratka iz logora, bio je pozadinski radnik a danom formiranja stupio je u X Crnogorsku brigadu. Poginuo je kao komandir čete 1944. godine u Piperima, uoči oslobođenja Podgorice.

 

Ilija Milov

Rođen je 1901. godine u Prekornici. Kao mladić, sa bratom Blažom priključuje se pokretu za ravnopravnu Crnu Goru. Učesnik je Petrovdanskog i Božićnjeg ustanka, zbog čega je saslušavan, zatvaran i osuđen. Ranih dvadesetih godina, sa ocem i braćom odlazi na zaradu u Ameriku. Radio je u rudnicima Pensilvanije a u Hazletonu je formirao porodicu. Njegov sin Danilo je visoki oficir u vojci U.S.A. i ima dva sina sa kojima živi u Biloxu, Misisipi. Ilija je došao u Crnu Goru 1956. godine, tu se razbolio i ostao. Mnogo je pomogao u podizanju potomstva svoje poginule braće Petra i Marka.

 

Blažo Milov - oficir Crnogorske vojske, Gaeta

Rođen je 1896. godine na Prekornici. Učesnik je Petrovdanskog i Božićnjeg ustanka. Poslije sloma ustanka, preko Medovskog zaliva odlazi u Italiju, gdje je bio oficir u sastavu crnogorske vojske u Gaeti.U drugoj polovini 1919. godine, ponovo dolazi na Prekornicu gdje sa svojom braćom i drugovima komituje i komanduje četom ustanika, ne mireći se sa nelegalnim rušenjem svoje države i dinastije. Nakon propasti ustanka, njegov otac je od strane velikosrpske žandarmerije šiban pred prekorničkom crkvom a braća suđena i zatvarana. Razočaran zbog propalog pokušaja obnove crnogorske države, uzima italijanski pasoš i odlazi za Ameriku, gdje ostaje do svoje smrti. Doživio je duboku starost, bez potomstva. Mnogo je pomagao u podizanju i školovanju potomstva svoje rano poginule braće.

 

 

 

 

Marko Mišov,

Rođen je 1855. godine u Donjim Selima, Ljubotinj. Bio je zemljoradnik. Učesnik je borbi od 13. jula 1941. godine. Bio je borac u gerili. Uhapšen je početkom marta 1942. i strijeljan na Rijeci Crnojevića.

 

Vaso Mitrov

Bio je ministar bez portfelja  u Petrovdanskoj vladi 1941. godine, koju su izabrali federalisti sa osloncom na italijanske okupatore. I on, kao i većina pripadnika federalističkog pokreta su smatrali da Veliki rat nije za male narode. Iznad svega su bili ogorčeni ukidanjem crnogorske države i dinastije i dvadesetogodišnjom vladavinom dinastije Karađorđević nad Crnom Gorom, te su prilično naivno povjerovali i prihvatili obećanja italijanskih vlasti, o vaspostavljanju crnogorske države i vraćanju dinastije Petrović na njeno čelo. Uostalom, koliko je iskrena bila namjera Italije da obnovi Crnu Goru, vidjelo se je odma u početku rata. Jedan dio Crne Gore u okupaciji su pripojili Velikoj Albaniji a drugi, odnosno Boku  pripojili su Dalmaciji. Federalisti - zelenaši su prihvatili saradnju sa okupacionim vlastima sa namjerom da povrate izgubljenu državu i oslobode se dvadestogodišnjih poniženja od strane velikosrpske okupacione politike. Ta saradnja je i velika zamjerka ovom pokretu za period drugog svjetskog rata. 

Izbijanjem ustanka protiv fašističkog okupatora, dolazi do odmazde i uspostavljanja vojne uprave u Crnoj Gori i ova vlada prestaje da funkcioniše.Vaso je bio veoma dobar čovjek i nije učestvovao ni u kakvoj akciji usmjerenoj ka progonu, hapšenju i likvidaciji rodoljuba i ostao je pasivan do kraja rata. Bio je oženjen od poznate njeguške porodice Radonjić, ali nažalost nije imao djece.  

 

Luka Ilijin - Ministar pravde i policije SFR Jugoslavije

 

Rođen je 1926. godine na Prekornici. Učesnik je rata i član SKOJ-a. Nakon rata biran je u rukovodstvo crnogorske omladine a nakon toga za Sekretara omladine Jugoslavije. Jedno vrijeme radi u kabinetu Veljka Vlahovića, omiljenog revolucionara. Nakon toga radi u Savezu sindikata i Socijalističkom savezu. Kasnije biva izabran za ministra pravde a nakon toga policije (u dva mandata) u Saveznoj vladi. Više puta je biran za poslanika Savezne skupštine.

Nosilac je visokih domaćih i stranih odlikovanja.

 

Andrija Ilijin

Rođen je 1928. godine na Prekornici. Završio je Višu školu državne bezbjednosti i radio kao operativac u Beranama, Bijelom Polju i Podgorici. Uz rad je završio Pravni fakultet.

Nakon toga angažovan je u rukovodstvu službe DB gdje radi na najodgovornijim dužnostima, od kadrovika do zamjenika rukovodioca Republičke službe DB. U mladosti je bio aktivan sportista i čovjek izuzetne fizičke snage ,sa isto tako jakom ličnošću.Bio je izuzetno svojan i drag rođak.

 

Drago Ilijin

Rođen je 1930. godine na Prekornici. Završio je Elektrotehnički fakultet u Beogradu. Nakon studija je kratko radio u Gradskom komitetu u Beogradu, a zatim dolazi u cetinjski „Obod“ i radi kao inženjer a kasnije pomoćnik generalnog direktora.U to vrijeme je bio i predsjednik Konferencije komunista Cetinja. Osamdesetih godina odlazi da radi u Saveznom zavodu za standardizaciju Jugoslavije na mjesto pomoćnika direktora i tu ostaje do penzije. Umro je 2007. god. u Beogradu, a sahranjen je na Cetinju.

 

Nikola Mitrov

Rođen je 1935. godine na Cetinju. Završio je Pravni fakultet u Beogradu i položio sudsko-advokatski ispit. Radio je kao sudski pripravnik u Kosovskoj Mitrovici a nakon toga kao sudija Opštinskog suda u Boru. U Boru je bio izabran za predsjednika Konferencije SK. Nakon rada u Boru izabran je za sudiju Suda u Obrenovcu. Iz Obrenovca prelazi u Savezni sekretarijat za pravosuđe, gdje radi na poslovima savjetnika a zatim i pomoćnika Ministra pravde u više mandata. Dolaskom na vlast sljedbenika politike S. Miloševića i u saveznim organima kao njen protivnik, biva poslat na prinudni odmor do odlaska u penziju. Sa porodicom živi u Beogradu. 

 

 

 

 

 

 

VUKIĆEVIĆI - SARAPI

 

 

Đoko Tomov - narodni heroj, general-major i nosilac partizanske spomenice 1941-1945god.

 

Rođen je 1914. godine u selu Boguti, Ljubotinj, od oca Toma, koji je punih trideset godina proveo na radu u američkim rudnicima. Osnovnu školu je završio u Ljubotinju, a malu maturu u Cetinjskoj gimnaziji. Kao učenik 1932. godine učestvuje u demonstracijama na Cetinju, radi čega je izbačen iz škole, bez prava upisa u gimnazije na teritoriji Crne Gore.

Peti razred je završio u Pećkoj gimnaziji, nakon čega je primoran da napusti školovanje i bavi se zemljoradnjom.

Za člana KPJ primjen je 1933. godine. Bio je sekretar partijske ćelije Ljubotinja, sekretar Opštinskog biroa, član MKKPJ za Cetinje i član Sreskog komiteta SKOJ-a Cetinje.Godine 1937. pokušava da se prebaci u Španiju, ali je veza bila otkrivena i Đoko prinudjen da se četrdeset dana krije u šumi. Od 1932. do 1941. godine na teritoriji Cetinja i Rijeke Crnojevića nije bilo demonstracija u kojima nije učestvovao. Zbog revolucionarnog rada bio je više puta zatvaran i osuđivan. Po odluci PKKPJ odlazi u Vogošću kod Sarajeva i formira prvu partijsku ćeliju. Tamo ostaje do marta 1941. kada odlazi za Beograd na demonstracije nakon kojih se vraća u Crnu Goru. Poslije kapitulacije radi na prikupljanju oružja u Ljubotinju i formiranju udarnih grupa i njihovoj obuci. Ljubotinjski odred, čiji je borac bio, izveo je prvu ustaničku akciju o je prvu akciju 13-og jula ujutro u kojoj je razoružana lokalna žandarmerijska stanica.Nakon toga, sa odredom učestvuje u borbi na komunikaciji Cetinje-Budva i bici na Košćelama. Istakao se u tim borbama i postao prvi komesar partizanske čete u Ljubotinju. Učestvovao je u Pljevaljskoj bici kao politički komesar čete Lovćenskog bataljona i u toj bici se istakao.Tada je ovaj bataljon imao velike gubitke - 79 poginulih i 70 ranjenih boraca. Borac je Lovćenskog bataljona na dan formiranja I proleterske brigade. Na borbenom putu brigade od Rudog do Romanije preko Igmana, Đoko je bio među prvima.Istakao se na prelazu mosta kod Sarajeva preko kojeg je prešao prvi, što je omogućilo prelaz cijeloj brigadi.

Ističe se u borbama za Ulog oko Kalinovika, na Sinjajevini, Durmitoru, preko Treskavice.U borbi za Konjic savladao je posadu bunkera i zarobio puškomitraljez. Takav je i u borbama za Livno, Duvno, Bugojno, Ključ i mnoga druga mjesta u zapadnoj Bosni; kao i u borbama tokom IV i V neprijateljske ofanzive.Za vrijeme protivofanzive u istočnoj Bosni, na putu Zvornik-Tuzla,1943. u borbi je likvidirao grupu ustaša, kada je i ranjen. Kao politički komesar Beogradskog bataljona I Proleterske istakao se u borbama u VI ofanzivi a kao član političkog odjeljenja Devete divizije u borbama u Dalmaciji. U KNOJ-u je zamjenik komesara divizije. Poslije rata bio je komesar divizije, pomoćnik za vojna pitanja pri CK SKJ, organizacioni sekretar Opunomoćstva armije, itd. Završio je Višu partijsku školu i Višu vojnu akademiju.U penziju je otišao kao general-major. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i više odlikovanja. Za narodnog heroja proglašen je 10. jula 1953. godine.

 

Danica Tomova, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945.

Rođena je 1921. godine u Ljubotinju, selo Boguti. Postala je član SKOJ-a 1939. godine a Partije 1941. godine. Učesnik je ustanka i borac Lovćenskog odreda. Od 1942. stupa u redove Prvog bataljona II srpske brigade. Prvoborac je i nosilac Spomenice.

 

Marko Stevanov

Rođen je na Obzovici 1888. godine a umro 1941. Bio je dobrovoljac, učesnik Balkanskih ratova. Ranjen je pod Tarabošom u tragičnoj crnogorskoj pogibiji za Skadar. Nakon Balkanskih ratova, odlazi na zaradu u Ameriku. Početkom Prvog svjetskog rata, kao dobrovoljac dolazi iz Amerike  preko Soluna i stupa u redove crnogorske vojske. Nakon Ustanka 1941. biva uhapšen i odveden u logor gdje je i umro iste godine. Njegov sin Nikola, rođen 1927. živio je i radio u Lovćencu gdje su bili kolonisti a nakon toga u Njemačkoj. Drugi sin Dušan umro je kao dijete.

 

Tomo Stevanov

Rođen je na Obzovici 1883. godine a umro 1949. Učesnik je Balkanskih ratova. Nakon završetka ratova odlazi za zaradom u Ameriku. Ubrzo nakon toga, početkom Prvog svjetskog rata dolazi kao dobrovoljac i stupa u redove crnogorske vojske sa velikim brojem svoje braće Sarapa.

 

Đuro Stevanov

Rođen je na Obzovici 1877. godine a umro 1952. Kao dobrovoljac, učesnik je Balkanskih ratova. Radio je u Americi. U II svjetskom ratu zatvaran je u zatvoru "Bogdanov kraj" a odvođen je i bio zatočen kao taoc u Barskom zatvoru. Nakon rata koloniziran je u Lovćencu, gdje je živio od 1945. do 1952. godine.

 

Savo Đurov

Rođen je na Obzovici 1925. godine. Po zanimanju je bio zemljoradnik. Učesnik je Ustanka a bio je u početku borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Zarobljen je u prvoj godini rata u blizini Grahova i doveden u zatvor na Cetinje. Interniran je u Italiju. Septembra 1943. godine nakon kapitulacije Italije, ušao je u sastav III prekomorske brigade. Poginuo je u novembru 1944. godine kao politički delegat u jedinici koja se borila za oslobođenje Knina.

 

 

 

Vaso Đurov - pukovnik, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945

Rođen je 1912. godine u Ljubotinju. Prije rata je bio radnik a kao veoma naprednih shvatanja, primjen je u Partiju 1934. godine. Učestvovao je u svim demonstracijama organizovanim pred rat na teritoriji opštine Cetinje. Zbog svog revolucionarnog rada uhapšen je u Budvi i odveden u Mostar, gdje je osuđen na godinu dana zatvora. Kapitulacija Jugoslavije zatiče ga u zatvoru, odakle se bjekstvom uspio jedva spasiti od ustaša. Vraća se u Crnu Goru i priključuje se organizaciji  pokreta za podizanje ustanka. U Trinaestojulskom ustanku rukovodio je grupom gerilaca u bici na Obzovici. Kao borac i komesar Ljubotinjske čete Lovćenskog odreda, priključuje se I proleterskoj brigadi u kojoj je bio borac i rukovodilac u mnogim bitkama širom ondašnje Jugoslavije, koje je vodila ova proslavljena brigada. Pred sam kraj rata, po zadatku komande armije, odlazi u Krajišku brigadu na mjesto komesara bataljona. Nakon rata ostaje kratko na dužnosti sekretara Okružnog komiteta Mrkonjić-grada. Nakon potpunog oslobođenja zemlje, vraća se u Crnu Goru sa činom potpukovnika i zapošljava u Službi državne bezbednosti, odaklea prelazi na dužnost Višeg savjetnika u SUP-u Crne Gore.U penziju odlazi unaprijeđen u čin  pukovnika i nastanjuje se u Budvi, gdje je do kraja života aktivan društveno-politički radnik. Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941. godine. Njegova supruga Maše, rođena Banović, takodje je bila nosilac Partizanske spomenice i više  ratnih odlikovanja. Posebno je zadužio naše bratstvo Sarap radom na našem rodoslovu tako što ga je unaprijedio i doradio i učinio dostupnim svim bratstvenicima. Umro je 1975. godine u Budvi.

 

Joko Petrov

Rođen je na Obzovici 1860. godine a umro 1929. Iako u starijim godinama, učestvovao je u Balkanskim ratovima kao dobrovoljac i za odvažnost odlikovan od vojne komande. Nakon ratova dobio je zemlju u Metohiji koju nikad nije preuzeo i iskoristio.

 

Ilija Jokov

Rođen je na Obzovici 1906. godine a umro je 1996. Bio je učesnik Trinaestojulskog ustanka. Nakon ustanka pada u zarobljeništvo i sa mnogim Sarapima biva odveden u logor u Albaniji. Nakon povratka iz logora stupa u redove X crnogorske brigade. Kao odvažan borac, dobitnik je medalje zasluga za narod. Jako mladi mu umiru četiri sina: Vlado,Vaso, Mitar i Miodrag.

 

 

Petar Ilijin

Rođen je na Obzovici 1938. godine. Završio je Pedagošku akademiju, odsijek za istoriju. Nakon školovanja radio je u Bosni. Poslije nekog vremena vratio se u Budvu, gdje se istakao kao dobar predavač i organizator nastave. Njegova velika ljubav je sakupljanje starina (osnovao je mali muzej) sa područja Budve i okoline. Njegov stariji sin Sreten je arhitekta koji radi na veoma složenim poslovima u Budvi. Mladji sin Aleksandar se bavi turizmom.

 

 

 

Drago Ilijin

Rođen je na Obzovici 1944. godine. Završio je srednju stručnu školu i postao visokokvalifikovani majstor elektro struke. Radio je u Nikšiću a nakon toga na Vojnom aerodromu Podgorica. Za predani rad dobio je Orden rada sa srebrnim vijencem i Medalju za vrline iskazane u oblasti odbrane i bezbjednosti.

 

Joko Milov

 

Rođen je 1895 a je umro 1975godine.Bio je učesnik balkaskih ratova i  ranjen je  na Tarabosu  kao  dobrovoljac iako nepunoljetan.Nakon rata otišao je od 1913 do 1915 na rad u Americi,odakle dolazi kao dobrovoljac preko Soluna i stupa u redove ljubotinjskog bataljona. Ucestvuje u prvom svjetskom ratu gdje biva zarobljen zajedno sa svojim stricem Nikolom i bratom Lukom.Dok su bili u izvidnici napadnuti su od  austrijskih vojnika sa kojima su se borili i pružali im otpor do poslednjeg metka,nakon čega su i zarobljeni. Njihovo stijeljanje sprijecio je komandir austrijske jedinice,poštujući što  su vojnički i časno branili svoju zemlju. Osudjen je na izdrzavanje kazne u Jusovači, zatim Zenici i Sarajevu  zajedno sa svojim bratom Lukom.Luka je takođe bio nepunoljetan,dobrovoljac u prvom ratu.Rođen je 1898. a umro 1918 godine.

Po drugi put Joko odlazi na rad u Francusku  ,Kanadu i Ameriku i na zaradu ostaje  dvije godine.Kao dobrovoljac iz prvog rata nije želio koristiti pravo na na dobrovoljacku kolonizaciju, niti novcanu nadoknadu koja mu je zakonski sledovala.

U drugom svetskom ratu nakon ustanka u kome ucestvuje, bude zatvoren u Cetinju i Baru kao taoc do kraja 1943.god.U ratu je dočekao  i najteži svirepi udarac stravične ruke sudbine,da izgubi svog sina Petra u proleterskim jedinicama u Bitci za Duvno 1942godine.

 Iza sebe je ostavio veoma ugledno domaćistvo i omiljeno potomstvo kod nas Sarapa.

 

Petar Jokov,

Rođen je 1941 godine u Bogutima.Kao i većina seockog stanovništva i on je bio zemljoradnik.Učestvovao je u borbama od 13 jula.Bio je gerilac i borac Ljubotinjske partizanske čete i Lovćenskog odreda.Od juna 1942 stupa u redove IV proleterske brigade u I bataljeonu.Poginuo je jako mlad u borbama za Duvno, 18 decembra 1942 godine kao mitraljezac, od kojeg se nije razdvajao od pocetka rata . Porodici je  nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica, za  poginulog partizana borca.

 

Časno je bilo biti mitraljezac ali i veoma opasno, jer svaki neprijatelj tezi da ga unisti kako je napisao borac, junak i komadant Nikola Banovic u knjizi Četvrta proleteska brigada o braći Vukićević.

 

 

 

Gojko Jokov,

Znamo ga kao izuzetno prijatnog i zgodnog čovjeka sa kojim se i kao rođakom a i prijateljem, možeš veoma prijatno osjećati.Izuzetan radnik,sposoban rukovodilac u proizvodnji u njegovo vrijeme  prestižnog industrijskog  giganta Obod-a, i čovjek koji je znao da uradi svaki posao.Na njega se jednostavno moglo osloniti i kao radnika a iznad svega kao bratstvenika.Ostao je   dobar radnik i domaćin koji je i nakon odlaska u penziju radio na veoma odgovornim poslovima.Uspio je da stvori izuzetnu osnovu za svoje potomstvo,što treba da bude i cilj svakog dobrog domaćina.

 

 

Vladimir  Ilije Kinjova - učitelj

Rođen je u martu 1921. godine, pod Veljom Gorom - Ljubotinj. Krasile su ga lijepe osobine: lično poštenje, skromnost, drugarstvo i neustrašivost. Osnovnu školu je učio na Ljubotinju a često i po najvećem nevremenu morao je da pješači nekoliko sati do škole. U djetinstvu i mladosti osjetio je sve tegobe života iako ga to nije spriječilo da bude među solidnijim učenicima. Nakon osnovne škole, pješice je išao u Cetinje da bi uspio završiti Nižu gimnaziju, i to često nedovoljno hranjen i odjeven. U želji da se prije domogne posla i pomogne roditelje, upisao je Učiteljsku školu. Baš u vrijeme kada se je upisao u Učiteljsku školu, u njoj je osnovana omladinska organizacija koja je radila direktno pod rukovodstvom KPJ. Izrasta u izuzetno odvažnog omladinca i biva priman u SKOJ 1939. godine. U štrajku u Učiteljskoj školi organizovanom protiv školskog režima, bio je u prvim redovima.

Nakon kapitulacije Jugoslavije u potpunosti se posvetio radu sa omladinom i pripremi ustanka. Zajedno sa ustanicima iz svoga kraja jula 1941. učestvuje u borbama protiv neprijatelja.

A onda iznenada nakon Ustanka, baš kada je zasluženo trebao da se istakne u njemu nestaje onog poleta i snage i potpuno se povlači u sebe. Znajući za njegovu ustaničku i predratnu političku aktivnost, kolaboracionisti pokušavaju da ga na razne načine uvuku u svoje kolo. Nije se dao i ostao je čestit. Prvog septembra 1944. dobrovoljno stupa u KNOJ i učestvuje u žestokim borbama protiv Njemaca na sektoru Obzovica - Cetinje, gdje pokazuje veliku hrabrost i gine 11. septembra u obračunu sa jedinicama SS formacije Vermahta.

 

 

Đuro Mitrov

Rođen je 1892. na Ljubotinju. Za vrijeme okupacije Poljske bio je major Poljske armije. Zarobljen je od strane Njemaca i pušten nakon dvije godine. Po povratku u Varšavu priključuje se pokretu otpora i učestvuje u konspirativnom radu protiv Njemaca, pod pseudonimom „Abin“. Učestvovao je u II svjetskom ratu  u borbi protiv Njemaca, zajedno sa poljskim rodoljubima. Poginuo je u vrijeme Varšavskog ustanka 1944. godine, kao pukovnik (general, po nekim izvorima) i komandant divizije nove Poljske armije. Bio je odlikovan najvišim vojnim odlikovanjima za odvažnost i neustrašivost.

 

Dušan Jovanov

Rođen je 1923. godine u Bogutima. Bio je zemljoradnik.Učestvovao je u borbama od 13. jula, kao borac Lovćenskog bataljona a nakon toga stupa u redove IV proleterske crnogorske brigade. Poginuo je u IV ofanzivi na planini Prenju-Sutjeska u aprilu 1943. godine.

 

Branko Jovanov

Rođen je 1925. godine u Bogutima. Bio je đak. Učestvovao je u borbama od 13. jula 1941. godine kao borac u gerili Ljubotinjske čete. Na veliki marš u Bosnu aprila 1942. godine pošao je sa Lovćencima. Od formiranja IV proleterske od juna 1942. godine borio se u njenim  redovima. Poginuo je u martu 1943. godine na Vilića Guvnu.

 

 

Milutin Jovanov, nosilac Partzanske spomenice 1941-1945

Rođen je 1920. godine na Ljubotinju. Po zanimanju je bio radnik. Član SKOJ-a je bio od 1940. godine a KPJ od 1942. godine. Učesnik je ustanka od 13. jula i borac Lovćenskog odreda. Borac je I Proleterske brigade od 1942. godine u sastavu I bataljona. Nakon toga stupa u Osmu crnogorsku brigadu gdje je bio borac, desetar i vodnik. Prelazi u 23. srpsku brigadu i postaje komandir čete i komandant bataljona. Nosilac je Partizanske spomenice.

 

Veljko Jovanov

Rođen je 1936.  a umro 2009 godine. Bio je  jedan od sedam sinova Jovana Ikova.Dok je još bio dijete izgubio je petoro braće.Dvojica su junački poginula u partizanskim jedinicama u najtežim bitkama koje su uopšte imali partizani u drugom ratu.Dušan na Sutjesci  a Branko na Vilića Guvnu.Nakon rata odlazi na školovanje u Sloveniju i završava  tehničku školu sa  dvije  specijalizacije.Vraća se u Crnu Goru i zapošljava u Kombinatu aluminijuma i čitav svoj radni vijek provodi radeći na odgovornim-rukovodećim mjestima.Veoma vrijedan i intelegentan uz rad završava i Fakultet za pomorstvo.U penziju je otišao ka rukovodilac kombinatovog predstavništva u Baru.I nakon penzije nastavio je da radi, ali  tada na poslovima građevinarstva.Kao veoma   sposoban i odvažan pregalac stvorio je izvarednu osnovu za svoje potomstvo u Baru a  u Bogutima više nego kvalitetno obnovio porodično ognjište.Izuzetno prijatne pojave a u svemu odmjeren,Veljko je kao rođak,bratstvenik i prijatelj veoma imponovao.Sudbina je htjela da je on jedini  od sinova Jovana Ikova, koji ima   naslednike i zahvaljujući njemu dobrom i odvažnom domaćinu, nastavlja se ovaj  iznad svega dobri i plemeniti dio sarapove loze.

Milo Borov

Rođen je 1919. godine u Bogutima. Po zanimanju je bio zemljoradnik. Učesnik je borbi od 13. jula kao  borac u gerili. Krajem jula 1941. godine, zarobljen je i interniran u Albaniju. Bio je određen za zamjenu do koje nije došlo. Strijeljan je 8. aprila 1942. godine na Cijevni kod Podgorice.

 

Božo Markov

Rođen je 1921. godine u Ljubotinju. Član partije postao je 1943. godine. Borac je u ustanku od 13. jula i u Lovcenskom odredu. Jedno vrijeme je zatočen i odveden u internaciju.Nakon internacije, postaje borac - puškomitraljezac Prvog bataljona IV proleterske brigade, zatim vodnik, pa komandir voda za obezbeđenje aerodroma u Beranama i Njegovuđi.

 

 

 

 

Dušan Tomov

Rođen je 1909. godine u Bogutima. Učesnik je ustanka od 13. jula. Nakon ustanka biva interniran i odveden u logore. Nakon povratka iz logora stupa u redove IV proleterske brigade Prvog bataljona.

 

Đorđe(Jerži) Mitrov

(izvod iz poljske štampe)

Potpukovnik Jerži (Đorđe) Vukićević-Sarap malo je poznat poljskim istoričarima, iako je, zajedno sa jugoslovenskim (srpskim) oficirom Draganom Sotirovićem – Dražom, bio jedan od najznačajnijih stranih oficira koji su učestvovali u gerilskom ratu i otporu u Poljskoj. Hrabro su služili Republici Poljskoj do kraja svog života.

Potpukovnik Jerži Vukićević-Sarap zaslužuje šire interesovanje javnosti jer njegova biografija svjedoči o velikom patriotizmu koji je osjećao prema svojoj drugoj domovini – Poljskoj.

 

Rođen je 23. marta 1892 u Ljubotinju, u blizini Cetinja, u Crnoj Gori, kao sin Dimitrija i Ane (rođ. Gojnanović). Roditelji su ga usmjerili ka vojničkoj karijeri.

 

Godine 1905. upućen je za Rusiju, gdje je pohađao Kadetski korpus Orlovskog. Pošto je diplomirao u septembru 1912., upisao se u Oficirsku školu za artiljeriju "Mihajlov". Uskoro je prekinuo studiranje i vratio se u Crnu Goru da bi učestvovao u ratu protiv Turske. Od 1. avgusta služio je u Crnogorskoj vojsci i učestvovao u I i II Balkanskom ratu. Kao dobrovoljac priključio se Trebješkom bataljonu, u čijim se redovima hrabro borio 25. – 27. januara 1913. Za vrijeme bitke kod Skadra, 25. januara 1913. Jerži Vukićević-Sarap bio je ranjen. Za svoje učešće u Balkanskim ratovima dobio je priznanje Jugoslovenskog orla i Medalju za hrabrost. Po završetku rata vratio se u Rusiju, gdje je nastavio školovanje i službu u Craskoj vojsci. Završivši Oficirsku školu za artiljeriju "Mihajlov", imenovan je za poručnika 12. jula 1914. god. Od 1914. godine Jerži Vukićević-Sarap radi kao instruktor u Vojnoj školi "Aleksandar" u Moskvi. Kada je izbio Prvi svjetski rat, prvo je poslat u 192. Rezervni bataljon, a zatim u 88. Bataljon čiji je bio komandant sve do februara 1915. god. Dana 29. decembra 1914. učestvovao je u Bici kod Lodza (Poljska) u kojoj je lakše ranjen. Međutim, U bici kod rijeke Ravke (Rawka u Poljskoj) 15. januara 1915. teško je ranjen i upućen na bolničko liječenje, a rehabilitacija je trajala do avgusta 1915. Za učešće u ovim bitkama nagrađen je Medaljom Sv. Vladimira sa mačevima, i Medaljom Sv. Ane i Sv. Stanislava drugoga reda. Nakon oporavka, poslali su ga u Školu u Peterhofu (Dvorac Petra Velikog), gdje je po naredbi Komunističke partije, od 31. decembra 1917. do 21. marta 1918. učestvovao u likvidaciji škole i poslao kompletnu školsku dokumentaciju nadzornom odboru Vojne škole u Petrogradu.

 

Nakon toga određen mu je kućni pritvor za vrijeme kojeg se morao jednom sedmično javljati loklanoj komunističkoj bazi. Uhapšen je 29. avgusta 1918., ali je 14. septembra oslobođen nakon saslušanja. Očekujući novo hapšenje, Vukićević je pobjegao u Petrograd 1. novembra 1918, a zatim ušao u voz sa njemačkim građanima sa kojima je 17. januara 1919. stigao u Varšavu. Slijedeća tri mjeseca proveo je intenzivno učeći poljski jezik da bi se priključio Poljskoj armiji.

 

Pristupio je kao dobrovoljac Poljskoj armiji 2. aprila 1919. i dobio položaj komandanta 3. Regimente. Od 15. januara 1921. blagovremeno je izvršavao obaveze starijeg instruktora teritorijalnih službi sa činom poručnika. Februara 1921. kapetan Vukićević prebačen je u 8. Regimentu i dobio čin ađutanta. Godine 1923. pohađao je kurs transporta za vojne oficire, tako da je 18. novembra 1923. imenovan za komandanta u Saobraćajnoj školi. Dok je služio u ovoj ustanovi, mnogi oficiri su diplomirali i postali dobro obučeni vozači.

Pored toga, kapetan Jerži Vukićević-Sarap bio je angažovan na obuci oficira u Torunu i Bidgošu u Poljskoj. Bivši komandant 7. Korpusa general Viktor Tome istakao je veliko angažovanje Vukićevića u radu škole, navodeći da je održavao predavanja u Bidgoškoj stanici izvan svog radnog vremena.

 

Potpukovnik Vukićević pasionirano je podržavao automobilsku industriju. Aktivno je učestvovao u obuci oficira koje je podučavao na polju vožnje i eksploatacije vozila.

 

Do 1929. Vukićević je služio u 8. Regimenti, a zatim je prebačen u 1. Regimentu na mjesto komandanta. Godine 1932. prešao je u Inženjersko odjeljenje Vojnog sektora. Napredovao je u čin majora 1936. god. U davanju ocjena i mišljenja o vojnoj službi, mnogi su isticali njegovu ambiciju, brzinu i disciplinu. On sam je naglašavao da je, iako potiče iz Crne Gore, vezan za Poljsku armiju. Osim toga, moramo istaći njegovu briljantnu sposobnost podučavanja, i prirodan dar prenošenja znanja na druge.

 

Nažalost, osjećao je posljedice ranjavanja kod Ravke 1915., a ponovo se razbolio 1932. tako da se njegovo zdravstveno stanje dalje pogoršavalo.

 

Potpukovnik Vukićević-Sarap više puta je pokušao da dobije poljsko državljanstvo. Napokon ga je dobio decembra 1929.

 

Malo prije početka II  Svjetskog rata, Vukićević je postao šef automobilskog sektora 3. Korpusa – Grodno. Malo se zna o njegovom učešću u bici koja se dogodila u decembru. Vjerovatno se vratio u Varšavu i stupio u kontakt sa ilegalnim snagama. Od marta 1941. radio je za ZWZ (Vojni savez) , a februara 1942. prebačen je u AK – Varšava (Poljska Armija Krajova). Major Vukićević-Sarap (pseudonim "Albin") je od jula 1942. služio kao šef automobilskog sektora AK. Organizovao je specijalnu obuku nazvanu "UrsusII" i učestvovao u ilegalnom otporu. Predložen je za čin potpukovnika 11. novembra 1942. god. Za vrijeme Varšavskog ustanka bio je komandant Regimente stacionirane u ulici Wilcza. U bici između 14. i 15. avgusta 1944, pogođena je kuća u kojoj su bili Vukićević i njegovi vojnici, i te noći su poginuli. Jerži Vukićević-Sarap je posmrtno odlikovan Krstom za vojne zasluge a poginuo je kao pukovnik poljske armije.

 

Jerži Vukićević-Sarap, koji čak nije znao riječi poljskog jezika 1919, za samo par godina postao je sin te zemlje zbog svoje hrabrosti i ljubavi prema Poljskoj. Služio je u Poljskoj armiji i postao primjer mlađim generacijama. Nikada nije dezertirao niti ostavio svoje vojnike u toku bitke.    

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KARADAGLIĆI  (VUKIĆEVIĆI) SARAPI

 

 

 

KRSTO KARADAK

 

Rodjen je oko 1870 godine u selu Vranj - Podgorica.

Bio je poznat kao hrabar,odvažan i dobar čovek. Naročito je bio gostoprimljiv,  po čemu ga je znala i cijenila šira okolina. Uvijek se bavio politikom aktivno i progresivno. Mnogo je pomagao domovinu Crnu Goru, kao dobar patriota koji je tada živio  na turskoj teritoriji. Bio je učesnik Balkasnog rata protiv Turske. Kao učesnik Prvog svjetskog rata bio je zarobljen od strane Austrougarske okupacione vlasti i interniran u logor Boldogason-Madjarska. Zbog iskazane hrabrosti biva odlikovan.

U bivšoj Jugoslaviji bavio se politikom. Prvo kao radikal,potom demokrata, da bi na kraju aktivno pomagao NOP kao pozadinski radnik. Obadva sina su mu bila prvoborci.

Često je govorio na skupovima pristalica Četnika, Balista i okupatora,hrabro,prkosno, ponižavajući i omaložavajući njihovu borbu protiv NOR-a. Dosta puta rekao bi izmedju ostalog: “Znam da se veselite i želite da moji sinovi poginu. Pričate da je Nikola poginuo. To je laž, kako vama odgovara, no i ako poginu časno će poginuti, ali će doći drugi isti takvi njihovi drugovi, pa će i vama doći crni petak,  majku vi vašu izdajničku”. Nikada nije klonuo duhom, ni u najtežim momentima kada je čuo da su mu obadva sina poginula.

Umro je krajem decembra 1944.godine,  kada je sloboda već došla na ove prostore.

 

 

 

 

JOVAN KRSTOV KARADAGLIĆ

Rodjen je 1900 godine, u selu Vranj - Podgorica.

Potiče iz siromašne seljačke porodice.

Po zanimanju je bio zemljoradnik.

Bio je srednjeg rasta, smedje kose, plavih očiju, smedjih brkova i pravilnog nosa.

Po karakteru je bio miran, tih, radan, uvek spreman za pomoć drugome,druželjubiv, gostoprimljiv i prijatan.

Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu.

Kao vojnik bivše jugoslovenske vojske, ranjen je u aprilu 1941 god. od italijanske okupatorske vojske. Po izlasku iz Nikšićke bolnice  učestvuje u trinajstojulskom ustanku sa bratom Nikolom i aktivno  se bori do aprila 1942 kada oboljeva od žutice.

Pred povlačenjem Zetskog partizanskog bataljona iz Ponora prema Lješanskoj nahiji, komanda ga vraća na teren kao pozadinskog radnika   i  na oporavak. Albanski Balisti ga zarobljavaju 17.04.1942 i predaju italijanskim vlastima u Tuzima, odakle ga interniraju u zloglasni logor Kavaja-Albanija. Odatle je prebačen u Bari-Italija gdje je ostao do 1943.godine. 09.09.1943.godine, sa grupom drugova bježi iz zatvora i priključuje se jedinici NOV na italijanskoj teritoriji i bori protiv italijanske fašističke vojske. Njegova četa pripadala je bataljonu “Maršal Tito”.

Jovan je poginuo 09.05.1944.godine pri obavljanju izvidjačkih zadataka. Poginuo je od strane fašističke policije na terenu Kvindodeći, provincija Askolipićano-Italija.

Tu je i sahranjen na vojnom groblju.

Ostavio je iza sebe ženu i četvoro đece.

Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.

 

 

 

NIKOLA KRSTOV KARADAGLIĆ

 

 

Rodjen je 01.01.1912.godine, u selu Vranj - Podgorica u siromašnoj seljačkoj porodici, po zanimanju oficir bivše jugoslovenske vojske – poručnik.

Jedan je od organizatora 13-julskog ustanka i komadant Zetskog bataljona

 

Bio je srednjeg rasta, lijepo razvijen, okruglog lica, visokog čela sa zaliscima, kose grgurave smedje, usta mala, nos pravila.

 

Osnovnu školu završio je u rodnom mestu 1925.godine, a gimnaziju u Podgorici, školske 1932/33.godine. Vojnu akademiju je završio 1937.godine u Beogradu.

Godine 1937.kao mlad potporučnik postavljen je za rukovaoca-odgovornog starješinu vojnih skladišta u Zeleniku-Boka Kotorska. Po dobojanju čina poručnika 1940.godine, odlazi na dužnost šefa finansijske službe Mostarskog garnizona – aero baze, gde ga je zatekla kapitulacija bivše jugoslovenske vojske. Po povratku kuć,i odmah se aktivno uključuje u rad na pripremi i organizovanju Narodnog ustanka.

Član  KPJ-e  je od 1941.godine. Učesnik je NOR-a od 13.jula 1941. prvo kao zamjenik a potom komadant Zetskog partizanskog bataljona (januar 1942.god.)

 

Nikola je poginuo 12.aprila 1942.godine u noći na Meterizima (R.Crnojevića)  kod Dobrske škole, od dotadašnjeg kurira, izdajnika Draga Mrenovića koji je hteo tim činom da otkupi svoju glavu kod četnika. Ubijen je na prevaru pucnjem u potiljak

Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.

 

 

 

 

 

 

 

Djordjije Mijatov- Prof. dr sc. 
dermatovenerolog- Redovni profesor dermatovenerologije
- Redovni član Akademije medicinskih nauka SLD
- Član Američke dermatološke akademije
- Član Evropske dermatološke akademije
- Potpredsednik Udruženja dermatologa Centralne i Istočne Evrope
- Član ili počasni član brojnih naučnih odbora, udruženja dermataoga …
- Dugogodišnji načelnik Klinike za kožne i polne bolesti VMA
- Autor je dvotomnog izdanja knjige “Darmatovenerologija”

 

 

 

VUJANOVIĆI - SARAPI

 

Jovan Savov

Rođen je 1909. godine u Bogutima - Vujanovića glavica. Bio je prije rata automehaničar i šofer. U Narodnooslobodilačku vojsku je stupio 1944. godine. Poginuo je 8. decembra 1946. godine, na Bukovici između Njeguša i Cetinja. Ubila ga je   preostala grupa četnika koja je nakon rata, ostala  prikrivena na tom terenu. Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.

 

 

Dušan Tomov

Rođen je 1910. godine u Ljubotinju, selo Boguti. Kao mlad je bio dobar đak, te je porodica  podržavala njegovo školovanje. Po završetku studija radio je kao pravnik , sudija za prekršaje i sudija Osnovnog suda Cetinje. Bio je jako visok i zgodan čovjek,otmenog držanja, veoma svojan i dobar rođak.

 

Vlado Dušanov

Jedini sin Dušana Tomova koji je rođen 1942. godine. Bio je dobar đak, te su ga roditelji uputili na studije. Završio je studije agronomije u Beogradu, gdje i danas živi.

 

 

Filip Kojičin

Rođen je u Ljubotinju, selo Boguti a preselio se u Ulicinj, posto je uzet od Turaka. U Ulcinju je imao svoju zemlju i vinograde i bavio se poloprivredom. Sahranjen je na Ulsinjskom groblju kod  tvrđave.

 

 

Stevo Filipov

Rođen je 1886 godine. Bio je vlasnik obućarske radnje u Podgorici, prije i posle II sv.rata. Umro je u Podgorici 1970.  gdje je i sahranjen.

 

Jovo  Filipov

Rođen je u Ulicinju 1888 godine.  Službovao je kao poštanski činovnik Kraljevine Jugoslavije u mnogim gradovima tadašnje države. U periodu između dva svjetska rata, sa svojom suprugom Vidisavom stekao je sedam sinova, čija različita mjesta rođenja  svjedoče o Jovovim čestim selidbama. Tokom II svjetskog rata zlostavljan je I zatvaran i veoma često je bježao od okupatora I domaćih izdajnika. Najčešće je hapšen zbog aktivnosti svojih sinova, koji su bili učesnici NOB-a. Jovo je umro u Nikšiću kao penzionisani poštarski činovnik 1966. godine,  gdje je i sahranjen.

 

 

Dragutin Jovov

Rođen je 1915 godine na Cetinju . Službovao je u Cetinjskoj pošti a umro je 1943 godine  na Cetinju

 

 

Dimitrije Jovov

Rođen je 1917 u Peći.  Šnajderski zanat izučio je u Nikšiću  a do drugog  sv. rata radio je u Sarajevu.  Na samom  početku drugog sv. rata kao redov 26 artiljerskog puka,,Aleksinac,, zarobljen je od strane Njemačkog okupatora i deportovan je u njemački logor u Razbahu, gdje je robijao do kapitulacije Njemačke 1945 godine. Nakon rata je radio kao krojač i gardarober u Nikšićkom pozorištu, do njegovog ukidanja a potom je osnovao sopstvenu krojačku radnju. Umro je u Nikšiću 1998.godine, gdje je i sahranjen.

 

 

Veljko Jovov

 Rođen je 1921. godine u Baru. Završio je šnajderski zanat u Nikšiću. Učesnik je NOB-a  od 1943 godine. Zarobljen je kao partizanski kurir od strane okupatora I domaćih izdajnika i strijeljan na Farmacima kod Podgorice.

 

 

Branko Jovov

Rođen je 1922 godine u Baru. Bio je učesnik je NOB-a . Posle 2.sv. rata službovao je u Ministarstvu saobraćaja na Cetinju. Uhapšen je nakon rezolucije Informbiroa i robijao je na Golom otoku 4 godine. Nako zatvora izučio je fotografski zanat kod poznatog Nikšićkog majstora Milića Obrenovića i osnovao fotografsku radnju u Nikšiću 1961 godine. Umro je kao penzoner 1989.godine i sahranjen je na Nikšićkom groblju.

 

 

Milutin Jovov

Rođen je 1924 godine Peći. Bio je učesnik   NOB-a i u ratu je stekao čin kapetana. Nakon rata je degradiran, jer se nije htio odreći brata Branka koji je osuđen kao I nforbirovac. Nakon 2.sv. rata ostao je da živi u Slavonskom Brodu gdje je formirao porodicu i radio u fabrici ,, Đuro Đaković,,. Umro je i sahranjen u Slavonskom Brodu 1983 godine.

 

Vaso Jovov

Rođen je 1930 godine u Nikšiću .  Završio je glumačku akademiju u  Sarajevu a potom je radio u Nikšiću, Zaječaru i Vršcu kao glumac. Glumačku karijeri okončao je u Podgorici u Crnogorskom Narodnom Pozorištu, gdje je i penzonisan. Umro je u Podgorici  2009. godine, gdje je i sahranjen.

 

Boro Jovov

Rođen je 1935 u Sarajevu.U Nikšiću živi od 1940. godine. Završio je Industrijsku školu  u Smederevskoj Palanci i nakon odsluženja vojnog roka zaposlio se u Željzari ,,Boris Kidrič,,kao njen stipendista. Penzonisan je 1994.godine i sada živi u Nikšiću.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

VUČKOVIĆI - SARAPI

 

Jovan Markov -narodni heroj

Rođen je 1913. godine na Prekornici. Djetinjstvo je provodio teško kao uglavnom svi njegovi bratstvenici. Iako je morao da radi i često puta uči uz petrolejku bio je jedan od boljih đaka Osnovne škole u Prekornici. Još kao mladić otisnuo se na rad u rudniku Trepča gdje postaje član revolucionarnog pokreta. Član partije postaje 1934. godine. Po nalogu Partije prelazi u Borski rudnik sa zadatkom da učestvuje u partijskom radu sa poznatim revolucionarima Filipom Kljajićem - Fićom i Vasom Drecunom. Aktivno učestvuje u štrajkovima i demonstracijama. Nakon okupacije 1941. dolazi u Prekornicu i sa svojim bratstvenicima učestvuje u organizaciji ustanka, a u bici na Obzovici se ističe svojom neustrašivošću.Učesnik je Pljevaljske bitke a saborci ga se sjećaju kako kroz maglu, uz prasak metaka i dim baruta, juriša na borce Alpinske jedinice"Pusterija" i mnoge raznosi bombama. Nakon opkoljavanja njegovog bataljona u samom gradu, savjetuje i kuraži svoje saborce i jedan je od najistaknutijih u proboju bombama iz tog paklenog obruča. Poslije borbe na Lisini, prilikom sahrane svog komandira čete Zarije Jovetića, gubi vezu sa  svojim bataljonom. Sa drugovima  je tražio jedinicu 21 dan i noć, želeći da ponovo bude u stroju sa svojim Lovćencima. I našli su svoj bataljon, 24. decembra u selu Međenju, ali sada kao I bataljon I proleterske brigade. Bio je neizmjerno hrabar u maršu preko Romanije i Igmana u borbama na Sinjajevini, Konjicu, Bugojnu, Livnu i Jajcu te i borbama oko Prnjavora i Teslića. U borbama za Ulog a zatim Livno predvodi grupe bombaša. Još je hrabriji u danima IV i V ofanzive, u borbama oko Ivansedla, preko Neretve do Drine, Pive i Sutjeske. Hrabro je pao 3. aprila 1944. godine u jurišu nedaleko od Mrkonjić Grada, kao zamjenik političkog komesara I Bataljona I proleterske brigade. I on i njegova braća su učesnici Trinaestojulskog ustanka. Njegova trojica braće su stijeljani na Rijeci Crnojevića 1942. godine. Od tog momenta, kao da nije želio da sačuva ni svoju junačku glavu. Za njega se govorilo da u koliko je borbi učestvovao toliko se puta istakao. Bio je  stari komunist, partijski radnik i revolucionar, izuzetno skroman, pravičan i druželjubiv.

 

Savo Markov

Rođen je 1906. godine na Prekornici. Prije rata je bio zemljoradnik. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka 1941. godine kao borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Zajedno sa svojom braćom Nikom i Ilijom i još nekim rođacima, uhapšen je maja 1942.  godine i zatočen u zatvoru na Rijeci Crnojevića. Suđeno im je po kratkom postupku i svirepo su ubijeni na Šinđonu u junu 1942. godine. Porodici je  nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica, za  Sava, Nika, Jovana i Iliju,poginule partizane borce. Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.

 

 

Niko Markov

Rođen je 1914. godine na Prekornici. Prije rata je bio rudarski radnik. Član Partije je postao prije rata i bio aktivan u rudarskoj organizaciji. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka  kao borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Zajedno sa svojom braćom Savom i Ilijom te rođacima je uhapšen maja 1942. godine i zatočen u zatvoru na Rijeci Crnojevića. Suđeno im je po kratkom postupku i svirepo su ubijeni na Šinđonu u junu 1942. godine. Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.

 

 

Ilija Markov

Rođen je 1923. godine na Prekornici. Iako veoma mlad, učesnik je Trinaestojulskog ustanka 1941. godine kao borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Zajedno sa svojom braćom Savom i Nikom, te rođacima, je uhapšen maja 1942. godine i zatočen u zatvoru na Rijeci Crnojevića. Prema kazivanju svjedoka, kao veoma mlad imao je šansu da se izvuče i bude osuđen na višegodišnju robiju. Nije želio da se odvoji od svoje braće i rođaka. Suđeno im je po kratkom postupku i svirepo su ubijeni na Šinđonu u junu 1942. godine. Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.

 

 

Vaso Savov

Rođen je 1932. godine. Njegov otac Savo je strijeljan zajedno sa braćom i rođacima u junu 1942.  godine.Savo je bio najstariji od sinova Marka Ilijina Vukovića, iako star svega 36 godina kada je strijeljan. Jedini od braće dobio je potomstvo: dva sina i dvije ćerke. Nažalost kao mali umire Savov sin Branko. Strašne sudbine. Vaso ostaje jedina muška glava na tom ognjištu i kao mlad preuzima na sebe domaćinstvo. Izuzetne prirodne intelegencije i hitrine ubrzo postaje jedan od najboljih i najimućnijih domaćina u našem bratstvu. Isto tako omiljen kod društva i velikog broja prijatelja. U mladim danima nije mu bilo teško do ranih jutarnjih sati ići na "kolo", bilo u Crmicu, Građane, Ljubotinj i druga mjesta  i isti dan biti spreman i čio za domaće rabote. U njegovoj izuzetno vrijednoj porodici, koju je veoma vješto vodio, svi su davali maksimalan doprinos. Omiljen i poštovan kod rođaka i velikog broja prijatelja, bio je gostopriman domaćin i rođak u njegovom Nestažilu, kod koga smo se rado okupljali i mi mlađi a i mnoge starije generacije. Iako je imao stan u Cetinju, najviše je boravio na Prekornici. Njegov doprinos je bio izuzetan u svim zajedničkim poslovima u interesu sela. Umro je prilično rano u 63-oj  godini života.

 

 

 

Milan Perov, narednik USA armije

Rođen je u Bjutu, Montana, SAD, 1909. godine u vremenu kada je njegov otac sa mnogim Sarapima išao na zaradu u tu obećanu zemlju. Kao mali sa ocem dobrovoljcem u Balkanskim ratovima, dolazi u Crnu Goru a zatim nakon osnovne škole, sa nepunih 16 godina odlazi sa ocem u Ameriku, na rad u rudnicima. Paralelno uz rad završava srednju opštu školu. Aktivan je učesnik sindikalnih organizacija rudara. Pred rat pomaže revolucionarni pokret preko svog brata i Nikole Kovačevića, izaslanika tog pokreta u Americi, kao i pojedina udruženja iseljenika. Drugi svjetski rat i napad Hitlera na Jugoslaviju zatiče ga u Americi. Bezuspješno pokušava da se vrati u zaraćenu Evropu i sa svojim rođacima bori protiv fašizma, pa se kao dobrovoljac javlja na raspolaganje vojci SAD.Učestvuje u ratu protiv Japana na ostrvima u Pacifiku a nakon toga i u iskrcavanju američkih snaga u Francuskoj (Normandija), Belgiji i Holandiji.U armiji je proveo pet godina i bio ranjavan tri puta, dva puta teže. Odlikovan je sa više ratnih odlikovanja, između ostalog i sa Purpurnim srcem za vojne zasluge i Medaljom za hrabrost. U ratu je bio narednik Američke vojske. Bio je ratni vojni invalid i penzioner SAD-a. Umro je 1973. godine na Cetinju.

 

 

Niko Perov – potpukovnik, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945

 

 

 

Rođen je 1911. a umro 1975. godine. Odlaskom na studije u Beograd početkom tridesetih godina, prihvata ideje internacionalizma i uključuje se u napredni studenski pokret, a već 1932. godine postaje član KPJ i radi u beogradskoj ilegali pod konspirativnim imenima "Brko" i "Bojs". Već 1933. i 1934. godine biva hapšen i na kratko prognan u Crnu Goru. Odlukom partije 1934. godine raspoređuju ga na rad u Pokrajinskoj partiskoj tehnici i zbog provale u partiji sa drugim aktivistima partije ponovo biva hapšen i osuđen na šest mjeseci zatvora. Nakon  izlaska iz zatvora nastavlja partijski rad i biva ponovo hapšen ali i oslobodjen zbog nedostatka dokaza. Bavi se partijskim ilegalnim radom na teritoriji Makedonije, Crne Gore i Metohije. Od 1939. godine dobije zadatak da zajedno sa Svetozarom Vukmanovićem -Tempom radi na organizovanju partijske tehnike - štamparija u Beogradu i drugim mjestima te od te godine i rukovodi ilegalnom štamparijom CK KPJ. Organizuje i rad štamparija pri KP Vojvodine i KP Crne Gore.Početkom rata,kao politički instruktor CK KPJ i Član Okružnog Komiteta Cetinje sa drugovima dobija zadatak vezan za organizaciju  i pripremu oružane borbe i otpočinjanja ustanka.Taj zadatak za teritoriju opštine nakon instrukcija od Blaža Jovanovića, Ivana Milutinovića i članova PK SK, obavlja zajedno sa Bajom Sekulićem i Perišom Vujoševićem. Dobar dio tih aktivnosti i ilegalnog rada a i odluka Okružnog komiteta vezano za ustanak, odvijao se u kući njegovog zeta Radovana i  sestre Ike Špadijer, koja je takođe bil nosilac Partizanske spomenice 1941. godine. Na području djelovanja ovog komiteta, pukla je i prva ustanička puška u CrnojGori. Neposredno učestvuje u borbi na Carevom Lazu a zatim i Košćelama. Nakon ustanka a kod  organizovanja vojnih jedinica biva postavljen za političkog komesara bataljona u Lovćenskom NOP odredu. Sa te se funkcije po zadatku partije vraća na rad u okupiranoj teritoriji, a na funkciji sekretara Sreskog komiteta -Cetinje. General Peko Dapčević i Periša Vujošević nerijetko su citirali riječi njegove majke Joke rođene Vukmanović, koja im se jednom prilikom obratila na Prekornici, a koje su glasile: "Djeco moja, bolje bi bilo da sami izvršite samoubistvo, nego da dozvolite da padnete u ruke neprijatelju. Ovo vam govorim pod uticajem svega što viđeh ovih dana a u prvom redu da mlade i snažne ljude nagovaraju  da sami idu na nož neprijatelju, umjesto da nastave započetu borbu do kraja. Kao majka vas molim da iznad svega cijenite svoju slobodu i slobodu svoga naroda. Nek vam to bude najvažnije i ja vam želim svaku sreću". Od polovine 1943. pa do sredine 1944. godine na funkciji je političkog komesara bataljona i partijskog rukovodioca jedinica oko Štaba II korpusa. Od jula 1944. godine odlukom CK KPJ i Vrhovnog štaba dodjeljuju mu funkciju instruktora pri glavnom štabu PK KP Makedonije. Iz rata izlazi kao potpukovnik. Nosilac je Partizanske spomenice 1941., Ordena zasluga za narod, Ordena za hrabrost i Ordena bratstva i jedinstva. Dobio je priznanje za stvaranje SR Crne Gore. Nakon rata radio je u povjereništvu za rude i šume, Ministarstvu spoljnih poslova  i u rukovodstvu Tanjuga, te i u Direkciji robnih rezervi. Studirao je Pravni i Šumarski fakultet. Sredinom pedesetih godina u iskonstruisanom procesu, zbog navodnog prekoračenja ovlašćenja, osudjen je na godinu dana zatvora i razriješen svih dužnosti. Nakon ulozene žalbe dobija još pet godina zatvora. Po izlasku iz zatvora doživljava odredjen vid rehabilitacije i biva angažovan u Sekretarijatu za industriju Izvršnog vijeća a nakon toga  kao savjetnik u Privrednoj komori Crne Gore. Umro je 1975. godine i ispraćen je do vječne kuće uz najveće počasti. Na njegovom grobu Svetozar Vukmanović Tempo, obraćajući mu se mrtvom, rekao je: "Mi tvoji prijatelji a i partija kojoj si pripadao, ostali smo ti dužni, naš dragi druže Bojs."

 

Ike Perova, udata Špadijer - nosilac Partizanske spomenice 1941-1945

Rođena je 1902. godine na Prekornici kao jedina ćerka barjaktara Pera. Od mladih dana, iako majka dvoje djece, priključuje se omladini i revolucionarima nezadovoljnim socijalnim statusom stanovnistva i tretmanom crnogorske države. Od 1932. godine radi sa cetinjskom ilegalnom organizacijom i njen dom i dom njenog muža Radovana Špadijera postaje mjesto čestih političkih skupova cetinjskih revolucionara. U tu kuću je stigla direktiva o podizanju ustanka, razradjena odluka o ustanku i napravljena organizacija mjesta u kojima će ustanak biti podignut. Od ustanka do odlaska partizana u Bosnu, borac je u jedinicama a nakon toga prinudjena je da ostane u Cetinju zbog svoje djece. Vraća se u okupirani grad i nastavlja rad u ilegali i postaje veza sa partizanima na slobodnoj teritoriji. I njen sin Luka se kao mlad priključio partizanima. Iku su često hapsili i odvodili u zloglasni Bogdanov Kraj, gdje je mučena i prebijana, štitila svoje drugove. Na zadnjem suđenju osuđena je na višegodišnju robiju sa koje bježi kapitulacijom Italije. I pored toga nastavlja rad do oslobođenja. Nakon rata je bila angažovana u organizaciji žena Crne Gore.Umrla je 1989. godine u Cetinju.

 

Vlado Savov

Rođen je 1920. na Prekornici a umro 1981godine. Kažu da je kao mlad  bio jedan od najzgodnijih i najodvažnijih Vučkovića. Izuzetno čestit i gostoprimljiv rođak, veliki domaćin čija je kuća u svakom smislu bila dom mnogima od nas a i drugim rođacima i prijateljima. Iako ga se sjećam iz njegovih srednjih godina i na mene je ostavio takav utisak. Kažu u svakom smislu je bio pravi nasljednik izuzetnog oca barjaktara Sava Mićova Vučkovića. Iako mlad na vijest o ustanku, među prvima je krenuo u borbu na Obzovicu. Nakon Obzovice je zarobljen na zadatku dobijenom od rukovodstva partizanske čete. Sa mnogm svojim bratstvenicima odveden je u internaciju u Klos, Albanija a zatim u logor u Njemačkoj. Nažalost, sudbina odredi da ovakav čovjek i rođak nema  potomstva. Umro je prilično rano u 60-toj godini života.

 

Blažo Ivov

Rođen je 1882 godine na Prekornici.Sa svojim bratom i rođacima bio je na zaradu i djecu je  školovao  radeći u rudnicima Amerike. Rano je izgubio ženu, što je njegove napore učinilo težim.  Bio je dobrovoljac u Balkanskim ratovima i I svjetckom ratu.

U velikom ratu 1914 godine dok je stigao barjaktar Pero Nikolin iz Amerike, bataljonski barjaktar je bio je Blažo Ivov.Od savremenika je smatran za izuzetno pametnog čovjeka i velikog domaćina.Umro je na Cetinju a sahranjen na Obzovci.

 

Drago Blažov

Rođen je 1909. godine u Americi a umro 1998. u Beogradu. Bio je kao i njegova braća Dušan i Pavle izuzetan đak. Njihov otac Blažo, dobrovoljac iz Amerike u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu zamjenik barjaktara Pera, brata od strica.Nakon gimnazije Drago je završio  prava u Beogradu. Radio je  kao sudijski pripravnik i sudija u Sudu Cetinje, kažu nikad nepravičan  niti zamjeren, bez obzira na vrijeme u kojem je bio sudija. Kapitulacijom zemlje, napušta Sud i posvećuje se imanju u Donjem Polju radeći sa   svojim ocem. Obzirom da je sva šira porodica bila na strani partizana, pomaže oslobodilačkom pokretu iz okupiranog grada. Poslije rata prelazi u Podgoricu za sudiju a zatim i predsjednika Okružnog suda. Nešto kasnije izabran je za sudiju Vrhovnog suda Jugoslavije, gdje radi do penzije. Bio je jedan od najsvojnijih i najomiljenijih Vučkovića i Sarapa uopšte, izuzetne gospodske pojave i ponašanja, drag i rado viđen rođak od svake generacije. Iza sebe je ostavio veoma uspješno potomstvo: kćerku ljekarku i sina inženjera, kome je dao ime Pavle, po svom prerano  umrlom bratu. Njegov sin Pavle, dipl.elektroinženjer godinama je bio rukovodilac Energoprojekta a jedno vrijeme i direktor Naftne industrije Srbije. Njegov unuk a Pavlov sin, je izuzetno napredan mladi magistar građevine, na usavršavanju u Njemačkoj, kao jedan od najboljih studenata građevine.

 

 

Pavle Blažov

Rođen je 1911. godine u Americi. Kažu da je od malena u svemu bio među najboljima. Završio je Gimnaziju u Cetinju. Kao izuzetan đak i maturant Cetinjske gimnazije sa maksimalnim prosjekom u toku sve četiri godine školovanja, dobio je jugoslovensku stipendiju za studije na Vojnoj medicinskoj akademiji u Beogradu. I tu je bio među najboljima. Nažalost, prerana smrt odnijela je njegovu divnu mladost i prekinula jednu briljantnu karijeru.

 

Dušan Blažov, doktor nauka

Rođen je 1912. godine u Americi. Gimnaziju je završio u Cetinju a Šumarski fakultet u Beogradu tridestih godina prošlog vijeka. Nakon studija zaposlio se u stručnim službama  Banovine. Početkom rata aktivan je u oslobodilačkom pokretu kao ilegalac u pozadini. Ubrzo je uhapšen i odveden u logor, prvo u Italiju a zatim u Njemačku. Poslije rata angažovan je u Ministarstvu šumarstva i rudarstva, gdje je ostao do penzije. Bio je jedan od prvih doktora šumarstva u Crnoj Gori i veoma priznat sručnjak u toj oblasti. Svakako,  prvi doktor nauka u porodici Vučković – Sarap i jedan od najcitiranijih naučnika u toj oblasti. Bio je izuzetno drag i odmjeren čovjek, tih i nenametljiv a dobronamjeran rođak.

 

Jovan Ivov, oficir crnogorske vojske-Gaeta  

Rođen je 1897. godine, a umro 1975. godine. Kao maloljetan nakon mnogo molbi i  pritiska  kod  Kralja, mobilišu ga u odbrani Lovcena. Poslije kapitulacije odlazi za kraljem u Gaetu gdje postaje oficir. Iz Gaete sa grupom Crnogoraca dolazi da učestvuje u komitskom pokretu, krije se oko Prekornice i dugo komituje. Razočaran padom Crne Gore, kao i mnogi njegovi rođaci odlazi za Ameriku. Povremeno je nakratko dolazio u Crnu Goru, da bi se konačno vratio 1968. godine. Iako je sticao obrazovanje radeći u "Fordu", bio je veoma pismen a za nas Sarape jako je značajan njegov rad na zapisima o našem bratstvu, koji su objavljeni krajem pedesetih godina 20-tog vijeka. Na čitaoce časopisa "Matica" posebno su jak utisak ostavila njegova pisma sinovima iz 1943. godine, koja je pisao u Americi, ne znajući da li su živi i bez mogućnosti da ih pošalje u vrijeme dok je čitava Evropa gorjela u ratnim okršajima.U njemu je opisan i njegov životni put, kao i put mnogih Crnogoraca, koji su u dalekom svijetu čeznuli za porodicom i izgubljenom otadžbinom i u to a i u predhodno dvadesetogodišnje vrijeme.

 

Ivo Jovanov

Rođen je 1923. godine. Osnovnu školu i Realnu gimnaziju završio je na Cetinju. Skojevac je od 1938. godine. Kao veoma aktivan za rad sa omladinom od strane partije je zadužen za rejon Donje Polje, pred rat a i u toku okupacije. U martu 1942. prokazan je i uhapšen te i osuđen na dvije godine. Interniran je u Albaniju a zatim u Italiju gdje ostaje do njene kapitulacije. Sa drugovima bježi iz logora-Italija ali svi bivaju uhapšeni od strane Njemaca i deportovani u logor-Njemačka, na prisilni rad. Pod savezničkim bombardovanjem aprila 1945. bježi iz logora zajedno sa Nikolom Đurovim Vučkovićem i uspijevaju da se domognu američke oslobodilačke vojske, koja im omogući povratak u Crnu Goru. Od 1945. pozvan je na obuku u vazduhoplovstvo Zemun, a nakon obuke upućen je u Oficirsku školu u Požarevcu. U vojci kao starešina a kasnije rezervni starešina stigao je do čina majora. Nakon povratka u Cetinje zadužen je za organizovanje predvojničke obuke u cetinjskim srednjim školama i tu provodi određeno vrijeme. Zatim je zbog potreba opštine upućen na studije prava, gdje dobija zvanje pravnika. Nakon studija svoj radni vijek provodi kao sudija za prekršaje. Odlazi u penziju ali ubrzo zatim angažuju ga kao pravnika, prvo u Bojani zatim Tari i na kraju Štampariji "Obod". Ivo je jako gospodstven čovjek, veoma ljubavan i gostopriman.

 

Branko Jovanov

Rođen je 1924. godine. Završio je Cetinjsku gimnaziju. Početkom rata i on je aktivan u pokretu. Izlazi iz Cetinja 1943. godine i priključuje se partizanskim jedinicama. Kraj rata je dočekao kao borac X crnogorske brigade. Nakon oslobođenja odlazi u Zagreb na studije ekonomije. Veoma je aktivan u vrhu studenskog pokreta. Zbog određenih stavova suprotnih politici partije biva kažnjen  ali ne i odveden na Goli otok, zahvaljujući vezi njegovog brata od strica  Nika Perova sa vodećim hrvatskim revolucionarom i političarem Jakovom Blaževićem. Nemirnog duha i uvijek spreman da iznese svoj stav i u tom svirepom vremenu, ponovo istupa suprotno politici partije i biva odveden na Goli otok. Poslije dvije godine dolazi kući, da bi nakon određenog vremena još jednom bio uhapšen i odveden na Goli otok. Nakon izlaska iz logora, nastavlja i završava školovanje. Vraća se u Cetinje i zapošljava u Privrednoj komori a zatim Trgoprometu. Pod njegovim rukovodstvom Trgopromet postaje veoma uspješno preduzeće. I danas na tada stvorenim objektima i infrastrukturi, nastao je značajan dio veoma uspješnih privatnih preduzeća.Iz penzije je kao uspješen privrednik vraćen na dužnost osnivača i prvog direktora veoma uspjesnog preduzeća Obod-Genex. Bio je izuzetno druželjubljiv rođak, na kog se moglo računati i u veselju a i nevolji. Značajan je njegov doprinos seockim akcijama, iako nije imao drugih interesa osim bratstveničkih. Bio je uspješen poslovni čovjek i veoma omiljen rođak.

 

Mirko Jovanov

Rođen je 1925. godine u na Cetinju. Okupacijom zemlje i on se uključuje u pokret otpora u okupiranom Cetinju. Godine 1943. odlazi iz Cetinja i priključuje se partizanima. Kraj rata dočekuje kao borac X Crnogorske brigade. Nakon rata završava Učiteljsku školu i kratko radi u školi na Prekornici a zatim na Vrelima. Odlazi na studije u Beograd i završava defektologiju. Nakon studija zapošljava se u Perastu. Radio je sa djecom sa oštećenim sluhom. Istupa protiv zvanične politike partije, ali ga prvog hapšenja spašava Ilija Vučković, dobri rođak tada na dužnosti oficira UDBE. Drugi put to nije uspio. Sa mnogim Crnogorcima koji su skupo platili slijepu odanost Rusiji, uhapšen je i odveden na Goli otok. Po izlasku iz logora zapošljava se u Podgorici i nastavlja da radi sa djecom sa hedikepom. Bio je dugogodišnji direktor te institucije, odakle je otišao u penziju. Bio je veoma komunikativan i svojan rođak, i u društvu poštovan gospodin.

 

Đoko Jovanov

Rodjen je  na Cetinju 1934. godine od oca Jovana i majke Milice, kćerke komandira Nika Radonjića. Otišao u Ameriku, Detroit, januara 1948. godine sa 14 godina. Zavrsio je gimnaziju 1953 a nakon toga se upisao na fakultet (Wayne State University).

Dobrovoljac u U. S. Army 1954godine. Poslije vojne obuke ide u rat  u Koreju od 1954. do 1956. godine, zatim nastavlja studije koje završava 1959. godine.

Počeo je da predaje u srednjoj skoli u Detroitu 1959. godine. Oženio se iz porodice iseljenika iz Crmnice, preselio u Kaliforniju i dobio tri sina.  I u Kaliforniji je nastavio da radi  u srednjoj skoli (High school) u Oakland, California. Zavrsio je drugi stepen studija 1963. godine.

Bio je predsjednik drustva "Zora", Srpsko-Crnogorskog dobrotvornog društva u Ouklandu, 1965.-67. godine. Selidbom u San Jose, California, nastavlja da radi u srednjim skolama do penzije 1994. godine. Jedan je od 10 organizatora Undruženja Crnogoraca Amerike i Kanade, 2000 godine. Član je uprave društva Crnogorski klub - San Francisco i predsjednik toga kluba od 2004 - do danas. Sa Američkom vojskom je boravio na Kosovu, kao vojni prevodilac i savjetnik, radeći sa Brigadnim generalom Ricardom Sanchezom, komandatom Američke vojske na Kosovu, gdje se susreo sa američkim predsjednikom Klintonom i bio u njegovom društvu. Takođe je bio angazovan u sklopu snaga U.S.A u Bosni.

Među iseljenicima je bio angazovan na propagiranju ideje crnogorske nezavisnosti a članovi društva kojim je rukovodio a koji su imali pravo glasa, odazvali su se pozivu i učestvovali na referendumu za nezavisnu Crnu Goru.

 

 

Ilija, Luka i Todor (Radovi)

Njihov predak je odselio u Skadar a zatim vratio u Crnu Goru i naselio se u Podgorici. Sva braća su prirodno obdarena za umjetnost i smatraju se za uspješnije slikare naivce u Crnoj Gori i bivšoj Jugoslaviji. Veoma su ljubavni i svojni rođaci. Svi su nastanjeni u podgoričkoj Staroj Varoši.

 

Stanko Mitrov, profesor i oficir crnogorske vojske-Gaeta

Rođen je 1889. godine na Prekornici a umro 1974. godine u Beogradu, gdje je i sahranjen. Učesnik je Balkanskih i I svjetskog rata. Studirao je u Rusiji-Odesa, gdje je završio za profesora ruskog jezika.Kao student on i jos jedan broj nasih rođaka una studijama i vojnim školama u Rusiji pored prezimena naših ogranaka, dodavali su i prezime Sarap.Radio je kao profesor u Beogradu. Bio je oficir Crnogorske vojske u Gaeti i nije se mirio sa gubitkom svoje države i dinastije. U Drugom svjetskom ratu bio je član Nacionalnog pokreta na Prekornici. Bio je veoma pametan i obrazovan čovjek a iza sebe je ostavio veoma obrazovano i napredno potomstvo koje danas živi u Beogradu.

 

 

 

Blažo Kostin, potpukovnik, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945

Rođen je 1914. godine u Prekornici. Još u gimnaziji se svrstao u revolucionarni omladinski pokret. Studirao je na Pravnom fakultetu u Subotici i bio aktivista u naprednom studenskom pokretu. Član je KPJ od 1935. godine. Jedan je od organizatora ustanka u rodnom kraju i učesnik u bitkama na Obzovici i Brajićima. Bio je učesnik Pljevaljske bitke. Borac je Prve proleterske brigade od dana njenog formiranja a nakon toga partijski rukovodilac prištabskih jedinica štaba Druge dalmatinske brigade. Poslije bitke na Sutjesci rukovodilac je Skojevske organizacije u svojoj opštini a zatim član Sreskog komiteta Cetinja. Od kraja 1944. godine, pomoćnik je šefa OZNE Drugog udarnog korpusa. Krajem rata pomoćnik je šefa Odsjeka OZNE II armije. Nakon rata odlazi na dužnost u Skoplje a zatim u Beograd gdje radi u MUP-u federacije sve do penzije.Po njegovoj želji sa suprugom je sahranjen na  groblju u svojoj Prekornici.

U sjećanju Blazo Kostin nam ostaje kao izuzetno topao čovjek i dobar rođak. Posebno su mi u pamćenju urezani njegovi dolasci na Prekornicu, uz obavezan posjet humkama palih drugova na prekorničkom groblju. Uvijek jednako dirljivo bez obzira na godine koje su prolazile; obavezan karanfil na grobovima saboraca, nekolka minuta šutnje a činilo se da sa njima razgovara, uz blagi naklon i poneku suzu u oku.

Blažo je bio jedan od najdražih i najsvojinijih ljudi, koje je bilo zadovoljstvo poznavati.Njegovo potomstvo živi u Beogradu.

 

 

 

Jovo Ivov

Rodjen je januara mjeseca 1934. godine na Cetinju. Osnovnu skolu i gimnaziju završio je na Cetinju, a zatim je upisao Elektrotehnički fakultet u Zagrebu koji je završio 1965. godine. Nakon zavrsetka fakulteta zaposlio se u firmi “Rade Koncar” u Zagrebu, gdje je ostao da radi do penzionisanja , aprila 2000. godine.U firmi “Rade Koncar” obavljao je niz stručnih poslova i bio jedan od vodecih inženjera. Učestvovao je u realizaciji niza velikih elektroprivrednih objekata u Crnoj Gori, pa je za doprinos izgradnji HE “Piva”- Mratinje odlikovan.Umro je uskoro poslije penzionisanja 3.oktobra 2000. godine. Od Jova su ostali dva sina Dusko i Dinko, koji sada žive i rade u Zagrebu.

 

 

Nikola - Niko Ivov

Rodjen je maja 1923. godine u Prekornici, Ljubotinj. Osnovnu školu i pet razreda gimnazije završio je do rata 1941. god. na Cetinju.

Kao vrlo mlad uključio se u rad napredne omladine na Cetinju i u SKOJ je primljen 1939. god. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka i nakon povlačenja partizanskih snaga početkom 1942. god. ostavljen je zbog slabog zdravstvenog stanja, za rad u pozadini. Ubrzo poslije povratka na Cetinje uhapšen je od strane Italijana i interniran u Italiju, u koncentracioni logor Kolfjorito, gdje ostaje do kapitulacije Italije. Nakon toga logor zauzimaju Njemci i interniraju ga u koncentracioni logor Osnabrik u Njemačkoj, gdje ostaje do kraja rata.

Nakon rata završava specijalizaciju za rad u poštama Crne Gore i odlazi na rad u Bijelo Polje, poslije čega se vraća na Cetinje i biva angažovan kao sekretar Sindikata pošta. Poslije dvije godine biva premjesten na Cetinje gdje tri godine obavlja dužnost sekretara Saveza sindikata poštanskih radnika Crne Gore. Iznad svega je volio rad sa drvetom, posebno duborez, u čemu je bio među najboljima, te je napravio niz predmeta u rezbariji, koji i danas krase najznačajnije crnogorske institucije. Bio je talentovan i za slikarstvo. Naslikao je niz amaterskih slika, od kojih su mu najznačajnije slike manastira Ostrog, Cetinjskog manastira i kapelice na Lovcenu. U penziju je otišao 1965.god., kao učesnik NOR-a od 1941. godine. Od Nika je ostao sin Miomir, koji ima sina Velimira-Veska i oni žive i rade u Beogradu.

 

Tomo Ivov

Rodjen je 27.09.1928. godine na Cetinju. Osnovnu skolu i tri razreda gimnazije završio je na Cetinju 1941.god. Od avgusta 1943. do novembra 1945. god. učestvuje u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske  kada se demobiliše i nastavlja Gimnaziju na Cetinju. Iz rata je izašao sa činom potporučnika.

U SKOJ je primljen  jula 1944. godine a u  KPJ maja 1945. god.Gimnaziju završava 1947. god. i kreće na studije u Prag, gdje ostaje  do jula 1948. godine kada se vraća u zemlju i studije nastavlja u Zagrebu, gdje na Elektrotehničkom fakultetu diplomira jula 1956. godine. Nakon studija vraća se u Crnu Goru.Već krajem jula 1956. godine zapošljava se u  elektroindustriji “Obod” i nakon  kratkog vremena prelazi na rad u Elektroprivredu, gdje sa pauzom od nepune dvije godine (radio na projektovanju) ostaje do odlaska u penziju 1. jula 1990. godine.U Elektroprivredi je radio uglavnom na rukovodećim mjestima, a posljednja dužnost mu je bila dužnost sekretara Republičke zajednice elektroprivrede.

Za učešće u ratu i aktivan rad u posleratnoj izgradnji zemlje odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima i Ordenom za vojne zasluge sa srebrnim mačevima. Za učešće u rezervnim jedinicama  JNA unaprijeđen je u čin kapetana I klase.

 

Niko Ilijin

Rođen je 1888. godine na Prekornici a umro 1961. Bio je učesnik Balkanskih i Prvog svjetskog rata kao dobrovoljac iz Amerike. Pad Crne Gore zatiče ga u zemlji i kao privrženik nezavisne države i  dinastije Petrović sa barjaktarom Perom Nikolinim, čiji je bio zamjenik biva zatočen u zloglasnu Jusovaču. Pored njih, od strane okupacionih trupa zatočen je i veliki broj  Crnogoraca, zajedno sa vojvodom Božom Petrovićem, koji se nijesu mirili sa novim nametnutim državnim uređenjem.

 

 

Blažo Ilijin, vojnik crnogorske vojske-Gaeta

Rođen je 1890. godine na Prekornici a umro1943. godine na Rijeci Crnojevića. Učesnik je Balkanskih ratova i I svjetskog rata, kao dobrovoljac iz Amerike. Padom Crne Gore odlazi za kraljem u Gaetu. Nakon Gaete za Francusku, pa ponovo za Ameriku.Iz Amerike se vraća poslije opšte amnestije i nastanjuje na Rijeci Crnojevića.U II svjetskom ratu stupa u redove nacionalističke vojske Krsta Popovića, koja je zagovarala obnovu države i povratak dinastije Petrović. Tom pokretu je zamjereno što je ovu ideju pokušao da provede uz saradnju sa okupatorskom vlašću ondašnje Italije. Na drugoj stani, pripadnici tog pokreta su smatrali da Crna Gora ne treba da učestvuje u ratu, već na svaki način da mora obnoviti svoju državu, makar i slijedeći okupacionu vlast i sarađujući sa njom. Blažo je bio oženjen, ali nije imao djece.

 

Jovan Ilijin, oficir crnogorske vojske-Gaeta

Rodjen je1892. godine na Prekornici, gdje je i sahranjen. Ucesnik je  Balkanskih i  I svjetskog rata.Kao Oficir učestvovao je u odbrani Lovćena. Nakon pada Lovćena odlazi sa gospodarom na Plavnicu  a odatle za Gaetu. Iz Gaete Jovan odlazi za Francusku a nakon toga za Ameriku. Povratkom u domovinu,ženi se i nastanjuje na Rijeci Crnojevića. Jovan je umro mlad,1938. godine na Rijeci Crnojevića a sahranjen je na Prekornici. Jovanov sin Neđeljko rođen 1936. godine, iako odrastao u Zeti, gdje je formirao porodicu  i radio kao učitelj, ostao je izuzetno vezan i svojan sa nama na Prekornici. I on i njegova izuzetna supruga, koja je na žalost umrla veoma mlada, bili su veoma dragi i gostoprimljivi domaćini svim rođacima. Iza sebe su ostavili tri sina, veoma dobra rođaka.

 

Kosta Nikov

Rođen je 1929. godine. Bio je veoma visok i zgodan čovjek. Posebno ga je prijatno bilo viđet onako pravog  dok ide cetinjskim ulicama. Kažu da je bio izvaredan omladinac. U toku rata je prebijen i izmučen od strane četnika na prekorničkoj Ođi. Bilo mu je namijenjeno strijeljanje od kojeg ga je spasio bliži rođak Đuro Markov, koji je ponudio sebe u zamjenu. Na kraju su se četnici zadovoljili batinanjem. Uopšte gledano, njegova generacija i generacije ispred nje iz tog ogranka, krasila je izuzetna fizička ljepota, pa su ih svrstavali među najzgodnije pripadnike Riječke nahije a bogami i šire.  

Kostina kuća, a prije toga kuća njegovog oca Nika na Prekornici, je bila drugi dom za sve Prekorničane i prijatelje. Sa rođacima su dijelili i zadnju ćikaru kafe i cigar duvana.  Takav je bio i prema radnicima koji su radili na probijanju, izgradnji i asfaltiranju puta i izgradnji drugih objekata. U svijesti mi je urezano sjećanje na jedan Kostin izuzetno lijep manir, tipičan za starije generacije Crnogoraca. Kada bi i najmanje dijete došlo u njegovu kuću, imao je običaj da ustane i ustupi mu svoje mjesto. To je naučio od svoga đeda, Ilije Zanova. Nažalost, njegov sin Savo poginuo je jako mlad.

Uz njega, rođacima veoma odanog a izuzetne prirodne snage, uvijek smo osjećali da imamo siguran i pouzdan oslonac. Iako mlad, Savo je bio veliki domaćin i veoma vrijedan čovjek. Teško nam je pala njegova prerana i tragična smrt.

 

Mihailo-Milo Vukov, doktor nauka

Rodjen je1929. godine u Sent Kleru, Pensilvanija, SAD, gdje su mu roditelji bili u pečalbi sa brojnim našim zemljacima. Osnovno i gimnazijsko obrazovanje stekao je na Cetinju, a visoko na Šumarskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je diplomirao 1957. godine. Postdiplomske studije je završio na Katedri zaštite šuma na Šumarskom fakultetu u Beogradu, gdje je i magistrirao 1973. godine.

Doktorske studije upisao je na Katedri za sveopšte svjetsko šumarstvo i lovstvo na Šumarskom fakultetu u Brnu, Čehoslovačka, gdje je doktorirao 21.juna 1974. godine.

Nakon diplomiranja 1957. godine zaposlio se u Sekretarijatu za poljoprivredu i šumarstvo Izvršnog vijeća NR Crne Gore.

Milo Vukov je jedan od rijetkih i vjerovatno prvih stručnih i naučnih radnika u Crnoj Gori, koji se počeo intenzivnije i kompleksnije baviti problematikom zaštite nacionalnih parkova.

Daleke 1963. godine Mišo je izabran za direktora Republičkog zavoda za zastitu prirode SR Crne Gore. Na toj dužnosti osta je do odlaska u penziju1989godine.

Učestvovao je na više medjunarodnih naučnih skupova u inostranstvu, na kojima je davao saopštenja i predstavljao svoje referate:  Moskva, Stokholm, Prag, Hamburg, Seafild, Tunis.

Bio je uključen u skoro sva značajnija tijela od opštine do Federacije SFRJ, koja su se bavila pitanjima zaštite i unapredjivanja prirode i čovjekove sredine u našoj zemlji, a dijelom i u inostranstvu. Bio je član Predsjedništva Jugoslovenskog saveza za zaštitu, predsjednik Savjeta za zastitu i unapredjenje čovjekove sredine SRCG, član Komisije za zaštitu prirode i čovjekove sredine Skupštine SRCG, član Savjeta za zaštitu covjekove sredine i uredjenje prostora SIV-a, član Nacionalnog (jugoslovenskog) komiteta za UNESCO, član Medjunarodnog savjeta za zaštitu divljači i lovstvo (CIC), predsjednik Speleološkog saveza Jugoslavije, član predsjednistva Lovačkog saveza Jugoslavije.

 

Učesnik je NOB-a i član SKOJ-a od 1943. god., član SKJ od 1947. godine. Bio je član Mjesnog komiteta SKJ u Titogradu, delegat RK SSRN, kao i sekretar ili predsjednik više naučnih i stručnih i društveno-političkih organizacija.

Za nesebično angažovanje i uspješan rad dobio je više društvenih priznanja. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vjencem i Ordenom zasluga za narod sa srebrnim vjencem.Dobitnik je i većeg broja plaketa i pohvala za doprinos razvoju zaštite prirode u Crnoj Gori i na ex- jugoslovenim prostorima.

Dobitnik je Eko-nagrade Javnog preduzeća "Nacionalni parkovi Crne Gore" za 1998. g.

Kao rodjak je bio izuzetan. Izuzetne fizičke i duhovne  ljepote, dominirao je u svakom ozbiljnom društvu. Naglašenu fizičku ljepotu imali su svi muškarci te generacije iz ogranka Vukovića, pa i Milov i Savov brat od strica, Veliša Perov, koji je odselio kao kolonista u Vojvodinu. Bez obzira na distancu, zadržao je prisan odnos sa rođacima.

Milo Vukov je bio veoma inteligentan i mudar, svojom smirenošću okupljao je rođake i bratstvenike. Na neki  duboko uman i samo njemu svojstven  način, sa svojim bratstvenicima koji su ga izuzetno poštovali izgradio je jako puno zajedničkih objekata.

Bio je izuzetan rođak i veliki pregalac u izgradnji infrastrukture ne samo svog sela već i čitavog Ljubotinja, bez obzira što mu radno i društveno angažovanje nije dozvoljavalo duži boravak na Prekornici. Imao je divan glas i prelijepo je pjevao. Isto sam čuo i za njegovog oca Vuka.

Milo Vukov je umro na Beogradskoj klinici 2001. godine. Povodom njegove smrti organizovana je komemorativna sjednica na Biotehničkom institutu Univerziteta Crne Gore. Sahranjen je na njegovoj Prekornici.

 

Savo Vukov

Rođen je 1939. godine. Umro je rano i iznenada u 59. godini života. Ubrajao se u najzgodnije Crnogorce.Vaspitavan u tradicionalnom duhu bio je veliki poštovalac Oslobodilačkog rata i antifašističkog pokreta. Bio je ponosan na svoje rođake revolucionare a iznad svega na svoju herojsku ujčevinu Roloviće. U proleterskim brigadama je izgubio đeda, babu i jednog ujaka, dok je njegov drugi ujak, sekretar partijske organizacije Bara, predratni pravnik i intelektualac  i narodni heroj Niko Rolović, poginuo je nadomak Prekornice.Ubijen je iznenada i mučki, onog dana kad i Ljubo Ristov Laličić, na planini Dušak. Takva  sudbina njegove ujčevine, činila je da često zaboli njegovo veliko srce. Nakon raspada drage nam domovine kao i mnogi od nas, bio je iznad svega privržen ideji obnove crnogorske državnosti. Bio je veliki majstor folklorne igre, a zahvaljujući njegovom entuzijazmu došlo do prave renesanse narodnih igara u našem Cetinju i Crnoj Gori. Obnovio je KUD "Njegoš" i sa generacijama cetinjske omladine, na mnogim festivalima u svijetu, afirmisao kola i igre svih naših naroda. U umjetničkim krugovima smatrali su ga za "velemajstora" folklorne koreografije. Kao student je bio vodeći igrač čuvenog ansambla „Krsmanović". Studirao je arhitekturu, a nakon prvog stepena upisao etnologiju. Povodom njegove smrti upriličena je komemorativna sjednica u pozorištu "Zetski dom" uz prisustvo velikog broja kulturnih i javnih ličnosti države Crne Gore.

 

Branko Đurov

Rođen je 1918godine na Prekornici.Prije rata je bio zemljoradnik.Učesnik je ustanka 13 jula 1941 godine kao borac Prekorničke čete,Lovćenskog bataljeona. Zajedno sa svojim rođacima je uhapšen maja 1942 godine i zatočen u zatvoru na Rijeci Crnojevića. Suđeno im je po kratkom postupku i svirepo su ubijeni na Šinđonu u junu 1942 godine. Porodici je  nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica, za  poginulog partizana borca.  

 

 

 

Pavle Brankov

Rođen je 1940. godine.Kao mali ostao je bez oca koji je strijeljan na Rijeci Crnojevića, sa svojim rođacima i bratstvenicima pripadnicima partizanskog pokreta. Bio je jedini sin Branka Đurova. I njega je krasila fizička ljepota. Bio je dobar rođak. Rano je doživio najveću tragediju - gubitak svog malog sina Veska. Nakon njegove smrti, jako malo ga je interesovalo očuvanje ogromne imovine koju je posjedovao na Prekornici. Imali smo utisak da nikad nije ni našao utjehu. Uglavnom je svoj život proveo u Kotoru, gdje je i umro.

 

 

 

 

Marić Markov

Rođen je 1870. godine u Popovićima - Bar. Njegov predak Bećina, naselio se u primorju a njegovo potomstvo danas živi u Baru. Marko je bio zemljoradnik i otac sedmoro djece. Slijedio je ideje svoje djece te je u II svjetskom ratu zatvaran u okupatorskom logoru.U zatvoru se razbolio od posledica robovanja i umro 1942. godine. U borbi za slobodu, život su izgubila tri njegova sina.

 

 

Ivo Marićev

Rodjen je 1908. godine u Popovićima - Bar. Bio je učitelj. Član KPJ je postao prije rata. Učesnik je ustanka protiv okupatora i jedan od organizatora ustanka u Baru. Bio je partijski sekretar organizacije u Baru, organizator i prvi sekretar Narodnooslobodilačkog odbora za tadašnju opštinu Bar. Poginuo je u Sozini  29/30. 12.1941. godine. Biblioteka i čitaonica u Baru nose njegovo ime. Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.

 

 

Ljubo Marićev

Rođen je 1917. godine u Popovićima - Bar. Bio je student Elektrotehničkog fakulteta. Nakon okupacije zemlje i ustanka, zarobljen je i odveden u logor u Italiju. Umro je u Golniku –Slovenija, 1945. godine, od posledica oboljenja dobijenih u zatvorima Italije.

 

 

 

Špiro Marićev

Rođen je 1922. godine u Popovićima - Bar. Završio je dva razreda gimnazije a bavio se poljoprivredom. U ratu je učestvovao od dana ustanka kao borac barskog gerilskog odreda. Pao je u ruke okupatora, osuđen i interniran u Italiju.Umro je 1942. godine u zatvoru na Elbi, u Italiji.

 

Ilija Marićev

Rođen je u Popovićima kod Bara 1925. godine.Učesnik je Ustanka i rata od 1941. godine, kao sekretar Opštinskog komiteta SKOJ-a. Član partije je postao 1943. godine. Od 1945. godine je član OZN-e u Crnoj Gori. Zatim prelazi u Ministarstvo unutrašnjih poslova kao pomoćnik ministra. Po završetku karijere u Ministarstvu unutrašnjih poslova, vraća se u Bar na mjesto sekretara Komiteta. Kasnije postaje i predsjednik opštine grada Bara i na toj funkciji ostaje  do odlaska u penziju. Njegova sestra je takođe bila predsjednik opštine Bar. Kao službenik bezbednosti, Ilija je pomogao mnogim ljudima pogotovo u vrijeme Informbiroa. Bio je veoma lijep čovjek, otmenog držanja, i prijatan prema rođacima.Umro je 1989. godine u Baru.

 

Jovan Milov, potpukovnik U.S. armije

Rođen je u Americi kao prvi sin Mila Labudova, koji je kao i mnogi Sarapi potražio šansu za bolji život u toj obećanoj zemlji. Kada je Amerika objavila rat fašističkoj koaliciji, on sa trojicom rođaka stupa u redove Američke vojske. U tom ratu se pokazao kao hrabar i odvažan borac. Objavom rata Vijetnamu, Jovan je, kao oficir, ponovo u redovima Američke armije. Za svoje vojne zasluge odlikovan je od strane predsjednika Amerike, Plaketom i Medaljom za posebne vojne zasluge. Penzionisan je u činu potpukovnika. Njegovo potomstvo a i potomstvo njegovog brata,živi u Kaliforniji.

 

Ilija Nikov

Rođen je 1907godine na Prekornici.Prije rata je bio zemljoradnik.Učesnik je ustanka 13 jula 1941 godine,kao borac Prekorničke čete,Lovćenskog bataljeona.Zajedno sa svojim rođacima je uhapšen maja 1942 godine i zatočen u zatvoru na Rijeci Crnojevića.Suđeno im je po kratkom postupku i svirepo su ubijeni na Šinđonu u junu 1942 godine.  Porodici je  nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica, za  poginulog partizana borca.

 

 

Marko i Mitar Ilijini

 

Marko je rođen 1934 godine a Mitar 1936godine na Prekornici.Kao mali i oni i njihova sestra ostali su bez oca,svirepo likvidiranog od strane italijanskih fašista sa svojim rođacima Sarapima na Rijeci Crnojevica 1942godine.I njihov đed Niko tragično je izgubio život u američkim rudnicima.Kao uostalom i svi naši rođaci kraj rata su dočekali u opustošenoj Prekornici i Ljubotinju.Nakon rata tražeći šansu za bolji život sa svojom majkom odlaze za Lovćenac.Marko se nakon školovanja zapošljava u nekada prestižnu fabriku obuće-Feketić i radi kao rukovodilac proizvodnje do penzije.Stvorio je porodicu i ostao da živi u Vojvodinu ali uvijek pun nostalgije za stari kraj.Njegov sin nakon školovanja dolazi u Crnu Goru,gdje sa porodicom i danas živi.

Mitar je izabrao nešto drugačiji put od ogromne većine Sarapa koji su otišli vani, tražeći šansu za bolji život.Nakon školovanja vratio se je u Crnu Goru, zaposlio se u poljoprivredno dobro „Servo Mihalj“ gdje je i dočekao penziju kao rukovodilac mehanizacije i transporta.Jednostavno,nadvladala je želja za povratkom u Crnu Goru gdje kreće iz početka da stvori novi dom i šansu za sebe i budućnost svog potomstva.U svemu je uspio.Pored svega i  da ponovo stvori svoj dom na Prekornicu u kojoj je danas rado viđen kao jedan od najomiljenijih rođaka, na kog se uvijek računa.

 

 

 

 

 

 

 

 

Marko Nikov Vučković, pukovnik, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945

Rođen je 31. oktobra 1919. godine na Prekornici. Nižu gimnaziju završio je na Cetinju a Srednju poljoprivrednu školu u Valjevu. Član je SKOJ-a od 1934. godine, a KPJ od 1937. godine. Maja 1941. godine postaje sekretar Opštinskog biroa ćelije u Ljubotinju, a semptembra sekretar Međuopštinskog biroa ćelija. Ranjen je krajem oktobra na planini Dušak, kada su poginuli Ljubo Laličić i narodni heroj Niko Rolović. Pošto je izliječen, stupa u redove Lovćenskog NOP odreda.

Na dan formiranja IV crnogorske udarne brigade bio je borac, a potom politički delegat voda i komesar čete. Početkom 1944. godine član je Sreskog komiteta KPJ Cetinje. U X brigadi najprije je komesar čete a potom komesar i pomoćnik komesara bataljona. U zadnjoj godini rata bio je politički komesar X crnogorske brigade. Poslije rata, kao politički funkcioner i borac proleterskih brigada bio je na mnogim visokim funkcijama u Jugoslovenskoj armiji, jednoj od  organizovaniji켯 i moćnijih armija u ovom dijelu Evrope. U prvo vrijeme poslije rata, radio je u političkoj upravi Armije, a zatim kao glavni inspektor za poljoprivredu Armije, te između ostalog i kao zamjenik načelnika Pješadijske uprave Armije. Bio je i ostao jedan od najpažljivijih Vučkovića. Veoma  srdačan i dobronamjeran prema rođacima, među najomiljenije je bratstvenike.

 

Branko Nikov

Rođen je 1921. godine na Prekornici.U 13-to julskom ustanku je učestvovao kao borac Prekorničke čete. Nakon Ustanka je zarobljen i odveden u logor u Albaniji. Poslije izvjesnog vremena je pušten zbog bolesti. Po povratku kući sarađuje sa partizanskim pokretom, kada ga ponovo hapse i šalju na rad u rudniku Kalimaš u Albaniji, sa jednom većom grupom Cetinjana. Nakon kapitulacije Italije pobjegao je iz logora, vratio se kući i priključio partizanskim jedinicama gdje ostaje do kraja rata. Poslije rata radio je  u Armiji-Beograd, gdje se i penzioniše u činu majora. Danas živi u Beogradu i doživio je da ima praunučad. Sjećamo se Branka kao izuzetno okretnog i prijatnog rođaka.

 

 

 

Jovo Nikov

Rođen je 1923. godine na Prekornici. U Ustanku je učestvovao kao borac Prekorničke čete. Sa svojom braćom je prije Ustanka, a nakon kapitulacije sa braćom i rođacima bliskim Partiji otkupljivao i sakrivao oružje od Jugoslovenske vojske, koja je kapitulirala u aprilskom ratu.U ustanku je učestvovao kao borac Prekorničke čete.Nakon Ustanka je zarobljen i odveden u logor. Robovao je prvo u Albaniji a zatim Italiji i Njemačkoj, sve do avgusta 1945. godine. Po povratku kući mobilisan je u jedinicama X crnogorske, koja je bila angažovana za obračun sa zaostalim neprijateljima. Do penzije je radio pri društvenopolitičkim organizacijama Cetinja. Na žalost, doživio je da prati svoje mlade sinove na vječni počinak. U njima smo imali drage i dobre rođake.

 

 

Mitar Nikov

 

                Rođen je 1926. godine na Prekornici, gde je završio osnovnu školu. Do početka rata pohađao državnu realnu gimnaziju na Cetinju. U SKOJ primljen 1940.13. jula 1941. godine učestvovao u borbi na Obzovici gde je ubijen italijanski pukovnik, vojni komandant za Crnu Goru i Albaniju. Drugoga dana borbi učestvovao je u bici na Košćelama. Potom zarobljen i tri meseca zatočen u zloglasnom logoru Klosu, u Albaniji. Po formiranju ljubotinjsko-građanske čete u okviru bataljona 13. jul, dejstvuje u borbama protiv Italijana i četnika, prvo u Crnoj Gori, potom u Bosni. Po povratku, u Riječanima, pristupa Lovćenskom odredu. U Kolašinu, po njenom formiranju, primljen je  u redove VII udarne omladinske brigade „Budo Tomović“, gde je bio desetar i politički delegat voda.

                Iz rata izlazi kao politički komesar čete u činu poručnika, da bi ubrzo dobio čin kapetana I klase. Obavljao je razne dužnosti: politički komesar Armijskog centra, instruktor za agitaciju i propagandu samostalnog puka, politički komesar diviziona. Završio dvogodišnju artiljerijsku oficirsku školu i školu za MPV pri upravi za MPV u JNA. Bio je armijski dopisnik vojnog lista „Pobjeda“. Za svoj rad je odlikovan  i pohvaljivan. Ima status borca NOR-a od 1. decembra 1941. godine. Penzionisan je u činu majora. Potom je dugi niz godina bio istaknuti društveno-politički radnik u gradu Beogradu. Danas tamo živi sa svojim potomstvom. Mnogi vodeći revolucionari i komandanti iz našeg kraja, smatrali su da je Mitar Nikov, zaslužio da dobije partizansku spomenicu.

                                                                                                             

 

Savo Đurov

je pohađao oficirsku školu u Rusiji. Rat ga je zatekao u Rusiji i tamo ostaje do pred sam kraj rata. Pri kraju rata učestvuje u oslobođenju zemlje. Njegov brat Vlado je učestvovao u bici na Obzovici kao borac Prekorničke čete. Nakon Ustanka uhapšen je i sa značajnim brojem bratstvenika odveden u logore Albanije. Po povratku, uključuje se kao aktivista na okupiranoj teritoriji sve do oslobođenja, potom odlazi u Vojvodinu gdje stvara porodicu i ostaje do kraja života. Njihov mlađi brat  Milorad živio je i radio u policiji u Tivtu, gdje je bio veoma omiljen, ostajući do svoje rane smrti veoma vezan za Prekornicu.

 

Božo Tomov

Učesnik je Ustanka i borac Prekorničke čete. Nakon Ustanka odveden je u logore Albanije. Po povratku iz logora, bio je aktivan politički radnik u pozadini, do oslobođenja zemlje. U  odmazdi četnika i Njemaca 1944. godine na Prekornici, ubijaju njegovog strica Blaža, kad i veći broj Laličića. Božo ostaje jedini muškarac na tom ognjištu, da brine o obje porodice. Poslije oslobođenja zapošljava se u Narodnoj odbrani, a zatim u Policiji, odakle zbog bolesti odlazi u prijevremenu penziju.

 

 

potomstvo Mila Jokova

 

Milo je živio i radio u Zeti.Bio je službenik na željeznici.Njegov otac Joko,sin perjanika  Iva je prešao sa Prekornice i nastanio se u Mahalu, gdje je i umro 1942godine.Milo je iza sebe ostavio četiri sina:Vuka,Borislava,Vojislava i Vladimira.Umro je 1984godine i sahranjen je u Zeti.

Vuko,najstariji sin po zanimanju je bio učitelj.Radio je kao učitelj u Ponarima-Zeta do 1947godine kada seli za  Srbiju.Radio je u Senti,Valjevu,Loznici i na kraju u Tuzli.Počeo je kao učitelj a kasnije bio prosvetni inspektor i direktor pedagoškog zavoda.Umro je 1984godine i sahranjen je u Tuzli.Iza njega su ostale dvije ćerke.

Borislav je rođen 1929godine a po zanimanju je stomatolog.Radio je u početku u Loznici a nakon toga u Beogradu,gdje i sada živi.Ima sina Branislava koji je arheolog.

Vojislav je je rođen 1931godine.Po zanimanju je  pravnik i danas živi u Beogradu, gdje je dočekao i penziju.Prvo je radio u Loznici a nakon toga u Valjevu i Tuzli.Radni vijek je završio na mjestu zamjenika direktora u republičkom zavodu za javnu upravu.Ima sina Dejana koji je inženjer i od njega unuka Danila.

Vladimir je radio kao građevinski tehničar u Loznici a nakon toga u Beogradu.Umro je u Beogradu,gdje je i sahranjen.Ima sina Iva,koji živi i radi u Beogradu.

 

 

 

 

 

 

 

 

Ljubo Milanov , general-pukovnik, narodni heroj i nosilac partizanske spomenice 1941-1945

 

Rođen je 1915. godine na Prekornici. Završio je šest razreda gimnazije a potom nižu školu Vojne akademije. Pripadao je grupi progresivno nastrojenih oficira. Kao oficir službovao je Mostaru. U vrijeme napada  na Jugoslaviju, bio je komandir čete u činu poručnika na skadarskom frontu. Nakon kapitulacije zemlje aprila 1941., hapse ga Italijani ali uspijeva da pobjegne iz zavora. Potom ga hapse ustaše, batinaju i saslušavaju, ali i njima uspijeva da pobjegne. Poslije toga dolazi na Prekornicu. Na dan Ustanka,priključio se svojim rođacima i bratstvenicima koji su ga pozvali sa njima i kao školovanom oficiru povjerili mu komandu nad Prekorničkim gerilskim odredom u bici na Obzovici i u napadima na komunikaciji Cetinje -Budva. Zapažen po hrabrosti i umješnom komandovanju, brzo napreduje u ustaničkom pokretu. Već septembra 1941. primljen je u članstvo  KPJ. Prilikom formiranja Lovćenske brigade bio je v.d. komandanta. U prvoj polovini 1942. godine, komandant je partizanskog i udarnog bataljona Lovćenskog NOP odreda. Početkom 1942.  postavljen je za komandanta bataljona "13 jul", a nakon toga je ostao komandant i u svakoj reorganizaciji Lovćenskog odreda.U1942. godini, postavljan je za komandanta jednog od bataljona.

Na dan formiranja Četvrte proleterske crnogorske brigade imenovan je za komandanta njenog Prvog  bataljona, potom za zamjenika komandanta brigade. U bici na Sutjesci bio je komandant  Druge dalmatinske brigade.

Nakon te dužnosti, odlukama Vrhovnog štaba, raspoređivan je na funkcije komandanta Četvrte proleterske crnogorske brigade, komandanta Druge proleterske divizije, komandanta 13. korpusa i načelnika Štaba Druge armije. Kao vojni starješina istakao se u svim bitkama u kojima je učestvovao. Posebno se istakao u bici na pruzi Mostar -Sarajevo 1942. godine, a neposredno nakon toga u borbi za Kupres, kada gine 65 Crnogoraca, u proboju kroz grad. I on i njegov bataljon su pismeno pohvaljeni od vrhovnog komandanta, a takve pohvale je dobio  sa svakom jedinicom kojom je komandovao do kraja rata. Kao komandant Druge dalmatinske, uspješno je sa jedinicom izvršio prelaz Neretve i stvaranje mostobrana na lijevoj obali rijeke. Njegovi Dalmatinci prešli su porušeni most uprkos paljbi četnika sa druge obale i ostvarili odbranu prolaza na mostu što je i omogućilo glavnini vojske prelaz preko Neretve. Borba u toku V ofanzive (Sutjeska) na Donjim i Gornjim Barama je najteža koju je vodila Druga dalmatinska brigada, a i uopšte za operativne grupe Vrhovnog štaba. Boreći se prsa u prsa čitav dan i noć, Dalmatinci su uspjeli da održe položaj. Iako je u bici ranjen, uspješno je komandovao i davao primjer ostalima u brigadi. U jesen 1943. godine sa svojom, tada IV crnogorskom brigadom, učestvuje i ističe se u borbama oko Kolašina. Kao komandan II proleterske divizije, a zatim kao komandant XIII korpusa, ističe se u silovitom proboju ka Srbiji i njenom oslobađanju. Kao komandant II armije učestvuje u borbama u Bosni i u završnim fazama za oslobađanje zemlje, 1945. godine. Nakon rata odlazi na školovanje u Rusiju, gdje završava Generalštabnu akademiju Sovjetske armije.

Iz rata je izašao kao general major.

Za narodnog heroja proglašen je 20. decembra 1951. godine.

Poslije rata je bio načelnik Više vojne akademije, član General-štaba JNA, a zatim načelnik General-štaba.

U penziju je otišao sa činom general-pukovnika.

Smrt ga je zatekla na počasnoj dužnosti presjednika Rezervnih oficira i starješina SFRJ.

Sahranjen je u Aleji velikana na groblju u Beogradu. Iza njega su ostala tri sina i tri unuka. Jedan od njih, Dragan, je doktor nauka i predavač na jednom američkom univerzitetu.

 

Miloš Ivanov, general-major, narodni heroj i nosilac partizanske spomenice 1941-1945

Rođen je  1914. godine u Ulcinju, gdje  je njegova porodica odselila sa Prekornice. Ostao je rano bez oca, pa se je majka trudila da svojim sinovima stvori makar minimalne uslove za život. Pohađao je Vojnu muzičku školu u Vršcu od 1928. do 1932. godine. Zatim je službovao u Beogradu, gdje se družio i sarađivao sa komunistima. Napad na Jugoslaviju zatekao ga je u Užicu, odakle njegov puk biva prebačen na Kosovo. U aprilskom ratu, zahvaljujući snalažljivosti izbjegava zarobljavanje, boravi na Kopaoniku, i kao civil prebacuje se u Beograd. U Srbiji je od početka rata u ustaničkim redovima, a nakon povezivanja sa Slobodanom Penezićem - Krcunom dobija zadatak da se ubaci u četničke redove i izvještava o njihovoj politici prema NOP-u i odatle šalje dragocjene podatke. Nakon izlaska sa Ravne gore, priključuje se Valjevskom partizanskom odredu. U jesen 1941. postaje komandir partizanske čete i učestvuje u oslobađanju Krupnja u napadu na Šabac, i borbama oko Valjeva. Nekoliko dana nakon formiranja I proleterske brigade, u čijim je redovima od dana formiranja, imenovan je za komandira čete Četvrtog bataljona. Kasnije stupa na dužnost zamjenika komandanta Kraljevačkog bataljona. Od sredine 1943. godine je na dužnostima:

- komandanta bataljona u III krajiškoj brigadi,

- načelnika štaba XIII proleterske brigade,

- šefa obavještajnog centra Prve proleterske divizije,

- načelnika obavještajnog odjeljenja Prvog proletrskog korpusa i Prve armije.

U borbama u kojima je učestvovao, pokazao se je kao vješt borac i ratnik, a i komandant. Vrlo živog temperamenta, uvijek u pokretu, prenosio je odvažnost, samopouzdanje i uvjerenost u pobjedu. Prednjačio je u jurišima na neprijatelja, a obzirom na funkciju koju je obavljao, zbog toga je nerijetko dobijao prigovore. Nije umio, a ni htio, drugačije da komanduje osim ako je u prvim redovima. U jurišima je ranjavan četiri puta.

U zimu 1941. slučajno se sreo sa četnicima. Jednog je udario drškom pištolja po glavi, drugog ubio, a trećeg teško ranio. Prilikom iznenadnog susreta sa Ustašama na Oravovici iznad Prače 1942.  godine, bacio je ručnu bombu između njih i dvojicu ubio. U borbi za Livno, jedan od ustaša ubacio je aktiviranu bombu među parizane. Iako je upaljena  bomba šištala, Miloš je munjevito dohvatio i vratio među Ustaše. Njegova četa sa njim na čelu, u borbi za Posušje, natjerala je u bjekstvo mnogo brojniji bataljon Italijana pojačan tenkovima i topovima. U borbi za Jajce, sa četom je likvidirao bunker koji je dominirao na prilazu grada. Istakao se i u borbama protiv četnika na Tesliću, Bradini u Sandžaku kod Šuica. Jedan od njegovih najvećih podviga je upadanje u okupirani Beograd tri nedjelje prije oslobođenja. Iz Beograda je slao izvještaje, organizovao borbene grupe, izvodio napade na Njemce, sve do konačnog oslobođenja grada. Kao glavni obavještajac Prve armije, davao podatke iz okupiranog Beograda za dejstva jedinica Prve armije i sovjetskih jedinica, da je bio lično kod generala Nedića i zahtijevao da on omogući pobjedu naših snaga.

 

Poslije rata obavljao je dužnost načelnika obavještajnog odjeljenja Armije i armijske oblasti, i predavača na Višoj vojnoj akademiji.

Član je KPJ od oktobra 1941. godine.

Penzionisan je kao general-major.Njeovi sinovi žive u Beogradu.

 

 

Niko Mitrov

Rođen je na Bukoviku 1914. godine. Bavio se zemljoradnjom. Učestvovao je u Trinaestojulskom ustanku  kao borac Prekorničke čete. Uhapšen je prilikom masovnih hapšenja od strane neprijatelja i odveden u logor Klos u Abaniju, a nakon toga u Italiju. Poslije kapitulacije Italije, pao je u Njemačko zarobljeništvo. Teško bolesnog i izmučenog, Njemci su prebacili u ljubljansku bolnicu, gdje je umro početkom 1944. godine.

 

Đuro Mitrov

Rođen je 1909. godine u Bukoviku. Po zanimanju je bio zemljoradnik. Učestvovao je u ustanku kao borac Prekorničke čete. Nakon Ustanka uhapšen je i interniran u Italiju, zatim u Njemačku. Spaljen je u zloglasnom logoru Dahau, početkom 1944. godine.

 

 

 

 

Ivo Jokov

Rođen je 1925. godine i kao šesnaestogodišnjak učestvovao je u Ustanku, kao borac Prekorničke čete. Uhapšen je poslije Ustanka 1941. godine i interniran u Albaniju, a zatim Italiju, i na kraju Njemačku. Ubijen je u logoru Dahau u martu 1945. godine.

 

Marko Milanov

Rođen je 1925. godine na Prekornici. Bio je zemljoradnik. Kao mladić od 16 godina, uz svog brata Ljuba, učestvuje u Ustanku, kao borac Prekorničke čete. Uhapšen je i interniran u Albaniju a nakon toga Italiju. Poslije kapitulacije Italije, stupa u Prvu prekomorsku brigadu. Bio je vodnik - vođa tenka. Poginuo je marta 1945. kod Donjeg Lapca.

 

Andrija Savov

Rođen je 1921. godine na Prekornici. Bio je zemljoradnik, kao većina rođaka. Učesnik je Ustanka . Bio je borac Prekorničke čete. U Lovćenski odred stupa 1943. godine. Pošto se razbolio,drugovi ga sdnose u partizansku bolnicu u Kolašinu, gdje je umro iste godine.

 

Pero Jokov

Rođen je 1916. godine na Prekornici. Po zanimanju je bio radnik. Poginuo je u junu 1944. godine kao borac VII omladinske brigade "Budo Tomović" u Rožajama.

 

Petar Đurov

Rođen je 1923. godine u Americi. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka i borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Poginuo je aprila 1942. godine u borbi na Čelinoj gredi.

 

Luka Savov

Rođen je 1903. godine na Prekornici. Bavio se zemljoradnjom, kao i većina seoskog stanovništva. Učesnik je Ustanka i borac Prekorničke čete. Nakon Ustanka, na zadatku pada u zarobljeništvo i biva odveden u logor Klos,Albanija. Poslije godinu dana vraća se kući i povezuje se sa borcima u okolini Prekornice. Po zadatku partizana - komunista, odlazi i prijavljuje se u nacionalističku vojsku sa namjerom da prati njihove aktivnosti i obavještava partizansku komandu. To radi do kapitulacije Italije, a nakon toga, prilikom formiranja X brigade stupa u njene redove. Po završetku rata, učestvovao je u svim akcijama na obnovi zemlje, a nakon toga izabran je za predstavnika Narodnog odbora Prekornice.

 

Boško Perov

Rođen je 1930. godine na Prekornici. Bio je izuzetno odmjeren, jako promišljen i odgovoran rođak kao uostalom i sva njegova braća. Izgledao je i ponašao se gospodstveno i otmjeno. Bio je čovjek od kojeg se uvijek mogao dobiti bratski savjet; bili smo sigurni da kod njega možemo naći samo dobronamjernost. Bio je dobar domaćin, spreman na mnoga odricanja kako bi stvorio svoj dom, školovao i izveo svoju đecu na pravi put.Boško je bio rado viđen rođak. Veliki je i značajan njegov doprinos izgradnji puta Ljubotinj - Prekornica, kao i prvoj elektrifikaciji sela.

 

Mirko Perov

Rođen je na Prekornici 1936. godine.Osnovnu školu je završio na Prekornici a sedmogodišnju na Rijeci Crnojevića (peti i sedmi razred). Drugi razred Niže gimnazije završio je na Cetinju. Upisao je petogodišnju Učiteljsku školu u Nikšiću i pripadao njenoj prvoj generaciji. Veoma ambiciozan i vrijedan, nakon Učiteljske škole završio je Višu pedagošku školu na Cetinju, a zatim Pravni fakultet u Titogradu. U armiji je kao napredan omladinac upućen na odsluženje vojnog roka u Školu rezervnih oficira u Bileći. Dobija čin kapetana. Kao učitelj, Mirko je radio na Prekornici, u Bjelicama i na Trešnjevu. Na Trešnjevu je bio i direktor škole. Sa tog posla prelazi u Kotor i zapošljava se u SIZ-u obrazovanja, a potom je izabran za člana Izvršnog odbora SO Kotor i načelnika Odeljenja za inspecijske poslove. Pred penzionisanje radio je nekoliko godina u Službi društvenog knjigovodstva. Sa svojom prerano preminulom suprugom, takođe prosvjetnim radnikom, podigao je i školovao tri izuzetno vrijedne i sposobne ćerke, koje su diplomirale na najtežim  fakultetima (građevina, medicina, elektrotehnika). Kao učitelj je bio jako omiljen među đacima. Iznad svega, bio je ljubavan, tačan i dobronamjeran rođak, kao uostalom i njegova braća.

 

 

 

 

KALUĐEROVIĆI – NIKOLIĆI  (SARAPI)

 

Prema svjedočenju starijih Sarapa, ovo je u staro vrijeme bila najpriznatija i najbolja porodica našeg bratstva. Stagnacija ove naše porodice je počela u Njegoševo vrijeme, kada su strijeljani kapetan Andrija i njegov brat pop Luka. Likvidirani su jer su se suprostavili nametanju apsulutne volje od strane Njegoša a prije svega i za primjer ostalim Crnogorcima koji su nakon ovog čina bezpogovorno prihvatili svaku odluku vlasti. Do tada je ova naša porodica, iz čije loze su bili kneževi Ljubotinja a jedno vrijeme i Ceklina, bila jedna od prosperitetnijih i imućnijih crnogorskih porodica. Prema kazivanju velikog vojvode Mirka, po gospodstvu, hrabrosti i otmenosti, Kaluđerovići - Sarapi su se ubrajali u najuglednija crnogorska bratstva. Zadnji živi Kaluđerović - Sarap koji je živio na Ljubotinju (Čisto polje), bio je Joko Kaluđerović, barjaktar Riječke brigade u Balkanskim i I svjetskom ratu, i njegov sin Ilija. Danas, na teritoriji crnogorske države koliko znamo,živi samo jedan muški potomak ove naše porodice. On je direktni potomak Mrkana Kaluđerovića, komandira oslobođenog Ulcinja 1878. godine. Zove se Zoran Kaluđerović, živi u Ulcinju i Podgorici.Njegov otac Pero i stric Mićo, do prije dvije decenije su živjeli   u Ulcinju.

Prema pisanju Jovana Ivova Vučkovića i Vasa Đ.Vukićevića i svjedočenju starijih Sarapa te i pojedinih zavaničnika Kraljevine Crne Gore , članova porodice Kaluđerović - Nikolić ima u Peroju u Istri i sada se prezivaju Popović. Oni su direktni potomci popa Mila Nikolića, strica kneza Vuka,čiji je otac bio knez Marko koji je sa popom Milom i odselio za Peroj,nakon sto su potrovali turke na Rijeci. Koliko neko od   Popovića iz Peroja zna o tom porijeklu, nije mi poznato.Informaciju koju sam dobio od predsjednika Mjesne zajednice Peroj,jeste da postoji saznanje o popu Mihajlu od Ljubotinja.To ne moze biti niko drugi do pop Milo Nikolić,brat kneza Marka, od koga su Nikolići(Kaluđerovići)-Sarapi. Što  se  tiče  N. Popovića,koji je imao prepisku sa Ministrom dr.Perom Šoćom sa početka XX vijeka,prema pouzdanim saznanjima  to  je pop  Niko Popović. Bio  je  paroh  u  Peroju  poslije  smrti  Jovana  Maričevića , tj. od  1907. do  otprilike  1919. Skončao  je  u  Zadru  izvršivši  samoubitstvo .Popovića u Peroju ima jedan broj porodica koje su posjećivali naši rođaci tražeći našu rodbinsku povezanost.Podatke  o tim posjetama nemam na raspolaganju.Po ovom pitanju očekujem još informacija iz Peroja,nakon čega bi trebalo  posjetiti ovu Crnogorsku koloniju.

 

 

 

 

 

 

ĐURAŠEVIĆI - SARAPI

 

 

Jovo Andrijin

Odselio je za Beograd i tamo stvorio porodicu. Svoj radni vijek proveo je kao inženjer. Ima veoma vrijednog i uspješnog sina Dušana, koji živi u Beogradu. Dušan je zaposlen kao direktor Euro Sumar Suzuki. Dušan ima dva sina.

 

Radovan Jovanov

Rođen je 1927. godine u Pačarađu (Čukača), a umro je 2006. godine. Sahranjen je u porodičnoj grobnici Đuraševića na Obzovici. Na Obzovici je i proveo veći dio života. Radio je kratko vrijeme u miliciji, a nakon toga veći dio radnog vijeka proveo kao šumar. Bio je veoma aktivan društveno-politički radnik iz Ljubotinja, omiljen i uvažavan rođak i bratstvenik. Bio je jedan od zapaženijih učesnika u svim radnim i drugim akcijama na našem području. Na njega se uvijek moglo računati kada je u pitanju bilo opšte dobro. Rade je takođe bio i učesnik Narodnooslobodilačkog rata 1941.-45., a poslije rata bio je rezervni kapetan. Uspio je da stvori veoma uspješnu i poštovanu porodicu. Njegov sin  Đoko je diplomirani saobraćajni inženjer zaposlen u Baru, a mlađi Gojko prvi doktor astrofizike iz Crne Gore, istaknuti naučni radnik zaposlen u Beogradu.

 

Milutin-Milo Jovanov

Rođen je 1930. godine u Pačarađu (Čukača). Danas živi u Podgorici. Radni vijek je proveo kao radnik Ministarstva unutrašnjih poslova u Ulcinju, Beranama i Rožajama. Bio je komandir Milicije u Rožajama. I njegov veliki uspjeh je uspješna i dobra porodica. Njegov stariji sin Dragan je profesor matematike a kasnije uspješni preduzetnik, a mlađi Mišo diplomirani ekonomista. To su vrijedni mladi ljudi sa lijepim potomstvom. Svi žive i rade u Podgorici.

 

Mašan Jošov

Rođen je 1907. godine na Ljubotinju, gdje je i umro.Veći dio svog života proveo je u Bogutima. Njegovi sinovi Vojo i Dušan bili su pomorci i živjeli su u Kotoru.Dušan je rano umro i nije imao potomstva.Vojo živi u Kotoru i ima dva sina i unuka.

 

Marko Luketin

Rođen je 1916. godine u Bogutima. Kao dijete od 10 godina otišao je u Srbiju. Radio je  kao trgovac u Beogradu. Učestvovao je u borbama za oslobođenje zemlje na Sremskom frontu. U Beogradu se oženio i dobio dvije uspješne ćerke. Mirjana je zamjenik okružnog tužioca, a Gordana profesor biologije. Gordanin sin Marko Đurašević je student prava, nastavljač loze Marka Luketina. Svi žive u Beogradu.

 

Božo Lazarev Đurašević

Rođen je 1904. godine u Pačarađu. Bio je zemljoradnik. Učestvovao je u Ustanku 13 jula 1941. godine. Bio je borac u gerili. Krajem jula 1941. uhapšen je i interniran u logor Klos u Albaniji. Prebačen je 1942. godine u logor Bar gdje je izmučen umro u novembru 1942. godine.

Iza sebe je ostavio dva sina. Njegov sin Pavle rođen je u Pačarađu 1940. godine. Živio je i radio u Argentini gdje je i umro. Nije ženjen i nije imao potoᶞstvo. Stariji sin Savo rođen je u Pačarađu a živi u Lovćencu. Radio je kao stolar. Savo ima dva sina i tri unuka. Svi žive u Lovćencu, Vojvodina.

 

 

 

MARKIŠIĆI - SARAPI

 

Aleksa Jokov, novinar, narodni heroj

Rođen je 19. maja 1908. godine na Obzovici, kao osmo dijete u porodici carinskog službenika.Godine 1920. Aleksin otac Joko zbog loših materijalnih prilika naseljava se u Sokobanji. Aleksa je tada išao u II razred osnovne škole, koju je završio 1922. godine. Uz pomoć braće i majke Ivane uspio je da završi gimnaziju u Aleksincu 1928. godine. I on je  morao  povremeno da radi kao fizički radnik na građevinama. U gimnaziji je bio veoma aktivan i jedan je od inicijatora osnivanja đačke literarne družine "Napredak". Još za đačkih dana upoznao se sa Hristinom-Tinom Milojković, koja će mu kasnije postati supruga.

Poslije gimnazije upisuje se na Pravni fakultet Beogradskog univerziteta kao vanredni student. Godine 1930. počeo je da radi u beogradskom listu "Pravda" kao dopisnik iz Župe i Kruševca. Godine 1931. pokreće i uređuje list "Sokobanjske novosti", koji je poslije petog broja zabranjen od strane vlasti. Kada je 1932. godine otpušten iz službe, došao je u Aleksinac i pokrenuo list "Iskra", koji je cenzura zabranila poslije drugog broja. Krajem 1933. godine počeo se javljati kao stalni "Politikin" dopisnik iz Kruševca, do 1935. godine, kada odlazi za dopisnika iz Ljubljane. Ni tamošnjoj vlasti ne odgovara Aleksino pisanje, pa traži da se premjesti iz Ljubljane u Sarajevo. Tu je kratko ostao da bi se, na svoj zahtjev, ponovo vratio u "Politiku". Od 1935.  član je  KPJ i sprovodi sve zadatke. Piše o napadu antifašističke omladine na Ljotićev zbor koji je održan u Bioskopu "Triglav" 1937. godine. Aleksa je proveo tri godine kao novinar lista "Politika", no njegovo ime će ući u istoriju jugoslovenske štampe između dva rata. Aleksa je zauzeo jedno od istaknutih mjesta među novinarima između dva rata zahvaljujući sociološkim analizama, literarnom obdarenošću i širokim dijapazonom zahvatanja problematike društva Kraljevine Jugoslavije. Izdigao se na 䐋isinu društveno-političkog i javnog radnika i neustrašivog revolucionara. Nakon otpuštanja iz "Politike" vraća se u Sokobanju, odakle nastavlja studije koje završava 1939. godine. Primjen je na stažiranje u Sud u Sokobanju. Uskoro se ističe kao advokat koji uspješno štiti sirotinju. Krajem 1940. godine sa drugovima iz Sokobanje organizuje masovne demonstracije protiv režima. Kapitulacija prve Jugoslavije zatekla je Aleksu Markišića - Pavla u Boki Kotorskoj. Prvo dolazi na rodnu Obzovicu, a zatim ide u Sokobanju, gdje počinje da radi na organizaciji ustanka. Poslije napada Njemačke na SSSR, povlači se u ilegalu. Početkom jula oformljen je prvi SK u Sokobanji, za čijeg sekretara je izabran Aleksa. Krajem jula sa sobom na planinu Ozren vodi trinaest drugova, i svi ulaze u sastav Ozrenskog odreda. On je bio prvi komesar. Odred je napao putnički voz na stanici "Palilula", i u toj akciji je ubijeno 12, a ranjena tri njemačka vojnika. Odred nastavlja akciju za akcijom, od  Sokobanje, Crvene Reke i Dušika, gdje likvidira grupu Njemaca i četnički paraćinski odred, koji je brojao 150 ljudi, i njihovog komandanta. Nakon toga Aleksa dobija zadatak da se vrati u sokobanjski kraj i organizuje partijsku tehniku. U jošaničkoj bici Ozrenski odred je pretrpio velike gubitke -  trideset šest mrtvih i veći broj ranjenih. Nakon ovoga, štab odreda januara 1942. donosi odluku da odred podijeli u manje grupe jer nije bilo uslova da djeluje kao cjelina. Aleksa i dalje radi u Sokobanji i pokušava da organizuje likvidaciju jednog izdajnika. Međutim, izdati su on i Rajko Vićentijević, i kuću u kojoj se kriju opkoljavaju nedićevci i žandarmi. Tu je ubijen i nenaoružan Aleksin brat Andrija, koji je u jednom momentu izašao ispred kuće da vidi što se napolju dešava. Punih dvanaest časova Aleksa i Rajko su opkoljeni pružali otpor, ne pristajući na predaju. Kad im je nestalo municije ogrnuti u čaršave, pokušali su da se izvuku. Nijesu uspjeli i prvi je pao Rajko koji je aktivirao bombu da ga živa ne uhvate. Aleksa je odmakao prema Moravici, gdje je teško ranjen u kičmu. Da nebi pao u ruke neprijatelju, posljednim metkom izvršio je samoubistvo.Aleksina supruga Kristina, koja je bila učiteljica prije rata, slijedi ideje antifašizma i svrstava se uz napredni pokret. Početkom rata, stupa u jedinice Ozrenskog  partizanskog odreda. Poginula je u borbi sa četnicima 1944. godine, kod Niške Kamenice. Bila je prvoborac.

 

 

 

 

Miroslav Aleksin

Rođen je 1937. godine u Beogradu u vrijeme dok je njegov otac bio novinar „Politike“. Odmah po njegovom rođenju,  Aleksa je odlukom režima ostao bez posla. Stravičan rat je Miroslava ostavio prvo bez oca, a potom i majke, i ostaje ratno siroče. Nakon rata školuje se za nastavnika i na tom poslu provodi čitav radni vijek. Živi u Aleksincu.

 

Dušan Labudov

Rođen je 1923. godine u Soko Banji. Bio je zidarski radnik. Učesnik je rata od 1944. godine. Bio je borac XIV srpske partizanske brigade. Poginuo je kod Zvornika u decembru 1944. godine.

 

Marko Lukin

Rođen je 1922. godine na Obzovici. Po zanimanju je bio zemljoradnik. Od 1944. godine je borac Prve čete Drugog bataljona X crnogorske udarne brigade. Poginuo je 22. novembra 1944. godine na Zagaraču kod Danilovgrada.

 

Petar Lukin-oficir

Rođen je na Obzovici 1926. godine. Dok je bio dijete, 1929. godine, njegova porodica seli za Vitomiricu - Kosovo i Metohija. Tamo ostaju do rata 1941. godine kada ih protjeruju balisti. Bio je aktivan omladinac do 1943. godine u Ljubotinju, kada stupa u Lovćenski odred. Iz ove jedinice, sa bratom odlazi u X crnogorsku brigadu za puškomitraljesca. Sa brigadom učestvuje u oslobođenju zemlje. Nakon rata završava za oficira i radi dvadeset godina u armiji. Nakon armije radi u prosvjeti, i uz rad završava novinarsku školu i postaje saradnik više listova. Član je Udruženja novinara Srbije i Udruženja novinara Crne Gore. Živi u Beogradu.

 

Pjesma „Ljubotinj“ koju je Petar Markišić posvetio svom preminulom rođaku i drugu, narodnom heroju Đoku Vukićeviću i koju je govorio opraštajući se od njega:

 

                 

                  LJUBOTINJ

               

      Grom se oglasi u noći i

                  Prolomi prostranu tišinu:

                  Niz stijenje,

                  Terasaste vrtače, niz hridi

                  I litice sive.

 

                  Poče rađanje dana

                  I života.

 

                 Majka hrabrosti

                 U sopstvenim mukama

                  Rađa sinove i kćeri

                  Na  siromašnom kamenjaru,

                  Koji u kratkom životu,

                  Životu  heroja

                  Od ognja, stijena i svoje krvi

                  Izgradiše naš Ljubotinj.

 

                  Ljubotinj svijetlih predaka

                  Iz prošlih vjekova.

 

                  Ljubotinj trinaest priznatih heroja

                  I stotine pravih junaka iz

                  Bezbroj  bitaka za sreću

                  I slobodu domovine.

 

                 Danas nad našim Ljubotinjem

                 Sunce snažnije svijetli,

                 Pa bliješte likovi prađedovski

                 I noviji partizanski.

 

 

Branko Mašanov

Rođen je 1917. godine na Čekanju, Cetinje. Bio je obućarski radnik. Prije rata je živio u Soko Banji, kao i jedan dio njegovih rođaka. Pristupa partizanima i postaje borac Ozrenskog partizanskog odreda avgusta 1941. godine. Zarobljen je od četnika Draže Mihailovića u septembru 1943. godine na Ozrenu i zaklan.

 

 

 

 

LALIČIĆI - SARAPI

 

Kićo Jokičin

Rođen je 1867. godine a ubijen 1944. godine od strane četnika i Njemaca u svojoj kući na Prekornici, zajedno sa petnaest bližih rođaka i jednim rođakom Vučkovićem.

Bio je veoma pravedan i pametan čovjek, pa je stalno biran u tzv.mirovna vijeća u selu kada je trebalo izmiriti kakav sukob, razgraničiti i podijeliti imovinu, ocijeniti pravo korišćenja puta, nadoknaditi štetu i sl. Učesnik je Balkanskih i Prvog svjetskog rata.

 

Joko Šutinov

Rođen je 1892. godine a umro 1922. godine. Bio je veoma ugledan, lijep i hrabar čovjek. Nekoliko njegovih predaka poginulo je u ratovima protiv Turske, kao veoma mladi ljudi. Učesnik je Balkanskih i Prvog svjetskog rata, a naročito se istakao u borbi na Bregalnici protiv Bugara, gdje je sam sa bojišta iznio tri teška ranjenika i izvlačeći četvrtog i sam bio teško ranjen. Zbog pokazane hrabrosti odlikovan je od gospodara.Umro je mlad i iza sebe nije ostavio potomstva, tako da se njegovom smrću ugasila jedna izuzetna grana u bratstvu.

 

Ljubo Ristov – Šole

 

 

Rođen je 1917. godine na Prekornici. Bio je gimnazijalac i napredni cetinjski omladinac. Rano je prišao pokretu i postao član Partije već 1938. godine.

Sva njegova porodica bila je naklonjena komunističkom pokretu. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka i bio je jedan od organizatora ustanka na Obzovici i Brajićima. Bio je organizaciono u gerili i Bataljonu "13jul" kao komunist i partijski instruktor Mjesnog komiteta. Poginuo je kao partijski rukovodilac od strane okupatorskih saradnika u planini Dušak u blizini Višnjice. Porodici je  nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica, za Ljuba poginulog partizana borca.

 Izvršilac mučkih  ubistava Ljuba Ristova i Nika Rolovića - narodnog heroja, koje je za to pripremala italijanska obavještajna služba, nestao je iz zemlje da se u nju nikad ne vrati.

 

Dare Ristova, udata Dondur, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945

Rođena je na Prekornici 1925. godine. Bila je omladinski aktivista i postala je član organizovane omladine 1940. godine. Član Partije je postala 1941. godine. Bila je borac i aktivni politički radnik u organizaciji žena i partiji, delegat na kongresima žena. Nakon rata je bila na raznim državnim dužnostima. Nosilac je više odlikovanja za zasluge u ratu.

 

Boško Ristov

Rođen je 1919. godine na Prekornici. Postao je član komunističke omladine 1939. a Partije 1944. godine. Učestvovao je u Ustanku. Nakon Ustanka je uhapšen i odveden u logor u Albaniju. Nakon povratka iz logora, pomaže partizanski pokret do oslobođenja. Radio je u „Narodnoj knjizi“ u Cetinju, odakle je i penzionisan. Bio je veoma učinjen rođak.

 

Veljko Ristov

Rođen je 1928. godine na Prekornici. Kao omladinac pomagao je revoluciju i postao član SKOJ-a  i član Partije 1944. godine. Bio je borac X crnogorske brigade kao kurir štaba brigade. Ranjen je 1944. godine na Grahovu. Nakon rata je radio u Ministarstvu unutrašnjih poslova, i na kraju u Upravi  željeznice u Baru. Bio je veoma aktivan u boračkoj organizaciji i u organizaciji učesnika i potomaka Balkanskih i I svjetskog rata. Kratko je zatvaran zbog politike podrške Informbirou u cetinjskom Bogdanovom kraju. Svojom upornošču oslobodio ga je otac Risto. Bio je ratni vojni invalid i rezervni kapetan, te i odlikovan učesnik rata.

 

Branko (Marka) Ristov

Rođen je 1928. godine u Cetinju a umro 1996. godine u Beogradu. Kao omladinac je pomagao partizanski pokret. U SKOJ je primjen 1943. godine i bio kurir u CK omladine. Poslije rata, kao dobar omladinac, upućen je u školu MUP-a u Zemunu. Radio je u MUP-u Jugoslavije, a kasnije u Državnoj bezbednosti Jugoslavije kao operativac sve do penzije. Bio je rezervni poručnik. Odlikovan je u ratu  i u miru.

 

Blažo Šunjin

Rođen je 1902. godine na Prekornici. Bio je zemljoradnik. Učesnik je borbe od 13. jula 1941. godine. Bio je borac Prekorničke čete Bataljona "13jul". Zarobljen je krajem jula 1941. i interniran u logor u Albaniju. Nakon povratka iz logora povezao se sa partizanima sa kojima je uhapšen i odveden u zatvor na Rijeku Crnojevića. Tamo je strijeljan u aprilu 1942. godine, sa još pet bratstvenika partizana Vučkovića. Porodici je  nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica, za  poginulog partizana borca.

 

Ivo Kićov

Rođen je na Prekornici 1916. godine, gdje je proveo djetinstvo. Nakon odsluženja vojske postao je član komunističke omladine. Radio je u Borskom rudniku gdje se istakao u sindikalnom i ilegalnom radu. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka, poslije kojeg je odveden u logor u Albaniju, da bi 1942. godine sa grupom zarobljenika bio doveden u Podgoricu za zamjenu sa zarobljenim Italijanima. Razmjena se nije ostvarila i on je suđen a nakon toga i uslovno pušten. Po dolasku kući, organizuje se i odlazi u partizane gdje ubrzo postaje komesar čete. U borbama za oslobođenje zemlje teško je ranjen. Nakon rata naselio se u Lovćenac.

 

 

Špiro Đurov

Rođen je na Prekornici 1916. godine. Rano djetinstvo je proveo na Prekornici, potom u Podgorici, gdje je završio gimnaziju. Studirao je prava u Beogradu. Kao gimnazijalac je postao omladinski aktivista i član Partije, zbog čega je često zatvaran. U studentskom pokretu je bio veoma aktivan i pripadao je grupi crnogorskih studenata koja je tridestih godina prošlog vijeka pružala žestok otpor ondašnjem režimu. I na studijama je hapšen i protjerivan sa univerziteta. Učestvovao je u pripremama Trinaestojulskog ustanka, a zatim i u borbama kao borac Prekorničke čete. Krajem jula je zarobljen i interniran u logor Klos, Albanija. Iz Albanije je vraćen u zatvor u Podgoricu  a zatim u Šibenski zatvor, gdje je ubijen uoči kapitulacije Italije avgusta 1943. godine.

 

Simo Jokov

Rođen je 1884. godine na Prekornici. Bio je zemljoradnik. Učestvovao je u ratu od 1943. godine. Stupio je u IV proletersku brigadu Prvog bataljona..Zbog starosti nije mogao da izdrži predstojeći pokret koji je čekao Brigadu i ostavljen je na terenu Ljubotinja. Tu je i uhvaćen i strijeljan 18. jula 1944. godine.

 

Marko Nikov

Rođen je 1916. godine na Prekornici. Bio je zemljoradnik, a kao omladinac postao je član komunističke omladine. Na odsluženju vojske u Boki Kotorskoj povezao se sa više istaknutih komunista koji su organizovano radili u ondašnjoj mornarici. Dolaskom kući nastavlja rad u Ljubotinjskoj čitaonici, koja je u ono vrijeme bila stjecište mladih komunista, i tu biva izabran za sekretara partijske ćelije. Živio je u poluilegali jer mu je stalno prijetilo hapšenje. Učesnik je borbi od 13. jula 1941. godine, kao borac Prekorničke partizanske čete Lovćenskog bataljona. Kažu da je bio izuzetan drug, velike hrabrosti. U momentima zabune u sabotaži na planini Dušak, bio je prilično daleko od mjesta ubistva Ljuba Ristova i Nika Rolovića. Kad je čuo pucnje i povike, bez imalo straha potrčao je prema položaju svojih saboraca iako se mislilo da su napad izvršili Italijani. Takav je bio u svim akcijama, uključujući zadnju njegovu bitku u borbi za oslobođenje Pljevalja. Tu je junački poginuo u jurišu sa cvijetom crnogorske a posebno podlovćenske omladine u toj krvavoj, a po mnogima bespotrebnoj bici u kojoj je njegov bataljon desetkovan, uletjevši u dobro pripremljenu italijansku zasjedu.

Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.

 

Tomo Rakov - nosilac Albanske spomenice

Rođen je 1916. na Prekornici. Bio je zemljoradnik. Njegova porodica je 1922. godine preselila u Albaniju. Tamo je kao borac-partizan, pristupio albanskim partizanima 1942. godine. Poginuo je u aprilu 1945. godine, u borbi za oslobođenje Sarajeva kao komandant Albanske brigade narodno-oslobodilačke vojske. Tomo nije imao porodicu a njegov mlađi brat Jovo ostao je da živi u Albaniji.

 

Marko Andrijin

Rođen je 1874. a umro 1953. godine. Bio je vrlo ugledan, pametan i čestit čovjek, a pored toga veoma načitan, snalažljiv i izgrađena ličnost sa jakim uticajem u društvu. Govorio je engleski i italijanski jezik, što je bila rjetkost u ono vrijeme. Dugo je bio u pečalbi a najviše u Americi. Sa njim su bili njegovi sinovi Đuro i Mitar, čije potomstvo i danas tamo živi.

Svojom zaradom uvećavao je posjed i izdržavao višečlanu porodicu. Bio je učesnik Balkanskih i I svjetskog rata, a u II svjetskom ratu je pomagao partizanski pokret.

 

Branko Markov

Rođen je 1920. godine na Prekornici. Učesnik je borbe od 13. jula 1941. godine. Bio je borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Zarobljen je krajem jula 1941. i interniran u logor u Albaniju, a nakon toga u Njemačku, gdje je pokazao izvanredno držanje. Bio je veoma hrabar i pametan čovjek. Nakon rata radio je u društvenim  organizacijama.

 

Nikola Savov

Rođen je 1903. a umro 1988godine.Završio je osnovnu školu i bez mogućnosti za dalje školovanje, ostao je da se bavi zemljoradnjom na Prekornici.Kao mlad je  učestvovao u demonstracijama protiv ondašnjeg režima na Cetinju,Belvederu i Virpazaru.U ustanku 13-jula kao borac Prekorničke čete učestvuje u borbama na Obzovici i Brajićima.Nakon žestoke odmazde od strane neprijatelja sa mnogim rodjacima i bratstvenicima biva zarobljen i odveden u logor Klos-Albanija.Nakon povratka iz logora jula 1942  ponovo učestvuje u oslobodilačkoj borbi.Formiranjem VI bataljona OZNE ulazi u tu jedinicu i u njoj ostaje do 1946godine.Demobilisan je u činu poručnika.Za ispoljenu hrabrost u borbama je odlikovan ordenom za hrabrost i ordenom Zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom.Nakon rata radio je pri Ministarstvu prosvjete a nakon toga do penzionisanja u Državnom muzeju Crne Gore.

 

Mitar Filipov

Rođen je na Prekornici 1891. a umro u Zemunu 1982. godine. Kao dobrovoljac iz Amerike, učesnik je bitke na Bregalnici i Prvog svjetskog rata,  kao borac Ljubotinjsko-građanskog bataljona. Bio je nosilac Albanske spomenice i Medalje za hrabrost. Do Drugog svjetskog rata bio je žandamerijski narednik, komandir stanica u više mjesta od Bara do Zelenike kod Herceg-Novog. Imao je čin oficira i tako je penzionisan. Sarađivao je sa komunistima i spašavao ih od hapšenja, i dugo godina bio organizovan i pod uticajem svog šure, narodnog heroja Branka Đonovića. Učestvovao je u ratu na strani partizana. Nakon rata je sa porodicom odselio za Zemun, gdje je ostao do kraja života.

 

Branko Mitrov, pukovnik

Rođen je 1932. godine u Zelenici. Osnovnu školu je završio u Herceg-Novom, gimnaziju u Zemunu a Pomorsku akademiju u Splitu. Nakon akademije radio je u više mornaričkih jedinica Mornarice SFR Jugoslavije. Posljednja dužnost mu je bila dužnost komandanta bojnog broda (pukovnik). Odlikovan je sa više vojnih odlikovanja. Živi u Puli, Hrvatska.

 

Veljko Simov

Rođen je u Baru 1925. godine. Završio je osnovnu školu i kao najstarije dijete ostao je da pomaže ocu u izdražavanju porodice. Početkom 1943. godine, sa ocem i bratom otišao je u partizanski odred a onda u VI crnogorsku brigadu gdje je poginuo 1944. godine kod Danilovgrada. Bio je komandir minobacačkog odjeljenja. Bio je član Komunističke partije od 1943. godine.

 

Vaso Simov

Rođen je 1927. godine u Baru. Početkom 1943. godine stupio je u Barski odred sa ocem i bratom. Iz tog odreda prelazi u Lovćenski odred a zatim u IV proletersku brigadu. Poginuo je 1944. godine u prodoru ove brigade prema Srbiji. Nije se ženio i imao porodicu.

 

Savo Jokov

Rođen je 1914. godine na Prekornici. Nakon Aprilskog rata bio je jedan od zapaženijih aktivista u kraju. Učesnik je Ustanka poslije kojeg je zarobljen i odveden u Klos, Albanija. Nakon logora, vraća se u partizanske jedinice. Ranjen je 1944. godine u borbi za oslobođenje Grahova .Sa X brigadom odlazi da ratuje u Bosni i gine u bici za Goražde 1945. godine kao komandir voda. Odlikovan je Medaljom za hrabrost i Medaljom zasluga za narod.

 

Vlado Perov

Rođen je 1926. godine na Ljubotinju. Završio je dva razreda Cetinjeske gimnazije. Kao aktivan omladinac 1943. godine odlazi u partizane. Poginuo je kao stariji vodnik 1945. godine kod Sarajeva. Odlikovan je Medaljom za hrabrost i Medaljom zasluga za narod.

 

Dušan (Dujo) Markov, arhitekta i slikar

Rođen je u Podgorici 1933. a umro 2006. godine. Završio je osnovnu školu i gimnaziju, a diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1960. godine. Po završetku studija bavio se slikanjem, urbanizmom i projektovanjem. Radio je u Željeznici kao inženjer i rukovodilac sektora, a nakon toga kao direktor Zavoda za urbanizam i izgradnju Titograda. Bio je poslanik u Skupštini SR Crne Gore.

Dobitnik je Nagrade za životno djelo Jugoslovenskih željeznica 1996. godine, za dostignuća od posebnog značaja i poseban doprinos izgradnji pruge Beograd-Bar.

Autor je više studija iz oblasti arhitekture i značajnih projekata, a hobi mu je pored slikarstva bila muzika i folklor.

Izlagao je na više samostalnih izložbi u Podgorici, a pored toga, izlagao je u Beogradu, Njujorku i Moskvi. Grupno je izlagao više puta u zemlji i inostranstvu.

Bio je prepoznatljiv po slikama sa tematikom  staropodgoričke panorame.

Dušan je autor knjige "Folklorna i monumentalna arhitektura u Crnoj Gori", objavljene 1999. godine.

Iako je njegov otac preselio sa Prekornice u Podgoricu, Dujo je uvijek rado dolazio u rodno mjesto svojih predaka.Na Prekornici je napravio kuću. Bio je veoma prijatan i drag rođak širokog obrazovanja, koga je bilo zadovoljstvo poznavati.

 

Dušan Jokov, diplomata

Rođen je na Prekornici 1926. godine. Osnovnu školu je završio na Prekornici, gimnaziju u Cetinju a Višu školu MUP-a u Zemunu. Kao gimnazijalac u ratu je radio za oslobodilački pokret i primljen je u SKOJ i Komunističku partiju, nakon čega stupa u operativne partizanske jedinice. Bio je komandir kurira CASNO-crnogorske skupštine omladine. Nakon rata upućen je na školovanje za diplomatsku službu. Po završetku školovanja, službovao je kao konzul u Italiji (Trst i Milano), i generalni konzul u Rimu, a nakon toga i u Marseju u Francuskoj. Bio je i ambasador u Briselu u Belgiji. On je ujedno i prvi diplomata u tom rangu iz porodice Sarap. Odlikovan je više puta za ratne i radne zasluge.

 

 

Pavle Nikolin

Rođen je 1928. godine na Prekornici. Osnovnu školu je završio na Prekornici, gimnaziju na Cetinju, a studije u Beogradu. U ratu je postao član SKOJ-a kao omladinski rukovodilac u selu. Takodje je nakon rata bio u rukovodstvu omladine Cetinjske gimnazije i grada. Na studijama je bio član Centralnog odbora Saveza studenata Jugoslavije. Nakon studija stalno je radio na operativnim i rukovodećim poslovima u Službi državne bezbednosti. Bio je rukovodilac partijskih organizacija u više mjesta u Crnoj Gori, predavač i rukovodilac više partijskih škola. Odlikovan je sa četiri ratna i radna odlikovanja  među kojima i Ordenom rada sa zlatnim vijencem,  kojim ga je odlikovao Predsjednik Jugoslavije.

 

 

Velimir Nikolin, pukovnik

 

            Rođen je 1939. god. na Prekornici. Gimnaziju je zavrtšio na Cetinju, gdje je tri godine bio predsednik literarne sekcije. Mlad je počeo da se bavi sportom a posebno atletikom i košarkom.

            Vojno – tehničku Akademiju završio je u Zagrebu a dalje se školovao u Zagrebu i Beogradu. Kao oficir tehničke službe (mašinski inženjer) službovao je u više mjesta Srbije.

            Bio je komandir tehničkog voda i čete i komandant remontnog bataljona kao i načelnik Tehničke službe  u puku, diviziji, Pokrajinskom štabu teritorijalne odbrane SAP Vojvodine , novosadskog korpusa i Pomoćnik komandanta za pozadinu  novosadskog korpusa.

            Za uspješan rad često je pohvaljivan, nagrađivan i odlikovan. Ima šest visokih vojnih odlikovanja, među kojima (Orden Narodne Armije sa zlatnom zvijezdom i  Orden za vojne zasluge za zlatnim mačevima).

            Smatran je za boljeg poznavaoca remonta vojne tehnike u beogradskoj Armiji o čemu je objavio više stručnih radova.

            Čin pukovnika dobio je 1985. god. kao Načelnik tehničke službe  novosadskog korpusa a penzionisan 01.01.1994. god. sa tog položaja .

 

Živi u Novom Sadu i amaterski se bavi pčelarstvom.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prilog,

MARKO NIKOV VUČKOVIĆ- PUKOVNIK  JNA U PENZIJI, RATNI VOJNI INVALID i NOSILAC PARTIZANSKE SPOMENICE 1941.-1945. GODINE

 

Svjedočenje o jednom vremenu,nekim ljudiuma i događajima u njemu......

(zapisano u Beogradu, proljeća 2010godine)

          Rođen sam 31.oktobra 1919. godine u selo Prekornici gdje sam završio osnovnu školu, a učitelji su mi bili Milutin Drecun i Vuko Vukićević. Nižu gimnaziju sa pola maturom završio sam u Cetinjskoj gimnaziji.

U četvrtom razredu primljen sam u organizaciju SKOJ-a. U isto vrijeme bio sam i član Literarnog udruženja "SKERLIĆ". Sa većinom đaka četvrtog razreda učestvovali smo u februarskim demonstracijama koje je organizovala organizacija KPJ. Njegoševom ulicom došli smo do pogleda na Balšića Pazar, ali nas je policija spiječila da se povežemo sa  demonstrantima, građanima. Sklanjali smo se u svodove od snijega pred ulazima pojedinih kuća.

Početkom školske 1935. godine primljen sam za učenika srednje Poljoprivredne škole u Valjevu. Takoreći odmah, postao sam i sekretar oranizacije SKOJ-a, pošto je dotadašnji sekretar Jovan Radulović otišao na praksu. U toku školovanja razvio sam veliki politički uticaj, tako da sam uspio i završetkom školovanja većinu đaka učlaniti u Organizaciju SKOJ-a.

U prvom razredu sam postao predsjednik đačkog literarnog udruženja "Agronom ", a u drugom, istovremeno i predsjednik drugog đačkog udruženja "Đačka knjižica i čitaonica". Na sastancima pored stručne literarure najčešće smo raspravljali o temama koje je izdavala  "Popularna biblioteka". Na primjer,  uloga rada o postanku čovjeka, o evoluciji Darvina i dr.

U to vrijeme organizovao sam štrajk učenika zbog teških uslova rada, pogotovo na dežurstvu, održavanju stoke -krava, konja, svinja, čišćenje štala, pranja i timarenja konja. Ustajali smo rano ujutro, u četiri sata, i poslije u istim odijelima išli na časove,  što je uzrokovalo često oboljevanje od šuge. Takođe je i uglavnom bila   i oskudna ishrana. Uprava škole bila je prilično tolerantna, tako da mi je lično dozvolila da ja idem u Beograd kod ministra poljoprivrede i da iznesem  naše zahtjeve. Ministar je većinu zahtijeva prihvatio i uprava škole ih je djelimično sprovodila. To je bilo za vrijeme direktora Mite Nikolića, koji je  i onda vršio selekcije žita, koje smo zvali "Mitina manitoba". Po preporuci Dragojla Dudića i doktora Miloša Pantića avgusta 1937. godine, primljen sam za člana KPJ-u. U 1938. godini, oformio sam po odobrenju komiteta i organizaciju Ćelije u školi, čiji sam bio sekretar.

Prilikom dolaska u svoje selo za vrijeme ljetnjih raspusta, uključivao sam se u akcije KPJ. Obično sam donosio publikacije "Naša reč" koju sam dobijao od Dragojla Dudića a sadržavala je priloge knjževnika, članova KPJ-u ili ideološki bliskih.

U oktobru 1939. godine određen sam na praksu-staž  za voćarstvo i vinogradarstvo u školi. Zbog blagog odnosa prema učenicima, otpušten sam sa prakse. Otišao sam u Beograd i tražio praksu, kao i u Novom Sadu, ali je nijesam uspio naći. Sa Nikom Perovim Vučkovićem, otišao sam kod sekretara KPJ-u Beograd,  Đura Strugara i rekao mu da nijesam našao praksu, a za to vrijeme sam se hranio  suvim hlebom u opštoj studentskoj menzi.

Đuro mi je rekao, pošto nisam obezbijedio praksu-staž u Beogradu, da za profesionalnog političkog radnika KPJ-u nema  sada potrebe. Otišao sam u svoje selo Prekornicu. Doktor Miodrag Jovanović, stomatolog i član KPJ-u, jedan od rukovodioca KP Valjevo, pozajmio mi je 120 dinara da odem u svoje selo, koje sam mu poštom vratio. Sa njim sam se poslije vidio u koloni Vrhovnog štaba od Suhe ka Tjentištu, tokom Pete neprijateljske ofanzive.

U novembru 1939. godine primljen sam na staž u nižoj poljoprivrednoj školi u Baru. Sreski komitet KPJ Bar povezao me sa Biroom KPJ-u za Bar i okolinu. Sekretar Biroa, bio je Nikola Vukićević. Radio sam po zadatku Biroa, oformio organizaciju SKOJ-a i organizovao aktivnosti u tim uslovima. Djelovao sam sa pojedincima iz Zavoda za južne kulture, sa nekim đacima, sa organizacijom Luke Bar, Duvanske stanice, Uljare, kao i sa pojedincima iz okolnih sela i naselja. Mala pometnja došla je poslije ocjene višeg rukovostva da je rat koji dolazi imperijalistički, jedni se bore da očuvaju, a drugi, da to osvoje.

Do kraja oktobra 1940. godine završio sam obradu teme date od rukovodstva Srednje poljoprivredne škole u Valjevu  “KULTURA MASLINE BARA I OKOLINE” i došao kući u selo Prekornicu. Po kazivanju rukovodstva škole  u Baru, sadržaj teme je korišćen za nastavu   učenicima škole.

Po dolasku kući u selo Prekornicu, uključen sam u rad KPJ sela.   Đoko Vukićević je kao sekretar Biroa opštine Ljubotinje često pozivan u rezervu. Uz saglasnost sreskog komiteta Cetinja mene su odredili da vršim dužnost sekretara Biroa Ćelija Ljubotinj. Uskoro poslije toga izabran sam za člana sreskog komiteta KPJ.

 Prilikom napada na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine, određen sam na čelo delegacije od strane sreskog komiteta da pođemo u vojni okrug kod pukovnika Pajovića. Došli smo da molimo da nas mobilišu za odbranu Jugoslavije. On nas je lijepo dočekao i zahvalio na našem patriotizmu, ali je rekao da za sada, nema potrebe, a ako bude potrebe da će nas pozvati. Prilikom kapitulacije Jugoslavije članovi KPJ-u donosili su puške koje su imali. Luka Ratković, koji je bio u graničnim jedinicama donio je i puškomitraljez “BRVNO” koje je  koristio uspješno prilikom  ustanka 13. jula na Obzovici.

Ja sam sa braćom kupio pet pušaka, svaku po stotinu dinara od rezervista iz drugih krajev, koji su učestvovali na frontu prema Skadru i povlačili se kućama. Organizovali smo masovnu akciju omladine za donošenje municije koja je bila smještena u vojnom skladištu u Domu kulture u Gornjem Ceklinu. Za skrivanje naoružanja i municije bili su zaduženi Đoko Vukićević i Marko Nikov Laličić, ali bilo je dosta i onih koji nisu htjeli da se odvoje od naoružanja. Organizovali smo sa omladincima koji nisu služili vojsku obuku, kako se rukuje s puškom, nišanjenje i osnovne taktičke radnje, korišćenje zaklona itd.  Italijanski okupator izdaje naređenje za predaju oružja, ali nije bilo uspjeha ni odaziva. Predate su samo neke stare, skoro neupotrebljive austrijske puške i dr. puške. Poslije povratka članova KPJ, poslij e kapitulacije i dolaska studenata i drugih,  krajem aprila održan je sastanak biroa KPJ-u Ljubotinj kome je prisustvovao Jovo Kapičić. U ime Biroa SKJ-u Cetinje tajnim glasnjem izabran sam  za sekretara Biroa Ćelija opštine Ljubotinj.

Početkom jula ’41. sam sa braćom nagrtao(nagrebao) kukuruz u Ravnoj glavici. Došao je neko od omladinaca da me pozove na sastanak na Bijelu Mulinu.   

Direktivu o oružanom ustanku Politbiroa CK KPJ-u od 4. jula prenio je i pročitao Birou partijskih Ćelija Ljubotinja, Niko Perov Vučković, pod američki hibrid,  na mjestu Bijela Mulina. Ova dolina je  vlasništvo Nikova oca, barjektara Pera Nikolina. Niko je pročitao direktivu Politibiroa CK KPJ-u i svi smo bili oduševljeni pozivom na ustanak. Meni je kao sekretaru rekao da trebam poslije podne da pođem na Gornje Ceklin u kuću Steva Mašanovića i da ću za ustanak dobiti detelje od Baja Sekulića, sekretara Okružnog komiteta Cetinja. Niko kaže da on mora što prije da ide za Crmicu, da sa sekretarom Nikolom Nikićem, razradi direktivu za srez Barski. Ja sam po zadatku pošao u Gornji Ceklin i našao kuću Steva Mašanovića. Baja i Steva sam našao gdje sjede na volat pred Stevovom kućom . Rekao sam, da sam kao sekretar opštinskog biroa,  po zadatku Nika Vučkovića došao  do Baja u vezi razrade direktive o oružanom ustanku. Ostali članovi Biroa su me čekali na Uba, Ljubotinjski. Bajo mi je prenio zadatke, da se razoružaju žandarmerijske stanice na našem terenu, da se po opštinama uništi policijska arhiva, napadaju italijanske snage na komunikacijama Reka Crnojevića - Cetinje, Reka Crnojevića - Virpazar i Cetinje - Budva. Bajo je insistirao da pozivamo Italijane da se predaju pod nazivima “ABASO FUĆILE” I “ABASO RE”. Tražio je, da se humano postupa prema zarobljenicima i drugo, i da akcije budu zasjede i prepadi. Ta direktiva je promijenjena u toku noći 13. na 14. 1941. godine kada je postavljena direktiva da se potpuno zauzmu i kontrolišu pomenute komunikacije. Članovi Biroa, kako sam ja naznačio, koji su me čekali na Uba Ljubotinjski, pošli su sa mnom odatle do kućie Đoka Vukićevića i održali sastanak Biroa. Ja sam kao sekretar iznio direktive koje sam dobio od Baja Sekulića. Sa Biroom sam razmatrao i razrađivao te direktive.

Na sastanku su doneseni  zaključci za određene članove Biroa. Milo Savov Lubarda određen je kao rukovodilac odreda Začira, Dubove i Smokovac, da sa njima dejstvuje na putu Rijeka Crnojevća u rejonu Košćela.  Da se izabere za komandanta Jakov Kusovac, ako on bude prihvatio da bude komandant, obzirom da nije bio član KPJ-u. U realizaciji neki borci su predlagali i Lazara Kaluđerovića, koji je bio učitelj i rezervni oficir. Jakov je bio stariji po činu i aktivni je oficir. Odlučeno je na Zboru da Lazar bude zamjenik a Mišo Radoman da bude rukovodioc odreda Donjih sela, a za komandanta odreda Mila Markova Lubardu, pošto je bio član KPJ-u i rezervni oficir. Za Odred Centra Ljubotinja, Boguta, Mužovića i Vignjevića, da Đoko Vukićević bude rukovodioc odreda, a za komandanta da se izabere Pero Ćetković, ako bude htio-obzirom da nije bio član KPJ-u, a inače je bio kapetan bivše aktivne vojske. Zadatak je bio da razoružaju Žandarmerijsku stanicu na Ljubotinju i da iz ahive unište ono što smatraju da je neophodno. Moj zadatak je bio da rukovodim i informišem odred sela Prekornice i dio sela u planini i Pačarađa. Na Prekornicu smo poslali Luku Savova i Branka Nikova Vučkovića,  da pitaju Ljuba Vučkovića, da li prihvata učešće u ustanku, a ako prihvata, predložićemo ga da bude komandant odreda (jer je bio aktivni oficir). Odlučeno je da se skup za formiranje odreda održi na mjesto Stražnjica.

Na sastanku Ćelije sela Prekornice i Pačarađa, prihvaćeno je ono sto je Biro ranije predložio, tj izabrao mene, za rukovodioca. Sastanak je održan u staroj kući Nika Milova Vučkovića. Na tom sastanku je iskrslo neplanirano nekoliko problema.

- Prvi problem je bio kako prenijeti direktivu u selo Brajiće. Jovo Kapičić mi je lično prenio da pojačamo politički rad na Brajiće i da pokušamo da formiramo Ćeliju KPJ, obzirom da je bilo svega dva člana. Za rad je u Birou određen Blažo Kostin Vučković. Blažo,  za nešto više od dva mjeseca nije uspio da formira Ćeliju.  Blažo je ne znajući za direktivu o ustanku u petak ujutro 11. jula, kada se u Cetinju nije znalo za ustanak, otisao u Zeleniku da prihvati stvari svoga strica Stanka na železničkoj stanici, gdje su stvari stigle iz Darde. Kako sam naveo, Marko Nikov Laličić bio je zadužen sa Đokom Vukićevićem za sakrivanje oružja i municije, a na osnovu takvog stanja, da u ime naše organizacije direktivu prenese član Ćelije Ljubo Ristov Laličić. Obzirom da je u selu imao tetku, a da ne zna članove KPJ-u Klaća i Ivančevića, treba da mu u tome pomogne kanditat za člana KPJ-u Vlado Markov Banović, koji je poznavao dobro susedno selo Brajiće (odakle mu je i strina). Ljubo i Vlado su trebali da prenesu i pročitaju direktivu, sa ovom dvojicom članova KPJ-u (Klaćem i Ivančevićem), da se dogovore o formiranju odreda, izaberu rukovodstvo, razoružaju Žandarmerijsku stanicu, da po završetku posla ostave odredu zadatke da dejstvuju protiv Italijana na terenu sela Brajića  i da se vrate u sastav svog odreda na Obzovička ždrijela. Blažo Kostin Vučković se vratio u selo Prekornica, tek posle odlaska kaznene ekspedicije krajem jula 1941. godine, a do tada je uglavnom bio u Budvi.

- Drugi problem je bilo vjenčanje Pera Ivova Banovića, koji je želio da se vjenča po starom crnogorskom običaju. Pera sam dobro poznavao i lijepo smo se družili za vrijeme kada je iz Bačke Topole dolazio u posjetu na Prekornicu. Bio je veoma komunikativan i odlično smo se slagali. Pozvao me je da ga vjenčam sa Ankom Knežević koja je došla sa njim u izbjeglištvo iz Vojvodine, a živjeli su sa Perovim roditeljima i braćom. Brat Dušan se vjerio ranije sa Jošom Martinović. I otac Ivo, i majka Anđe, su željeli da se sinovi istovremeno vjenčaju po starom crnogorskom običaju. Ja sam morao nešto prije osam sati da budem u seocku crkvu, da ih vjenčam kako bih mogao stići na Stražnjicu u devet sati kada je zakazano formiranje odreda. Ja sam vjenčao Anku i Pera, sa popom Dušanom Kostićem u crkvu i posle vjenčanja smo odmah išli prema Stražnjici. Anka je otišla kući, a Pero nije imao vremena da svrati da mu roditelji čestitaju brak. Braća nisu uspjeli da se vjenčaju istovremeno -Nikola i Joše su bili spriječeni da iz Bajica i okupiranog Cetinja, stignu na vrijeme  na zakazano vjenčanje.

Na Stražnjicu sam stigao nešto prije devet sati, pošto sam obavio vjenčanje Pera i Anke. Sastanak odreda nije mogao ostati nezapažen, došlo je omladine i starijih ljudi, mahom bez pušaka. Obavjestio sam skup prisutnih o pozivu Komunističke partije Jugoslavije i pročitao proglas. Naglasio da je naša moralna obaveza da pomognemo borbu SSSR-a protiv hitlerskih i italijanskih hordi. -U masi sam čuo jednog starca koji reče: "Muka je na Rusiju, kada vas poziva da  je branite". Na kraju sam rekao da trebamo da formiramo odred Prekornice i Pačarađa i da trebamo da izaberemo rukovodstvo odreda,  pod rukovodstvom KPJ-u. Obzirom da je Ljubo Vučković  aktivni oficir - poručnik Vojske Kraljevine Jugoslavije, predložio sam njega da bude prihvaćen za komandanta. Prijedlog je prihvaćen, a ja sam izabran za političkog rukovodioca. Ljubo kao komandant je rekao da je oružana borba rat i traži disciplinu i ispunjenje svih zadataka. Poslije toga, putem iznad Selišta, došli smo na Obzovičko ždrijelo oko 11 časova.  

Skoro istovremeno stigli su Ljubo Ristov i Vlado Markov sa Brajića i obavjestili me da su izvršili zadatak. U to vrijeme obaviještavaju nas da od Mokrog Dola, iz Budve ide jača motorizovana kolona prema nama. Na brzinu, Ljubo je odred  raspoređivao sa naše desne strane puta, tako da nije imao vremena da rasporedi snage i sa lijeve strane te   nijesmo mogli obezbijediti unakrsnu vatru prema koloni, pa su Italijani izbjegli mnogo teže gubitke. Zbog takvog položaja morali smo se povlačiti na dominirajuće brdo iza nas. I pored skoro dva sata borbe, organizovano smo se povlačili u pravcu Plane Gore. U toj borbi poginulo je 25 italijanskih vojnika i 36 je ranjeno. Prema nekim iskazima, među njima je poginuo i komandant žandarmerije Macolini. Od naših je poginuo Pero Ivov Banović, na čuki iznad kuće Đura Stevanova Vukićevića. Pero Ivov je bio  prva žrtva 13. julskog ustanka, član KPJ-e. Svršeni đak trgovačke škole, kako smo naglasili, nije imao vremena da primi čestitke za svoje vjenčanje od najbližih. Sa vjenčanja je otišao u smrt. U toj borbi smo prvi put, čuli dum-dum puščanu municiju.

 Kada smo odstupali prema Planoj Gori sretali smo neke starije ljude koji su se malo kritički odnosili prema nama ("....zapucali ste! ....a   sada ćete nas ostavit, da nam kuće uništavaju.!")  Tada nas je čudilo, poslije Rudinica, bez napada Konadžijskog odreda da je prošla borba na Obzovicu. Kasnije nam je na simpozijumu 1984. godine o revolucionarnom pokretu u Cetinjskom srezu, Krsto Popivoda objasnio da se sa prenošenjem direktive o oružanom ustanku kasnilo prema - pomenutom - Konadžijskom odredu. Tada nam je svima živima bilo jasno, zašto pomenuti odred nije dejstvovao. Mi smo shvatili prilikom prenošenja direktive od strane Baja Sekulića, da će ustanak početi u cijeloj Crnoj Gori u 15 časova.

I kako sam pomenuo, braća Pero i Dušan Ivovi nijesu uspjeli istovremeno da se vjenčaju, jer su Joše i Nikola Filipov bili spriječeni da dođu u određeno vrijeme. Nikola nije mogao normalno sa Jošom da izađe iz Cetinja preko Zagrablja, već je preko Đinova brda i okolnim putem, poslije podne stigao na Prekornicu. Dušan je čekao Nikolu i  naknadno odlučio da uzme kuma za vjenčanje sa Jošom. Pošto su naše porodice, pogotovo majke, bili veliki prijatelji, kao i naši očevi,  Dušan je odlučio da mu kum bude moj brat Jovan. Jovan je bio član SKOJ-a i na Ođu Prekorničku zadužen za vezu sa kuririma iz Ljubotinje.  Dušana i Jošu Martinović, po starom crnogorskom običaju, sa popom ,vjenčao je moj brat Jovan . Prijateljstvo porodica, nastavilo se između Dušana i mene u Valjevu pred rat,  gdje je Dušan bio podoficir. Sastajali smo se često u njegovoj kasarni u podoficirskoj menzi i to je jedan od razloga za duplo kumstvo.

Odred Centra Ljubotinja, Boguta, Muževića i Vignjevića pod rukovodstvom  Đoka Vukičevića i Pera Ćetkovića, uspješno je razoružao Žandarmerijsku stanicu na Ljubotinju. Nije bilo borbe,  već su žadarmi pristajali dobrovoljno da napuste stanicu, i da po svojoj volji idu svojim kućama. U tom vremenu saopštenje o ustanku održao je Ljubo Dapčević, naglašavajući da će se ustanak odvijati u čitavoj Crnoj Gori. Ljubo Dapčević se iselio iz Cetinja i došao kod svojih rođenih Dapčevića u Vignjeviće. Po saglasnosti Sreskog komiteta Cetinja uključen je kao član Opstinškog biroa Ćelija KPJ Ljubotinj.

Odred Začira, Dubove i Smokovaca, je 13. jula poslije 12 časova zarobio jedan ojačani vod Italijana koji je brojio 36 vojnika i starešina. Mahom su svi bili na motociklima i sa ugrađenim mitraljezima. Mitraljezi i puške su korišćene u velikoj akciji, borbi-boju 14 i 15. jula na Košćelama.

Prema izjavi Ceklinjan, odredi oko Rijeke Crnojevića uključujući i grupu boraca Oćevića nijesu htjeli da dejstvuju, da ne bi uznemiravali italijansku postaju u Rijeci Crnojevića. Svaki pokušaj pojedinaca iz Ceklinjskih odreda da su učestvovali u ovoj borbi, logično se ovim potpuno  negira. 13.-14. jula u toku noć, rukovodioci Okružnog i Sreskog komiteta promijenili su odluku o prepadima na pomenutim komunikacijama i donijeli su novu odluku, da snage odreda potpuno kontrolišu autoputeve  koje smo pomenuli, da na njima spriječavaju svaki nailazak italijanskih snaga, kao i da se poveže svaki odred sa susjednim odredima. Odred Đoka Vukićevića i Pera Ćetkovića, da  se sa glavnim snagama orijentišu prema Grkovom grobu, a dio toga odreda sa borcima iz Boguta, da se orijentišu na Veljoj Gori, kontrolišući određeni dio puta Cetinje - Budva.

Odred Donjih Sela zarobio je 13. jula ojačanu italijansku patrolu od Rijeke Crnojevića prema Virpazaru, koji je već bio oslobođen. Naređenje Okružnog i Sreskog komiteta je bilo da sprovedu određenu direktivu i da se povežu sa  susjednim odredima, Ceklinjskim i Crmničkim. Odred Začira, Dubove i Smokovaca, da se postave na iste položaje i povežu sa susjednim odredima Ceklina.     

Sastanak opštinskog biroa Ćelija KPJ-u Ljubotinja 14. jula oko 10 sati, održan je na volat Pera Nikolina Vučkovića. Sastanku su prisustovali članovi Okružnog komiteta Periša Vujošević, Niko Vučković, Peko Dapčević, i član pokrajinskog komiteta Crne Gore Radoje Dakić. Tada je odlučeno da se dio snaga naših odreda Začira, Dubove i Smokovaca i odreda Donjih Sela upute kamionima, da se pomogne snagama Donjeg Ceklina, pošto su Italijani počeli da pale kuće, stogove sijena, požnjeveno žito, pšenicu, i dr. Oni su došli do Brestova i povezali se sa rukovodstvom odreda Donjeg Ceklina,  koje im je reklo da njima sada pomoć nije potrebna.

Na pomenutom sastanku  u prisustvu članova rukovodstva Okružnog komiteta, donesena je odluka o eventualnoj pomoći u slučaju nailaska italijanskih snaga na položaje odreda Začira, Dubove i Smokovaca. Da se iz odred Boguta, Muževića i Vignjevića i odreda Prekornice i Pačarađa izdvoje grupe boraca, ojačane desetine ili voda, i da se orijentišu za pomoć odreda Začira, Dubove i Smokovaca, ako italijanske snage budu nadirale na njihove položaje. Čim počne borba, određene snage trebaju što prije da stignu u pomoć. Snage oko voda, pod rukovodstvom Đoka Vukićevića skoro su iste jačine, kao i snage pod vođstvom Marka N. Laličića.

U praskozorje 15. jula snage su stigle, a borba je počela oko ponoći 14. na 15. jul 1941. godine. Po dolasku snage odreda Začira, Dubove i Smokovaca povukle su se na malo povoljnije položaje i zaposjeli vis iznad raskršća od auto-puta za Ljubotinj i Cetinje i zajedničkim snagama uništili taj elitni bataljon. Jedan pojedinac - vođa grupe često je potencirao da je on to radio samoincijativno. On je (a i svi ostali) dobio zadatak rukovodstva na sastanku u prisustvu Radoja Dakića i pomenutih članova okružnog rukovodstva  i odluku Biroa Ćelija KPJ opštine Ljubotinj.     

          Velika bitka na Košćelama započela je oko  ponoći  14. na 15. jul. Italijanska kolona od jednog ojačanog motorizovanog bataljona divizije MESINA, jačine oko devet stotina vojnika  i starešina.

          Položaj odreda Začira, Dubova i Smokovaca bio je na položaju sa desne strane puta od Ljubotinja, počev od pješačkog puta za Obod i Rijeku Crnojevića, a sa lijeve strane iznad raskršća kolskog puta za Ljubotinj i Ceklinu uključujući i kotu-vis iznad raskršća gdje je bila grupa boraca  iz zaseoka Vukmirovići. Tu se kasnije uključila i grupa boraca pristiglih iz pomenutih odreda Gornjeg Ljubotinja. Odred Gornjeg Ceklina, posjednuo je  položaj u reonu glavnog puta za Cetinje, iznad zaseoka Mihaljevići .

U početku borbe motorizovana kolona Italijana došla je do oko stotinu metara od raskršća pomenutih puteva. Rukovaoc mitraljeza je trebao da otvori vatru kad čelo kolone dođe do raskršća, ali je preuranio sa otvaranjem vatre. Odmah poslije toga i ostali su prihvatili tj. cijeli odred.  Po otpočinjanju borbe,  grupa boraca iz Čistog polja odmah je pošla u pomoć prije dolaska pomenute dvije grupacije boraca Gornje Ljubotinja. U toku borbe veća grupa italijanskih snaga sa Riječkog grada, pokušala je da putem prema Začiru i Dubovi, pruzi pomoć pomenutom italijanskom bataljonu, ali su spriječeni od dijela snaga sa položaja na čelu sa Vukom Šoćem. Posle uspješnog dejstva, spriječili su dolazak pomoći italijanskih snaga.

U toku borbe grupa Italijana jačine oko jedne čete, preko Orujišta htjela je izbjeći zasjedu i da, vjerovatno, zaobilaznim putem dođe do Cetinja kao pomoć italijanskom garnizonu. Ova grupa,  je uz akciju Sokolskog odreda i grupe boraca Gornjih Ulića zarobljena i odvedena  u selo Bokovo. I tu je bilo 94 borca i starešine do nailaska jačih italijanskih snaga  koje su upućene da deblokiraju saobraćaj i pojačaju snage u Cetinju.

Krajem borbe, odred sela Oćevića dejstvovao je sa Kostadina  po koloni Italijana. Udaljenost te grupe,  koja je djelovala po začelju italijanske kolone, bila je i više od hiljadu metara vazdušne linije. Borba je završena 15. jula oko 10 časova, katastrofom za čitav motorizovani italijanski bataljon. Rezultati borbe italijanskih snaga pojedinačno je bio 80 mrtvih, oko 120 teže i 250 lakših ranjenika i 450 zarobljenih, računajuci i 94 zarobljena od strane Sokolskog odreda iz Gornjih Ulića, oko Dobrske ploče.

 Od naših učesnika u borbi je samo jedan borac lakše ranjen, Rakčević iz Smokovaca, a dva starija čovjeka koji su išli da vide šta se dešava na bojištu, na putu su poginuli od italijanske granate koja je ispaljena sa Belvedera. /Joko Milošev i Andrija Vukov  /

Oko 350 zarobljenih koji su  dovedeni na Ljubotinj, okupljeni su oko bistijerne i tu im je Peko Dapčević, govorio na španskom jeziku, sa volta Bistijerna o našoj oslobodilačkoj borbi za slobodu protiv fašizma Musolinija i njegovih "crnih košulja". Naša borba je istovremeno usmjerena i za slobodu naroda Italije.

Zarobljenici su sprovedeni u centar Ljubotinja u sjedište opštine gdje su se odmorili, pili vode, pojeli dio slijedovanja. Štab bataljona smješten je u raniju Žandarmerijsku stanicu i bili tu do dolaska kaznene ekspedicije Italijana. Poslije podne - oko 15 do 16 časova- sprovedeni su na Prekornicu i smješteni u osnovnu školu i dvorište. Tu su im seljaci donosili milijeka, sira i ostale hrane što su imali. Sa njima je postupano humano, a i oni nisu pravili nikakve izgrede. Tu su noćili i 16. jula ujutro sprovedeni pješačkom stazom Planom gorom i dalje do kolskog puta koji je vodio za Višnjicu gdje su bila vodovodna postrojenja za grad Cetinje. Tu su predati odredima Gornje Crmnice koji treba da ih sprovedu sa drugim odredima do oslobođenog Virpazara. Pošto su tamo zadržani duže vrijeme, komanda oslobođenog Virpazara je tražila za njih sledovanje od najbližeg italijanskog garnizona do dolaska kaznene ekspedicije krajem jula ili početkom avgusta.

          Zaplijenjeno je mnogo ratnog materijala 54 teška mitraljeza "breda", 30 puškomitraljeza, 6 minobacača. Četiri topa su onesposobljena   i survana niz kamenjar ispod kolskog puta. Oko 1200 pušaka, velike količine municije za mitraljeze, mnogo ofanzivnih bombi, mnogo sanitetskog materijala, konzervirane hrane za nekoliko dana, neophodni za pomenuti motorizovani bataljon, su takođe zarobleni. Naročito je bilo mnogo ćebadi, oko 4  hiljade i oko 2000 šatorskih krila. Tako je zaplijenjeno 48 kamiona, stotinu motocikala. U rejonu borbi nađeno je oko 200 crnih košulja. Mrtve su sahranili na njivama u tom rejonu gdje je vođena bitka. Veoma interesantno i naročito važno je da su Italijani iz kaznene ekspedicije, pošto su iskopali mrtve, našli na njima zlatno prstenje i lančiće. Govorili su za nas - da to nisu kriminalni lopovi, već organizovani borci koji postupaju humano prema zarobljenicima. Pogotovo je značajno da su svi ranjenici Italijani sprovedeni u Rijeku Crnojevića kamionima i da se sa njima korektno postupalo, i predati Italijanima. Članovi okružnog komiteta KPJ-u dali su zadatak odredu Gornjeg Ceklina da se poslije sklanjanja materijala zapale kamioni, ali nisu uspjeli zbog brzog dolaska jake kaznene ekspedicije. Pomenuti zaplijenjeni materijal uglavnom najvećim dijelom je prevezen kamionima i sklonjen u kuće Mitra Jovova Kaluđerovića. Ja sam određen da primim materijal i da vršim raspodelu odredima, i eventualno, neki materijal, ostalom stanovništvu. Odmah 15. jula po prispjeću materijala na određenu kuću, odredima je dodijeljeno po tri mitraljeza "breda".  Ne samo Ljubotinja nego i Crmice, a Ceklinjani su bili zaduženi za sklanjanje materijala, oni su se naoružali sami. Ostatak  mitraljeza je sklonjen u planinu centra  Prekornice u pogodna pećinska skloništa. Sa  ovim oružjem je bio naoružan i Lovćenski bataljon prilikom napada na Pljevlja. Po nalogu glavnog štaba za Crnu Goru, šest mitraljeza poslato je ustanicima u Hercegovinu.  Sa tim mitraljezima naoružani su i bataljoni Lovćenskog odreda u trećoj neprijateljskoj ofanzivi. Takođe i Prvi i Drugi bataljon četvrte proleterske narodnooslobodilačke brigade, i sve do Pete ofanzive kada je najveći broj mitraljeza sklonjen u rejonu Suhe. Puške su dijeljene prvo borcima i stanovništvu, ko je htijo uzeti. Ćebad je dijeljena  borcima, ali veći dio stanovništvu.

          Najveća pobjeda ostvarena u  13. julskom ustanka izazivala je velike polemike između Ljubotinjana i Ceklinjana. U cilju razjašnjenja održavali smo više sastanaka u Domu JNA u Beogradu u kojima su učestvovali Ljubotinjani i Ceklinjani. Ja sam na većini sastanaka rukovodio tim sastancima, obzirom da su pojedini rukovodioci odreda Ceklinjani, na svaki način - preko raznih izjava i natpisa - pokušavali staviti do znanja da je to zajednička pobjeda.  Nikako da se pomire da je tu glavnu ulogu odigrao odred Začira, Dubove i Smokovaca uz pomoć snaga Gornjeg Ljubotinja, a da su mnogo manjim dijelom učestvovali neki borci i dio odreda Oćevića i sa Kostadina. Glavni inicijator Ceklinjana, za podgrijavanje diskusije bio je Andrija Pejović, a njemu su se pridruživali povremenim natpisima ondašnji visoki vojni rukovodioci iz Ceklina.

          Povodom ove polemike Andrija Pejović i njegova supruga Danica zakazali su sastanak u svom stanu u Ulici Bulevara revolucije. Na sastanak su pozvani Blažo Janković, Ilija Kostić, Milutin Pejanović, Jovo Mihaljević i Marko Vučković. Bio je pozvan i Peko Dapčević, ali nije došao. Zapisnik je vodio Milutin Pejanović. Poslije diskusije svih učesnika,  donijet je zaključak da Andija Pejović i Marko Vučković naprave zajednički pismeni stav o borbi na Košćele. Andrija Pejović je isključivo samovoljno svoju verziju događaja objavio je u više nastavaka u listu "Pobjeda". Poslije toga telefonom rekao sam Andriji zašto nije poštovao zajednički zaključak koji se vidi u zapisniku. Rekao sam mu da ću se osvrnuti na takav postupak i činjenicama  tačno iznijeti Savezu boraca Crne Gore i Istorijskom arhivu. Poslije toga smo se našli na Cetinje u kafani "Na Balšića pazaru" i dogovorili da se određene nedjelje u 11 časova svi koji su učestvovali u borbu, i jedni i drugi, nađu na Košćelama. Poslije toga grupa Ljubotinjanana došla je u određeno vreme, oko 11 časova i čekala sve do 13 časova, ali Andrija i Ceklinjani nisu došli. Sa Andrijom sam se opet našao u istoj kafani i on je rekao da od Ceklinjana nije htio niko da dođe, a i on sam nije htio doći. O Andriji Pejoviću i njegovim postupcima sam iznio tačne podatke i ostavio onima koji pročitaju da utvrde Andrijine postupke i poštovanje svojih riječi i obaveza.

          Nekoliko riječi o Peku Dapčeviću i njegovim navodima o boju na Košćela u njegovoj publikaciji  "Od Pirineja do Cetinja". Poslije jednog sastanka u Domu JNA u Beogradu, izašao sam sa Pekom i rekao mu da imam utisak "kao da  mu je to neko drugi pisao". "Ja neću voditi raspravu preko sredstava javnog informisanja, ali ću se osvrnuti na netačnosti  i dostaviti Istorijskom arhivu Crne Gore i Savezu boraca". Peko mi je rekao "Marko, ja nemam ništa protiv tvoga prijedloga". Ovaj razgovor sa Pekom uključen je u dopisu vezanom za   postupak Andrije Pejovića i dostavljen je Istorijskom arhivu i Savezu boraca Crne Gore i Kulturno-prosvjetnoj zajednici Podgorica.

          Pobjeda na Košćelama je najveća i najslavnija bitka, 13. jula u Crnoj Gori.

          Jovan Šaban je bio u grupi boraca koji su čuvali štab bataljona sa majorom okupatorske vojske, koji su tri-četiri dana bili smiješteni u bivšu žandarmerijsku stanicu koja je zauzeta 13. jula. Komandant nije mogao da vjeruje da su tolike male snage, nešto više od stotinu boraca uništili - zarobili elitni bataljon sa priličnim brojem pripadnika "crnih košulja" koji je bio opremljen za istočni front protiv SSSR-a. Taj elitni bataljeon je morao biti angažovan za deblokadu Cetinja, i doživio je poraz na Košćelama. Divi se načinu rukovođenja boraca, a pogotovo preciznosti gađanja boraca.

          Vladimir Dedijer je u svojim sećanjima i dnevnicima iznio izjavu "Žan Pol Sartra" poznatog francuskog intelektualca, književnika, kritičara savremene umjetnosti, inostranog akademika Srpske akademije nauka sa konstatacijom - ocjenom "da je bitka na Košćelama najhumanija bitka Drugog svjetskog rata".

          Poslije ovakvih uspjeha na Košćelama i na drugim mjestima i položajima u Crnoj Gori, italijanska komanda u Albaniji na čelu sa Pircijom Biroli angažovao je čitav korpus Italijana sa šest divizija i diviziju Albanaca Skender Beg, da unište ustaničke snage i oslobode zauzeta mjesta.

          Poslije dva-tri dana nastupala je kaznena ekspedicija ojačane brdske brigade na terenu Ljubotinja i zaposjela glavne strategijske visove. Popalila je tri kuće, a na prvom mjestu kuću porodice Peka Dapčevića.

Komanda je izdala naredbu za masovnu predaju stanovništva od 16 do 65 godina starosti, sa namjerom  da ih upute u sabirni centar na Rijecu Crnojevića.

Okružni komitet je izdao direktivu Birou ćelija u Ljubotinju, da se ne predaju članovi KPJ-u i poznati istaknuti komunisti. Biro je saopštio članstvu direktivu i svi su je podržali izuzev dva člana, a istaknutim komunistima su članovi Biroa predložili da se ne predaju. Svi sem jednog su se predali, iako su svi učestvovali u borbama 13. jula na Obzovici i Košćelama.

Pošto su italijanske snage konstatovali da su sredili stanje u Ljubotinji uputili su se u rejon Crmice, koji su okupirali.

Partijska organizacija KPJ na čelu sa sekretarom Nikolom Nikićem osim dva člana iz Gornje Crmnice otišli su da se predaju sa narodom, sa stavom da uvijek treba biti sa narodom. Tako je svo rukovodstvo osim pomenutih izuzetaka otišli sa  narodom i predalo se.

Partijska organizacija Građana, Radomira  i Gađi, nije postupila po direktivi Sreskog komiteta Bar, već po direktivi Okružnog i Sreskog komiteta Cetinja i ostalo mahom u blizini svojih kuća. Odmah poslije toga o prolasku kaznene ekspedicije uključili su se članovi KPJ u Biro Ljubotinja i Sreskog komiteta Cetinja. U Biro Ljubotinja iz Građana se uključio Krsto Barjamović, a iz Radomira prvo Tomo Vojvodić, pa skoro odmah umjesto njega Petar Vojvodić. 

          Uskoro poslije toga i Partijska organizacija Konaka se priključila odluci Sreskog komiteta Cetinje, Partijskoj organizaciji Ljubotinja i Građana.  U Birou ćelija Ljubotinja i Građana, se uključio kao član Veljko Marinović. Po odluci Sreskog komiteta ja sam postao sekretar međuopštinskog Biroa - Komiteta.

Poslije, kako smo naglasili, dolaska kaznene ekspedicije  počelo je okupljanje boraca i zajedničko udruživanje. U tom vremenu održana je izborna konferencija gerilaca Ljubotinja i Građana, Radomira i Gađa, okupljenih u bataljonu pod nazivom "Bajo Pivljanin", imenom poznatog hajduka i junaka u odbrani Cetinja i Boke Kotorske, na visu Vrtijeljka u blizini Cetinja od Turaka u 17. vijeku. Na skupu je za komandanta izabran Đuro Radoman, a za zamjenika Gajo Vojvodić, a ja sam po funkciji u KPJ-u bio prvi politički komesar pomenutog bataljona.

          Poslije nekog kratkog vremena održana je druga izborna konferencija šireg sastava uključujući, pored pomenutih na prvom skupu, i borce Gornjeg Ceklina koji su ušli u  bataljon "Bajo Pivljanin". Na skupu su izabrani za komandanta Pero Ćetković, za zamenika Peko Strugar, a za političkog komesara  Jovo Kapičić, a za jednog komandira čete izabran je Đuro Radoman.

          Poslije povratka preživjelih boraca poslije bitke na Pljevljima 1. decembra 1941. godine, sa Ljubotinja i Gornjeg Ceklina, saopštili su da je jedan od durmitorskih bataljona nosio ime "Bajo Pivljanin". Kasnije je na prijedlog komande Lovćenskog odreda, glavni štab za Crnu Goru naš bataljon "Bajo Pivljanin" preimenovan je u bataljon "13. jul", obzirom da je najslavnija pobjeda 13. jula bila baš zasluga boraca ovog bataljona.

          12. septembra održana je Konferencija KPJ-u Sreza Cetinje. Konferenciji je prisustvovao Blažo Jovanović "Zetin" u ime rukovodstva Komunističke partije Crne Gore. Na konferenciji su podnijeti referati o političkoj situaciji, od strane sekretara sreskog komiteta Nika Rolovića i organizacionog Voja Ražnatovića. Naročito je zapažena šira diskusija Mila Jovićevića koji je iznio potrebu otpočinjanja novih oružanih akcija Partizana. Takođe je Jovo Kapičić uputio punu podršku konferencije novom rukovodstvu KP Jugoslavije. Pri kraju su izabrani delegati za pokrajinsku konferenciju KPJ Crne Gore, Blažo Lompar i ja. Na kraju je Blažo Jovanović u ime rukovodstva KPJ-u Crne Gore pozdravio konferenciju i izrazio pohvalu za rad i diskusije, kao i aktuelizovao naredne zadatke.

          Septembra mjeseca Jovo Kapičić došao je kod mene kući u selo Prekornicu i rekao mi da treba da idemo prema Buljarici, gdje će doći podmornicom jedna engleska misija koju treba da provedemo prema sjedištu pokrajinskog komiteta Crne Gore. Išli smo prema Crnom Vrhu, prema Krstu, između Građana i Gornje Crmnice, Podgora i Optočića gdje je misija već bila provedena. Sa misijom je bio odred Podgora i Optočića na čelu sa Zarijom Jovetićem i Blažom Ljuticom, koji  iako član Sreskog komiteta Bar, nije otišao sa Nikolom Nikićem na predaju Italijanima. Misija je bila na čelu sa kapetanom Hadsonom, majorima Zarijom Ostojićem i Lalatovićem i radio- telegrafistom Veljkom Dragićevićem. Jovo Kapičić i ja smo doveli misiju do odreda sela Prekornice, između Tiglena i Dobrlog Lida. Dočekali smo misiju za one prilike dobro. Ispekli smo jagnje, donijeli pršute, sira domaćeg, kao i pića rakije i vina. Sjutradan uveče otišli smo preko Krsta, Viranja, Zagrablja i dalje preko komunikacija Rijeka Crnojevića – Cetinje, na putu za Stavor- gdje je bilo sjedište odreda i sreskog komiteta. Prilikom provođenja, usput je misija  rekla da na čitavom putu nisu vidjeli nikakav četnički znak, već isključivo petokrake.

          Opširnije o događajima u planini Dušak. Niko Rolović,  je tih dana premješten sa dužnosti sekretara KPJ-u Sreza Cetinja za sekretara KPJ Sreza Bar. U povratku sa Cetinja svratio je kod svoje sestre Marice, žene Vuka Markova Vučkovića, koja mu je dala da koristi Vukov američki revolver na kolo -"smit veson" ili "kolt". Ja sam poslije večere kući svratio kod Marice, pozdravio se s Nikom i poslije se uputio sa njim pod Nikovića stranom, u kuću Đura Krcunova Vučkovića. Tamo smo se svi partizani toga dana premjestili iz Vardiške strane, gdje smo bili pod šatorima. Zbog velike kiše, paprat koja nam je služila za prostirku se sva ovlažila. Jesenji dan bio je sunčan i pristupili smo čišćenju oružja. Uveče 30. oktobra, odlučili  smo da idemo u drva u Dušak, jer je tamo bilo graba koji je dobar za ogrijev, a koze ga ne koriste.

Ujutro smo se spremali za put za Dušak. Ostavili smo tamo Blaža Kostina Vučkovića, člana međuopštinskog biroa komiteta da osmatra sa čuke iznad kuće i u slučaju nailaska Italijana da skloni materijal koji smo  tu ostavili.

Svi smo pokušali da zadržimo tu Nika Rolovića da ne ide sa nama, ali on nije nikako htio da ostane, već da ide sa nama.

Imali smo obavještenje da su radnici u blizini čuvajući  vodovodnu stanicu Višnjica za Cetinje, vidjeli Italijane u blizini Duška. Uputili smo ispred nas patrolu Jovana Markova Vučkovića i Nikolu Filipova Banovića da izvrši izviđanje oko Duška. Sreli smo ih u povratku, na početku Jankovih rupa. Rekli su, da nema Italijana. Mi smo za svaki slučaj uputili Marka Nikova Laličića, da se popne na vrh Duška radi svake sigurnosti dok smo tamo. Svi smo se odmorili po dolasku na kamenje na kraj jedne ledine, u podnožju Duška. Ja sam uzeo jedinu sjekiru  koju smo imali da uberem jedan grab, jer zbog debljine duže gori. Kod boraca koji su se odmarali na pomenutom kamenju ostavio sam svoju pušku. Revolver ili pištolj, nisam imao. Oko pojasa imao sam fišeklije sa municijom.

Odjednom, kad sam već oborio grab i krastio ga, zlikovac Niko Prentović donio je moju pušku, a dok  sam krastio grane na donjoj ledinici i rekao mi "Marko, hoćes li pušku". Ja sam mu rekao da krastim grab i da je ostavi kod grupe koja je sjedjela i odakle je uzeo. Prije toga rekao sam Ljubu Ristovu, da ne kupi grane od drugih posječenih grabova, jer vatra brzo plane, već da sačeka da okrastim ovaj koji sam posjekao. Rekao sam, da sačeka sjekiru da završim sa krastenjem ovog graba. Poslije nekoliko sekundi čuo sam jedan pucanj upućen na Ljuba Ristova Laličića. Pucao je Niko Prentović. Odmah za sekundu ispalio je i drugi, i Ljubo je uzviknuo "Oh, ubi me"! To  su bile  poslijednje riječi mrtvoga Ljuba. Treći metak je gađao mene, pogodio me i slomio mi lijevu ruku. Četvrti metak opalio je u gomilu boraca, koji su sjedili na pomenutom kamenju. Sve se odigralo za nekoliko sekundi. I prije ispaljenog četvrtog metka, svi su se razbježali. On je poslije toga bacio moju pušku na ledinu u kojoj je ostao peti metak i povikao "Italijani, Italijani...". Ja sam ostao na mjestu ranjavanja, iznenađen i u čudu, smrću Ljuba i mojeg ranjavanja od Nika, koga smo računali kao partizana, koji se tada pokazao kao zlikovac. Na mjestu ubistva Ljuba i mojeg ranjavanja došao je samo Marko Nikov Laličić, ostali nijesu došli, niti se pojavljivali u blizini. Marko Laličić mi je pocijepao rukav od košulje i povezao mi ruku, koliko je znao i mogao. Ja sam mu ispričao kako je bilo. Poslije  sam mu mojom desnom rukom pomogao da podigne mrtvog Ljuba i uzeo svoju pušku u kojoj je, kako sam naglasio, ostao jedan metak. Marko Laličić je nosio mrtvog Ljuba  i unio ga u jedan zarupak iznad Močali. Maskirao ga je sa nekim granama. Poslije smo nastavili zajedno preko Močali i Andrijinih Lazina u kuću Pera Nikolina Vučkovića. Na naše obaveštenje, žena Perova Joke je rekla "Ah, što učini taj zlikovac!" Joke nas je pored toga častila bijelom kafom. Poslije smo produžili dalje do Crnog Vrha i smjestio sam se u jednu pojatu Mihaljevića iza Crnog Vrha, iznad Građana. U toku noći došao je iz Cetinja doktor Ivo Popović Đani i previo mi ranjenu ruku, imobilisao je povezom oko vrata. Poslije toga, došao je Jovo Kapičić i uzeo pismenu izjavu od mene o cijelom događaju na Dušku. Pošto se o Niku Roloviću još ništa nije ništa znalo, a došao je izvještaj iz Crmnice da nije stigao tamo, naređeno je svima partizanima da ga traže u okolini mjesta događaja.  Našli su ga na jednoj ledinici na putu od mjesta događaja prema Lakovom Docu mrtvog, sa više rana, bez pištolja koji je imao, a u blizini su našli prazan karabinjerski pištolj koji je nosio zlikovac Niko Prentović. Najvjerovatnije je, da je zlikovac uzeo Nikov pištolj koji mu je dala sestra Marica, da se pohvali komandi Italijana u tvrđavi Kosmač, da je izvršio postavljeni zadatak.  

          Komanda Lovćenskog odreda uputila je Ljuba Vučkovića iz štaba da kao vojni stručnjak izvrši uvid u događaj. Partijsko rukovodstvo sreza i okruga, formiralo je komisiju KPJ-u koja treba da izvrši uvid u događaj. U komisiji  su bili: Jovo Kapičić, Filip Bajković i Đoko Vukićević. Sa komisijom je bio prisutan i Niko Perov Vučković, a nije bio Marko Nikov Laličić i ja. Iako smo mogli doći i dati im konkretne dokaze, pogotovo ja,  pošto sam poslije previjanja od strane doktora Đanija i imobilizacije mogao lako doći na mjesto događaja.

          Neka razmišljanja i detalji. Kako sam naglasio o realizaciji ustanka Ljubo Ristov Laličić i Vlado Markov Banović su dvojici članova KPJ, koji su prenijeli direktivu Politbiroa CK o oružanom ustanku na Brajiće, gdje bi istovremeno   formirali odred, razoružali žandarmerijsku stanicu i ostavili da odred dejstvuje u reonu Brajića i okolini.

Poslije par dana bila je velika bitka na Brajiće, protiv italijanske kolone koja je potpomognuta sa brodskom artiljerijom iz okoline Budve. Poslije velikih gubitaka, Italijani su zapalili nekoliko zaseoka kuća, ubili nekoliko stanovnika, prema nekim iskazima i nekog bliskog rođaka zlikovca Nika Prentovića, rođenog strica Vukala Prentovića. Najveći dio stanovništva je izbjegao u šume iznad sela Brajića. Ljubo Ristov je još iznio neke detalje Marku Nikovu Laličiću,  koje sada iznosim.

Zlikovac Niko Prentović je bio mobilisan u jedinici u Boki Kotorskoj, gdje služio vojsku. U četi je bio kuvar, jeo je od slijedovanja čete meso, koliko je mogao a kad je htio. Ljubo Ristov je bio komandir minobacačkog odjeljenja. Zapazio je to i opalio šamar zlikovcu Niku Prentoviću. Niko nije uzvratio Ljubu, ali mu je rekao da će mu to platiti. Marko Nikov Laličić je rekao Ljubu, da to ispriča članovima Ćelije sela Prekornica, gdje je Marko bio sekretar, nakon što je Prentović došao kod prekorničkih ustanika. Ljubo mu je rekao, da ne saopštava to članovima ćelije, da "pušti to" jer je Prentović jedna obična "blečka". Kolale su priče od nekih drugova da je zlikovac Prentović, ubio svoju bivšu ženu.

Sve se to poklopilo i skupilo, a Italijani su zato i našli Nika Prentovića za izvršenje ubistva Ljuba Laličića. Niko Rolović nije bio u planu za ubistvo. Evo, kako je Prentović došao među Prekorničke partizane.

Pošto sam bio u obilasku Građana i Radomira, dolaskom u svoje selo Prekornicu rekli su mi da je neki partizan došao kući  Filipa Nikova Banovića, kod njegovog sina Nikole. Ja sam pošao tamo i Nikola mi je pričao da  je tog partizana, Nika Prentovića doveo u selo Prekornicu, partizan Sveto Drecun i da je upućen od štaba bataljona u naš odred, obzirom da je naš odred najbliže odredu sela Brajiće. Zaključili smo, da je štab bataljona sigurno provjerio partizana koga je i uputio nama. Ja sam Nikoli rekao, kad je tako, da ga primimo i da ga raspoređujemo za hranu i ručak, od partizanskih kuća i drugih kuća koje mogu da mu obezbijede to.

Na osnovu obaviještenja od Nikole a koje je dao meni, misli da je Prentović zaključio da sam bitan član KPJ-u i  misli da je možda pokušaj ubistva bio planiran. Sve se  ionako skupilo i omogućilo italijanima da lakše i sigurnije angažuju Nika Prentovića za izvršenje teškog dijela izdaje, ubačenog kao partizana.

Desetak dana poslije ranjavanja, učestvovao sam u svim akcijama partizana našeg odreda, noseći lijevu ruku o vratu a pušku o ramenu ili u desnoj ruci. U vremenu od sredine novembra 1941 do avgusta 1942. godine, kada sam vraćen u KPJ-u u Četvrtu proletersku crnogorsku brigadu, izvršavao sam vojnički najteže zadatke. U toku III ofanzive poslije napuštanja terena Ljubotinja i nastupanja preko Katunske nahije, bio sam najčeće u izviđačkoj patroli bataljona "13. jul",  da bi se osigurao bataljon od iznenadnog napada četnika - nacionalista. Takođe sam bio stalno kao pomoćnik na puškomitraljezu, kojim je rukovao Šuro Petrović. Malo izmučen glađu, najduže od svih boraca nosio sam Vuka Šoća sa još jednim drugom na primitivnim nosilima, kada je bio ranjen u selo Dubova i stalno je nošen do predaje u našu bolnicu na Goranskom-Piva. U toku III ofanzive, razgovarao sam sa komandantom i komesarom bataljona, Ljubom Vučkovićem i Blažom Lomparom, i rekao im da nosim teški psihički teret, da se mene pripiše nepostojeća odgovornost, da budem isključen iz partije, i to toliko markantno, da zdrav razum to ne može shvatiti. Mene boli to što svakog časa mogu poginuti, a da ne poginem kao član KPJ.

          Slične obaveze sam nastavio i u IV-toj proleterskoj crnogorskoj brigadi, kao borac i rukovodioc mitraljeskog odeljenja, do ponovnog povratka u KPJ.  Poslije povratka postavljen sam za delegata mitraljeskog voda i kao takav na toj funkciji bio sam član bataljonskog biroa KPJ. Na toj funkciji bio sam početkom IV ofanzive, a većim dijelom u IV  i V-oj neprijateljskoj ofanzivi, postavljen sam za političkog komesara Druge čete. Na toj funkciji bio sam sa bataljonom dva puta, da bi oslobodili logor u selo Brčeli. Okružni komitet KPJ za Srez Cetinje i Bar tražio je od  brigade, da kao član sreskog komiteta pojačam politički rad za Ljubotinj, Građane i cijeli Ceklin, uključujući i Dobrsko Selo. Poslije toga u Desetoj crnogorskoj udarnoj brigadi, bio sam politički komesar bataljona i politički komesar brigade. Krajem 1945. godine postavljen sam za komesara Istočno-bosanske brigade narodne odbrane u Tuzli. Sredinom 1946. postavljen sam za političkog komesara brigade narodne odbrane u Valjevu, nadležne za bezbjednost Zapadne Srbije.  Poslije toga postavljen sam za političkog instruktora u političkoj upravi za agitaciju i propagandu. U štabu iste divizije KNOJ-a pošto nije bilo komesara vršio sam dužnost političkog komesara divizije u trajanju od 13 mjeseci. Pošto me nisu zvanično postavili za političkog komesara divizije, zbog nepravilne odluke i zbog događaja u Dušak, postavljen sam za načelnika političkog Odjeljenja škole i učilišta za vezu JNA. Odatle sam postavljen za glavnog inspektora poljoprivrednih dobara i ekonomije JNA. Kasnije sam postavljen za direktora svih glavnih ekonomija na teritoriji Srbije. Prvi sam na teritoriji Srbije primjenio električnu mužu krava i nagrađivanje radnika po jedinici proizvodnje.

          Poslije završetka komandno-štabnog tečaja,  postavljen sam za zamjenika načelnika pješadije Prve armije, pa za načelnika za vanarmijsko vaspitanje i istovremeno predavao predmet na Pravnom i Medicinskom fakultetu. Za vrijeme ljeta nekoliko godina bio sam komandant logora za predvojničku obuku omladine Beograda u logoru u Jajincima. Penzionisan sam 1. jula 1962. godine u činu pukovnika JNA.

           - Nešto o mojoj pisanoj aktivnosti

          Dao sam opširan prilog o revolucionarnoj aktivnosti u Ljubotinji i Građanima, u Jugoslovenskoj publikaciji "Ustanak naroda Jugoslavije". IX tom od 133. do 153. strane. Napominjem da je bilo prilično štamparskih grešaka, pogotovo mjesta i ljudi na koje sam reagovao i dostavio uredništvu publikacije. Nisu odgovorili ni meni, ni drugima tj. nisu izvršili ispravke. Najveća greška kod mojeg priloga bila je da je KPJ- u Ljubotinju, Građanima osnovana 1939. godine. Prva ćelija osnovao je Marko Mašanović član glavnog rukovodstva KPJ sa jednim učiteljem iz Ceklina i jednim učiteljem iz Ljubotinje. Poslije smrti Marka Mašanovića, partijska ćelija najranije je osnovana u selu Začir. Stalnu ćelija u Ljubotinju su formirali  1933. godine Niko Perov Vučković i Vaso Markov Prlja. Članovi ćelija su bili Pero Šakov Kusovac, Jole Milov Vukićević i Milo Savov Lubarda. Poslije odlaska Nika Vučkovića i Vasa Prlje, uključen je i Djoko Tomov Vukićević. Đoko je poslije toga postao i sekretar i vršio je tu dužnost, do novembra 1940. godine, sa prekidima, jer je išao na rad često u vojnu fabriku Vogošća, gdje je i bio jedan od rukovodioca i njegov stric Blažo Ikov Vukićević.

          Na pismeni zahtev Saveza boraca Valjevo dao sam Prilog o radu u Srednjoj poljoprivrednoj školi, povodom 50 godina od njenog osnivanja 1922. do 1972. godine.

          Na zahtev odbora za publikacije "O revolucionarnom pokretu u Srezu Bar" da dam svoja zapažanja kada sam bio član KPJ,  Bara i okoline, pogotovo da dam prilog o radu i aktivnosti o nižoj poljoprivrednoj školi u Baru, dao sam svoj prilog.

          U svojem prilogu Blažo Ljutica, član  sreskog Komiteta Bar govori o propustu Marka Vučkovića u ustanku 13. jula 1941.godine u Baru. Ja sam Blažu jednom prilikom rekao da sam ja tada bio sekretar opštinskog biroa ćelija LJubotinj i nijesam ni fizički bio prisutan u to vrijeme u Baru, već sam bio u Ljubotinju. Podsjetio sam ga da je tada sekretar Biroa ćelija Bara i okoline, dok sam ja bio tamo i u 13.-julskom ustanku, bio Nikola Vukčević, do momenta strijeljanja. Blažo se izvinjavao, a ja sam mu rekao da ako bude ispravke, da kao član odbora to ispravi, ali nije bilo ničije ispravke.

          Rukovodio sam u redakciji za kompletiranje materijala u publikaciji "Deseta crnogorska narodnooslobodilačka udarna brigada" Rukovodio sam pismene priloge o sećanjima za Prvi bataljon, IV proletersku narodnooslobodilačku brigadu i dao nekoliko priloga o poginulim drugovima, Vasu Prlji i Milu Lubardi. Već sam pomenuo da sam ranije dao priloge o sećanjima i istupanjima Andrije Pejovića i Peka Dapčevića o boju na Košćelama. Dao sam širu diskusiju  u publikaciji "O revolucionarnoj aktivnosti za srez Cetinjski od 1918. do 1945 godine" na Simpozijumu održanom 1984. godine.  Kao predsjednik odbora X crnogorske narodnooslobodilačke udarne brigade, dao sam pismenu ispravku na netačno izlaganje Blaža Jankovića u listu "Pobjeda" gdje je i Blažov natpis izašao. 

          Novinaru "Vjesnika u srijedu"  koji je tada bio u Sarajevu, dao sam izjavu o vjenčanju Pera Ivova Banovića sa Ankom Knežević, članu KPJ-u, i svršenom đaku trgovačke škole i njegovoj pogibiji u  borbi na Obzovici 13. jula oko 12 časova. Pero i Anka su bili izbjeglice iz Vojvodine, zbog mađarske okupacije. O tome sam, sa dva svoja brata,  davao izjave radio reporteru Crne Gore povodom godišnjice 13. jula.

O tome sam davao i prilog u publikaciji Sport i svijet, izjavu novinaru lista "Četvrti jul",  Obradoviću povodom obeležavanja 13. jula. Više detalja o ustanku davao sam mnogima, između ostalog, "Vojnom glasniku" i "Vojnom djelu". 

          Šira sećanja iz Četvrte i Pete ofanzive napisao sam u želji da ostavim pisani dokument i lični pečat tog perioda života i ljudi, svoje jedinice, kao i drugih. Tada sam bio komesar II čete prvog bataljona u Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi.  Moje viđenje istorijski najvažnijih detalja želio sam ostaviti zapisano generacijama koje dolaze.

          Kao i ranije, još više sam se angažovao u radu društveno-političkih organizacija na Vračaru i Beogradu. Bio sam duže vrijeme član Opštinskog komiteta Vračara, odbornik Opštine i predsjednik Odbora za odlučivanje o imenima ulica i davanje javnih priznanja, a u Beogradu  član Aktiva političkih predavača. Pored toga veći dio vremena sam se angažovao da dam svoje aktivnosti i saznanje KPJ, neposredno o ustanku sve do početka novembra 1941. godine, odnosno ranjavanja. U tom smislu sam kao predsjedavajući okupljao aktiviste iz svih sela, da sakupimo sve ono što smo smatrali važnim za mlađe generacije Ljubotinjana. Iz dosadašnjih izlaganja najviše sam se angažovao za tačno ocjenu doprinosa Ljubotinjana i Ceklinjana u velikom boju na Košćelama. Više godina sam bio koordinator- predsjednik Crnogorskih i sandžačkih brigada u njihovoj aktivnosti. 

          Pomagao sam u svim akcijama sela Ljubotinja i Građana. Više puta sam išao u Bor za grubu opravku škole Jovana Markova Vučkovića, narodnog heroja koordirajući akciju sa Sašom Gligorijevićem, Nikolom Šainovićem i predsjednikom opštine Miloševićem.

          Davao sam više desetina izjava za regulisanje boračkih penzija i aktivno sam se angažovao i pomagao sve akcije na teritoriji Ljubotinje i Građana.

          Sa ratne i poslije ratne aktivnosti dobio sam više odlikovanja i društvenih priznanja. Nosilac sam Partizanske spomenice 1941.-1945. godine, Ordena za hrabrost, "Partizanske zvijezde", dva ordena Zasluge za narod, Orden Bratstva i jedinstva, Orden Jugoslovenske narodne armije, a od stranih, Poljski partizanski krst i Sovjetsku spomenicu povodom 50 godina pobjede nad fašizmom, i na kraju jednog od najvećih, Jugoslovensko odlikovanje "Orden republike sa zlatnim vjencem". Od plaketa: Povelju od Tita, za junački doprinos na Sutjesci, za odbranu domovine i revolucije, Plaketu povodom 50 godina Srednje poljoprivredne škole u Valjevu, Plaketu za oslobođenje Beograda od Saveza boraca Jugoslavije i od Saveza vojnih starešina Jugoslavije. Pozvan sam i učestvovao na svečanoj sednici Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, povodom 20-godišnjice osnivanja KPJ-u.

 

 

Neki podaci i moje mišljenje o nekim pripadnicima Bratstva Sarap 

NIKO PEROV VUČKOVIĆ - potpukovnik JNA, nosioc Partizanske spomenice 1941-1945.godine

Niko Perov i Vaso Markov Prlja 1932. godin, pod rukovodstvom  KPJ-u na Cetinju govorili su protiv autoritarnog režima Petra Živkovića. Kao pripadnici KPJ, revolucionarnog pokreta, bili su izuzetno aktivni u naprednom studentskom pokretu. Bili su izrazito aktivni na nepravde bivšeg režima. Oni su osnovali prvu stalnu Ćeliju KPJ-u u Ljubotinju 1933. godine u kojoj su bili Pero Šakov Kusovac, Jole Milov Vukićević i Milo Savov Lubarda. Poslije u istoj ćeliji uključen je i Đoko Tomov Vukićević koji je izabran za sekretara ćelije.

Niko i Vaso su poticali iz relativno bogatijih porodica u našem kraju i to je uticalo na omasovljenje KPJ-u. Seljaci su smatrali ako te ideje podržavaju i bogati znači da su i za njih.  Zbog pomoći roditelja, a posebno brata Milana koji je bio pečalbar u USA, Niko je kao student relativno dobro živeo, a vjerovatno je zbog brata koji je živeo u Americi, dobio i nadimak "Bojs". Niko je prvi saopštio direktivu Politibiroa  o opštem ustanku  u Crnoj Gori, Birou ćelija opštine Ljubotinj. Takodjer je bio zadužen da sa sreskim Komitet Bar, razradi direktivu o oružanom ustanku pošto je Nikola Nikić sekretar bio upoznat u CK Crne Gore. Oni su zajedno zakazali akciju 13. jula rano ujutro, da oslobode Virpazar, koji je po opštoj oceni, prvi oslobođeni grad u Crnoj Gori. Poslije je Nikola Nikić sa više članova SK sreskog komiteta Bar kao i članova KPJ,  otišao na predaju Italijanima od kojih i strijeljan. Virpazar je skoro čitavo vrijeme od 13. jula bio slobodan grad, do dolaska kaznene ekspedicije u Crmnicu krajem jula,  i bio je pod komandom oslobodilačkih snaga. Niko je kao student češće imao stomačnih tegoba. Početkom 1942. bio je politički komesar   bataljona "13. jul". Sa njim je komandant bio Andrija Prlja. Majka Blaža Kusovca, italijanskog  saradnika, dostavljala mu je podatke sa terena. Likvidirana je, bez znanja komesara Nika i komandata Andrije. Oni su podnijeli ostavke, zbog toga što nijesu prethodno obaviješteni o likvidaciji.

          U arhivi CK KPJ našao sam podatak da je Niko bio protiv likvidacije poznatog izdajnika Jovana Belova Vujovića na terenu Ljubotinja, jer bi logično bilo da se likvidira na terenu Ceklina i Župe Dobrske, odakle je i poticao. Povodom događaja u Dušku 31.oktobra 1941. godine kada je poginuo Niko Rolović i Ljubo Laličić, a ja teško ranjen u ruku, Krsto Popivoda je javno saopštio članovima KPJ-u iz Ljubotinje o mojoj kazni, isključenjem iz KPJ-u sa napomenom da nema diskusije, a Niko je tajno kažnjen sa ukorom sa poslednjom opomenom. Tako je Nikaova kazna ostala bez javnog iznošenja, zbog njegovih velikih zasluga za KPJ. Postojale su priče ozbiljnih drugova da je Niko primio Svetozara Vukmanovića-Tempa u KPJ-u. Posle odlaska Tempa u Makedoniju on je pozvao Nika i postavljen je u CK Makedonija za političkog instruktora.  Tempo i Niko ostali su veliki prijatelji sve do Nikove smrti, 1975. godine Prilikom poslijednjeg oproštaja Tempa od Nika rekao je "mi tvoji prijatelji, a i partija kojoj si pripadao, ostali smo ti dužni, naš dragi druže "Bojs"!"

Niko je poslije rata bio na raznim dužnostima, a poslijednja mu je bila direktor materijalnih rezervi SFRJ. Navodno korišćenjem njegovog imena, potčinjeni su vršili razne pronevjere, zbog čega je kažnjen jednu godinu dana zatvora. Kazna mu je kasnije povećana na pet godina. Ja mislim da je poslijedica kažnjavanja sadržaj pisma koje je Niko uputio svome bratu Milanu, a Milan mi ga je dao da ga pročitam. U pismu pored ostalog stoji "da se nikad neće pokoriti policijskom režimu Aleksandra Rankovića". Sigurno su ta pisma zatvorenika cenzurisana i najvjerovatnije da je taj navedeni sadržaj uticao na povećanje kazne od pet godina zatvora. Zanimljivo je i to da se Niko često družio sa Milovanom Đilasom. Možda je i to uticalo na odnos vlasti prema Niku. Niko je maja 1942. godine sa Krsca, vraćen kao pozadinski radnik, zbog stomačnih tegoba. Poslije uspostavljanja četničke vlasti i šikaniranja partizanskih porodica, on je morao da nađe sigurnije sklonište u jednoj pećini u Močalima na pogled Andrijinih Lazina. Vezu partije sa njim održavao je Ivo Kićov Laličić. Ivo je povezao sa Nikom i Branka Nikova Vučkovića koji mu je donosio hranu, ponekad ga šišao i brijao. Da nije bilo događaja u Dušku povezanih sa Nikom, najvjerovatnije da bi Niko bio proglašen za narodnog heroja Jugoslavije, jer mnogi tvrde, da je zaslužniji za partiju od mnogih koji su dobili zvanje heroja.

 

LJUBO MILANOV VUČKOVIĆ, GENERAL PUKOVNIK, NARODNI HEROJ, NOSIOC PARTIZANSKE SPOMENICE 1941. - 1945. GODINE

Kao pitomac Niže vojne akademije je primljen u poslijednjoj klasi, za koju je uslov bio završetak pola mature u gimnaziji. Imao je sreću u tome da sa prilično feleričnom lijevom rukom bude primljen, jer komisija prije prijema nije primjetila nedostatak, a poslije komisija možda nije htjela da promijeni svoju odluku o prijemu. Često je u prvim godinama rata, dok nije koristio konja kao prevozno sredstvo nosio štap, mi smo - njegovi drugovi govorili "eto ga kao vojvoda Putnik". Osnovnu školu je završio u Ljubotinju, a ja sam mu poslije pristanka za komandanta odreda Prekornica i Pačerađa, držao lično kandidaturu za prijem u KPJ-u. Kasnije je u Lovćenskom odredu primljen u KPJ. U Lovćenskom odredu kao aktivnog oficira angažovao ga je Peko Dapčević i tako je dalje napredovao ističući se smislom za rukovođenje. Vidio sam ga u Petoj ofanzivi na Zelengori, kada je došao za komandanta četvrte proleterske crnogorske brigade iz Druge dalmatinske brigade i izljubili se poslije dugog rastanka. Ljubo se isticao komandovanjem vojskom i ličnom hrabrošću. U navedenoj biografiji priloga podatak je pogrešan, jer on nije bio komandant armije već je bio načelnik štaba, a komandat armije je bio Koča Popović. Kao aktivni oficir bio je načelnik Generalštaba Jugoslovenske narodne armije, a poslije penzionisanja, predsjednik Rezervnih vojnih starešina Jugoslavije. Sa vojnim jedinicama lično je pomogao Ljubotinju da se izgradi kolski put od Ljubotinje do Sela Prekornica. Poslije relativno rane smrti, zahvaljujući ugledu koji je stekao sahranjen je u Aleji zaslužnih građana Jugoslavije.

 BRANKO NIKOV VUČKOVIĆ,   BORAC NOR-a OD 1941. - 1945. GODINE

Rođen je 1921. godine.Završio osnovnu školu u Prekornici s odličnim uspjehom. Prije rata je bio duže vrijeme član SKOJ-a, a neposredno pred ustanak kandidat za člana KPJ-u. Učestvovao je u borbi na Obzovici 13. jula. Poslije zarobljavanja od strane kaznene ekspedicije Italijana odveden je u Rijeku Crnojevića, a odatle u logor Klos u Albaniju. Prilikom odvođenja u Rijeku Crnojevića jedna grupa pijanih italijanskih vojnika je izdvojila Branka, Sava Đurova Vučkovića i još nekoliko mladića. Postrojili ih s namjerom da ih strijeljaju, kad su vidjeli izvađene leševe svojih drugova Italijana grupa pijanih vojnika od kuća iz Gornjih Ceklina htijela je da ih strijelja, ali u tome naišao je kamion sa Italijanima u Cetinje i starešina je naredio da se zarobljenici izdvojeni za strijeljanje  ukrcaju u kamion i odvezu u Rijeku Crnojevića. Branko se razbolio u logoru Klos i prebačen je na liječenje u bolnicu u Tirani. Poslije izvjesnog vremena pušten je kući s tim da se svake nedjelje javlja italijanskoj komandi u Rijeci Crnojevića. Branko se povezao sa pozadinskim radnicima i među njima sa Ivom K. Laličićem, članom KPJ, koji ga je povezao sa Nikom Perovim Vučkovićem. I Branko je poslije stalno držao političku vezu sa Nikom, i kako sam naveo, donosio hranu, šišao Nika i drugo. U to vrijeme Branko je primljen u KPJ-u.

Poslije likvidacije italijanskog saradnika Jovana Belova Vujovića u Grlodupcu,na putu od Boguta ka Prekornici,  Italijani su pokupili iz okolnih sela, pogotovo iz sela Prekornice mlađe stanovništvo, muško i žensko, i odveli ih u zatvor u Bogdanov kraj - Cetinje.  Poslije zatvora od nekoliko nedjelja odvojili su muškarce sposobne za rad u Albaniji i tamo uputili u rudnik Kalimaš. Poslije nekog vremena Branko je sa jednom grupom uspio da pobjegne iz rudnika i preko veza a preko Albanije i naših krajeva došao je kući i uključio se u jedinicu Lovćenskog odreda.

Po povratku kući dugo je zadržan kao kurir Lovćenskog odreda. Prilikom odlaska dva bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade i bataljona Pete crnogorske proleterske brigade  išao je Branko u sastavu Prvog bataljona četvrte proleterske dva puta u oslobođenje logora u Selo Brčeli. Po povratku zadržan je ponovo kod Lovćenskog odreda i upućen u osmu crnogorsku brigadu kao komandir kurira. Sa tom  brigadom učestvovao je i u oslobođenju Beograda, prvo kraljevskih dvorova i zauzimanje Palate Albanije.  Borac Osme brigade istakao je našu zastavu na vrh Palate Albanije. U pokušaju da istaknu zastavu poginulo je 6 boraca. Branko je dalje učestvovao u proboju Sremskog fronta i završio sa brigadom u Sloveniji nastupajući sa drugim jedinicama u zarobljavanju Nijemaca i drugih neprijatelja. Odlikovan je Ordenom za hrabrost i dr.

Kao aktivni oficir nastavio je i završio srednju školu, a poslije penzionisanja,  1955. godine, pohađao je neko vrijeme višu školu.

 

JOVAN NIKOV VUČKOVIĆ - BORAC NOR-a OD 1941. - 1945. GODINE

Rođen 1923. godine u selo Prekornici gdje je završio osnovnu školu i nastavio da se bavi zemljoradnjom. Prije 13. julskog ustanka bio je član SKOJ-a i kao takav učestvovao je u 13. julskom ustanku. Nastupanjem kaznene ekspedicije na teren Ljubotinja uključujući i selo Prekornice, zarobljen je i odveden u logor Klos. Poslije Klosa kao zarobljenik odveden je u logor Bar, a odatle u Italiju u logor Konfijerito. U logoru je primljen za člana KPJ-u. Poslije kapitulacije Italije i zaposjedanje logora od strane Nijemaca, odveden je u logor u Njemačku. U logorima je bio sve do oslobođenja logora od strane saveznika i došao je sa grupom oslobođenih logoraša svoga sela i šire brodom u Budvu. Ja, njegov brat kao komesar brigade dočekao sam sve uz neopisivu radost, da smo se braća za više od četiri godine vidjeli žive i zdrave. Pošto smo sve toga dana nahranili i sjutradan razvezli kamionima do svojih sela. Poručio sam majci da joj je stigao sin Jovan živ i zdrav kod mene i da dođe kod nas u Budvu. Poslije dolaska majke gdje je vidjela svoga sina, kako sam naglasio, poslije više od četiri godine. Ispunila joj je želja da su sada sva četiri sina živa i zdrava. Poslije razgovora Jovan je ostao kod mene u štabu brigade kao šifrant i bio tu do kraja 1945. godine.Poslije formiranja Sarajevske brigade i na istoj dužnosti ostao do demobilizacije krajem 1946. godine, iako sam ja krajem 1945. postavljen za političkog komesara Brigade KNOJ-a u Tuzli. Poslije demobilizacije Jovan je bio postavljen za rukovodioca pošte u Ljobitnju, a poslije i za sekretara Mjesne zajednice Ljubotinj.  Delegat u Skupštini opštine Cetinje bio je u dva saziva, a u Ljubotinji bio je sekretar organizacije KPJ-u. U Cetinju se zaposlio poslije Ljubotinja i stekao uslove za  penziju. Iako je stalno i prije rata bio član SKOJ-a a u internaciji u Italiji primljen u KPJ a djelovao je kao takav i u zarobljeništvu u Njemačkoj. 

 

MARKO SAVIĆEV VUČKOVIĆ -  BRAT JOKA I MILA- - kao dobrovoljac u odredu snaga Crne Gore poginuo je u II Balkanskom ratu na Slivnici. Krasili su ga hrabre i čovječje osobine i nije imao porodicu.

 

          JOKO SAVIĆEV VUČKOVIĆ - Brat Milov i Markov,  kako sam naglasio učestvovao je u borbamaCrnogorske vojske. U razdoblju izmedju ratova otišao je u pečalbu u Sjedinjene Američke Države i stvorio je relativno dobar imetak i bolje uslove života. Pošto mu porodica nije bila baš štedljiva, morao je u starijim godinama da ide ponovo u pečalbu i tamo je od iscrpljenosti umro.

 

BLAŽO JOKOV VUČKOVIĆ - Bio je izrazito lijep i izrazito lijepo pjevao. Upisao se u Bogoslovsko-učiteljsku školu i nije je završio, obzirom da su zbog izgleda  i glasa obećali da će ga postaviti za đakona, on je to prihvatio, obzirom da bi u tom slučaju mogao više trošiti od imetka koji mu je stvorio otac. Obećanje dato njemu nije ispunjeno, da će ga postaviti za đakona, a on je trošio više nego što je trebalo od nasledstva. Poslije razočarenja i odlaska oca ponovo u SAD, zahvatila ga je depresija.  Tome je dodalo smrt brata Toma i smrt muške djece koje je imao u braku, depresija se uvećavala, iako su mu ostale dvije zdrave i lijepe djevojčice, koje su mu ostavile potomke. Blaža su strijeljali Nijemci 1944. godine kod crkve u Prekornici.

 

          TOMO JOKOV VUČKOVIĆ - Mlađi Jokov sin uglavnom se bavio zemljoradnjom,  ali s više oslanjao na zarađeni imetak od oca, a poslije odlaska oca ponovo u SAD teže je bilo privikavati se na slabiji život, i više se bavio zemljoradnjom. I njemu su umirala muška djeca, a jedan koji je ostao bio je djelimično  paralisan. Imao je i tri kćerke. Onda je i Tomo, pošto su iz Argentine tražili radnu snagu, otišao u Argentinu da radi. Tamo je radio u hladnjačama, dobio tuberkulozu, vratio se kući, teže bolovao i umro.

 

BOŽO TOMOV VUČKOVIĆ - Iako paralizovan bio je borac NOR-a od 1941. - 1945. godine. Oženio se, imao više kćeri i sina, koji je stvorio brojnu mušku i žensku porodicu.

 

          MILO SAVIĆEV VUČKOVIĆ – Rođen je polovinom 19. vijeka, učestvovao je u svim borbama crnogorske vojske kao hrabar i skroman ratnik. Učestvovao je u borbama za Skadar. Takođe u borbama sa Austrijancima 1916. godine. Bio je ranjen i kao takav smješten u bolnici u Budvi. Sa sinom Nikom koji je kao nepunoljetan, takođe učestvovao kao borac u borbi za Skadar i u borbama na Lovćenu. Milo sa sinom Nikom je interniran je u zatvor u Zenici, a neko vrijeme i u logor Boldogasonu u Mađarskoj. Sin Niko po dolasku iz logora ženi se i dobija četiri sina - Marka, Branka, Jovana i Mitra, i odlazi u pečalbu oktobra 1926. u SAD i vraća se januara 1951. godine. Za to vrijeme morao je danonoćno da radi u rudnicima Zapadne Virdžinije, da bi odužio dugove koje je bio stvorio a da bi dobio dozvolu i otišao u Ameriku, po zelenaškim kamatama od 10 posto za svaki mesec. On je sve to odužio odričući se svih životnih pogodnosti, pomažući svoju porodicu i roditelje.  Pored toga, obezbeđivao je desetak seljaka Prekornice i Ljutobinja, da im uputi tiket za put i zaradu u Argentini. Marku Pejakoviću pozajmio je 300 dolara koji je Marko vraćao od ofita na kuću, koju je Marko kupio u Njegoševoj ulici u Cetinju, u blizini pošte. Izdržavao je Marka i Mitra za školovanje u gimnaziji i i drugim školama. Takodje je podržao svoju porodicu u njihovoj naprednoj orijentaciji. Kao podršku novoj Titovoj Jugoslaviji, uputio je za zajam 1949. godine 2.000 američkih dolara.

Pomenuta četiri sina i supruga Stane, su svi prvoborci od 1941. - 1945. od kojih je jedino Marko dobio Partizansku spomenicu od 1941. godine. Kako mislim, naveo i ostala tri pomenuta sina po svim važećim kriterijumima, zaslužuju da budu nosioci Partizaske spomenice.

          Nikova majka Ivana i supruga Stane - pošto je otac Milo umro neposredno pred II svjetski rat- - podržavali su napredni pokret i zalaganje svojih sinova i unuka.

Za vrijeme trajanja kaznene ekstradicije u Ljubotinju i Prekornici, Stana je donijela kašetu mitraljeske municije, koju su Italijani sa okolnih vrhova ostavili dok su iskopavali rani krompir sa Lastava na Ođi, i predala je nama koji smo bili skriveni u predjelu Laova dola. Takođe je  često donosila pečene kolače sa crijepnje, sakrivene ispod raše, prolazeći pored italijanskih stražara koji su kontrolisali stanovništvo.    

Poslije odstupanja Partizana sa terena Ljubotinja, četnici su zaposijeli našu kuću i izbacili babu i majku iz svoje kuće u drugu kuću gdje je bio podrum i ostava, gdje smo svojevremeno održali sastanak ćelije sela Prekornice i Pačarađa o razrađivanju akcija za ustanak 13. jula 1941 godine.

Četnici su se tu zadržali sve do kapitulacije Italije 1943. godine. Za to vrijeme sjekli su šumu, isključivo našeg vlasništva u selu. Majku Stanu su odveli četnici Italijanima u zatvor u Rijeci Crnojevića i  bila je tamo do kapitulacije Italije, a baba Ivana kao stara i dobrim dijelom iznemogla, oskudjevajući u svemu jedva je preživjela. Majka Stane je  u logoru hrabrila zatvorenice, pogotovo majku poginulih sinova, boraca Mašu Markovu kojoj su krvnički ubili tri sina Sava, Nika i Iliju, i hrabrila je rodbine ostalih, koje su tada krvnički ubili, Iliju Nikova, Branka Đurova, Blaža Šunjina i druge.Više puta je tu i poslije izlaska iz logora govorila "da bi bila srećna majka, ako bi joj jedan od četiri sina prvoborca ostao živ".  Bila je učesnik Sreske konferencije žena dva puta. Odlikovana je Ordenom zasluge za narod. Naša kuća je, kako sam napomenuo, zatvor-logor četnika od našeg odstupanja aprila 1942. do sredine 1943. godine. Tu su stalno bili zatvarani Milan Perov Vučković, Jovan Filipov Banović, brat i sestra Vlada Pejakovića i drugi. Pomenuti su bili u taj zatvor od osam sati uveče do osam sati ujutru.

    ĐURO KRCUNOV VUČKOVIĆ - Rođen je u drugoj polovini 19. vijeka, učesnik u svim ratovima Crnogorske vojske. Hrabar i čestit čovijek, veliki zemljoradnik. Bio je dugo vrijeme u pečalbi u Americi, stvorio je veliku imovinu. Iz prvog braka imao je dva sina, Vlada i Sava, a iz drugog Milorada i Velimira. Vlado je bio borac NOR-a od 1941. do 1945. po oslobođenju koloniziran je u Vojvodinu u Lovćenac i imao je sina Zariju i dvije kćerke Danicu i Milicu.  Zarije ima sina Vladimira i kćerku Dušicu. Iz prvog braka Savo Đurov rođen je u Prekornicu 1921. godine. Prije rata bio je član SKOJ-a. Učestvovao je u 13. julskom ustanku. Zarobljen i interniran u logor Klos u Albaniju. Po dolasku bio je pozadinac i pomagao pokret kao pripadnik Lovćenskog odreda. Formiranjem10. Crnogorske brigade stupio je u njen sastav i određen je za kurira štaba brigade. Poslije oslobođenja Cetinja, određen je da se uputi u školu - akademiju u SSSR. U vrijeme Informbiroa vraćen je u Jugoslaviju. Bio je u činu poručnika. Poslije ženidbe zbog većih potreba porodice oslabio je zdravstveno i zbog toga je umro i sahranjen je u Lovćencu.  Imao je sina Milivoja i dvije kćeri. Milivoje je bio vojnik referent u Visokom u BiH. Milivojeva žena je doktor medicine, radila je u vojnim ustanovama poslije najnovijeg rata 1990. u Tivtu, a sada živi u Podgorici. Poslije smrti Sava, njegova žena Jovanka se preudala, a djecu je prihvatio novi muž.

    MILAN, PERA ANDRINA VUČKOVIĆ - Za vrijeme bivše Jugoslavije bio je više orijentisan na podržavanje vlasti, pod izgovorom da bi mu drugčiji pristup škodio sinu Ljubiši (Ljubu) kao vojnom pitomcu, a kasnije oficiru.

U toku NOB-a je bio veliki prijatelj NOB-a kao i njegova porodica, naročito poslije ustanka kad mu je sin Ljubo izabran za komandanta odreda sela Prekornice i Pačarađa. Učestvovao je riječju podržavajući NOB, a dijelom duže vremena učestvovao je u noćnim stražama čuvajući partizane.

Skoro godinu dana bio je u logoru - zatvoru u našoj kući, kako sam naveo od osam sati uveče do osam sati ujutru, za sve vrijeme trajanja logora. Imao je šest sinova i kćerku.

 

 

 MARKO MILANOV - Kao napredan omladinac učestvovao je 13. jula u borbi na Obzovici i dolaskom kaznene ekspedicije zarobljen je i interniran u logor Klos u Albaniju. Kasnije je interniran u Italiju i formiranjem Prve tenkovske brigade u Italiji i poginuo je na tenku, prilikom oslobođenja Donjeg Lapca u borbi za Knin.

 

JOVAN MILANOV - Kao omladinac učestvovao je u 13. julskom ustanku, zarobljen od kaznene ekspedicije i interniran u logor Klos u Albaniju.  Po povratku pristupio je NOB-u u Lovćenskom odredu na terenu Ljubotinja. Po završetku rata sa porodicom se doselio kao kolonista u Zemun i ima dva sina, Milorada i Milivoja, oba tehnički inženjeri i kćerku koji imaju lijepo potomstvo.

 

VLADO MILANOV- Učestvovao je u 13. julskom ustanku i nailaskom kaznene ekspedicije zarobljen od strane Italijana, interniran je u logor Klos u Albaniju.  Po povratku pristupio je jedinicama Lovćenskog odreda i kao član SKOJ-a kasnije, Četvrtoj proleterskoj crnogorskoj brigadi do završetka rata. Kasnije je uključen u gardijske jedinice Vrhovnog štaba, penzionisan je u činu kapetana prve klase. Kao pripadnik garde dobio je kolonizaciju u Zemun u kojoj se uključila cijela porodica Milana Perova. Bio je aktivan u društveno-političkim organizacijama. Njegov sin Rade posao je aktivan u radu omladinske organizacije, a poslije i rukovodioc omladine Zemuna. Bio je aktivan u radnim organizacijama, a poslije i u Zborniku opštine Zemun. Poslije se oženio i poslije kraćeg vremena iznenada podlijegao srčanom udaru. Poslije je umro i Vlado, a supruga Vladova Milosava i Radova supruga Milka i danas su žive.

 

NIKOLA MILANOV - Bio je član SKOJ-a i KPJ-u i aktivno se uključio u posleratnu izgradnje Jugoslavije. Učestvovao je u radnim akcijama kao student političko-diplomatskih studija. Zbog napornog rada pao je malo u depresiju i obolio i kasnije umro u Zagrebu i sahranjen u selo Prekornicu.

 

DUŠAN MILANOV - Bio je napredni omladinac, oženio se odmah poslije II svjetskog rata sa Leposavom Markovom Banović. Dobio dva sina, Arsa i Radivoja i obzirom na relativno veću imovinu u Zemunu, preselio se sa porodicom kod braće u Zemun. Sinovi su lijepo napredovali, i angažovali se u radu omladinske organizacije. Radivoje je završio meorologiju i radi u Podgorici. A Arso radi u bezbednosnim ustanovama.

Dušan je radio u Zemunu u Radnoj organizaciji ZMAJ gdje je penzionisan.

 

SAVO PEROV VUČKOVIĆ- Rođen je krajem 19. vijeka. Učestvovao je u svim borbama Crnogorske vojske. Naročito se istakao u borbi za Skadar na Tarabošu, kada je sa Milom Filipovim Banović postavljao veću bombu, da otvore prolaz našoj vojsci za zauzimanje Taraboša. Podržavao je stalnu borbu napredne omladine.

Njegov stariji sin Andrija učestvovao je u 13. julskom ustanku u borbi na Obzovicu kao SKOJ-evac. Poslije nailaska kaznene ekspedicije zarobljen je i interniran u logor Klos u Albaniju. Po povratku, kao član dobrovoljačkog odreda Lovćenskog bataljona učestvovao je u borbi sa četnicima početkom 1942. godine u okolini Kolašina, gdje je hrabro poginuo.

          Mlađi sin Petar kao omladinac učestvovao je u ustanku 13. jula. Dolaskom kaznene ekspedicije zarobljen je i odveden u logor Klos u Albaniju. Po povratku se uključio u jedinice Lovćenskog odreda aprila 1942. godine. Odstupao je sa bataljonom “13.jul” do Riječana, odakle se poslije govora Save Kovačevića povratio i u povratku je bio zarobljen i proveden u logor u Rijeku Crnojevića. Bio je član SKOJ-a, poslije oslobođenja Jugoslavije uključen je u miliciju, a najviše vremena proveo u Baru, gdje je bio do smrti. Imao je brojnu žensku djecu.

 

           JOVAN ĐUROV VUČKOVIĆ - Rođen 1917. Bio je privržen naprednom pokretu omladine. Učestvovao je 13. jula u ustanku kao borac u borbi na Obzovici. Po dolasku kaznene ekspedicije zarobljen je i interniran u logor Klos u Albaniju. Poslije povratka podržao je NOB-e i uključuje se u Lovćenski odred. U Desetu crnogorsku brigadu stupa u njene redove prilikom osnivanja. Poslije stupa u druge jedinice u Mostaru i Zrenjaninu. Bio je aktivan oficir, i penzionisan je u činu kapetana. Prije  poslednjeg rata izbjegao je iz Mostara 1990. godine. Dolazi u Podgoricu sa porodicom. Poslije njegove smrti ostala je porodica da živi u Podgorici, a sin Željko sa porodicom duže vremena je na radu  u Holandiji.

          SAVO MARKOV, NIKO MARKOV I ILIJA MARKOV VUČKOVIĆ - Bili su borci u 13. julskom ustanku. Sa bataljonom "13. jul" bili su sve do Riječana odakle su se poslije govora Save Kovačevića vratili i uhapšeni su 1942. godine.

 Niko je bio rudar u Boru. Niko, Jovan, Vaso Drecu, i Ivo K. Laličić bili su članovi KPJ-u u Boru. Ilija je do odstupanja aprila 1942. godine sa terena Prekornice i Ljubotinje bio član SKOJ-a.

Sin Sava Markova Branko se razbolio i umro neposredno pred  pokajanje - parastos četiri poginula brata (Sava, Nika, Ilije i Jovana).  Savo, Niko i Ilija su svirepo ubijeni u zarobljeništvu u Rijeci Crnojevića - Šinđon, a Jovan je poginuo u istočnoj Bosni-Mrkonjić grad, kao zamjenik političkog komesara bataljona I proleterske brigade od Nijemaca. Tako da je bilo pet zatvorenih sanduka. Strašan prizor za sve koji su ih poznavali, je majka četvorice sinova, baba Maše, koju je sudbina  ostavila bez riječi, ali na nogama.  

 

           IILIJA NIKOV VUČKOVIĆ - Rođen 1907. godine na Prekornicu. Prije rata bio zemljoradnik. Učestvovao je u II svjetskom ratu u aprilu 1941. godine u borbama na Skadarskom frontu.  Prije i poslije toga bio je privržen naprednom pokretu. Ilijina majka Ivača,  pomagala je na razne načine Iliju i podržavala pokret. Iliju su svirelo likvidirali Italijani sa sinovima Marka Ilijina, Brankom Đurovim i Blažom Šunjinim Laličićem u mjestu Šinđon na Rijeci Crnojevića

Majka i supruga stoički su podnosili smrt domaćina.I pored toga su podržavali pokret. Majka i supruga pokojnog Ilije sa djecom su kolonizirani u Lovćenac-Vojvodinu.Mitar se vratio u Crnu Goru a Marko ostao u Lovćenac.

 

          BRANKO DJUROV VUČKOVIĆ- Rođen 1918.godine na Prekornicu. Bio je jedinac. Upisao je Cetinjsku gimnaziju i završio dva razreda. Bio je prije rata, neko vrijeme oko 1936. godine,  član KPJ-u i poslije par godina je zaobiđen, ali je podržavao napredni pokret. Učestvovao je kao borac 13. jula u napadu na italijansku kolonu na Obzovici u sastavu odreda Prekornice i Pačarađa.

 

           BLAŽO ŠUNJIN LALIČIĆ bio je član KPJ-u prije II svjetskog rata. Učestvovao je u  13. julskom ustanku, bio u logoru u Klosu u Albaniji, a  nako dolaska je zarobljen, i strijeljan  zajedno sa grupom streljanih na Šinđonu.

 

           STANKO MITROV VUČKOVIĆ - Rođen 1899. godine u Prekornici.  Završio studije u Odesi u Rusiji. Kao dijete oficira, učesnik je Balkanskih i Prvog svjetskog rata. Bio je oficir Crnogorske vojske u Gaeti - Italija i nije se mirio sa gubitkom svoje države i dinastije.

Između dva svjetska rata bio je na službi u Dardi. Pomagao je svojim bliskim prijateljima i rođacima da se koloniziraju u Vojvodinu. U tom periodu prilikom dolaska u rodni kraj, kod majke, dosta često je okupljao domaćine bratstva Vučkovića, na pripremljenu gozbu u želji da se održi jedinstvo bratstvenika.

U drugom svjetskom ratu, lobirao je sa Italijanima sa ciljem koliko je moguće da ublaži osvetu Italijana, zbog posledica 13. julskog ustanka, ali nema nikakvih dokaza za djelovanje protiv NOB-a.

 

          BLAŽO KOSTIN VUČKOVIĆ – Nosilac Partizanske spomenice 1941-1945 godine

Rođen je 1914. godine u selu Prekornica. Potpukovnik JNA u rezervi, penzionisan kao viši službenik Saveznog SUP-a Jugoslavije. Rano je ostao bez roditelja. Otac mu je poginuo kao pečalbar u rudnicima u SAD-a. Majka mu je rano umrla. Poslije smrti roditelja prihvatio ga je stric Stanko sa strinom Dragicom da se brinu o njemu. Klasičnu gimnaziju završio je u Osijeku, a poslije završene gimnazije pohađao je Pravni fakultet u Subotici. Vojni rok je služio u Novom Sadu. Član KPJ-u postaje 1934. godine. Politički je bio veoma aktivan, bio je sekretar Ljubotinjske čitaonice, koja je osnovana 1895. godine. U to vrijeme postao je i član opštinskog biora ćelija KPJ-u Ljubotinja. Nije bio na sastanku biroa ćelije u organizaciji   13. julskog ustanka,  po nalogu Politbiroa CK SKJ.  Jedanaestog jula ujutro dobio je obavještenje od Ljuba Dapčevića da nije bilo nikakvog govora o direktivi za ustanak 13. jula. On je tada otišao za Zeleniku, da bi dovezao namještaj sa želeničke stanice za strica Stanka, koje su bile stigle iz Darde gdje je on bio javni belježnik. Blažo je čitavo vrijeme ustanka, do napuštanja kaznene ekspedicije krajem jula, bio najviše u Budvi, tako da nije mogao biti u borbama na Obzovici, Brajićima i Košćelama. Odmah po dolasku početkom avgusta, uključen je u opštinski i međuopštinski biro.

Do odlaska za Pljevlja sredinom novembra, bio je komesar Prekorničkog voda. Učestvovao je u borbama za Pljevlja u okviru Lovćenskog bataljona 1. decembra 1941. godine. U toku Četvrte i Pete ofanzive, bio je u Drugoj dalmatinskoj brigadi, a krajem Pete ofanzive u Trećoj divziji, Sa grupom boraca i starešina uključuje se u Lovćenski odred. Blaža su krasile ljudske i čovječje osobine, hrabrost i izrazita preciznost. U vrijeme najvećih oskudica, takoreći na miligrame je dijelio boračko slijedovanje u jedinici u kojoj je bio. Poslije rata, bio je i rukovodioc mađarskih izbjeglica koje su bile u Jugoslaviji poslije ustanka u Mađarskoj. U svim materijalnim poslovima, zbog svoje izuzetne preciznosti, bio je sekretar i blagajnik udruženja u raznim organizacijama. Nakon rata se oženio sa Vjerom Knežević, svršenim pravnikom, koja je dogurala do pukovnika pravne službe. 

Neki detalji o aktivnosti Blaža za Ljubotinj i selo Prekornicu. Blažo je prvi donio radio aparat u selo, kao i biciklo koje je ostavljao na Obzovicu i Bogute, pošto nijesu bili probijeni kolski putevi za Prekornicu, od Ljubotinja i od sela do Obzovice, koji su izgrađeni poslije Drugog svjetskog rata. Ima sina Miroljuba i kćerku Milicu koji imaju brojno potomstvo.

BLAŽO IVOV VUČKOVIĆ - Kao što je naznačeno u Knjizi I učestvovao je u Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, a u Drugom svjetskom ratu bio je privržen pokretu. Često je izlazio iz Cetinja i donosio pojedincima dosta važnih podataka o okupatoru.

 

NIKO ILIJIN VUČKOVIĆ- Bio je stasit, lijep kao pojava, učesnik u borbama za slobodu Crne Gore. Bio je u zatvoru Jusovači u Podgorici. Njegova dva brata, Jovan i Blažo, bili su u emigraciji u Gajeti u Italiji. U toku Drugog svjetskog rata, bio je angažovan da podrži NOB, povezujući se sa ljudima iz našeg kraja koji su bili u pečalbi u Americi. Ima brojne potomke. 

 

BLAŽO JOVANOV VUČKOVIĆ -  Čitavo vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je Partizane. Bio je na sredokraći puta  Trebodo, između Građana i Prekornice. Bio je borac Desete crnogorske NOU brigade. Sa brojnom porodicom Jovana Savova, ocem, naseljen je u Lovćenac u Vojvodinu. Poslije, kada su postojale mogućnosti, otišao je kao pečalbar u Njemačku i tamo u skorije vrijeme čeka penziju. Inače, ima brojnu porodicu i potomke.

 

DUŠAN ĐUROV VUČKOVIĆ - Učestvovao je 13. jula u borbi na Obzovici. Uvijek je pomagao napredni pokret. Poslije dolaska kaznene ekspedicije zarobljen je i odveden u Rijeku Crnojevića i posle u Klos u Albaniju. Po dolasku iz logora stalno je pomagao pokret Partizana. Formiranjem Desete crnogorske NOUB-e stupio je od početka u njene redove. Isticao se hrabrošću i druželjubivošću. Ima potomstvo koje podržava njegove ideje. Borac je Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine.

 

DUŠAN JOVANOV VUČKOVIĆ - Čitavo vrijeme pomagao partizane kao i njegov brat Blažo. Stupio je formiranjem Desete crnogorske NOUB u njene redove i bio borac do demobilizacije. U sklopu porodice sa braćom i roditeljima, naseljen je u Lovćencu u Vojvodini.

Borac je Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine. Rano je umro. Ima sina koji ima lijepu porodicu.

           IVO JOKOV VUČKOVIĆ - Prije rata bio je  jedan od veoma dobrih članova SKOJ-a. Učestvovao je u akciji 13. jula u borbi na Obzovici. Nailaskom kaznene ekspedicije zarobljen i sproveden u Rijeku Crnojeviću i kasnije u logor Klos u Albaniju. Poslije Albanije preko Bara, odveden je u Italiju i kasnije u Njemačku, gdje je stradao u logoru Dahau.

Vrijedno je istaći da mu je sestra Jelena Jokova bila veoma hrabra. Ona je  u zatvoru Bogdanov Kraj, opalila šamar i pljunula u lice bricu-njemačkom vojniku koji je ošišao.

 

PERO MILANOV VUČKOVIĆ – BOBO-Od ranog djetinjstva karakterisao ga je mladalački, nemirni duh. Poslije smrti oca Milana i poslije završene osnovne škole, sam se je školovao, završio srednu školu a nakon toga i fakultet u Novom Sadu i Beogradu. Poslije se angažuje u Radnoj organizaciji OBOD, gdje počinje od nižih rukovodećih funkcija, do jednog od glavnih rukovodioca i direktora preduzeća. Angažuje se i kao politički radnik SKJ, a nakon njene propasti, angažuje se kao jedan od podržavaoca ekonomske politike i Reformskih snaga  Ante Markovića, antiratnog pokreta i pokreta za obnavljanje Crnogorske države.

Uvijek je imao pravi osjećaj za poslove koji su u određenom trenutku korisni. Mnogo se angažovao za razne akcije u selu Prekornica. Veliki je njegov doprinos za pojačanje struje za selo, i dovođenje novog napajanje od trafostanice saVrela. Njegov veliki doprinos je bio i kod   dovodjenja vode u seoska domaćinstva. Angažovao se oko unutrašnjeg uređenja škole u Prekornici i obnove krova, tako da se seljani mogu sastati bratstvenički i donositi određene odluke, družiti se i okupljati.  Organizovao je i popravku crkve u selu Prekornica. Takođe se angažovao u raznim drugim akcijama za dobrobit našega kraja a posebno na širenju i asfaltiranju puta do sela. Oženjen je i ima lijepu porodicu i potomke, Filipa i Luku.

 

          NIKOLA FILIPOV BANOVIĆ, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945

Rano je ostao bez majke što je uticalo na njegov samostalan razvoj. Završio osnovnu školu u Prekornicu. Poslije se upisao u Gimnaziju u Cetinju, ali zbog materijalnog stanja napustio je u nižim razredima. Nakon toga, postao je pitomac Podoficirske škole u Bileći. Čitavo vrijeme bio je pripadnik napredne omladine. 1938. godine primljen je za plana KPJ-u. U aprilskom ratu bio je sa pitomcima škole na frontu prema Bugarskoj. Zarobljen je u ratu sa Nijemcima. Kao Crnogorca Nijemci su ga pustili i na vojničkoj bluzi sa natpisom KRIGS GEFANGEN - RATNI ZAROBLJENIK, je došao u selo Prekornicu. Po dolasku odmah je uključen u Biro ćelije Prekornica, pošto je od 1938. bio član KPJ-u. Po formiranju jedinica u avgustu bio je komandir voda partizana sela Prekornice. Po odstupanju aprila 1942. godine sa terena Ljubotinja, bio je komandir čete u bataljonu "13.jul" i u Prvom bataljonu četvrte proleterske crnogorske brigade. Poslije Kupresa u Četvrtu ofanzivu isticao se uspješnim rukovođenjem i ličnom hrabrošću. U toku Pete ofanzive, sahranio svoju drugaricu Bosu Božović s kojom je bio gotovo venčan. Učestvovao je u akciji za proboj prema istočnoj Bosni u Petoj ofanzivi. Poslije završetka Pete ofanzive, bio je sa grupom jedinica Četvrte i Pete brigade, dva puta na teren Crmice, da bi oslobodili iz logora pristalice partizanskog pokreta.

Sa Drugim bataljonom bio je  na prodoru u Srbiji, prvi put kad se grupacija morala povući pod navalom Njemaca, Bugara i četnika. Poslije toga, postavljen je za načelnika štaba šeste crnogorske NOUB-e. Poslije je postavljen  za komandanta Desete crnogorske NOUB-e i rukovodio je akcijama za oslobođenje Cetinja. Poslije oslobođenja Cetinja, upućen je za školovanje u SSSR. Poslije završetka školovanja u SSSR-u postavljen je za komandanta 21. divizije JNA, gdje je bio više godina i sa njom u više garnizona u Sremskoj Mitrovici, Nišu, Pančevu i Leskovcu. Poslije je bio postavljen za načelnika štaba korpusa u Kumanovu. Završio je sve najviše škole i akademiju u Jugoslaviji. Postavljen je za komandatna podoficirske škole u Bitolju, a odatle za pomoćnika komadanta korpusa u Tuzli. Smatram da nije dobio ono što je zaslužio, računajući i čin i odlikovanja. Oženjen je sa Jelenom Živković, pozadinskim radnikom, zatočenikom logora Bogdanov Kraj i članom KPJ-u od sredine 1943. godine. Nijesu imali djece.

 

PERO IVOV BANOVIĆ - Rođen 1916. godine. Otišao je sa roditeljima u Bačku Topolu u Vojvodinu kao kolonista. Završio je Trgovačku akademiju. Bio je lijepo razvijen i lijep kao pojava. Imao je izrazitu sposobnost za uspostavljanje druženja-prijateljstva i bio je vrlo prijatan u društvu. U Bačkoj Topoli bio je primljen u KPJ-u 1938. godine. Prilikom dolaska u selo Prekornice imao je fotoaparat, sa njime je pored pojedinačnih fotografija, slikao i naše parole u školi u Prekornici-TRAŽIMO PAKT SA SSSR, ŽIVJELA KPJ, ŽIVIO STALJIN....Prilikom kapitulacije bivše Jugoslavije aprila 1941. godine, od straha od mađarskog okupatora, došao je sa djevojkom Ankom Knežević i roditeljima u Prekornicu. Moja majka Stane je te fotografije uzela sa sobom u logoru u Rijeci Crnojevića. Iste je dala logorašici Milki Janković koja je poslije postala žena Mila Kraljevića, koji su živjeli u Zagrebu. Tražio sam te slike, ali je ona brzo umrla. Bio sam na njen parastos, koji joj je držao njen brat u naselju Višnjici. Pomenuo sam slike, ali bez uspjeha. Pero me je pozvao za kuma, po starom crnogorskom običaju, da ga vjenčam u crkvi prije početka borbe. Ja sam vjenčao Pera i Anku, uz  popa Dušana Kostića, oko 8 sati 13. jula. Obzirom da je za devet sati bio zakazan sastanak odreda sela Prekornice i Pačarađa na Stražnjici, do tada smo čekali Dušana. On nije došao, da bude zajedničko vjenčanje, zbog usputne kontrole Italijana. Italijani ih nisu pustili najbližim putem, već su morali da zaobilaze preko Đinova brda i tek u poslijepodnevnim satima su stigli. Vjenčao ih je moj brat Jovan. Pero nije imao vremena da svrati kući da primi čestitke za vjenčanje od roditelja, jer je morao da ide za sastanak na Stražnjicu.

 

          MILO FILIPOV BANOVIĆ - Rođen oko 1860. godine. Bio je unuk popa Manojla. Učestvovao je u borbama crnogorske vojske. Jedno kratko vrijeme bio je radnik u Anadoliji. Bio je među pismenijim starijim ljudima u selu. Bio je ženjen sa Marijom Pejaković, ali poslije rođenja najmlađeg djeteta, ona je umrla. Učestvovao je u svim borbama koje je vodila Crnogorska vojska u Balkanskim ratovima. Učestvovao je i u borbama na Skadar. Tu je kao bombaš zajedno sa Savom Perovim Vučkovićem, podmetnuo veću bombu na Tarabošu, da bi otvorili put vojsci. Bio je teško ranjen u lijevu ruku , od koje je ostao samo dio kostiju  i tako onesposobljen nosio je do smrti. Kao teški invalid, primao je dosta mizernu invalidninu. Važio je kao skroman i pošten i cijenjen Ljubotinjanin. Prije i u toku Drugog svjetskog rata, podržavao je napredni pokret. Sjećam se da se često sastajao sa Savom Perovim Vučkovićem, podsjećajući se na bombašku akciju.

Iznosim jednu zanimljivost "Njegova je kuća zidana od majstora Novljana od tesanog kamena, na tri poda. Najniži pod bio je rezervisan za svinje. Drugi za ostalu stoku, a treći za ljude. I to je jedinstven primjer u našim krajevima u to vrijeme".

 

RAKO MILOV BANOVIĆ - stariji sin.  Kao sin invalida, primljen je u Srbiji na školovanje. Bio je agronom sa sjedištem u Tetovu, Peći, Kraljevu. Kao rezervni oficir učestvovao je sa 38. Pješadijskim pukom u borbama prema Skadru. On i njegova porodica podržavali su NOB. Kao borac kraljevačkog odreda ranjen je i u borbi izgubio oko, a kasnije je bio jedan od sekretara Okružnog komiteta Kraljevo. Oko 1950. godine umro je na toj dužnosti od zapaljenja mozga.

        

JOKO MILOV BANOVIĆ- Mlađi sin Milov, bio je zemljoradnik. Neko vrijeme bio je žandarm u postaji u Bogetiće, na putu Podgorica – Nikšić, na raskršću ka Ostrogu. Poslije je napustio posao i orijentisao se na preduzetničke poslove. Bio je privržen naprednom pokretu, učestvovao je kao borac u 13. julskom ustanku i u borbi na Obzovici. Oko 20 jula nailaskom kaznene ekspedicije zarobljen je od Italijana i odveden u logor Klos Albanija. Po povratku uključuje se u jedinice na terenu Lovćenskog odreda - kasnije"13. jul".Aprila 1942. godine sa bataljonom je bio sve do Riječana. Kada se je poslije govora Save Kovačevića vratio kući, zarobljen je od četnika i poslije toga bio je u logoru na Rijeci Crnojevića. Poslije kapitulacije Italije priključuje se jedinicama Lovćenskog odreda. Stalno je pomagao NOB. Sa ocem Milom i svojom brojnom porodicom, koloniziran je u Lovćenac u Vojvodinu.  Imao je brojno potomstvo, tri sina i dvije kćerke.

 

           MARKO NIKOLIN BANOVIĆ - Bio je perjanik kod kralja Nikole. U toku II svjetskog rata bio je  privrženik NOB-a. Bez obzira što je bio na ranijoj dužnosti za Kraljevinu Crnu Goru, pomagao je pokret na razne načine. Njegova čitava porodica je, a posebno sin, aktivno su učestvovali i pomagali pokret.

 

          VLADO MARKOV BANOVIĆ - Poslije završene osnovne škole u selu Prekornica upisao se u gimnaziju na Cetinju, ali poslije završena dva razreda je napustio. Poslije se bavio zemljoradnjom, obzirom da su imali prilično lepu imovinu. Prije rata bio je napredniji omladinac, postao je i član SKOJ-a, a pred rat i kandidat KPJ. Učestvovao je u 13-julskom ustanku. Sa Ljubom Laličićem u zoru 13. jula, pošli su na Brajiće obzirom da je Vlado poznavao dva člana partije i da poveže Ljuba Laličića sa njima, da Ljubo prenese direktivu Politbiroa za ustanak, da sa ova dva člana formiraju odred, da razoružaju žandarmerijsku stanicu. Pošto su razoružali žandarmerijsku stanicu na Brajiće, onda su prenijeli odredu zadatak da dejstvuju u rejon sela Brajiće. Poslije su se vratili na Obzovičko Ždrijelo i učestvovali u borbi na Obzovici. Odmah nakon nailaska italijanske kaznene ekspedicije zarobljen je i interniran u logor Klos u Albaniju. Po povratku iz Albanije početkom 1942. godine nastavio je sa pozadinskim radom i uključen u Lovćenski odred.  Sa bataljonom "13. jul" išao je do Riječana i u povratku je zarobljen. Nakon izlaska iz zarobljeništva stupio je u jedinice Lovćenskog odreda. U vojnim jedinicama bio je do sredine 1960. godine i penzionisan je u čin kapetana. Sa jedinicama je bio u više garnizona. Kao penzione automobil. Ostavio je brojnu porodicu i potomke.

           PETAR MILOV BANOVIĆ - Rođen oko 1900. godine. Bio je izrazito kupan, stabilan. Orijentisan je bio najviše za održavanje relativno velike imovine, a braća su mu bila u Americi, pečalbari.

Podržavao je ideju o samostalnoj Crnoj Gori i bio učesnik Belvederskih događaj. Kao odrastao podržavao je te ideje i druge napredne ideje a kasnije Komunističke partije. Učestvovao je u štrajkovima i u događdjajima 1936. godine na Belvederu, već oformljen kao komunista. Kasnije je postao i član KPJ-u. Neko vrijeme prije Drugog svjetskog rata, zaobiđen kao član KPJ-u od nadležnih. Ali on se i pored toga osjećao kao komunista, i partija je mogla na njega da računa. Učestvovao je u 13. julskom ustanku i u borbi na Obzovici. Nailaskom italijanske kaznene ekspedicije, zarobljen je i  sproveden u Rijeci Crnojevića, a odatle u logor Klos u Albaniju. Po povratku početkom 1942. godine pomagao je pozadinske komuniste. 

Kapitulacijom Italije septembra 1943. godine, aktivno je kao borac učestvovao u akcijama Lovćenskog odreda, a formiranjem Desete crnogorske brigade stupio u njene redove i uskoro postao komandir čete. Prije stupanja u Desetu brigadu kao borac Lovćenskog odreda, naročito se isticao u akcijama partije po selima Ljubotinja i Građana u konferencijama posvećenim zadacima, da oni koji su imali okupatorske puške, predaju iste Italijanima od kojih su ih dobili, jer Partizanima one nijesu bile potrebne. Na njega se uvijek moglo računati kao sigurnog i stabilnog borca. Ponekad, da naglasim, nije bio dovoljno taktičan prema onome koga nije podnosio. Kao komandir čete poginuo u Piperima u borbi za oslobođenje Danilovgrada. Ostavio je potomstvo, sina Bora, koji ima potomke.

          MARKO VASOV BANOVIĆ- Rođen oko 1925. godine. Prije rata postao je napredni omladinac i postao je član SKOJ-a. Učestvovao je u borbi za Obzovicu. Poslije je uključen u jedinice Lovćenskog odreda, a potom je bio borac Sedme omladinske crnogorske brigade. Kao član KPJ-u razvijao se i postao član organa bezbjednosti Korpusa JNA u Podgorici, gdje je bio unapređen u čin majora. U društvu je uživao dobar ugled. Umro je relativno mlad. Sahranjen je u selo Prekornica, a porodica  i potomstvo sada živi u Podgorici.

 

          RAKO STEVANOV BANOVIĆ - Rođen u prvoj polovini 1920. godine. Bio je najstariji sin Stevana Jokova Banovića. Izrazito razvijen, relativno lijep, a u društvu je volio da ističe svoje mišljenje. Punoljetstvom se je orijentisao za napredni pokret, a oko 1936. godine  postao je član KPJ-u.

Učestvovao je u nizu radničkih štrajkova Cetinja, i u akciji naprednih crnogorskih snaga u dogadjajima na Belvederu. Poslije je zaobiđen od strane partije, ali se osećao komunistom i partija je mogla na njega uvijek da računa. Učestvovao je u 13. julskom ustanku u borbi na Obzovici. Nailaskom kaznene ekspedicije Italijana zarobljen je, proveden u Rijeku Crnojevića  i interniran u logor Klos u Albaniju. Poslije povratka početkom 1942. godine nastavio je da pomaže pozadinske radnike na terenu. Ima brojnu porodicu i potomstvo.

 

          DUŠAN STEVANOV BANOVIĆ - Rođen 1917. ili 1919. godine. Završio je osnovnu školu u selo Prekornicu. Bavio se zemljoradnjom. Kao odrasli mladić podržavao je napredni pokret. Bio je član SKOJ-a prije rata, učestvovao je u borbi na Obzovici 13. jula 1941. godine. Zarobljen je od strane kaznene ekspedicije Italijana, proveden preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Po povratku iz zarobljeništva početkom 1942. godine  postao je borac Lovćenskog odreda, i član KPJ-u. Formiranjem Desete crnogorske NO brigade, stupa kao borac u njene redove. Poslije demobilizacije nastavlja aktivan politički rad i dosta je  dugo vremena bio sekretar partijske organizacije KPJ-u u Prekorničkoj planini. Poslije se odselio u Bar, sazidao kuću za svoju brojnu porodicu i potomstvo. Prije nekoliko godina je umro.

 

          MIRKO STEVANOV BANOVIĆ - Rođen oko 1920. godine.  Osnovnu školu završio u selo Prekorica. Kao napredni omladinac postao je član SKOJ-a. Učestvovao je u borbi na Obzovici. Nailaskom kaznene ekspedicije Italijana odveden je preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Povratkom, početkom 1942 godine uključio se u Lovćenski odred i sa bataljonom "13. jula"  odstupao do Riječana. Poslije govora Save Kovačevića vratio se i zarobljen i odveden u logor u Rijeku Crnojevića. Nakon nekog vremena provedenog u logoru vratio se u svoje selo i pomagao pozadinske radnike. Poslije kapitulacije Italije učestvovao je sa seoskim odredom u borbi protiv neprijatelja. Završetkom rata prijavio se miliciji i kao milicioner preselio se prvo u Cetinje a zatim u Bar. Sazidao je kuću, i tamo živi sa brojnom porodicom i potomstvom.

 

           LUKA ILIJIN BANOVIĆ - Bio je učenik Bogoslovije. Početkom okupacije Jugoslavije pomagao je partizane i pokret kao član SKOJ-a. Treba istaći da je bio veoma skroman, tolerantan prema svima, i prijatan u društvu.  Ima potomstvo dva sina, Bojana i Dejana, koji još nemaju potomke. Umro je i sahranjen je u Beogradu.  Supruga mu je bila izuzetno aktivna, duže vrijeme je bila direktor Zavoda za zaštitu spomenika, i veoma aktivan arhitekta. Od zajedničke imovine osnovala je Fond porodice Luke Banovića, i svake godine se nagrađuje pet najboljih studenata Republike Srbije. 

 

          PRELE NIKOV BANOVIĆ- Rođen u selu Prekornici oko 1914. godine. Završio je osnovnu školu u Ljubotinju. Bio je zemljoradnik. Kao odrasli mladić bio je istaknuti prijatelj naprednog pokreta.  Učestvovao je u demonstracijama koje je KPJ-u vodila u Cetinju. Oko 1936. godine bio je član KPJ-u. Učestvovao je u ustanku 13. jula u borbi na Obzovici i nailaskom kaznene ekspedicije Italijana zarobljen je i interniran preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju, a poslije preko Bara u Italiju. Kapitulacijom Italije izbjegao je iz logora i priključio se jedinicama Slovenije i Hrvatske.  Po završetku rata uključuje se aktivno u obnovi Jugoslavije kao rukovodioc građevinskih preduzeća i član KPJ-u.

 

          SAVO ŠUNJIN BANOVIĆ - Rođen u selu Prekornice oko 1914. godine, a osnovnu školu je završio u Ljubotinju. Bio je veliki aktivista naprednog pokreta. Oko 1936. godine bio je član KPJ-u dugo vremena. Pred ustanak 13. jula bio je zaobidjen od strane KPJ-u. Učesnik je ustanka 13. jula i nailaskom kaznene ekspedicije Italijana zarobljen je i interniran preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Nakon povratka početkom 1942. godine nastupao je sa bataljonom "13.jul" do Riječana i poslije govora Save Kovačevića, po odobrenju se je vratio  i zarobljen je u povratku i odveden u Rijeku Crnojevića. Treba istaći da je u jednoj nozi osećao uticaj dečje paralize, što se jako osećalo u hodu. Pored toga je bio spreman da podnosi sve teškoće gladi i borbe u trećoj ofanzivi. Poslije kapitulacije Italije, istakao se u pozadinskom radu u selu i okolini. Imao je neprilika zbog političkih stavova i postao je službenik u opštini Cetinje. Sahranjen je na Prekornici.

 

          ĐURO MARKOV BANOVIĆ - Rođen je oko 1910. godine u Prekornici. Bio je  zemljoradnik. Nije bio naročito politički aktivan, ali je podržavao napredne snage. Učestvovao je u ustanku 13. jula u borbi na Obzovici. Zarobljen je od kaznene ekpedicije Italijana i preko Rijeke Crnojevića upućen u logor Klos u Albaniju. Po povratku pomagao je pokret NOB-a i pozadince na razne načine, pogotovo pozadince. Ima dva sina. Stariji sin Ljubo, bio je poslije rata jedan od rukovodioca omladinske organizacije Crne Gore. Jednom prilikom predavao je i štafetu drugu Titu. Sinovi imaju porodice i potomstvo.

 

          BLAŽO MARKOV BANOVIĆ- Rođen oko 1920. godine, osnovnu školu završio je u selu Prekornicu. Kao napredni omladinac postao je član SKOJ-a. Učestvovao je 13. jula u borbi na Obzovici. Nailaskom kaznene ekspedicije Italijana zarobljen je i interniran preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Poslije povratka, uključio se u vojne jedinice i kao član KPJ u jedinice mornarice, gdje je penzionisan u činu kapetana. Dobio je kolonizaciju u Beograd. Imao je brojnu porodicu i potomstvo, a i vikendicu u Baru.

 

          FILIP SAVOV BANOVIĆ - Rođen oko 1910. godine. Osnovnu školu završio u Ljubotinju. Bio je zemljoradnik. Podržavao je naprednu ideju KPJ. Jedno vrijeme oko 1936. bio je član KPJ-u, učestvovao je u 13. julskom ustanku i u borbi na Obzovici. Od kaznene ekspedicije zarobljen je i preko Rijeke Crnojevića, interniran u logor Klos u Albaniju. Kada se vratio početkom 1942. godine, pomagao je pokret NOB i formiranjem Desete crnogorske brigade stupio u njene redove kao borac. Poslije demobilizacije uključen je u obnovu zemlje u sastavu gradjevinskog preduzeća. Borac je NOR-a. Ima brojnu porodicu i potomstvo.

 

          JOVAN, FILIPA NIKOVA BANOVIĆ- Rođen je oko 1915. godine. Završio je osnovnu školu u Ljubotinju.  Učestvovao je u borbi na Obzovici 13. jula. Zarobljen je od kaznene ekspedicije Italijana, odveden preko Rijeko Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Poslije povratka i našeg napuštanja teritorije Ljubotinje, početkom Treće ofanzive i uspostavljanjem vladavine četnika, bio je njihov zatočenik, kako sam naveo, u logoru u kući Nika Mila Vučkovića. To je trajalo skoro više od godinu dana, tako da je morao da u logor dolazi svako veče u osam, a ujutro u osam da napušta logor. Formiranjem Desete crnogorske NO brigade bio je njen pripadnik. Borac je NOR-a. Ima porodicu i potomstvo. Umro je i sahranjen u selu Prekornica.

 

          PERO ĐUROV BANOVIĆ- Rođen oko 1912. godine. Završio je osnovnu školu u Ljubotinju. Kao mladić podržavao je napredne ideje. U KPJ primljen je oko 1936. godine. 13. jula učestvovao je u borbi na Obzovici. Zarobljen je od italijanske kaznene ekspedicije. Odveden preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Poslije povratka iz logora početkom 1942. godine, bio je vrlo aktivan podržavajući NOB i partizane. Poslije kapitulacije Italije postao je borac Lovćenskog odreda. Po zadatku sreskog komiteta KPJ išao je sa rukovodiocem u određenima selima Ljubotinja i Građana i Dobrskog Sela, sa posebnim zadacima-predaja okupatorskog oružja okupatoru. Bio je aktivan u raznim akcijama i diverzijama na terenu. Stupio je u Desetu crnogorsku NO brigadu od osnivanja. Po demobilizaciji otišao je sa svojom porodicom kao kolonista u Lovćenac u Vojvodinu. Borac je NOR-a od 1941 do 1945. godine.

 

MITAR JOKOV BANOVIĆ - Rođen je oko 1900. godine. Završio je osnovnu školu u Ljubotinju. Bio je aktivni pomagač pokreta NOB-e tokom Drugog svjetskog rata. Isticao se svojim držanjem, i aktivnostima na svim seoskim konferencijama koje je organizovala KPJ-u. Djelovao je uvijek stabilno i dostojanstveno. Umro je i sahranjen u Prekornici.  Ostavio je iza sebe dve kćerke, koje imaju potomstvo.

BOŽO NIKOLIN BANOVIĆ - Rođen je oko 1910. godine. Završio je osnovnu školu u Ljubotinju. Bio je zemljoradnik. U mlađim danima bio je privrženik naprednih ideja. Oko 1936. godine, neko vrijeme bio je član KPJ-u. Učestvovao je 13. jula u ustanku na Obzovici.

Stalno je bio aktivan do zarobljavanja od strane italijanske kaznene ekspedicije. Odveden je preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Po povratku kući  nastavio sa aktivnosti podržavajući narodni pokret i partizane uopšte. Formiranjem Desete crnogorske brigade kao borac stupio je u njene redove. Aktivirao se u poslije ratnu izgradnju zemlje.

Borac NOR-a od 1941. do 1945. godine. Ostavio je naslednike i potomstvo, a sahranjen je u Prekornici.  

 

          IVO ANDRIJIN BANOVIĆ -Rođen je oko 1900. godine. U ratu, kuća mu je bila na relaciji puta kurira od Paštrovića do Ljubotinja i obratno. Sva porodica mu je bila aktivna u pomaganju NOB-a, pogotovo pripadnika Gornje Crmice. Od formiranja Desete crnogorske brigade, bio je  njen borac. Borac NOR-a od 1941.- do 1945. godine. Ima brojnu porodicu i potomstvo.

 

          RADE MARKOV BANOVIĆ - Rođen je oko 1928. godine. Stalno je pomagao pokret, kako on - tako i njegova porodica. U tome se naročito isticala i njegova sestra Ljeposava.  Stupio je u Desetu crnogorsku NO brigadu kao borac. Poslije rata je radio kao milicioner. Ima brata Mila, inženjera, koji živi u Zagrebu sa svojom porodicom.  Imao je brojnu porodicu i od njih potomstvo. Rade je umro i sahranjen je u Prekornici.

 

          NIKO ANDRIJIN BANOVIĆ -   Rođen oko 1910. godine u Ljubotinju. Završio je osnovnu školu u Ljubotinju. Bio je zemljoradnik. Učestvovao je u 13. julskom ustanku na Obzovici. Zarobljen od strane italijanske kaznene ekspedicije. Proveden je preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Po povratku  početkom 1942. godine, stalno je pomagao NOB. Formiranjem Desete crnogorske NO brigade stupa u nju kao borac. Bio je borac NOR-a od 1941 do 1945. godine. Umro je i sahranjen na Obzovici. Nije imao potomke.

          JOVAN SAVOV VUJANOVIĆ - Rođen u Ljubotinji i tu je završio osnovnu školu. Ubijen je u okolini Čekanja od "škripara". Kao  šofer, Jovan je poginuo zajedno sa  Dušanom Vlahovićem ministrom poljoprivrede Crne Gore. Imao je sestre, koje imaju brojno potomstvo.