Uz
knjigu II
Kao to je i navedeno u Riječi priređivača ovog web sajta, ostao je značajan broj pojedinaca iz nekolike generacije naih rođaka iz bratstva Sarap, koje nije opisao Jovan Ivov Vučković. Međutim, ostaje njegov doprinos kao izuzetno značajan za sve nas koji osjećamo potovanje prema svojim precima, zahvaljujući kojima i postojimo.Generacije koje nijesu opisane u knjizi I, uglavnom su rođene od početka pa do polovine XX vijeka i miljenja sam da smo obavezni opisati bar jedan broj ovih ličnosti.Nau generaciju neka opisuje potomstvo. Jedan dio pripadnika starijih generacija uspio sam opisati uz pomoć malog broja rođaka u materijalu koji slijedi i koji nije konačan a za određen broj rođaka postojale su zvanične biografije. Sve članove bratstva Sarap meni je nemoguće obuhvatiti u ovoj publikaciji.U svakom slučaju, nastavak materijala slijedi a obzirom da se radi o elektronskom izdanju, ne postoji ograničenje prostora te ću se truditi da i ubuduće obuhvatim to vie bratstvenika. Zato i na ovaj način molim zainteresovane rođake da se uključe u dopuni ovog matreijala, koji će biti tampan tek nakon konačne dopune. Takodje, jedan broj rodoslova nije u potpunosti zavren, jer je teko ostvariti kontakt sa jednim brojem Sarapa koji su davno napustili Crnu Goru.Svakako predstoji dopuna rodoslova a i drugih materijala postavljenih na web-situ.Pored ovog web-site materijale moete pogledati i na adresi;www.sarap.mnegro.com.
Ovo je dobar početak a ukoliko postoji bilo koja greka kod rodoslova ili pak nekog drugog materijala, molim da me obavijestite na dolje naznačeni e-mail. Na isti mail moete uputit vas predlog za eventualnu donaciju, nakon čega ću vam uputit instrukcije za uplatu. Nije mi namjera da namećem bilo kakvu obavezu i trokove rođacima i to mora biti dobrovoljno. Dizajn i postavku web prezentacije jednog sajta je uradio meni drag prijatelj a zakup prostora kod provajdera sam platio sam a to mogu i ubuduće.Drugi web site je uradio i postavio na rođak i ustupio nam svoj prostor. Novac od eventualnih donacija bih iskoristio za pripremu i tampanje rodoslova i knjige sa cjelokupnim materijalom sa web sajta, naravno nakon prikupljanja svih relevantnih podataka. Imena donatora uz izvjetaj o utroenim sredstvima, objavit ću na sajtu. U svakom slučaju, uvjeren sam da bez obzira na ishod apela, materijal će jednom biti odtampan, odnosno i u toj formi biti dostupan za one koji ne koriste Internet.
Cetinje, 2009. god. P.V. - Sarap
Kontakt e-mail: sarapmne@gmail.com
BANOVIĆI
- SARAPI
Nikola
Filipov - pukovnik, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945
Rođen je 1920. godine na Prekornici. Nakon zavretka nie gimnazije odlazi u podoficirsku kolu a zatim postaje oficir Jugoslovenske vojske. Primljen je u KPJ 1938. godine. Jedan je od organizatora Ustanka u svom kraju.Učestvovao je u Pljevaljskoj bici. U prvoj godini rata bio je vodnik, komandir i zamjenik komesara čete u jedinicama Lovćenskog NOP odreda. Na dan formiranja IV Proleterske crnogorske brigade je zamjenik komesara čete, a potom komandir čete i komandant bataljona. Sredinom 1944. godine je zamjenik komandanta VI crnogorske udarne brigade, zatim komandant novoformirane X crnogorske udarne brigade, kojom komanduje u bici za oslobođenje Cetinja. Vie puta je ranjavan. Poslije rata je zavrio sve visoke vojne kole.
U vrijeme dok je čekao na kolovanje u SSSR, imenovan je za komandanta Dopunske brigade Glavnog taba za Srbiju, locirane u Valjevu, a bio je i komandant garnizona u Tuzli i Bitolju.Vie nego prisutno je bilo miljenje među njegovim saborcima, da je Nikola Filipov svojim doprinosom oslobodilačkom ratu zasluio da bude proglaen narodnim herojem i proizveden u čin generala. Iako se enio, na alost nije imao djece.
Duan
Ivov
Rođen je 1914. godine na Prekornici, u porodici koja je između dva svjetska rata odselila za Vojvodinu. Zavrio je Podoficirsku kolu ondanje Jugoslovenske vojske.Poslije Aprilskog rata vratio se u rodni kraj kao i njegova porodica. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka zajedno sa svojim bratom Perom, prvom rtvom na strani ustanika. Sa vjenčanja ispred Prekorničke crkve, oba su brata otila na ustanak a nevjeste ostale doma. Pero je isti dan poginuo. Nakon ustanka Duan je sa mnogim ustanicima interniran u Albaniju 1941. godine.
Nakon povratka iz ropstva aprila 1942., ponovo stupa u partizanske jedinice, terensku četu u jesen 1943. godine.U VIII crnogorskoj brigadi bio je na dunostima od vodnika do komandanta bataljona.Teko je ranjen na Sremskom frontu kod Tovarnika 17. januara 1945. godine, kao komandant bataljona. Evakuisan je do partizanske bolnice, do koje su Njemci prodrli i ubili ga zajedno sa jo dosta ranjenika.
Član je KPJ od kraja 1943. godine.
Pero
Ivov
Rođen je 1916. godine na Prekornici. Učesnik je ustanka od 13. jula na Obzovici i prva rtva u prvoj partizanskoj akciji. S vjenčanja je otiao u bitku i smrt.
Mae Stevanova, udata za Vasa Vukićevića - nosilac Partizanske spomenice 1941-1945
Rođena je na Prekornici 1921. godine. Kao i njena braća i suprug i ona se opredijelila za napredni pokret. U Lovćenski odred je stupila početkom 1941. godine. Sa ovom jedinicom odlazi iz Crne Gore i stupa u redove proslavljene I Proleterske brigade u maju 1942. godine. U ovoj brigadi bila je hrabar borac u borbama na Durmitoru, Konjicu, Bugojnu, Livnu, Neretvi i Sutjesci. Bila je nosilac Partizanske spomenice i vie drugih odlikovanja. U penziju je otila sa činom majora.
Marko
Milov
Rođen je 1904. godine u Prekornici. ivio je u Gluhom dolu, kula Kaluđerovića - Sarapa. Sa jako mladim sinom Brankom, rođenim 1928. godine, vraćao se vozom od Sarajeva preko Mostara.U Mostaru su ih iz voza izvele Ustae u julu 1941. godine i ubile. Iza Marka Milova ostale su ćerke i dva sina, veoma dobra rođaka i bratstvenika Rade i Milo, koji je nakon studija ostao da ivi u Zagrebu i stvorio lijepu porodicu.
Petar
Milov
Rođen je 1900. godine na Prekornici. Kao mlad pristupa pokretu za pravedno mjesto Crne Gore u ondanjoj zajednici, uz svoju braću i oca. Sa svojom braćom i ocem odlazi na zaradu u Ameriku ali se ubrzo vraća i preuzima domaćinstvo na Prekornici, investirajući u zemlju ispred svojih najbliih. Ranih tridestih godina postaje član partije i kao komunista učestvuje u belvederskim događajima, nakon kojih je uhapen i odveden u zloglasni zatvor Bogdanov kraj. Na parlamentarnim izborima 1938. godine kandidovan je kao član Radničke seljačke stranke. Zajedno sa jednim brojem drugova u frakcijskim borbama unutar partije, svrstava se na stranu Gorkića, nakon čega je dosta zaobilaen. Učestvovao je u borbama od 1941. godine kao borac Lovćenskog odreda. Uhapen je i interniran u Albaniju. Poslije povratka iz logora, bio je pozadinski radnik a danom formiranja stupio je u X Crnogorsku brigadu. Poginuo je kao komandir čete 1944. godine u Piperima, uoči oslobođenja Podgorice.
Ilija
Milov
Rođen je 1901. godine u Prekornici. Kao mladić, sa bratom Blaom priključuje se pokretu za ravnopravnu Crnu Goru. Učesnik je Petrovdanskog i Boićnjeg ustanka, zbog čega je sasluavan, zatvaran i osuđen. Ranih dvadesetih godina, sa ocem i braćom odlazi na zaradu u Ameriku. Radio je u rudnicima Pensilvanije a u Hazletonu je formirao porodicu. Njegov sin Danilo je visoki oficir u vojci U.S.A. i ima dva sina sa kojima ivi u Biloxu, Misisipi. Ilija je doao u Crnu Goru 1956. godine, tu se razbolio i ostao. Mnogo je pomogao u podizanju potomstva svoje poginule braće Petra i Marka.
Blao
Milov - oficir Crnogorske vojske, Gaeta
Rođen je 1896. godine na Prekornici. Učesnik je Petrovdanskog i Boićnjeg ustanka. Poslije sloma ustanka, preko Medovskog zaliva odlazi u Italiju, gdje je bio oficir u sastavu crnogorske vojske u Gaeti.U drugoj polovini 1919. godine, ponovo dolazi na Prekornicu gdje sa svojom braćom i drugovima komituje i komanduje četom ustanika, ne mireći se sa nelegalnim ruenjem svoje drave i dinastije. Nakon propasti ustanka, njegov otac je od strane velikosrpske andarmerije iban pred prekorničkom crkvom a braća suđena i zatvarana. Razočaran zbog propalog pokuaja obnove crnogorske drave, uzima italijanski paso i odlazi za Ameriku, gdje ostaje do svoje smrti. Doivio je duboku starost, bez potomstva. Mnogo je pomagao u podizanju i kolovanju potomstva svoje rano poginule braće.
Marko
Miov,
Rođen je 1855. godine u Donjim Selima, Ljubotinj. Bio je zemljoradnik. Učesnik je borbi od 13. jula 1941. godine. Bio je borac u gerili. Uhapen je početkom marta 1942. i strijeljan na Rijeci Crnojevića.
Vaso
Mitrov
Bio je ministar bez portfelja u Petrovdanskoj vladi 1941. godine, koju su izabrali federalisti sa osloncom na italijanske okupatore. I on, kao i većina pripadnika federalističkog pokreta su smatrali da Veliki rat nije za male narode. Iznad svega su bili ogorčeni ukidanjem crnogorske drave i dinastije i dvadesetogodinjom vladavinom dinastije Karađorđević nad Crnom Gorom, te su prilično naivno povjerovali i prihvatili obećanja italijanskih vlasti, o vaspostavljanju crnogorske drave i vraćanju dinastije Petrović na njeno čelo. Uostalom, koliko je iskrena bila namjera Italije da obnovi Crnu Goru, vidjelo se je odma u početku rata. Jedan dio Crne Gore u okupaciji su pripojili Velikoj Albaniji a drugi, odnosno Boku pripojili su Dalmaciji. Federalisti - zelenai su prihvatili saradnju sa okupacionim vlastima sa namjerom da povrate izgubljenu dravu i oslobode se dvadestogodinjih ponienja od strane velikosrpske okupacione politike. Ta saradnja je i velika zamjerka ovom pokretu za period drugog svjetskog rata.
Izbijanjem ustanka protiv faističkog okupatora, dolazi do odmazde i uspostavljanja vojne uprave u Crnoj Gori i ova vlada prestaje da funkcionie.Vaso je bio veoma dobar čovjek i nije učestvovao ni u kakvoj akciji usmjerenoj ka progonu, hapenju i likvidaciji rodoljuba i ostao je pasivan do kraja rata. Bio je oenjen od poznate njeguke porodice Radonjić, ali naalost nije imao djece.
Luka
Ilijin - Ministar pravde i policije SFR Jugoslavije
Rođen je 1926. godine na Prekornici. Učesnik je rata i član SKOJ-a. Nakon rata biran je u rukovodstvo crnogorske omladine a nakon toga za Sekretara omladine Jugoslavije. Jedno vrijeme radi u kabinetu Veljka Vlahovića, omiljenog revolucionara. Nakon toga radi u Savezu sindikata i Socijalističkom savezu. Kasnije biva izabran za ministra pravde a nakon toga policije (u dva mandata) u Saveznoj vladi. Vie puta je biran za poslanika Savezne skuptine.
Nosilac je visokih domaćih i stranih odlikovanja.
Andrija
Ilijin
Rođen je 1928. godine na Prekornici. Zavrio je Viu kolu dravne bezbjednosti i radio kao operativac u Beranama, Bijelom Polju i Podgorici. Uz rad je zavrio Pravni fakultet.
Nakon toga angaovan je u rukovodstvu slube DB gdje radi na najodgovornijim dunostima, od kadrovika do zamjenika rukovodioca Republičke slube DB. U mladosti je bio aktivan sportista i čovjek izuzetne fizičke snage ,sa isto tako jakom ličnoću.Bio je izuzetno svojan i drag rođak.
Drago
Ilijin
Rođen je 1930. godine na Prekornici. Zavrio je Elektrotehnički fakultet u Beogradu. Nakon studija je kratko radio u Gradskom komitetu u Beogradu, a zatim dolazi u cetinjski Obod i radi kao inenjer a kasnije pomoćnik generalnog direktora.U to vrijeme je bio i predsjednik Konferencije komunista Cetinja. Osamdesetih godina odlazi da radi u Saveznom zavodu za standardizaciju Jugoslavije na mjesto pomoćnika direktora i tu ostaje do penzije. Umro je 2007. god. u Beogradu, a sahranjen je na Cetinju.
Nikola
Mitrov
Rođen je 1935. godine na Cetinju. Zavrio je Pravni fakultet u Beogradu i poloio sudsko-advokatski ispit. Radio je kao sudski pripravnik u Kosovskoj Mitrovici a nakon toga kao sudija Optinskog suda u Boru. U Boru je bio izabran za predsjednika Konferencije SK. Nakon rada u Boru izabran je za sudiju Suda u Obrenovcu. Iz Obrenovca prelazi u Savezni sekretarijat za pravosuđe, gdje radi na poslovima savjetnika a zatim i pomoćnika Ministra pravde u vie mandata. Dolaskom na vlast sljedbenika politike S. Miloevića i u saveznim organima kao njen protivnik, biva poslat na prinudni odmor do odlaska u penziju. Sa porodicom ivi u Beogradu.
VUKIĆEVIĆI
- SARAPI
Đoko
Tomov - narodni heroj, general-major i nosilac partizanske spomenice
1941-1945god.
Rođen je 1914. godine u selu Boguti, Ljubotinj, od oca Toma, koji je punih trideset godina proveo na radu u američkim rudnicima. Osnovnu kolu je zavrio u Ljubotinju, a malu maturu u Cetinjskoj gimnaziji. Kao učenik 1932. godine učestvuje u demonstracijama na Cetinju, radi čega je izbačen iz kole, bez prava upisa u gimnazije na teritoriji Crne Gore.
Peti razred je zavrio u Pećkoj gimnaziji, nakon čega je primoran da napusti kolovanje i bavi se zemljoradnjom.
Za člana KPJ primjen je 1933. godine. Bio je sekretar partijske ćelije Ljubotinja, sekretar Optinskog biroa, član MKKPJ za Cetinje i član Sreskog komiteta SKOJ-a Cetinje.Godine 1937. pokuava da se prebaci u paniju, ali je veza bila otkrivena i Đoko prinudjen da se četrdeset dana krije u umi. Od 1932. do 1941. godine na teritoriji Cetinja i Rijeke Crnojevića nije bilo demonstracija u kojima nije učestvovao. Zbog revolucionarnog rada bio je vie puta zatvaran i osuđivan. Po odluci PKKPJ odlazi u Vogoću kod Sarajeva i formira prvu partijsku ćeliju. Tamo ostaje do marta 1941. kada odlazi za Beograd na demonstracije nakon kojih se vraća u Crnu Goru. Poslije kapitulacije radi na prikupljanju oruja u Ljubotinju i formiranju udarnih grupa i njihovoj obuci. Ljubotinjski odred, čiji je borac bio, izveo je prvu ustaničku akciju o je prvu akciju 13-og jula ujutro u kojoj je razoruana lokalna andarmerijska stanica.Nakon toga, sa odredom učestvuje u borbi na komunikaciji Cetinje-Budva i bici na Koćelama. Istakao se u tim borbama i postao prvi komesar partizanske čete u Ljubotinju. Učestvovao je u Pljevaljskoj bici kao politički komesar čete Lovćenskog bataljona i u toj bici se istakao.Tada je ovaj bataljon imao velike gubitke - 79 poginulih i 70 ranjenih boraca. Borac je Lovćenskog bataljona na dan formiranja I proleterske brigade. Na borbenom putu brigade od Rudog do Romanije preko Igmana, Đoko je bio među prvima.Istakao se na prelazu mosta kod Sarajeva preko kojeg je preao prvi, to je omogućilo prelaz cijeloj brigadi.
Ističe se u borbama za Ulog oko Kalinovika, na Sinjajevini, Durmitoru, preko Treskavice.U borbi za Konjic savladao je posadu bunkera i zarobio pukomitraljez. Takav je i u borbama za Livno, Duvno, Bugojno, Ključ i mnoga druga mjesta u zapadnoj Bosni; kao i u borbama tokom IV i V neprijateljske ofanzive.Za vrijeme protivofanzive u istočnoj Bosni, na putu Zvornik-Tuzla,1943. u borbi je likvidirao grupu ustaa, kada je i ranjen. Kao politički komesar Beogradskog bataljona I Proleterske istakao se u borbama u VI ofanzivi a kao član političkog odjeljenja Devete divizije u borbama u Dalmaciji. U KNOJ-u je zamjenik komesara divizije. Poslije rata bio je komesar divizije, pomoćnik za vojna pitanja pri CK SKJ, organizacioni sekretar Opunomoćstva armije, itd. Zavrio je Viu partijsku kolu i Viu vojnu akademiju.U penziju je otiao kao general-major. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i vie odlikovanja. Za narodnog heroja proglaen je 10. jula 1953. godine.
Danica
Tomova, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945.
Rođena je 1921. godine u Ljubotinju, selo Boguti. Postala je član SKOJ-a 1939. godine a Partije 1941. godine. Učesnik je ustanka i borac Lovćenskog odreda. Od 1942. stupa u redove Prvog bataljona II srpske brigade. Prvoborac je i nosilac Spomenice.
Marko
Stevanov
Rođen je na Obzovici 1888. godine a umro 1941. Bio je dobrovoljac, učesnik Balkanskih ratova. Ranjen je pod Taraboom u tragičnoj crnogorskoj pogibiji za Skadar. Nakon Balkanskih ratova, odlazi na zaradu u Ameriku. Početkom Prvog svjetskog rata, kao dobrovoljac dolazi iz Amerike preko Soluna i stupa u redove crnogorske vojske. Nakon Ustanka 1941. biva uhapen i odveden u logor gdje je i umro iste godine. Njegov sin Nikola, rođen 1927. ivio je i radio u Lovćencu gdje su bili kolonisti a nakon toga u Njemačkoj. Drugi sin Duan umro je kao dijete.
Tomo
Stevanov
Rođen je na Obzovici 1883. godine a umro 1949. Učesnik je Balkanskih ratova. Nakon zavretka ratova odlazi za zaradom u Ameriku. Ubrzo nakon toga, početkom Prvog svjetskog rata dolazi kao dobrovoljac i stupa u redove crnogorske vojske sa velikim brojem svoje braće Sarapa.
Đuro Stevanov
Rođen je na Obzovici 1877. godine a umro 1952. Kao dobrovoljac, učesnik je Balkanskih ratova. Radio je u Americi. U II svjetskom ratu zatvaran je u zatvoru "Bogdanov kraj" a odvođen je i bio zatočen kao taoc u Barskom zatvoru. Nakon rata koloniziran je u Lovćencu, gdje je ivio od 1945. do 1952. godine.
Savo
Đurov
Rođen je na Obzovici 1925. godine. Po zanimanju je bio zemljoradnik. Učesnik je Ustanka a bio je u početku borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Zarobljen je u prvoj godini rata u blizini Grahova i doveden u zatvor na Cetinje. Interniran je u Italiju. Septembra 1943. godine nakon kapitulacije Italije, uao je u sastav III prekomorske brigade. Poginuo je u novembru 1944. godine kao politički delegat u jedinici koja se borila za oslobođenje Knina.
Vaso
Đurov - pukovnik, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945
Rođen je 1912. godine u Ljubotinju. Prije rata je bio radnik a kao veoma naprednih shvatanja, primjen je u Partiju 1934. godine. Učestvovao je u svim demonstracijama organizovanim pred rat na teritoriji optine Cetinje. Zbog svog revolucionarnog rada uhapen je u Budvi i odveden u Mostar, gdje je osuđen na godinu dana zatvora. Kapitulacija Jugoslavije zatiče ga u zatvoru, odakle se bjekstvom uspio jedva spasiti od ustaa. Vraća se u Crnu Goru i priključuje se organizaciji pokreta za podizanje ustanka. U Trinaestojulskom ustanku rukovodio je grupom gerilaca u bici na Obzovici. Kao borac i komesar Ljubotinjske čete Lovćenskog odreda, priključuje se I proleterskoj brigadi u kojoj je bio borac i rukovodilac u mnogim bitkama irom ondanje Jugoslavije, koje je vodila ova proslavljena brigada. Pred sam kraj rata, po zadatku komande armije, odlazi u Krajiku brigadu na mjesto komesara bataljona. Nakon rata ostaje kratko na dunosti sekretara Okrunog komiteta Mrkonjić-grada. Nakon potpunog oslobođenja zemlje, vraća se u Crnu Goru sa činom potpukovnika i zapoljava u Slubi dravne bezbednosti, odaklea prelazi na dunost Vieg savjetnika u SUP-u Crne Gore.U penziju odlazi unaprijeđen u čin pukovnika i nastanjuje se u Budvi, gdje je do kraja ivota aktivan drutveno-politički radnik. Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941. godine. Njegova supruga Mae, rođena Banović, takodje je bila nosilac Partizanske spomenice i vie ratnih odlikovanja. Posebno je zaduio nae bratstvo Sarap radom na naem rodoslovu tako to ga je unaprijedio i doradio i učinio dostupnim svim bratstvenicima. Umro je 1975. godine u Budvi.
Joko
Petrov
Rođen je na Obzovici 1860. godine a umro 1929. Iako u starijim godinama, učestvovao je u Balkanskim ratovima kao dobrovoljac i za odvanost odlikovan od vojne komande. Nakon ratova dobio je zemlju u Metohiji koju nikad nije preuzeo i iskoristio.
Ilija
Jokov
Rođen je na Obzovici 1906. godine a umro je 1996. Bio je učesnik Trinaestojulskog ustanka. Nakon ustanka pada u zarobljenitvo i sa mnogim Sarapima biva odveden u logor u Albaniji. Nakon povratka iz logora stupa u redove X crnogorske brigade. Kao odvaan borac, dobitnik je medalje zasluga za narod. Jako mladi mu umiru četiri sina: Vlado,Vaso, Mitar i Miodrag.
Petar
Ilijin
Rođen je na Obzovici 1938. godine. Zavrio je Pedagoku akademiju, odsijek za istoriju. Nakon kolovanja radio je u Bosni. Poslije nekog vremena vratio se u Budvu, gdje se istakao kao dobar predavač i organizator nastave. Njegova velika ljubav je sakupljanje starina (osnovao je mali muzej) sa područja Budve i okoline. Njegov stariji sin Sreten je arhitekta koji radi na veoma sloenim poslovima u Budvi. Mladji sin Aleksandar se bavi turizmom.
Drago Ilijin
Rođen je na Obzovici 1944. godine. Zavrio je srednju stručnu kolu i postao visokokvalifikovani majstor elektro struke. Radio je u Nikiću a nakon toga na Vojnom aerodromu Podgorica. Za predani rad dobio je Orden rada sa srebrnim vijencem i Medalju za vrline iskazane u oblasti odbrane i bezbjednosti.
Joko
Milov
Rođen je 1895 a je umro 1975godine.Bio je učesnik balkaskih ratova i ranjen je na Tarabosu kao dobrovoljac iako nepunoljetan.Nakon rata otiao je od 1913 do 1915 na rad u Americi,odakle dolazi kao dobrovoljac preko Soluna i stupa u redove ljubotinjskog bataljona. Ucestvuje u prvom svjetskom ratu gdje biva zarobljen zajedno sa svojim stricem Nikolom i bratom Lukom.Dok su bili u izvidnici napadnuti su od austrijskih vojnika sa kojima su se borili i pruali im otpor do poslednjeg metka,nakon čega su i zarobljeni. Njihovo stijeljanje sprijecio je komandir austrijske jedinice,potujući to su vojnički i časno branili svoju zemlju. Osudjen je na izdrzavanje kazne u Jusovači, zatim Zenici i Sarajevu zajedno sa svojim bratom Lukom.Luka je takođe bio nepunoljetan,dobrovoljac u prvom ratu.Rođen je 1898. a umro 1918 godine.
Po drugi put Joko odlazi na rad u Francusku ,Kanadu i Ameriku i na zaradu ostaje dvije godine.Kao dobrovoljac iz prvog rata nije elio koristiti pravo na na dobrovoljacku kolonizaciju, niti novcanu nadoknadu koja mu je zakonski sledovala.
U drugom svetskom ratu nakon ustanka u kome ucestvuje, bude zatvoren u Cetinju i Baru kao taoc do kraja 1943.god.U ratu je dočekao i najtei svirepi udarac stravične ruke sudbine,da izgubi svog sina Petra u proleterskim jedinicama u Bitci za Duvno 1942godine.
Iza sebe je ostavio veoma ugledno domaćistvo i omiljeno potomstvo kod nas Sarapa.
Petar
Jokov,
Rođen je 1941 godine u Bogutima.Kao i većina seockog stanovnitva i on je bio zemljoradnik.Učestvovao je u borbama od 13 jula.Bio je gerilac i borac Ljubotinjske partizanske čete i Lovćenskog odreda.Od juna 1942 stupa u redove IV proleterske brigade u I bataljeonu.Poginuo je jako mlad u borbama za Duvno, 18 decembra 1942 godine kao mitraljezac, od kojeg se nije razdvajao od pocetka rata . Porodici je nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
Časno je bilo biti mitraljezac ali i veoma opasno, jer svaki neprijatelj tezi da ga unisti kako je napisao borac, junak i komadant Nikola Banovic u knjizi Četvrta proleteska brigada o braći Vukićević.
Gojko
Jokov,
Znamo ga kao izuzetno prijatnog i zgodnog čovjeka sa kojim se i kao rođakom a i prijateljem, moe veoma prijatno osjećati.Izuzetan radnik,sposoban rukovodilac u proizvodnji u njegovo vrijeme prestinog industrijskog giganta Obod-a, i čovjek koji je znao da uradi svaki posao.Na njega se jednostavno moglo osloniti i kao radnika a iznad svega kao bratstvenika.Ostao je dobar radnik i domaćin koji je i nakon odlaska u penziju radio na veoma odgovornim poslovima.Uspio je da stvori izuzetnu osnovu za svoje potomstvo,to treba da bude i cilj svakog dobrog domaćina.
Vladimir Ilije Kinjova - učitelj
Rođen je u martu 1921. godine, pod Veljom Gorom - Ljubotinj. Krasile su ga lijepe osobine: lično potenje, skromnost, drugarstvo i neustraivost. Osnovnu kolu je učio na Ljubotinju a često i po najvećem nevremenu morao je da pjeači nekoliko sati do kole. U djetinstvu i mladosti osjetio je sve tegobe ivota iako ga to nije spriječilo da bude među solidnijim učenicima. Nakon osnovne kole, pjeice je iao u Cetinje da bi uspio zavriti Niu gimnaziju, i to često nedovoljno hranjen i odjeven. U elji da se prije domogne posla i pomogne roditelje, upisao je Učiteljsku kolu. Ba u vrijeme kada se je upisao u Učiteljsku kolu, u njoj je osnovana omladinska organizacija koja je radila direktno pod rukovodstvom KPJ. Izrasta u izuzetno odvanog omladinca i biva priman u SKOJ 1939. godine. U trajku u Učiteljskoj koli organizovanom protiv kolskog reima, bio je u prvim redovima.
Nakon kapitulacije Jugoslavije u potpunosti se posvetio radu sa omladinom i pripremi ustanka. Zajedno sa ustanicima iz svoga kraja jula 1941. učestvuje u borbama protiv neprijatelja.
A onda iznenada nakon Ustanka, ba kada je zaslueno trebao da se istakne u njemu nestaje onog poleta i snage i potpuno se povlači u sebe. Znajući za njegovu ustaničku i predratnu političku aktivnost, kolaboracionisti pokuavaju da ga na razne načine uvuku u svoje kolo. Nije se dao i ostao je čestit. Prvog septembra 1944. dobrovoljno stupa u KNOJ i učestvuje u estokim borbama protiv Njemaca na sektoru Obzovica - Cetinje, gdje pokazuje veliku hrabrost i gine 11. septembra u obračunu sa jedinicama SS formacije Vermahta.
Đuro
Mitrov
Rođen je 1892. na Ljubotinju. Za vrijeme okupacije Poljske bio je major Poljske armije. Zarobljen je od strane Njemaca i puten nakon dvije godine. Po povratku u Varavu priključuje se pokretu otpora i učestvuje u konspirativnom radu protiv Njemaca, pod pseudonimom Abin. Učestvovao je u II svjetskom ratu u borbi protiv Njemaca, zajedno sa poljskim rodoljubima. Poginuo je u vrijeme Varavskog ustanka 1944. godine, kao pukovnik (general, po nekim izvorima) i komandant divizije nove Poljske armije. Bio je odlikovan najviim vojnim odlikovanjima za odvanost i neustraivost.
Duan
Jovanov
Rođen je 1923. godine u Bogutima. Bio je zemljoradnik.Učestvovao je u borbama od 13. jula, kao borac Lovćenskog bataljona a nakon toga stupa u redove IV proleterske crnogorske brigade. Poginuo je u IV ofanzivi na planini Prenju-Sutjeska u aprilu 1943. godine.
Branko
Jovanov
Rođen je 1925. godine u Bogutima. Bio je đak. Učestvovao je u borbama od 13. jula 1941. godine kao borac u gerili Ljubotinjske čete. Na veliki mar u Bosnu aprila 1942. godine poao je sa Lovćencima. Od formiranja IV proleterske od juna 1942. godine borio se u njenim redovima. Poginuo je u martu 1943. godine na Vilića Guvnu.
Milutin
Jovanov, nosilac Partzanske spomenice 1941-1945
Rođen je 1920. godine na Ljubotinju. Po zanimanju je bio radnik. Član SKOJ-a je bio od 1940. godine a KPJ od 1942. godine. Učesnik je ustanka od 13. jula i borac Lovćenskog odreda. Borac je I Proleterske brigade od 1942. godine u sastavu I bataljona. Nakon toga stupa u Osmu crnogorsku brigadu gdje je bio borac, desetar i vodnik. Prelazi u 23. srpsku brigadu i postaje komandir čete i komandant bataljona. Nosilac je Partizanske spomenice.
Veljko
Jovanov
Rođen je 1936. a umro 2009 godine. Bio je jedan od sedam sinova Jovana Ikova.Dok je jo bio dijete izgubio je petoro braće.Dvojica su junački poginula u partizanskim jedinicama u najteim bitkama koje su uopte imali partizani u drugom ratu.Duan na Sutjesci a Branko na Vilića Guvnu.Nakon rata odlazi na kolovanje u Sloveniju i zavrava tehničku kolu sa dvije specijalizacije.Vraća se u Crnu Goru i zapoljava u Kombinatu aluminijuma i čitav svoj radni vijek provodi radeći na odgovornim-rukovodećim mjestima.Veoma vrijedan i intelegentan uz rad zavrava i Fakultet za pomorstvo.U penziju je otiao ka rukovodilac kombinatovog predstavnitva u Baru.I nakon penzije nastavio je da radi, ali tada na poslovima građevinarstva.Kao veoma sposoban i odvaan pregalac stvorio je izvarednu osnovu za svoje potomstvo u Baru a u Bogutima vie nego kvalitetno obnovio porodično ognjite.Izuzetno prijatne pojave a u svemu odmjeren,Veljko je kao rođak,bratstvenik i prijatelj veoma imponovao.Sudbina je htjela da je on jedini od sinova Jovana Ikova, koji ima naslednike i zahvaljujući njemu dobrom i odvanom domaćinu, nastavlja se ovaj iznad svega dobri i plemeniti dio sarapove loze.
Milo
Borov
Rođen je 1919. godine u Bogutima. Po
zanimanju je bio zemljoradnik. Učesnik je borbi od 13. jula kao borac u gerili. Krajem jula 1941. godine,
zarobljen je i interniran u Albaniju. Bio je određen za zamjenu do koje
nije dolo. Strijeljan je 8. aprila 1942. godine na Cijevni kod Podgorice.
Boo
Markov
Rođen je 1921. godine u Ljubotinju. Član partije postao je 1943. godine. Borac je u ustanku od 13. jula i u Lovcenskom odredu. Jedno vrijeme je zatočen i odveden u internaciju.Nakon internacije, postaje borac - pukomitraljezac Prvog bataljona IV proleterske brigade, zatim vodnik, pa komandir voda za obezbeđenje aerodroma u Beranama i Njegovuđi.
Duan
Tomov
Rođen je 1909. godine u Bogutima. Učesnik je ustanka od 13. jula. Nakon ustanka biva interniran i odveden u logore. Nakon povratka iz logora stupa u redove IV proleterske brigade Prvog bataljona.
Đorđe(Jeri) Mitrov
(izvod iz poljske tampe)
Potpukovnik Jeri (Đorđe) Vukićević-Sarap malo je poznat poljskim istoričarima, iako je, zajedno sa jugoslovenskim (srpskim) oficirom Draganom Sotirovićem Draom, bio jedan od najznačajnijih stranih oficira koji su učestvovali u gerilskom ratu i otporu u Poljskoj. Hrabro su sluili Republici Poljskoj do kraja svog ivota.
Potpukovnik Jeri Vukićević-Sarap zasluuje ire interesovanje javnosti jer njegova biografija svjedoči o velikom patriotizmu koji je osjećao prema svojoj drugoj domovini Poljskoj.
Rođen je 23. marta 1892 u Ljubotinju, u blizini Cetinja, u Crnoj Gori, kao sin Dimitrija i Ane (rođ. Gojnanović). Roditelji su ga usmjerili ka vojničkoj karijeri.
Godine 1905. upućen je za Rusiju, gdje je pohađao Kadetski korpus Orlovskog. Poto je diplomirao u septembru 1912., upisao se u Oficirsku kolu za artiljeriju "Mihajlov". Uskoro je prekinuo studiranje i vratio se u Crnu Goru da bi učestvovao u ratu protiv Turske. Od 1. avgusta sluio je u Crnogorskoj vojsci i učestvovao u I i II Balkanskom ratu. Kao dobrovoljac priključio se Trebjekom bataljonu, u čijim se redovima hrabro borio 25. 27. januara 1913. Za vrijeme bitke kod Skadra, 25. januara 1913. Jeri Vukićević-Sarap bio je ranjen. Za svoje učeće u Balkanskim ratovima dobio je priznanje Jugoslovenskog orla i Medalju za hrabrost. Po zavretku rata vratio se u Rusiju, gdje je nastavio kolovanje i slubu u Craskoj vojsci. Zavrivi Oficirsku kolu za artiljeriju "Mihajlov", imenovan je za poručnika 12. jula 1914. god. Od 1914. godine Jeri Vukićević-Sarap radi kao instruktor u Vojnoj koli "Aleksandar" u Moskvi. Kada je izbio Prvi svjetski rat, prvo je poslat u 192. Rezervni bataljon, a zatim u 88. Bataljon čiji je bio komandant sve do februara 1915. god. Dana 29. decembra 1914. učestvovao je u Bici kod Lodza (Poljska) u kojoj je lake ranjen. Međutim, U bici kod rijeke Ravke (Rawka u Poljskoj) 15. januara 1915. teko je ranjen i upućen na bolničko liječenje, a rehabilitacija je trajala do avgusta 1915. Za učeće u ovim bitkama nagrađen je Medaljom Sv. Vladimira sa mačevima, i Medaljom Sv. Ane i Sv. Stanislava drugoga reda. Nakon oporavka, poslali su ga u kolu u Peterhofu (Dvorac Petra Velikog), gdje je po naredbi Komunističke partije, od 31. decembra 1917. do 21. marta 1918. učestvovao u likvidaciji kole i poslao kompletnu kolsku dokumentaciju nadzornom odboru Vojne kole u Petrogradu.
Nakon toga određen mu je kućni pritvor za vrijeme kojeg se morao jednom sedmično javljati loklanoj komunističkoj bazi. Uhapen je 29. avgusta 1918., ali je 14. septembra oslobođen nakon sasluanja. Očekujući novo hapenje, Vukićević je pobjegao u Petrograd 1. novembra 1918, a zatim uao u voz sa njemačkim građanima sa kojima je 17. januara 1919. stigao u Varavu. Slijedeća tri mjeseca proveo je intenzivno učeći poljski jezik da bi se priključio Poljskoj armiji.
Pristupio je kao dobrovoljac Poljskoj armiji 2. aprila 1919. i dobio poloaj komandanta 3. Regimente. Od 15. januara 1921. blagovremeno je izvravao obaveze starijeg instruktora teritorijalnih slubi sa činom poručnika. Februara 1921. kapetan Vukićević prebačen je u 8. Regimentu i dobio čin ađutanta. Godine 1923. pohađao je kurs transporta za vojne oficire, tako da je 18. novembra 1923. imenovan za komandanta u Saobraćajnoj koli. Dok je sluio u ovoj ustanovi, mnogi oficiri su diplomirali i postali dobro obučeni vozači.
Pored toga, kapetan Jeri Vukićević-Sarap bio je angaovan na obuci oficira u Torunu i Bidgou u Poljskoj. Bivi komandant 7. Korpusa general Viktor Tome istakao je veliko angaovanje Vukićevića u radu kole, navodeći da je odravao predavanja u Bidgokoj stanici izvan svog radnog vremena.
Potpukovnik Vukićević pasionirano je podravao automobilsku industriju. Aktivno je učestvovao u obuci oficira koje je podučavao na polju vonje i eksploatacije vozila.
Do 1929. Vukićević je sluio u 8. Regimenti, a zatim je prebačen u 1. Regimentu na mjesto komandanta. Godine 1932. preao je u Inenjersko odjeljenje Vojnog sektora. Napredovao je u čin majora 1936. god. U davanju ocjena i miljenja o vojnoj slubi, mnogi su isticali njegovu ambiciju, brzinu i disciplinu. On sam je naglaavao da je, iako potiče iz Crne Gore, vezan za Poljsku armiju. Osim toga, moramo istaći njegovu briljantnu sposobnost podučavanja, i prirodan dar prenoenja znanja na druge.
Naalost, osjećao je posljedice ranjavanja kod Ravke 1915., a ponovo se razbolio 1932. tako da se njegovo zdravstveno stanje dalje pogoravalo.
Potpukovnik Vukićević-Sarap vie puta je pokuao da dobije poljsko dravljanstvo. Napokon ga je dobio decembra 1929.
Malo prije početka II Svjetskog rata, Vukićević je postao ef automobilskog sektora 3. Korpusa Grodno. Malo se zna o njegovom učeću u bici koja se dogodila u decembru. Vjerovatno se vratio u Varavu i stupio u kontakt sa ilegalnim snagama. Od marta 1941. radio je za ZWZ (Vojni savez) , a februara 1942. prebačen je u AK Varava (Poljska Armija Krajova). Major Vukićević-Sarap (pseudonim "Albin") je od jula 1942. sluio kao ef automobilskog sektora AK. Organizovao je specijalnu obuku nazvanu "UrsusII" i učestvovao u ilegalnom otporu. Predloen je za čin potpukovnika 11. novembra 1942. god. Za vrijeme Varavskog ustanka bio je komandant Regimente stacionirane u ulici Wilcza. U bici između 14. i 15. avgusta 1944, pogođena je kuća u kojoj su bili Vukićević i njegovi vojnici, i te noći su poginuli. Jeri Vukićević-Sarap je posmrtno odlikovan Krstom za vojne zasluge a poginuo je kao pukovnik poljske armije.
Jeri Vukićević-Sarap, koji čak nije znao riječi poljskog jezika 1919, za samo par godina postao je sin te zemlje zbog svoje hrabrosti i ljubavi prema Poljskoj. Sluio je u Poljskoj armiji i postao primjer mlađim generacijama. Nikada nije dezertirao niti ostavio svoje vojnike u toku bitke.
KARADAGLIĆI (VUKIĆEVIĆI) SARAPI
KRSTO
KARADAK
Rodjen je oko
1870 godine u selu Vranj - Podgorica.
Bio je poznat kao
hrabar,odvaan i dobar čovek. Naročito je bio gostoprimljiv, po čemu ga je znala i cijenila ira
okolina. Uvijek se bavio politikom aktivno i progresivno. Mnogo je pomagao domovinu
Crnu Goru, kao dobar patriota koji je tada ivio na turskoj teritoriji. Bio je učesnik
Balkasnog rata protiv Turske. Kao učesnik Prvog svjetskog rata bio je
zarobljen od strane Austrougarske okupacione vlasti i interniran u logor
Boldogason-Madjarska. Zbog iskazane hrabrosti biva odlikovan.
U bivoj
Jugoslaviji bavio se politikom. Prvo kao radikal,potom demokrata, da bi na
kraju aktivno pomagao NOP kao pozadinski radnik. Obadva sina su mu bila
prvoborci.
Često je
govorio na skupovima pristalica Četnika, Balista i
okupatora,hrabro,prkosno, poniavajući i omaloavajući njihovu borbu
protiv NOR-a. Dosta puta rekao bi izmedju ostalog: Znam da se veselite i
elite da moji sinovi poginu. Pričate da je Nikola poginuo. To je la,
kako vama odgovara, no i ako poginu časno će poginuti, ali će
doći drugi isti takvi njihovi drugovi, pa će i vama doći crni
petak, majku vi vau izdajničku. Nikada
nije klonuo duhom, ni u najteim momentima kada je čuo da su mu obadva sina
poginula.
Umro je krajem
decembra 1944.godine, kada je sloboda
već dola na ove prostore.
JOVAN
KRSTOV KARADAGLIĆ
Rodjen je 1900 godine, u selu Vranj - Podgorica.
Potiče iz siromane seljačke porodice.
Bio je srednjeg rasta, smedje kose, plavih očiju, smedjih brkova i pravilnog nosa.
Osnovnu kolu je zavrio u rodnom mjestu.
Kao vojnik bive jugoslovenske vojske, ranjen je u aprilu 1941 god. od italijanske okupatorske vojske. Po izlasku iz Nikićke bolnice učestvuje u trinajstojulskom ustanku sa bratom Nikolom i aktivno se bori do aprila 1942 kada oboljeva od utice.
Pred povlačenjem Zetskog partizanskog bataljona iz Ponora prema Ljeanskoj nahiji, komanda ga vraća na teren kao pozadinskog radnika i na oporavak. Albanski Balisti ga zarobljavaju 17.04.1942 i predaju italijanskim vlastima u Tuzima, odakle ga interniraju u zloglasni logor Kavaja-Albanija. Odatle je prebačen u Bari-Italija gdje je ostao do 1943.godine. 09.09.1943.godine, sa grupom drugova bjei iz zatvora i priključuje se jedinici NOV na italijanskoj teritoriji i bori protiv italijanske faističke vojske. Njegova četa pripadala je bataljonu Maral Tito.
Jovan je poginuo 09.05.1944.godine pri obavljanju izvidjačkih zadataka. Poginuo je od strane faističke policije na terenu Kvindodeći, provincija Askolipićano-Italija.
Tu je i sahranjen na vojnom groblju.
Ostavio je iza sebe enu i četvoro đece.
Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
NIKOLA
KRSTOV KARADAGLIĆ
Rodjen je 01.01.1912.godine, u selu Vranj - Podgorica u siromanoj seljačkoj porodici, po zanimanju oficir bive jugoslovenske vojske poručnik.
Jedan je od organizatora 13-julskog ustanka
i komadant Zetskog bataljona
Bio je srednjeg rasta, lijepo razvijen, okruglog lica, visokog čela sa zaliscima, kose grgurave smedje, usta mala, nos pravila.
Osnovnu kolu zavrio je u rodnom mestu 1925.godine, a gimnaziju u Podgorici, kolske 1932/33.godine. Vojnu akademiju je zavrio 1937.godine u Beogradu.
Godine 1937.kao mlad potporučnik
postavljen je za rukovaoca-odgovornog starjeinu vojnih skladita u
Zeleniku-Boka Kotorska.
Član KPJ-e je od 1941.godine. Učesnik je NOR-a od 13.jula 1941. prvo kao zamjenik a potom komadant Zetskog partizanskog bataljona (januar 1942.god.)
Nikola je poginuo 12.aprila 1942.godine u noći na Meterizima (R.Crnojevića) kod Dobrske kole, od dotadanjeg kurira, izdajnika Draga Mrenovića koji je hteo tim činom da otkupi svoju glavu kod četnika. Ubijen je na prevaru pucnjem u potiljak
Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
Djordjije Mijatov- Prof. dr sc.
dermatovenerolog- Redovni profesor dermatovenerologije
- Redovni član Akademije medicinskih nauka SLD
- Član Američke dermatoloke akademije
- Član Evropske dermatoloke akademije
- Potpredsednik Udruenja dermatologa Centralne i Istočne Evrope
- Član ili počasni član brojnih naučnih odbora, udruenja
dermataoga
- Dugogodinji načelnik Klinike za kone i polne bolesti VMA
- Autor je dvotomnog izdanja knjige Darmatovenerologija
VUJANOVIĆI
- SARAPI
Jovan
Savov
Rođen je 1909. godine u Bogutima - Vujanovića glavica. Bio je prije rata automehaničar i ofer. U Narodnooslobodilačku vojsku je stupio 1944. godine. Poginuo je 8. decembra 1946. godine, na Bukovici između Njegua i Cetinja. Ubila ga je preostala grupa četnika koja je nakon rata, ostala prikrivena na tom terenu. Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
Duan
Tomov
Rođen je 1910. godine u Ljubotinju, selo Boguti. Kao mlad je bio dobar đak, te je porodica podravala njegovo kolovanje. Po zavretku studija radio je kao pravnik , sudija za prekraje i sudija Osnovnog suda Cetinje. Bio je jako visok i zgodan čovjek,otmenog dranja, veoma svojan i dobar rođak.
Vlado
Duanov
Jedini sin Duana Tomova koji je rođen 1942. godine. Bio je dobar đak, te su ga roditelji uputili na studije. Zavrio je studije agronomije u Beogradu, gdje i danas ivi.
Filip
Kojičin
Rođen je u Ljubotinju, selo Boguti a preselio se u Ulicinj, posto je uzet od Turaka. U Ulcinju je imao svoju zemlju i vinograde i bavio se poloprivredom. Sahranjen je na Ulsinjskom groblju kod tvrđave.
Stevo
Filipov
Rođen je 1886 godine. Bio je vlasnik obućarske radnje u Podgorici, prije i posle II sv.rata. Umro je u Podgorici 1970. gdje je i sahranjen.
Jovo Filipov
Rođen je u Ulicinju 1888 godine. Slubovao je kao potanski činovnik Kraljevine Jugoslavije u mnogim gradovima tadanje drave. U periodu između dva svjetska rata, sa svojom suprugom Vidisavom stekao je sedam sinova, čija različita mjesta rođenja svjedoče o Jovovim čestim selidbama. Tokom II svjetskog rata zlostavljan je I zatvaran i veoma često je bjeao od okupatora I domaćih izdajnika. Najčeće je hapen zbog aktivnosti svojih sinova, koji su bili učesnici NOB-a. Jovo je umro u Nikiću kao penzionisani potarski činovnik 1966. godine, gdje je i sahranjen.
Dragutin
Jovov
Rođen je 1915 godine na Cetinju . Slubovao je u Cetinjskoj poti a umro je 1943 godine na Cetinju
Dimitrije
Jovov
Rođen je 1917 u Peći. najderski zanat izučio je u Nikiću a do drugog sv. rata radio je u Sarajevu. Na samom početku drugog sv. rata kao redov 26 artiljerskog puka,,Aleksinac,, zarobljen je od strane Njemačkog okupatora i deportovan je u njemački logor u Razbahu, gdje je robijao do kapitulacije Njemačke 1945 godine. Nakon rata je radio kao krojač i gardarober u Nikićkom pozoritu, do njegovog ukidanja a potom je osnovao sopstvenu krojačku radnju. Umro je u Nikiću 1998.godine, gdje je i sahranjen.
Veljko
Jovov
Rođen je 1921. godine u Baru. Zavrio je najderski zanat u Nikiću. Učesnik je NOB-a od 1943 godine. Zarobljen je kao partizanski kurir od strane okupatora I domaćih izdajnika i strijeljan na Farmacima kod Podgorice.
Branko
Jovov
Rođen je 1922 godine u Baru. Bio je učesnik je NOB-a . Posle 2.sv. rata slubovao je u Ministarstvu saobraćaja na Cetinju. Uhapen je nakon rezolucije Informbiroa i robijao je na Golom otoku 4 godine. Nako zatvora izučio je fotografski zanat kod poznatog Nikićkog majstora Milića Obrenovića i osnovao fotografsku radnju u Nikiću 1961 godine. Umro je kao penzoner 1989.godine i sahranjen je na Nikićkom groblju.
Milutin
Jovov
Rođen je 1924 godine Peći. Bio je učesnik NOB-a i u ratu je stekao čin kapetana. Nakon rata je degradiran, jer se nije htio odreći brata Branka koji je osuđen kao I nforbirovac. Nakon 2.sv. rata ostao je da ivi u Slavonskom Brodu gdje je formirao porodicu i radio u fabrici ,, Đuro Đaković,,. Umro je i sahranjen u Slavonskom Brodu 1983 godine.
Vaso
Jovov
Rođen je 1930 godine u Nikiću . Zavrio je glumačku akademiju u Sarajevu a potom je radio u Nikiću, Zaječaru i Vrcu kao glumac. Glumačku karijeri okončao je u Podgorici u Crnogorskom Narodnom Pozoritu, gdje je i penzonisan. Umro je u Podgorici 2009. godine, gdje je i sahranjen.
Boro Jovov
Rođen je 1935 u Sarajevu.U Nikiću ivi od 1940. godine. Zavrio je Industrijsku kolu u Smederevskoj Palanci i nakon odsluenja vojnog roka zaposlio se u eljzari ,,Boris Kidrič,,kao njen stipendista. Penzonisan je 1994.godine i sada ivi u Nikiću.
VUČKOVIĆI - SARAPI
Jovan
Markov -narodni heroj
Rođen je 1913. godine na Prekornici. Djetinjstvo je provodio teko kao uglavnom svi njegovi bratstvenici. Iako je morao da radi i često puta uči uz petrolejku bio je jedan od boljih đaka Osnovne kole u Prekornici. Jo kao mladić otisnuo se na rad u rudniku Trepča gdje postaje član revolucionarnog pokreta. Član partije postaje 1934. godine. Po nalogu Partije prelazi u Borski rudnik sa zadatkom da učestvuje u partijskom radu sa poznatim revolucionarima Filipom Kljajićem - Fićom i Vasom Drecunom. Aktivno učestvuje u trajkovima i demonstracijama. Nakon okupacije 1941. dolazi u Prekornicu i sa svojim bratstvenicima učestvuje u organizaciji ustanka, a u bici na Obzovici se ističe svojom neustraivoću.Učesnik je Pljevaljske bitke a saborci ga se sjećaju kako kroz maglu, uz prasak metaka i dim baruta, juria na borce Alpinske jedinice"Pusterija" i mnoge raznosi bombama. Nakon opkoljavanja njegovog bataljona u samom gradu, savjetuje i kurai svoje saborce i jedan je od najistaknutijih u proboju bombama iz tog paklenog obruča. Poslije borbe na Lisini, prilikom sahrane svog komandira čete Zarije Jovetića, gubi vezu sa svojim bataljonom. Sa drugovima je traio jedinicu 21 dan i noć, eleći da ponovo bude u stroju sa svojim Lovćencima. I nali su svoj bataljon, 24. decembra u selu Međenju, ali sada kao I bataljon I proleterske brigade. Bio je neizmjerno hrabar u maru preko Romanije i Igmana u borbama na Sinjajevini, Konjicu, Bugojnu, Livnu i Jajcu te i borbama oko Prnjavora i Teslića. U borbama za Ulog a zatim Livno predvodi grupe bombaa. Jo je hrabriji u danima IV i V ofanzive, u borbama oko Ivansedla, preko Neretve do Drine, Pive i Sutjeske. Hrabro je pao 3. aprila 1944. godine u juriu nedaleko od Mrkonjić Grada, kao zamjenik političkog komesara I Bataljona I proleterske brigade. I on i njegova braća su učesnici Trinaestojulskog ustanka. Njegova trojica braće su stijeljani na Rijeci Crnojevića 1942. godine. Od tog momenta, kao da nije elio da sačuva ni svoju junačku glavu. Za njega se govorilo da u koliko je borbi učestvovao toliko se puta istakao. Bio je stari komunist, partijski radnik i revolucionar, izuzetno skroman, pravičan i drueljubiv.
Savo
Markov
Rođen je 1906. godine na Prekornici. Prije rata je bio zemljoradnik. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka 1941. godine kao borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Zajedno sa svojom braćom Nikom i Ilijom i jo nekim rođacima, uhapen je maja 1942. godine i zatočen u zatvoru na Rijeci Crnojevića. Suđeno im je po kratkom postupku i svirepo su ubijeni na inđonu u junu 1942. godine. Porodici je nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica, za Sava, Nika, Jovana i Iliju,poginule partizane borce. Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
Niko
Markov
Rođen je 1914. godine na Prekornici. Prije rata je bio rudarski radnik. Član Partije je postao prije rata i bio aktivan u rudarskoj organizaciji. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka kao borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Zajedno sa svojom braćom Savom i Ilijom te rođacima je uhapen maja 1942. godine i zatočen u zatvoru na Rijeci Crnojevića. Suđeno im je po kratkom postupku i svirepo su ubijeni na inđonu u junu 1942. godine. Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
Ilija Markov
Rođen je 1923. godine na Prekornici. Iako veoma mlad, učesnik je Trinaestojulskog ustanka 1941. godine kao borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Zajedno sa svojom braćom Savom i Nikom, te rođacima, je uhapen maja 1942. godine i zatočen u zatvoru na Rijeci Crnojevića. Prema kazivanju svjedoka, kao veoma mlad imao je ansu da se izvuče i bude osuđen na viegodinju robiju. Nije elio da se odvoji od svoje braće i rođaka. Suđeno im je po kratkom postupku i svirepo su ubijeni na inđonu u junu 1942. godine. Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
Vaso Savov
Rođen je 1932. godine. Njegov otac Savo je strijeljan zajedno sa braćom i rođacima u junu 1942. godine.Savo je bio najstariji od sinova Marka Ilijina Vukovića, iako star svega 36 godina kada je strijeljan. Jedini od braće dobio je potomstvo: dva sina i dvije ćerke. Naalost kao mali umire Savov sin Branko. Strane sudbine. Vaso ostaje jedina muka glava na tom ognjitu i kao mlad preuzima na sebe domaćinstvo. Izuzetne prirodne intelegencije i hitrine ubrzo postaje jedan od najboljih i najimućnijih domaćina u naem bratstvu. Isto tako omiljen kod drutva i velikog broja prijatelja. U mladim danima nije mu bilo teko do ranih jutarnjih sati ići na "kolo", bilo u Crmicu, Građane, Ljubotinj i druga mjesta i isti dan biti spreman i čio za domaće rabote. U njegovoj izuzetno vrijednoj porodici, koju je veoma vjeto vodio, svi su davali maksimalan doprinos. Omiljen i potovan kod rođaka i velikog broja prijatelja, bio je gostopriman domaćin i rođak u njegovom Nestailu, kod koga smo se rado okupljali i mi mlađi a i mnoge starije generacije. Iako je imao stan u Cetinju, najvie je boravio na Prekornici. Njegov doprinos je bio izuzetan u svim zajedničkim poslovima u interesu sela. Umro je prilično rano u 63-oj godini ivota.
Milan
Perov, narednik USA armije
Rođen je u Bjutu, Montana, SAD, 1909. godine u vremenu kada je njegov otac sa mnogim Sarapima iao na zaradu u tu obećanu zemlju. Kao mali sa ocem dobrovoljcem u Balkanskim ratovima, dolazi u Crnu Goru a zatim nakon osnovne kole, sa nepunih 16 godina odlazi sa ocem u Ameriku, na rad u rudnicima. Paralelno uz rad zavrava srednju optu kolu. Aktivan je učesnik sindikalnih organizacija rudara. Pred rat pomae revolucionarni pokret preko svog brata i Nikole Kovačevića, izaslanika tog pokreta u Americi, kao i pojedina udruenja iseljenika. Drugi svjetski rat i napad Hitlera na Jugoslaviju zatiče ga u Americi. Bezuspjeno pokuava da se vrati u zaraćenu Evropu i sa svojim rođacima bori protiv faizma, pa se kao dobrovoljac javlja na raspolaganje vojci SAD.Učestvuje u ratu protiv Japana na ostrvima u Pacifiku a nakon toga i u iskrcavanju američkih snaga u Francuskoj (Normandija), Belgiji i Holandiji.U armiji je proveo pet godina i bio ranjavan tri puta, dva puta tee. Odlikovan je sa vie ratnih odlikovanja, između ostalog i sa Purpurnim srcem za vojne zasluge i Medaljom za hrabrost. U ratu je bio narednik Američke vojske. Bio je ratni vojni invalid i penzioner SAD-a. Umro je 1973. godine na Cetinju.
Niko
Perov potpukovnik, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945
Rođen je 1911. a umro 1975. godine. Odlaskom na studije u Beograd početkom tridesetih godina, prihvata ideje internacionalizma i uključuje se u napredni studenski pokret, a već 1932. godine postaje član KPJ i radi u beogradskoj ilegali pod konspirativnim imenima "Brko" i "Bojs". Već 1933. i 1934. godine biva hapen i na kratko prognan u Crnu Goru. Odlukom partije 1934. godine raspoređuju ga na rad u Pokrajinskoj partiskoj tehnici i zbog provale u partiji sa drugim aktivistima partije ponovo biva hapen i osuđen na est mjeseci zatvora. Nakon izlaska iz zatvora nastavlja partijski rad i biva ponovo hapen ali i oslobodjen zbog nedostatka dokaza. Bavi se partijskim ilegalnim radom na teritoriji Makedonije, Crne Gore i Metohije. Od 1939. godine dobije zadatak da zajedno sa Svetozarom Vukmanovićem -Tempom radi na organizovanju partijske tehnike - tamparija u Beogradu i drugim mjestima te od te godine i rukovodi ilegalnom tamparijom CK KPJ. Organizuje i rad tamparija pri KP Vojvodine i KP Crne Gore.Početkom rata,kao politički instruktor CK KPJ i Član Okrunog Komiteta Cetinje sa drugovima dobija zadatak vezan za organizaciju i pripremu oruane borbe i otpočinjanja ustanka.Taj zadatak za teritoriju optine nakon instrukcija od Blaa Jovanovića, Ivana Milutinovića i članova PK SK, obavlja zajedno sa Bajom Sekulićem i Periom Vujoevićem. Dobar dio tih aktivnosti i ilegalnog rada a i odluka Okrunog komiteta vezano za ustanak, odvijao se u kući njegovog zeta Radovana i sestre Ike padijer, koja je takođe bil nosilac Partizanske spomenice 1941. godine. Na području djelovanja ovog komiteta, pukla je i prva ustanička puka u CrnojGori. Neposredno učestvuje u borbi na Carevom Lazu a zatim i Koćelama. Nakon ustanka a kod organizovanja vojnih jedinica biva postavljen za političkog komesara bataljona u Lovćenskom NOP odredu. Sa te se funkcije po zadatku partije vraća na rad u okupiranoj teritoriji, a na funkciji sekretara Sreskog komiteta -Cetinje. General Peko Dapčević i Peria Vujoević nerijetko su citirali riječi njegove majke Joke rođene Vukmanović, koja im se jednom prilikom obratila na Prekornici, a koje su glasile: "Djeco moja, bolje bi bilo da sami izvrite samoubistvo, nego da dozvolite da padnete u ruke neprijatelju. Ovo vam govorim pod uticajem svega to viđeh ovih dana a u prvom redu da mlade i snane ljude nagovaraju da sami idu na no neprijatelju, umjesto da nastave započetu borbu do kraja. Kao majka vas molim da iznad svega cijenite svoju slobodu i slobodu svoga naroda. Nek vam to bude najvanije i ja vam elim svaku sreću". Od polovine 1943. pa do sredine 1944. godine na funkciji je političkog komesara bataljona i partijskog rukovodioca jedinica oko taba II korpusa. Od jula 1944. godine odlukom CK KPJ i Vrhovnog taba dodjeljuju mu funkciju instruktora pri glavnom tabu PK KP Makedonije. Iz rata izlazi kao potpukovnik. Nosilac je Partizanske spomenice 1941., Ordena zasluga za narod, Ordena za hrabrost i Ordena bratstva i jedinstva. Dobio je priznanje za stvaranje SR Crne Gore. Nakon rata radio je u povjerenitvu za rude i ume, Ministarstvu spoljnih poslova i u rukovodstvu Tanjuga, te i u Direkciji robnih rezervi. Studirao je Pravni i umarski fakultet. Sredinom pedesetih godina u iskonstruisanom procesu, zbog navodnog prekoračenja ovlaćenja, osudjen je na godinu dana zatvora i razrijeen svih dunosti. Nakon ulozene albe dobija jo pet godina zatvora. Po izlasku iz zatvora doivljava odredjen vid rehabilitacije i biva angaovan u Sekretarijatu za industriju Izvrnog vijeća a nakon toga kao savjetnik u Privrednoj komori Crne Gore. Umro je 1975. godine i ispraćen je do vječne kuće uz najveće počasti. Na njegovom grobu Svetozar Vukmanović Tempo, obraćajući mu se mrtvom, rekao je: "Mi tvoji prijatelji a i partija kojoj si pripadao, ostali smo ti duni, na dragi drue Bojs."
Ike
Perova, udata padijer - nosilac Partizanske spomenice 1941-1945
Rođena je 1902. godine na Prekornici kao jedina ćerka barjaktara Pera. Od mladih dana, iako majka dvoje djece, priključuje se omladini i revolucionarima nezadovoljnim socijalnim statusom stanovnistva i tretmanom crnogorske drave. Od 1932. godine radi sa cetinjskom ilegalnom organizacijom i njen dom i dom njenog mua Radovana padijera postaje mjesto čestih političkih skupova cetinjskih revolucionara. U tu kuću je stigla direktiva o podizanju ustanka, razradjena odluka o ustanku i napravljena organizacija mjesta u kojima će ustanak biti podignut. Od ustanka do odlaska partizana u Bosnu, borac je u jedinicama a nakon toga prinudjena je da ostane u Cetinju zbog svoje djece. Vraća se u okupirani grad i nastavlja rad u ilegali i postaje veza sa partizanima na slobodnoj teritoriji. I njen sin Luka se kao mlad priključio partizanima. Iku su često hapsili i odvodili u zloglasni Bogdanov Kraj, gdje je mučena i prebijana, titila svoje drugove. Na zadnjem suđenju osuđena je na viegodinju robiju sa koje bjei kapitulacijom Italije. I pored toga nastavlja rad do oslobođenja. Nakon rata je bila angaovana u organizaciji ena Crne Gore.Umrla je 1989. godine u Cetinju.
Vlado
Savov
Rođen je 1920. na Prekornici a umro 1981godine. Kau da je kao mlad bio jedan od najzgodnijih i najodvanijih Vučkovića. Izuzetno čestit i gostoprimljiv rođak, veliki domaćin čija je kuća u svakom smislu bila dom mnogima od nas a i drugim rođacima i prijateljima. Iako ga se sjećam iz njegovih srednjih godina i na mene je ostavio takav utisak. Kau u svakom smislu je bio pravi nasljednik izuzetnog oca barjaktara Sava Mićova Vučkovića. Iako mlad na vijest o ustanku, među prvima je krenuo u borbu na Obzovicu. Nakon Obzovice je zarobljen na zadatku dobijenom od rukovodstva partizanske čete. Sa mnogm svojim bratstvenicima odveden je u internaciju u Klos, Albanija a zatim u logor u Njemačkoj. Naalost, sudbina odredi da ovakav čovjek i rođak nema potomstva. Umro je prilično rano u 60-toj godini ivota.
Blao
Ivov
Rođen je 1882 godine na Prekornici.Sa svojim bratom i rođacima bio je na zaradu i djecu je kolovao radeći u rudnicima Amerike. Rano je izgubio enu, to je njegove napore učinilo teim. Bio je dobrovoljac u Balkanskim ratovima i I svjetckom ratu.
U velikom ratu
1914 godine dok je stigao barjaktar Pero Nikolin iz Amerike, bataljonski
barjaktar je bio je Blao Ivov.Od savremenika je smatran za izuzetno pametnog
čovjeka i velikog domaćina.Umro je na Cetinju a sahranjen na Obzovci.
Drago Blaov
Rođen je 1909. godine u Americi a umro 1998. u Beogradu. Bio je kao i njegova braća Duan i Pavle izuzetan đak. Njihov otac Blao, dobrovoljac iz Amerike u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu zamjenik barjaktara Pera, brata od strica.Nakon gimnazije Drago je zavrio prava u Beogradu. Radio je kao sudijski pripravnik i sudija u Sudu Cetinje, kau nikad nepravičan niti zamjeren, bez obzira na vrijeme u kojem je bio sudija. Kapitulacijom zemlje, naputa Sud i posvećuje se imanju u Donjem Polju radeći sa svojim ocem. Obzirom da je sva ira porodica bila na strani partizana, pomae oslobodilačkom pokretu iz okupiranog grada. Poslije rata prelazi u Podgoricu za sudiju a zatim i predsjednika Okrunog suda. Neto kasnije izabran je za sudiju Vrhovnog suda Jugoslavije, gdje radi do penzije. Bio je jedan od najsvojnijih i najomiljenijih Vučkovića i Sarapa uopte, izuzetne gospodske pojave i ponaanja, drag i rado viđen rođak od svake generacije. Iza sebe je ostavio veoma uspjeno potomstvo: kćerku ljekarku i sina inenjera, kome je dao ime Pavle, po svom prerano umrlom bratu. Njegov sin Pavle, dipl.elektroinenjer godinama je bio rukovodilac Energoprojekta a jedno vrijeme i direktor Naftne industrije Srbije. Njegov unuk a Pavlov sin, je izuzetno napredan mladi magistar građevine, na usavravanju u Njemačkoj, kao jedan od najboljih studenata građevine.
Pavle
Blaov
Rođen je 1911. godine u Americi. Kau da je od malena u svemu bio među najboljima. Zavrio je Gimnaziju u Cetinju. Kao izuzetan đak i maturant Cetinjske gimnazije sa maksimalnim prosjekom u toku sve četiri godine kolovanja, dobio je jugoslovensku stipendiju za studije na Vojnoj medicinskoj akademiji u Beogradu. I tu je bio među najboljima. Naalost, prerana smrt odnijela je njegovu divnu mladost i prekinula jednu briljantnu karijeru.
Duan Blaov, doktor nauka
Rođen je 1912. godine u Americi. Gimnaziju
je zavrio u Cetinju a umarski fakultet u Beogradu tridestih godina prolog
vijeka. Nakon studija zaposlio se u stručnim slubama Banovine. Početkom rata aktivan je u oslobodilačkom
pokretu kao ilegalac u pozadini. Ubrzo je uhapen i odveden u logor, prvo u Italiju
a zatim u Njemačku. Poslije rata angaovan je u Ministarstvu umarstva i
rudarstva, gdje je ostao do penzije. Bio je jedan od prvih doktora umarstva u
Crnoj Gori i veoma priznat sručnjak u toj oblasti. Svakako, prvi doktor nauka u porodici
Vučković Sarap i jedan od najcitiranijih naučnika u toj oblasti.
Bio je izuzetno drag i odmjeren
čovjek, tih i nenametljiv a dobronamjeran rođak.
Jovan Ivov, oficir crnogorske vojske-Gaeta
Rođen je
1897. godine, a umro 1975. godine. Kao maloljetan nakon mnogo molbi i pritiska
kod Kralja, mobiliu ga u odbrani
Lovcena. Poslije kapitulacije odlazi za kraljem u Gaetu gdje postaje oficir. Iz
Gaete sa grupom Crnogoraca dolazi da učestvuje u komitskom pokretu, krije
se oko Prekornice i dugo komituje. Razočaran padom Crne Gore, kao i mnogi
njegovi rođaci odlazi za Ameriku. Povremeno je nakratko dolazio u Crnu
Goru, da bi se konačno vratio 1968. godine. Iako je sticao obrazovanje
radeći u "Fordu", bio je veoma pismen a za nas Sarape jako je
značajan njegov rad na zapisima o naem bratstvu, koji su objavljeni krajem
pedesetih godina 20-tog vijeka. Na čitaoce
časopisa "Matica" posebno su jak utisak ostavila njegova pisma
sinovima iz 1943. godine, koja je pisao u Americi, ne znajući da li su
ivi i bez mogućnosti da ih poalje u vrijeme dok je čitava Evropa
gorjela u ratnim okrajima.U njemu je opisan i njegov ivotni put, kao i put
mnogih Crnogoraca, koji su u dalekom svijetu čeznuli za porodicom i
izgubljenom otadbinom i u to a i u predhodno dvadesetogodinje vrijeme.
Ivo
Jovanov
Rođen je 1923. godine. Osnovnu kolu i Realnu gimnaziju zavrio je na Cetinju. Skojevac je od 1938. godine. Kao veoma aktivan za rad sa omladinom od strane partije je zaduen za rejon Donje Polje, pred rat a i u toku okupacije. U martu 1942. prokazan je i uhapen te i osuđen na dvije godine. Interniran je u Albaniju a zatim u Italiju gdje ostaje do njene kapitulacije. Sa drugovima bjei iz logora-Italija ali svi bivaju uhapeni od strane Njemaca i deportovani u logor-Njemačka, na prisilni rad. Pod savezničkim bombardovanjem aprila 1945. bjei iz logora zajedno sa Nikolom Đurovim Vučkovićem i uspijevaju da se domognu američke oslobodilačke vojske, koja im omogući povratak u Crnu Goru. Od 1945. pozvan je na obuku u vazduhoplovstvo Zemun, a nakon obuke upućen je u Oficirsku kolu u Poarevcu. U vojci kao stareina a kasnije rezervni stareina stigao je do čina majora. Nakon povratka u Cetinje zaduen je za organizovanje predvojničke obuke u cetinjskim srednjim kolama i tu provodi određeno vrijeme. Zatim je zbog potreba optine upućen na studije prava, gdje dobija zvanje pravnika. Nakon studija svoj radni vijek provodi kao sudija za prekraje. Odlazi u penziju ali ubrzo zatim angauju ga kao pravnika, prvo u Bojani zatim Tari i na kraju tampariji "Obod". Ivo je jako gospodstven čovjek, veoma ljubavan i gostopriman.
Branko
Jovanov
Rođen je 1924. godine. Zavrio je Cetinjsku gimnaziju. Početkom rata i on je aktivan u pokretu. Izlazi iz Cetinja 1943. godine i priključuje se partizanskim jedinicama. Kraj rata je dočekao kao borac X crnogorske brigade. Nakon oslobođenja odlazi u Zagreb na studije ekonomije. Veoma je aktivan u vrhu studenskog pokreta. Zbog određenih stavova suprotnih politici partije biva kanjen ali ne i odveden na Goli otok, zahvaljujući vezi njegovog brata od strica Nika Perova sa vodećim hrvatskim revolucionarom i političarem Jakovom Blaevićem. Nemirnog duha i uvijek spreman da iznese svoj stav i u tom svirepom vremenu, ponovo istupa suprotno politici partije i biva odveden na Goli otok. Poslije dvije godine dolazi kući, da bi nakon određenog vremena jo jednom bio uhapen i odveden na Goli otok. Nakon izlaska iz logora, nastavlja i zavrava kolovanje. Vraća se u Cetinje i zapoljava u Privrednoj komori a zatim Trgoprometu. Pod njegovim rukovodstvom Trgopromet postaje veoma uspjeno preduzeće. I danas na tada stvorenim objektima i infrastrukturi, nastao je značajan dio veoma uspjenih privatnih preduzeća.Iz penzije je kao uspjeen privrednik vraćen na dunost osnivača i prvog direktora veoma uspjesnog preduzeća Obod-Genex. Bio je izuzetno drueljubljiv rođak, na kog se moglo računati i u veselju a i nevolji. Značajan je njegov doprinos seockim akcijama, iako nije imao drugih interesa osim bratstveničkih. Bio je uspjeen poslovni čovjek i veoma omiljen rođak.
Mirko
Jovanov
Rođen je 1925. godine u na Cetinju. Okupacijom zemlje i on se uključuje u pokret otpora u okupiranom Cetinju. Godine 1943. odlazi iz Cetinja i priključuje se partizanima. Kraj rata dočekuje kao borac X Crnogorske brigade. Nakon rata zavrava Učiteljsku kolu i kratko radi u koli na Prekornici a zatim na Vrelima. Odlazi na studije u Beograd i zavrava defektologiju. Nakon studija zapoljava se u Perastu. Radio je sa djecom sa otećenim sluhom. Istupa protiv zvanične politike partije, ali ga prvog hapenja spaava Ilija Vučković, dobri rođak tada na dunosti oficira UDBE. Drugi put to nije uspio. Sa mnogim Crnogorcima koji su skupo platili slijepu odanost Rusiji, uhapen je i odveden na Goli otok. Po izlasku iz logora zapoljava se u Podgorici i nastavlja da radi sa djecom sa hedikepom. Bio je dugogodinji direktor te institucije, odakle je otiao u penziju. Bio je veoma komunikativan i svojan rođak, i u drutvu potovan gospodin.
Đoko
Jovanov
Rodjen je na Cetinju 1934. godine od oca Jovana i majke Milice, kćerke komandira Nika Radonjića. Otiao u Ameriku, Detroit, januara 1948. godine sa 14 godina. Zavrsio je gimnaziju 1953 a nakon toga se upisao na fakultet (Wayne State University).
Dobrovoljac u U. S. Army 1954godine. Poslije vojne obuke ide u rat u Koreju od 1954. do 1956. godine, zatim nastavlja studije koje zavrava 1959. godine.
Počeo je da predaje u srednjoj skoli u Detroitu 1959. godine. Oenio se iz porodice iseljenika iz Crmnice, preselio u Kaliforniju i dobio tri sina. I u Kaliforniji je nastavio da radi u srednjoj skoli (High school) u Oakland, California. Zavrsio je drugi stepen studija 1963. godine.
Bio je predsjednik drustva "Zora", Srpsko-Crnogorskog dobrotvornog drutva u Ouklandu, 1965.-67. godine. Selidbom u San Jose, California, nastavlja da radi u srednjim skolama do penzije 1994. godine. Jedan je od 10 organizatora Undruenja Crnogoraca Amerike i Kanade, 2000 godine. Član je uprave drutva Crnogorski klub - San Francisco i predsjednik toga kluba od 2004 - do danas. Sa Američkom vojskom je boravio na Kosovu, kao vojni prevodilac i savjetnik, radeći sa Brigadnim generalom Ricardom Sanchezom, komandatom Američke vojske na Kosovu, gdje se susreo sa američkim predsjednikom Klintonom i bio u njegovom drutvu. Takođe je bio angazovan u sklopu snaga U.S.A u Bosni.
Među iseljenicima je bio angazovan na propagiranju ideje crnogorske nezavisnosti a članovi drutva kojim je rukovodio a koji su imali pravo glasa, odazvali su se pozivu i učestvovali na referendumu za nezavisnu Crnu Goru.
Ilija, Luka
i Todor (Radovi)
Njihov predak je odselio u Skadar a zatim vratio u Crnu Goru i naselio se u Podgorici. Sva braća su prirodno obdarena za umjetnost i smatraju se za uspjenije slikare naivce u Crnoj Gori i bivoj Jugoslaviji. Veoma su ljubavni i svojni rođaci. Svi su nastanjeni u podgoričkoj Staroj Varoi.
Stanko
Mitrov, profesor i oficir crnogorske vojske-Gaeta
Rođen je 1889. godine na Prekornici a umro 1974. godine u Beogradu, gdje je i sahranjen. Učesnik je Balkanskih i I svjetskog rata. Studirao je u Rusiji-Odesa, gdje je zavrio za profesora ruskog jezika.Kao student on i jos jedan broj nasih rođaka una studijama i vojnim kolama u Rusiji pored prezimena naih ogranaka, dodavali su i prezime Sarap.Radio je kao profesor u Beogradu. Bio je oficir Crnogorske vojske u Gaeti i nije se mirio sa gubitkom svoje drave i dinastije. U Drugom svjetskom ratu bio je član Nacionalnog pokreta na Prekornici. Bio je veoma pametan i obrazovan čovjek a iza sebe je ostavio veoma obrazovano i napredno potomstvo koje danas ivi u Beogradu.
Blao
Kostin, potpukovnik, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945
Rođen je 1914. godine u Prekornici. Jo u gimnaziji se svrstao u revolucionarni omladinski pokret. Studirao je na Pravnom fakultetu u Subotici i bio aktivista u naprednom studenskom pokretu. Član je KPJ od 1935. godine. Jedan je od organizatora ustanka u rodnom kraju i učesnik u bitkama na Obzovici i Brajićima. Bio je učesnik Pljevaljske bitke. Borac je Prve proleterske brigade od dana njenog formiranja a nakon toga partijski rukovodilac pritabskih jedinica taba Druge dalmatinske brigade. Poslije bitke na Sutjesci rukovodilac je Skojevske organizacije u svojoj optini a zatim član Sreskog komiteta Cetinja. Od kraja 1944. godine, pomoćnik je efa OZNE Drugog udarnog korpusa. Krajem rata pomoćnik je efa Odsjeka OZNE II armije. Nakon rata odlazi na dunost u Skoplje a zatim u Beograd gdje radi u MUP-u federacije sve do penzije.Po njegovoj elji sa suprugom je sahranjen na groblju u svojoj Prekornici.
U sjećanju Blazo Kostin nam ostaje kao izuzetno topao čovjek i dobar rođak. Posebno su mi u pamćenju urezani njegovi dolasci na Prekornicu, uz obavezan posjet humkama palih drugova na prekorničkom groblju. Uvijek jednako dirljivo bez obzira na godine koje su prolazile; obavezan karanfil na grobovima saboraca, nekolka minuta utnje a činilo se da sa njima razgovara, uz blagi naklon i poneku suzu u oku.
Blao je bio jedan od najdraih i najsvojinijih ljudi, koje je bilo zadovoljstvo poznavati.Njegovo potomstvo ivi u Beogradu.
Jovo
Ivov
Rodjen je januara mjeseca 1934. godine na Cetinju. Osnovnu skolu i gimnaziju zavrio je na Cetinju, a zatim je upisao Elektrotehnički fakultet u Zagrebu koji je zavrio 1965. godine. Nakon zavrsetka fakulteta zaposlio se u firmi Rade Koncar u Zagrebu, gdje je ostao da radi do penzionisanja , aprila 2000. godine.U firmi Rade Koncar obavljao je niz stručnih poslova i bio jedan od vodecih inenjera. Učestvovao je u realizaciji niza velikih elektroprivrednih objekata u Crnoj Gori, pa je za doprinos izgradnji HE Piva- Mratinje odlikovan.Umro je uskoro poslije penzionisanja 3.oktobra 2000. godine. Od Jova su ostali dva sina Dusko i Dinko, koji sada ive i rade u Zagrebu.
Nikola -
Niko Ivov
Rodjen je maja 1923. godine u Prekornici, Ljubotinj.
Osnovnu kolu i pet razreda gimnazije zavrio je do rata 1941. god. na Cetinju.
Kao vrlo mlad uključio se u rad napredne omladine na Cetinju i u SKOJ je primljen 1939. god. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka i nakon povlačenja partizanskih snaga početkom 1942. god. ostavljen je zbog slabog zdravstvenog stanja, za rad u pozadini. Ubrzo poslije povratka na Cetinje uhapen je od strane Italijana i interniran u Italiju, u koncentracioni logor Kolfjorito, gdje ostaje do kapitulacije Italije. Nakon toga logor zauzimaju Njemci i interniraju ga u koncentracioni logor Osnabrik u Njemačkoj, gdje ostaje do kraja rata.
Nakon rata zavrava specijalizaciju za rad u
potama Crne Gore i odlazi na rad u Bijelo Polje, poslije čega se
vraća na Cetinje i biva angaovan kao sekretar Sindikata pota. Poslije
dvije godine biva premjesten na Cetinje gdje tri godine obavlja dunost
sekretara Saveza sindikata potanskih radnika Crne Gore. Iznad svega je volio
rad sa drvetom, posebno duborez, u čemu je bio među najboljima, te je
napravio niz predmeta u rezbariji, koji i danas krase najznačajnije crnogorske
institucije. Bio je talentovan i za slikarstvo. Naslikao je niz amaterskih
slika, od kojih su mu najznačajnije slike manastira Ostrog, Cetinjskog
manastira i kapelice na Lovcenu. U penziju je otiao 1965.god., kao učesnik
NOR-a od 1941. godine. Od Nika je ostao sin Miomir, koji ima sina
Velimira-Veska i oni ive i rade u Beogradu.
Tomo Ivov
Rodjen je 27.09.1928. godine na Cetinju. Osnovnu skolu i tri razreda gimnazije zavrio je na Cetinju 1941.god. Od avgusta 1943. do novembra 1945. god. učestvuje u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske kada se demobilie i nastavlja Gimnaziju na Cetinju. Iz rata je izaao sa činom potporučnika.
U SKOJ je primljen jula 1944. godine a u KPJ maja 1945. god.Gimnaziju zavrava 1947. god. i kreće na studije u Prag, gdje ostaje do jula 1948. godine kada se vraća u zemlju i studije nastavlja u Zagrebu, gdje na Elektrotehničkom fakultetu diplomira jula 1956. godine. Nakon studija vraća se u Crnu Goru.Već krajem jula 1956. godine zapoljava se u elektroindustriji Obod i nakon kratkog vremena prelazi na rad u Elektroprivredu, gdje sa pauzom od nepune dvije godine (radio na projektovanju) ostaje do odlaska u penziju 1. jula 1990. godine.U Elektroprivredi je radio uglavnom na rukovodećim mjestima, a posljednja dunost mu je bila dunost sekretara Republičke zajednice elektroprivrede.
Za učeće u ratu i aktivan rad u posleratnoj izgradnji zemlje odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima i Ordenom za vojne zasluge sa srebrnim mačevima. Za učeće u rezervnim jedinicama JNA unaprijeđen je u čin kapetana I klase.
Niko Ilijin
Rođen je
1888. godine na Prekornici a umro 1961. Bio je učesnik Balkanskih i Prvog
svjetskog rata kao dobrovoljac iz Amerike. Pad Crne Gore zatiče ga u
zemlji i kao privrenik nezavisne drave i
dinastije Petrović sa barjaktarom Perom Nikolinim, čiji je bio
zamjenik biva zatočen u zloglasnu Jusovaču. Pored njih, od strane
okupacionih trupa zatočen je i veliki broj Crnogoraca, zajedno sa vojvodom Boom
Petrovićem, koji se nijesu mirili sa novim nametnutim dravnim
uređenjem.
Blao Ilijin, vojnik crnogorske vojske-Gaeta
Rođen je
1890. godine na Prekornici a umro1943. godine na Rijeci Crnojevića.
Učesnik je Balkanskih ratova i I svjetskog rata, kao dobrovoljac iz
Amerike. Padom Crne Gore odlazi za kraljem u Gaetu. Nakon Gaete za Francusku,
pa ponovo za Ameriku.Iz Amerike se vraća poslije opte amnestije i
nastanjuje na Rijeci Crnojevića.U II svjetskom ratu stupa u redove
nacionalističke vojske Krsta Popovića, koja je zagovarala obnovu
drave i povratak dinastije Petrović. Tom pokretu je zamjereno to je ovu
ideju pokuao da provede uz saradnju sa okupatorskom vlaću ondanje
Italije. Na drugoj stani, pripadnici tog pokreta su smatrali da Crna Gora ne
treba da učestvuje u ratu, već na svaki način da mora obnoviti
svoju dravu, makar i slijedeći okupacionu vlast i sarađujući sa
njom. Blao je bio oenjen, ali nije imao djece.
Jovan Ilijin, oficir crnogorske vojske-Gaeta
Rodjen je1892.
godine na Prekornici, gdje je i sahranjen. Ucesnik je Balkanskih i
I svjetskog rata.Kao Oficir učestvovao je u odbrani Lovćena.
Nakon pada Lovćena odlazi sa gospodarom na Plavnicu a odatle za Gaetu. Iz Gaete Jovan odlazi za
Francusku a nakon toga za Ameriku. Povratkom u domovinu,eni se i nastanjuje na
Rijeci Crnojevića. Jovan je umro mlad,1938. godine na Rijeci
Crnojevića a sahranjen je na Prekornici. Jovanov sin Neđeljko rođen 1936. godine, iako odrastao u Zeti, gdje je formirao porodicu i radio kao učitelj, ostao je izuzetno
vezan i svojan sa nama na Prekornici. I on i njegova izuzetna supruga, koja je
na alost umrla veoma mlada, bili su veoma dragi i gostoprimljivi domaćini
svim rođacima. Iza sebe su ostavili tri sina, veoma dobra rođaka.
Kosta
Nikov
Rođen je 1929. godine. Bio je veoma visok i zgodan čovjek. Posebno ga je prijatno bilo viđet onako pravog dok ide cetinjskim ulicama. Kau da je bio izvaredan omladinac. U toku rata je prebijen i izmučen od strane četnika na prekorničkoj Ođi. Bilo mu je namijenjeno strijeljanje od kojeg ga je spasio blii rođak Đuro Markov, koji je ponudio sebe u zamjenu. Na kraju su se četnici zadovoljili batinanjem. Uopte gledano, njegova generacija i generacije ispred nje iz tog ogranka, krasila je izuzetna fizička ljepota, pa su ih svrstavali među najzgodnije pripadnike Riječke nahije a bogami i ire.
Kostina kuća, a prije toga kuća njegovog oca Nika na Prekornici, je bila drugi dom za sve Prekorničane i prijatelje. Sa rođacima su dijelili i zadnju ćikaru kafe i cigar duvana. Takav je bio i prema radnicima koji su radili na probijanju, izgradnji i asfaltiranju puta i izgradnji drugih objekata. U svijesti mi je urezano sjećanje na jedan Kostin izuzetno lijep manir, tipičan za starije generacije Crnogoraca. Kada bi i najmanje dijete dolo u njegovu kuću, imao je običaj da ustane i ustupi mu svoje mjesto. To je naučio od svoga đeda, Ilije Zanova. Naalost, njegov sin Savo poginuo je jako mlad.
Uz njega, rođacima veoma odanog a izuzetne prirodne snage, uvijek smo osjećali da imamo siguran i pouzdan oslonac. Iako mlad, Savo je bio veliki domaćin i veoma vrijedan čovjek. Teko nam je pala njegova prerana i tragična smrt.
Mihailo-Milo
Vukov, doktor nauka
Rodjen je1929. godine u Sent Kleru, Pensilvanija, SAD, gdje su mu roditelji bili u pečalbi sa brojnim naim zemljacima. Osnovno i gimnazijsko obrazovanje stekao je na Cetinju, a visoko na umarskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je diplomirao 1957. godine. Postdiplomske studije je zavrio na Katedri zatite uma na umarskom fakultetu u Beogradu, gdje je i magistrirao 1973. godine.
Doktorske studije upisao je na Katedri za sveopte svjetsko umarstvo i lovstvo na umarskom fakultetu u Brnu, Čehoslovačka, gdje je doktorirao 21.juna 1974. godine.
Nakon diplomiranja 1957. godine zaposlio se u Sekretarijatu za poljoprivredu i umarstvo Izvrnog vijeća NR Crne Gore.
Milo Vukov je jedan od rijetkih i vjerovatno prvih stručnih i naučnih radnika u Crnoj Gori, koji se počeo intenzivnije i kompleksnije baviti problematikom zatite nacionalnih parkova.
Daleke 1963. godine Mio je izabran za direktora Republičkog zavoda za zastitu prirode SR Crne Gore. Na toj dunosti osta je do odlaska u penziju1989godine.
Učestvovao je na vie medjunarodnih naučnih skupova u inostranstvu, na kojima je davao saoptenja i predstavljao svoje referate: Moskva, Stokholm, Prag, Hamburg, Seafild, Tunis.
Bio je uključen u skoro sva značajnija tijela od optine do Federacije SFRJ, koja su se bavila pitanjima zatite i unapredjivanja prirode i čovjekove sredine u naoj zemlji, a dijelom i u inostranstvu. Bio je član Predsjednitva Jugoslovenskog saveza za zatitu, predsjednik Savjeta za zastitu i unapredjenje čovjekove sredine SRCG, član Komisije za zatitu prirode i čovjekove sredine Skuptine SRCG, član Savjeta za zatitu covjekove sredine i uredjenje prostora SIV-a, član Nacionalnog (jugoslovenskog) komiteta za UNESCO, član Medjunarodnog savjeta za zatitu divljači i lovstvo (CIC), predsjednik Speleolokog saveza Jugoslavije, član predsjednistva Lovačkog saveza Jugoslavije.
Učesnik je NOB-a i član SKOJ-a od 1943. god., član SKJ od 1947. godine. Bio je član Mjesnog komiteta SKJ u Titogradu, delegat RK SSRN, kao i sekretar ili predsjednik vie naučnih i stručnih i drutveno-političkih organizacija.
Za nesebično angaovanje i uspjean rad dobio je vie drutvenih priznanja. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vjencem i Ordenom zasluga za narod sa srebrnim vjencem.Dobitnik je i većeg broja plaketa i pohvala za doprinos razvoju zatite prirode u Crnoj Gori i na ex- jugoslovenim prostorima.
Dobitnik je Eko-nagrade Javnog preduzeća "Nacionalni parkovi Crne Gore" za 1998. g.
Kao rodjak je bio izuzetan. Izuzetne fizičke i duhovne ljepote, dominirao je u svakom ozbiljnom drutvu. Naglaenu fizičku ljepotu imali su svi mukarci te generacije iz ogranka Vukovića, pa i Milov i Savov brat od strica, Velia Perov, koji je odselio kao kolonista u Vojvodinu. Bez obzira na distancu, zadrao je prisan odnos sa rođacima.
Milo Vukov je bio veoma inteligentan i mudar, svojom smirenoću okupljao je rođake i bratstvenike. Na neki duboko uman i samo njemu svojstven način, sa svojim bratstvenicima koji su ga izuzetno potovali izgradio je jako puno zajedničkih objekata.
Bio je izuzetan rođak i veliki pregalac u izgradnji infrastrukture ne samo svog sela već i čitavog Ljubotinja, bez obzira to mu radno i drutveno angaovanje nije dozvoljavalo dui boravak na Prekornici. Imao je divan glas i prelijepo je pjevao. Isto sam čuo i za njegovog oca Vuka.
Milo Vukov je umro na Beogradskoj klinici 2001. godine. Povodom njegove smrti organizovana je komemorativna sjednica na Biotehničkom institutu Univerziteta Crne Gore. Sahranjen je na njegovoj Prekornici.
Savo
Vukov
Rođen je 1939. godine. Umro je rano i iznenada u 59. godini ivota. Ubrajao se u najzgodnije Crnogorce.Vaspitavan u tradicionalnom duhu bio je veliki potovalac Oslobodilačkog rata i antifaističkog pokreta. Bio je ponosan na svoje rođake revolucionare a iznad svega na svoju herojsku ujčevinu Roloviće. U proleterskim brigadama je izgubio đeda, babu i jednog ujaka, dok je njegov drugi ujak, sekretar partijske organizacije Bara, predratni pravnik i intelektualac i narodni heroj Niko Rolović, poginuo je nadomak Prekornice.Ubijen je iznenada i mučki, onog dana kad i Ljubo Ristov Laličić, na planini Duak. Takva sudbina njegove ujčevine, činila je da često zaboli njegovo veliko srce. Nakon raspada drage nam domovine kao i mnogi od nas, bio je iznad svega privren ideji obnove crnogorske dravnosti. Bio je veliki majstor folklorne igre, a zahvaljujući njegovom entuzijazmu dolo do prave renesanse narodnih igara u naem Cetinju i Crnoj Gori. Obnovio je KUD "Njego" i sa generacijama cetinjske omladine, na mnogim festivalima u svijetu, afirmisao kola i igre svih naih naroda. U umjetničkim krugovima smatrali su ga za "velemajstora" folklorne koreografije. Kao student je bio vodeći igrač čuvenog ansambla Krsmanović". Studirao je arhitekturu, a nakon prvog stepena upisao etnologiju. Povodom njegove smrti upriličena je komemorativna sjednica u pozoritu "Zetski dom" uz prisustvo velikog broja kulturnih i javnih ličnosti drave Crne Gore.
Branko
Đurov
Rođen je 1918godine na Prekornici.Prije rata je bio zemljoradnik.Učesnik je ustanka 13 jula 1941 godine kao borac Prekorničke čete,Lovćenskog bataljeona. Zajedno sa svojim rođacima je uhapen maja 1942 godine i zatočen u zatvoru na Rijeci Crnojevića. Suđeno im je po kratkom postupku i svirepo su ubijeni na inđonu u junu 1942 godine. Porodici je nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
Pavle
Brankov
Rođen je 1940. godine.Kao mali ostao je bez oca koji je strijeljan na Rijeci Crnojevića, sa svojim rođacima i bratstvenicima pripadnicima partizanskog pokreta. Bio je jedini sin Branka Đurova. I njega je krasila fizička ljepota. Bio je dobar rođak. Rano je doivio najveću tragediju - gubitak svog malog sina Veska. Nakon njegove smrti, jako malo ga je interesovalo očuvanje ogromne imovine koju je posjedovao na Prekornici. Imali smo utisak da nikad nije ni naao utjehu. Uglavnom je svoj ivot proveo u Kotoru, gdje je i umro.
Marić
Markov
Rođen je 1870. godine u Popovićima - Bar. Njegov predak Bećina, naselio se u primorju a njegovo potomstvo danas ivi u Baru. Marko je bio zemljoradnik i otac sedmoro djece. Slijedio je ideje svoje djece te je u II svjetskom ratu zatvaran u okupatorskom logoru.U zatvoru se razbolio od posledica robovanja i umro 1942. godine. U borbi za slobodu, ivot su izgubila tri njegova sina.
Ivo
Marićev
Rodjen je 1908. godine u Popovićima - Bar. Bio je učitelj. Član KPJ je postao prije rata. Učesnik je ustanka protiv okupatora i jedan od organizatora ustanka u Baru. Bio je partijski sekretar organizacije u Baru, organizator i prvi sekretar Narodnooslobodilačkog odbora za tadanju optinu Bar. Poginuo je u Sozini 29/30. 12.1941. godine. Biblioteka i čitaonica u Baru nose njegovo ime. Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
Ljubo
Marićev
Rođen je 1917. godine u Popovićima - Bar. Bio je student Elektrotehničkog fakulteta. Nakon okupacije zemlje i ustanka, zarobljen je i odveden u logor u Italiju. Umro je u Golniku Slovenija, 1945. godine, od posledica oboljenja dobijenih u zatvorima Italije.
piro
Marićev
Rođen je 1922. godine u Popovićima - Bar. Zavrio je dva razreda gimnazije a bavio se poljoprivredom. U ratu je učestvovao od dana ustanka kao borac barskog gerilskog odreda. Pao je u ruke okupatora, osuđen i interniran u Italiju.Umro je 1942. godine u zatvoru na Elbi, u Italiji.
Ilija Marićev
Rođen je u Popovićima kod Bara 1925. godine.Učesnik je Ustanka i rata od 1941. godine, kao sekretar Optinskog komiteta SKOJ-a. Član partije je postao 1943. godine. Od 1945. godine je član OZN-e u Crnoj Gori. Zatim prelazi u Ministarstvo unutranjih poslova kao pomoćnik ministra. Po zavretku karijere u Ministarstvu unutranjih poslova, vraća se u Bar na mjesto sekretara Komiteta. Kasnije postaje i predsjednik optine grada Bara i na toj funkciji ostaje do odlaska u penziju. Njegova sestra je takođe bila predsjednik optine Bar. Kao slubenik bezbednosti, Ilija je pomogao mnogim ljudima pogotovo u vrijeme Informbiroa. Bio je veoma lijep čovjek, otmenog dranja, i prijatan prema rođacima.Umro je 1989. godine u Baru.
Jovan
Milov, potpukovnik U.S. armije
Rođen je u Americi kao prvi sin Mila Labudova, koji je kao i mnogi Sarapi potraio ansu za bolji ivot u toj obećanoj zemlji. Kada je Amerika objavila rat faističkoj koaliciji, on sa trojicom rođaka stupa u redove Američke vojske. U tom ratu se pokazao kao hrabar i odvaan borac. Objavom rata Vijetnamu, Jovan je, kao oficir, ponovo u redovima Američke armije. Za svoje vojne zasluge odlikovan je od strane predsjednika Amerike, Plaketom i Medaljom za posebne vojne zasluge. Penzionisan je u činu potpukovnika. Njegovo potomstvo a i potomstvo njegovog brata,ivi u Kaliforniji.
Ilija
Nikov
Rođen je 1907godine na Prekornici.Prije rata je bio zemljoradnik.Učesnik je ustanka 13 jula 1941 godine,kao borac Prekorničke čete,Lovćenskog bataljeona.Zajedno sa svojim rođacima je uhapen maja 1942 godine i zatočen u zatvoru na Rijeci Crnojevića.Suđeno im je po kratkom postupku i svirepo su ubijeni na inđonu u junu 1942 godine. Porodici je nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
Marko i
Mitar Ilijini
Marko je rođen 1934 godine a Mitar 1936godine na Prekornici.Kao mali i oni i njihova sestra ostali su bez oca,svirepo likvidiranog od strane italijanskih faista sa svojim rođacima Sarapima na Rijeci Crnojevica 1942godine.I njihov đed Niko tragično je izgubio ivot u američkim rudnicima.Kao uostalom i svi nai rođaci kraj rata su dočekali u opustoenoj Prekornici i Ljubotinju.Nakon rata traeći ansu za bolji ivot sa svojom majkom odlaze za Lovćenac.Marko se nakon kolovanja zapoljava u nekada prestinu fabriku obuće-Feketić i radi kao rukovodilac proizvodnje do penzije.Stvorio je porodicu i ostao da ivi u Vojvodinu ali uvijek pun nostalgije za stari kraj.Njegov sin nakon kolovanja dolazi u Crnu Goru,gdje sa porodicom i danas ivi.
Mitar je izabrao neto drugačiji put od ogromne većine Sarapa koji su otili vani, traeći ansu za bolji ivot.Nakon kolovanja vratio se je u Crnu Goru, zaposlio se u poljoprivredno dobro Servo Mihalj gdje je i dočekao penziju kao rukovodilac mehanizacije i transporta.Jednostavno,nadvladala je elja za povratkom u Crnu Goru gdje kreće iz početka da stvori novi dom i ansu za sebe i budućnost svog potomstva.U svemu je uspio.Pored svega i da ponovo stvori svoj dom na Prekornicu u kojoj je danas rado viđen kao jedan od najomiljenijih rođaka, na kog se uvijek računa.
Marko
Nikov Vučković, pukovnik, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945
Rođen je 31. oktobra 1919. godine na Prekornici. Niu gimnaziju zavrio je na Cetinju a Srednju poljoprivrednu kolu u Valjevu. Član je SKOJ-a od 1934. godine, a KPJ od 1937. godine. Maja 1941. godine postaje sekretar Optinskog biroa ćelije u Ljubotinju, a semptembra sekretar Međuoptinskog biroa ćelija. Ranjen je krajem oktobra na planini Duak, kada su poginuli Ljubo Laličić i narodni heroj Niko Rolović. Poto je izliječen, stupa u redove Lovćenskog NOP odreda.
Na dan formiranja IV crnogorske udarne brigade bio je borac, a potom politički delegat voda i komesar čete. Početkom 1944. godine član je Sreskog komiteta KPJ Cetinje. U X brigadi najprije je komesar čete a potom komesar i pomoćnik komesara bataljona. U zadnjoj godini rata bio je politički komesar X crnogorske brigade. Poslije rata, kao politički funkcioner i borac proleterskih brigada bio je na mnogim visokim funkcijama u Jugoslovenskoj armiji, jednoj od organizovaniji켯 i moćnijih armija u ovom dijelu Evrope. U prvo vrijeme poslije rata, radio je u političkoj upravi Armije, a zatim kao glavni inspektor za poljoprivredu Armije, te između ostalog i kao zamjenik načelnika Pjeadijske uprave Armije. Bio je i ostao jedan od najpaljivijih Vučkovića. Veoma srdačan i dobronamjeran prema rođacima, među najomiljenije je bratstvenike.
Branko
Nikov
Rođen je 1921. godine na Prekornici.U 13-to julskom ustanku je učestvovao kao borac Prekorničke čete. Nakon Ustanka je zarobljen i odveden u logor u Albaniji. Poslije izvjesnog vremena je puten zbog bolesti. Po povratku kući sarađuje sa partizanskim pokretom, kada ga ponovo hapse i alju na rad u rudniku Kalima u Albaniji, sa jednom većom grupom Cetinjana. Nakon kapitulacije Italije pobjegao je iz logora, vratio se kući i priključio partizanskim jedinicama gdje ostaje do kraja rata. Poslije rata radio je u Armiji-Beograd, gdje se i penzionie u činu majora. Danas ivi u Beogradu i doivio je da ima praunučad. Sjećamo se Branka kao izuzetno okretnog i prijatnog rođaka.
Jovo
Nikov
Rođen je 1923. godine na Prekornici. U Ustanku je učestvovao kao borac Prekorničke čete. Sa svojom braćom je prije Ustanka, a nakon kapitulacije sa braćom i rođacima bliskim Partiji otkupljivao i sakrivao oruje od Jugoslovenske vojske, koja je kapitulirala u aprilskom ratu.U ustanku je učestvovao kao borac Prekorničke čete.Nakon Ustanka je zarobljen i odveden u logor. Robovao je prvo u Albaniji a zatim Italiji i Njemačkoj, sve do avgusta 1945. godine. Po povratku kući mobilisan je u jedinicama X crnogorske, koja je bila angaovana za obračun sa zaostalim neprijateljima. Do penzije je radio pri drutvenopolitičkim organizacijama Cetinja. Na alost, doivio je da prati svoje mlade sinove na vječni počinak. U njima smo imali drage i dobre rođake.
Mitar
Nikov
Rođen je 1926. godine na Prekornici, gde je zavrio osnovnu kolu. Do početka rata pohađao dravnu realnu gimnaziju na Cetinju. U SKOJ primljen 1940.13. jula 1941. godine učestvovao u borbi na Obzovici gde je ubijen italijanski pukovnik, vojni komandant za Crnu Goru i Albaniju. Drugoga dana borbi učestvovao je u bici na Koćelama. Potom zarobljen i tri meseca zatočen u zloglasnom logoru Klosu, u Albaniji. Po formiranju ljubotinjsko-građanske čete u okviru bataljona 13. jul, dejstvuje u borbama protiv Italijana i četnika, prvo u Crnoj Gori, potom u Bosni. Po povratku, u Riječanima, pristupa Lovćenskom odredu. U Kolainu, po njenom formiranju, primljen je u redove VII udarne omladinske brigade Budo Tomović, gde je bio desetar i politički delegat voda.
Iz rata izlazi kao politički komesar čete u činu poručnika, da bi ubrzo dobio čin kapetana I klase. Obavljao je razne dunosti: politički komesar Armijskog centra, instruktor za agitaciju i propagandu samostalnog puka, politički komesar diviziona. Zavrio dvogodinju artiljerijsku oficirsku kolu i kolu za MPV pri upravi za MPV u JNA. Bio je armijski dopisnik vojnog lista Pobjeda. Za svoj rad je odlikovan i pohvaljivan. Ima status borca NOR-a od 1. decembra 1941. godine. Penzionisan je u činu majora. Potom je dugi niz godina bio istaknuti drutveno-politički radnik u gradu Beogradu. Danas tamo ivi sa svojim potomstvom. Mnogi vodeći revolucionari i komandanti iz naeg kraja, smatrali su da je Mitar Nikov, zasluio da dobije partizansku spomenicu.
Savo Đurov
je pohađao oficirsku kolu u Rusiji. Rat ga je zatekao u Rusiji i tamo ostaje do pred sam kraj rata. Pri kraju rata učestvuje u oslobođenju zemlje. Njegov brat Vlado je učestvovao u bici na Obzovici kao borac Prekorničke čete. Nakon Ustanka uhapen je i sa značajnim brojem bratstvenika odveden u logore Albanije. Po povratku, uključuje se kao aktivista na okupiranoj teritoriji sve do oslobođenja, potom odlazi u Vojvodinu gdje stvara porodicu i ostaje do kraja ivota. Njihov mlađi brat Milorad ivio je i radio u policiji u Tivtu, gdje je bio veoma omiljen, ostajući do svoje rane smrti veoma vezan za Prekornicu.
Boo
Tomov
Učesnik je Ustanka i borac Prekorničke čete. Nakon Ustanka odveden je u logore Albanije. Po povratku iz logora, bio je aktivan politički radnik u pozadini, do oslobođenja zemlje. U odmazdi četnika i Njemaca 1944. godine na Prekornici, ubijaju njegovog strica Blaa, kad i veći broj Laličića. Boo ostaje jedini mukarac na tom ognjitu, da brine o obje porodice. Poslije oslobođenja zapoljava se u Narodnoj odbrani, a zatim u Policiji, odakle zbog bolesti odlazi u prijevremenu penziju.
potomstvo
Mila Jokova
Milo je ivio i radio u Zeti.Bio je slubenik na eljeznici.Njegov otac Joko,sin perjanika Iva je preao sa Prekornice i nastanio se u Mahalu, gdje je i umro 1942godine.Milo je iza sebe ostavio četiri sina:Vuka,Borislava,Vojislava i Vladimira.Umro je 1984godine i sahranjen je u Zeti.
Vuko,najstariji sin po zanimanju je bio učitelj.Radio je kao učitelj u Ponarima-Zeta do 1947godine kada seli za Srbiju.Radio je u Senti,Valjevu,Loznici i na kraju u Tuzli.Počeo je kao učitelj a kasnije bio prosvetni inspektor i direktor pedagokog zavoda.Umro je 1984godine i sahranjen je u Tuzli.Iza njega su ostale dvije ćerke.
Borislav je rođen 1929godine a po zanimanju je stomatolog.Radio je u početku u Loznici a nakon toga u Beogradu,gdje i sada ivi.Ima sina Branislava koji je arheolog.
Vojislav je je rođen 1931godine.Po zanimanju je pravnik i danas ivi u Beogradu, gdje je dočekao i penziju.Prvo je radio u Loznici a nakon toga u Valjevu i Tuzli.Radni vijek je zavrio na mjestu zamjenika direktora u republičkom zavodu za javnu upravu.Ima sina Dejana koji je inenjer i od njega unuka Danila.
Vladimir je radio kao
građevinski tehničar u Loznici a nakon toga u Beogradu.Umro je u
Beogradu,gdje je i sahranjen.Ima sina Iva,koji ivi i radi u Beogradu.
Ljubo
Milanov , general-pukovnik, narodni heroj i nosilac partizanske spomenice
1941-1945
Rođen je 1915. godine na Prekornici. Zavrio
je est razreda gimnazije a potom niu kolu Vojne akademije. Pripadao je grupi
progresivno nastrojenih oficira. Kao oficir slubovao je Mostaru. U vrijeme
napada na Jugoslaviju, bio je komandir
čete u činu poručnika na skadarskom frontu. Nakon kapitulacije zemlje
aprila 1941., hapse ga Italijani ali uspijeva da pobjegne iz zavora. Potom ga
hapse ustae, batinaju i sasluavaju, ali i njima uspijeva da pobjegne. Poslije
toga dolazi na Prekornicu. Na dan Ustanka,priključio se svojim rođacima
i bratstvenicima koji su ga pozvali sa njima i kao kolovanom oficiru povjerili
mu komandu nad Prekorničkim gerilskim odredom u bici na Obzovici i u
napadima na komunikaciji Cetinje -Budva. Zapaen po hrabrosti i umjenom
komandovanju, brzo napreduje u ustaničkom pokretu. Već septembra 1941.
primljen je u članstvo KPJ. Prilikom
formiranja Lovćenske brigade bio je v.d. komandanta. U prvoj polovini 1942.
godine, komandant je partizanskog i udarnog bataljona Lovćenskog NOP
odreda. Početkom 1942. postavljen
je za komandanta bataljona "13 jul", a nakon toga je ostao komandant
i u svakoj reorganizaciji Lovćenskog odreda.U1942. godini, postavljan je
za komandanta jednog od bataljona.
Na dan formiranja Četvrte proleterske crnogorske brigade imenovan je za komandanta njenog Prvog bataljona, potom za zamjenika komandanta brigade. U bici na Sutjesci bio je komandant Druge dalmatinske brigade.
Nakon te dunosti, odlukama Vrhovnog taba, raspoređivan je na funkcije komandanta Četvrte proleterske crnogorske brigade, komandanta Druge proleterske divizije, komandanta 13. korpusa i načelnika taba Druge armije. Kao vojni starjeina istakao se u svim bitkama u kojima je učestvovao. Posebno se istakao u bici na pruzi Mostar -Sarajevo 1942. godine, a neposredno nakon toga u borbi za Kupres, kada gine 65 Crnogoraca, u proboju kroz grad. I on i njegov bataljon su pismeno pohvaljeni od vrhovnog komandanta, a takve pohvale je dobio sa svakom jedinicom kojom je komandovao do kraja rata. Kao komandant Druge dalmatinske, uspjeno je sa jedinicom izvrio prelaz Neretve i stvaranje mostobrana na lijevoj obali rijeke. Njegovi Dalmatinci preli su porueni most uprkos paljbi četnika sa druge obale i ostvarili odbranu prolaza na mostu to je i omogućilo glavnini vojske prelaz preko Neretve. Borba u toku V ofanzive (Sutjeska) na Donjim i Gornjim Barama je najtea koju je vodila Druga dalmatinska brigada, a i uopte za operativne grupe Vrhovnog taba. Boreći se prsa u prsa čitav dan i noć, Dalmatinci su uspjeli da odre poloaj. Iako je u bici ranjen, uspjeno je komandovao i davao primjer ostalima u brigadi. U jesen 1943. godine sa svojom, tada IV crnogorskom brigadom, učestvuje i ističe se u borbama oko Kolaina. Kao komandan II proleterske divizije, a zatim kao komandant XIII korpusa, ističe se u silovitom proboju ka Srbiji i njenom oslobađanju. Kao komandant II armije učestvuje u borbama u Bosni i u zavrnim fazama za oslobađanje zemlje, 1945. godine. Nakon rata odlazi na kolovanje u Rusiju, gdje zavrava Generaltabnu akademiju Sovjetske armije.
Iz rata je izaao kao general major.
Za narodnog heroja proglaen je 20. decembra 1951. godine.
Poslije rata je bio načelnik Vie vojne akademije, član General-taba JNA, a zatim načelnik General-taba.
U penziju je otiao sa činom general-pukovnika.
Smrt ga je zatekla na počasnoj dunosti presjednika Rezervnih oficira i starjeina SFRJ.
Sahranjen je u Aleji velikana na groblju u Beogradu. Iza njega su ostala tri sina i tri unuka. Jedan od njih, Dragan, je doktor nauka i predavač na jednom američkom univerzitetu.
Milo
Ivanov, general-major, narodni heroj i nosilac partizanske spomenice 1941-1945
Rođen je 1914. godine u Ulcinju, gdje je njegova porodica odselila sa Prekornice. Ostao je rano bez oca, pa se je majka trudila da svojim sinovima stvori makar minimalne uslove za ivot. Pohađao je Vojnu muzičku kolu u Vrcu od 1928. do 1932. godine. Zatim je slubovao u Beogradu, gdje se druio i sarađivao sa komunistima. Napad na Jugoslaviju zatekao ga je u Uicu, odakle njegov puk biva prebačen na Kosovo. U aprilskom ratu, zahvaljujući snalaljivosti izbjegava zarobljavanje, boravi na Kopaoniku, i kao civil prebacuje se u Beograd. U Srbiji je od početka rata u ustaničkim redovima, a nakon povezivanja sa Slobodanom Penezićem - Krcunom dobija zadatak da se ubaci u četničke redove i izvjetava o njihovoj politici prema NOP-u i odatle alje dragocjene podatke. Nakon izlaska sa Ravne gore, priključuje se Valjevskom partizanskom odredu. U jesen 1941. postaje komandir partizanske čete i učestvuje u oslobađanju Krupnja u napadu na abac, i borbama oko Valjeva. Nekoliko dana nakon formiranja I proleterske brigade, u čijim je redovima od dana formiranja, imenovan je za komandira čete Četvrtog bataljona. Kasnije stupa na dunost zamjenika komandanta Kraljevačkog bataljona. Od sredine 1943. godine je na dunostima:
- komandanta bataljona u III krajikoj brigadi,
- načelnika taba XIII proleterske brigade,
- efa obavjetajnog centra Prve proleterske divizije,
- načelnika obavjetajnog odjeljenja Prvog proletrskog korpusa i Prve armije.
U borbama u kojima je učestvovao, pokazao se je kao vjet borac i ratnik, a i komandant. Vrlo ivog temperamenta, uvijek u pokretu, prenosio je odvanost, samopouzdanje i uvjerenost u pobjedu. Prednjačio je u juriima na neprijatelja, a obzirom na funkciju koju je obavljao, zbog toga je nerijetko dobijao prigovore. Nije umio, a ni htio, drugačije da komanduje osim ako je u prvim redovima. U juriima je ranjavan četiri puta.
U zimu 1941. slučajno se sreo sa četnicima. Jednog je udario drkom pitolja po glavi, drugog ubio, a trećeg teko ranio. Prilikom iznenadnog susreta sa Ustaama na Oravovici iznad Prače 1942. godine, bacio je ručnu bombu između njih i dvojicu ubio. U borbi za Livno, jedan od ustaa ubacio je aktiviranu bombu među parizane. Iako je upaljena bomba itala, Milo je munjevito dohvatio i vratio među Ustae. Njegova četa sa njim na čelu, u borbi za Posuje, natjerala je u bjekstvo mnogo brojniji bataljon Italijana pojačan tenkovima i topovima. U borbi za Jajce, sa četom je likvidirao bunker koji je dominirao na prilazu grada. Istakao se i u borbama protiv četnika na Tesliću, Bradini u Sandaku kod uica. Jedan od njegovih najvećih podviga je upadanje u okupirani Beograd tri nedjelje prije oslobođenja. Iz Beograda je slao izvjetaje, organizovao borbene grupe, izvodio napade na Njemce, sve do konačnog oslobođenja grada. Kao glavni obavjetajac Prve armije, davao podatke iz okupiranog Beograda za dejstva jedinica Prve armije i sovjetskih jedinica, da je bio lično kod generala Nedića i zahtijevao da on omogući pobjedu naih snaga.
Poslije rata obavljao je dunost načelnika obavjetajnog odjeljenja Armije i armijske oblasti, i predavača na Vioj vojnoj akademiji.
Član je KPJ od oktobra 1941. godine.
Penzionisan je kao general-major.Njeovi sinovi ive u Beogradu.
Niko
Mitrov
Rođen je na Bukoviku 1914. godine. Bavio se zemljoradnjom. Učestvovao je u Trinaestojulskom ustanku kao borac Prekorničke čete. Uhapen je prilikom masovnih hapenja od strane neprijatelja i odveden u logor Klos u Abaniju, a nakon toga u Italiju. Poslije kapitulacije Italije, pao je u Njemačko zarobljenitvo. Teko bolesnog i izmučenog, Njemci su prebacili u ljubljansku bolnicu, gdje je umro početkom 1944. godine.
Đuro
Mitrov
Rođen je 1909. godine u Bukoviku. Po zanimanju je bio zemljoradnik. Učestvovao je u ustanku kao borac Prekorničke čete. Nakon Ustanka uhapen je i interniran u Italiju, zatim u Njemačku. Spaljen je u zloglasnom logoru Dahau, početkom 1944. godine.
Ivo
Jokov
Rođen je 1925. godine i kao esnaestogodinjak učestvovao je u Ustanku, kao borac Prekorničke čete. Uhapen je poslije Ustanka 1941. godine i interniran u Albaniju, a zatim Italiju, i na kraju Njemačku. Ubijen je u logoru Dahau u martu 1945. godine.
Marko
Milanov
Rođen je 1925. godine na Prekornici. Bio je zemljoradnik. Kao mladić od 16 godina, uz svog brata Ljuba, učestvuje u Ustanku, kao borac Prekorničke čete. Uhapen je i interniran u Albaniju a nakon toga Italiju. Poslije kapitulacije Italije, stupa u Prvu prekomorsku brigadu. Bio je vodnik - vođa tenka. Poginuo je marta 1945. kod Donjeg Lapca.
Andrija
Savov
Rođen je 1921. godine na Prekornici. Bio je zemljoradnik, kao većina rođaka. Učesnik je Ustanka . Bio je borac Prekorničke čete. U Lovćenski odred stupa 1943. godine. Poto se razbolio,drugovi ga sdnose u partizansku bolnicu u Kolainu, gdje je umro iste godine.
Pero
Jokov
Rođen je 1916. godine na Prekornici. Po zanimanju je bio radnik. Poginuo je u junu 1944. godine kao borac VII omladinske brigade "Budo Tomović" u Roajama.
Petar
Đurov
Rođen je 1923. godine u Americi. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka i borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Poginuo je aprila 1942. godine u borbi na Čelinoj gredi.
Luka
Savov
Rođen je 1903. godine na Prekornici. Bavio se zemljoradnjom, kao i većina seoskog stanovnitva. Učesnik je Ustanka i borac Prekorničke čete. Nakon Ustanka, na zadatku pada u zarobljenitvo i biva odveden u logor Klos,Albanija. Poslije godinu dana vraća se kući i povezuje se sa borcima u okolini Prekornice. Po zadatku partizana - komunista, odlazi i prijavljuje se u nacionalističku vojsku sa namjerom da prati njihove aktivnosti i obavjetava partizansku komandu. To radi do kapitulacije Italije, a nakon toga, prilikom formiranja X brigade stupa u njene redove. Po zavretku rata, učestvovao je u svim akcijama na obnovi zemlje, a nakon toga izabran je za predstavnika Narodnog odbora Prekornice.
Boko Perov
Rođen je 1930. godine na Prekornici. Bio je izuzetno odmjeren, jako promiljen i odgovoran rođak kao uostalom i sva njegova braća. Izgledao je i ponaao se gospodstveno i otmjeno. Bio je čovjek od kojeg se uvijek mogao dobiti bratski savjet; bili smo sigurni da kod njega moemo naći samo dobronamjernost. Bio je dobar domaćin, spreman na mnoga odricanja kako bi stvorio svoj dom, kolovao i izveo svoju đecu na pravi put.Boko je bio rado viđen rođak. Veliki je i značajan njegov doprinos izgradnji puta Ljubotinj - Prekornica, kao i prvoj elektrifikaciji sela.
Mirko
Perov
Rođen je na Prekornici 1936. godine.Osnovnu kolu je zavrio na Prekornici a sedmogodinju na Rijeci Crnojevića (peti i sedmi razred). Drugi razred Nie gimnazije zavrio je na Cetinju. Upisao je petogodinju Učiteljsku kolu u Nikiću i pripadao njenoj prvoj generaciji. Veoma ambiciozan i vrijedan, nakon Učiteljske kole zavrio je Viu pedagoku kolu na Cetinju, a zatim Pravni fakultet u Titogradu. U armiji je kao napredan omladinac upućen na odsluenje vojnog roka u kolu rezervnih oficira u Bileći. Dobija čin kapetana. Kao učitelj, Mirko je radio na Prekornici, u Bjelicama i na Trenjevu. Na Trenjevu je bio i direktor kole. Sa tog posla prelazi u Kotor i zapoljava se u SIZ-u obrazovanja, a potom je izabran za člana Izvrnog odbora SO Kotor i načelnika Odeljenja za inspecijske poslove. Pred penzionisanje radio je nekoliko godina u Slubi drutvenog knjigovodstva. Sa svojom prerano preminulom suprugom, takođe prosvjetnim radnikom, podigao je i kolovao tri izuzetno vrijedne i sposobne ćerke, koje su diplomirale na najteim fakultetima (građevina, medicina, elektrotehnika). Kao učitelj je bio jako omiljen među đacima. Iznad svega, bio je ljubavan, tačan i dobronamjeran rođak, kao uostalom i njegova braća.
KALUĐEROVIĆI
NIKOLIĆI (SARAPI)
Prema svjedočenju starijih Sarapa, ovo je u staro vrijeme bila najpriznatija i najbolja porodica naeg bratstva. Stagnacija ove nae porodice je počela u Njegoevo vrijeme, kada su strijeljani kapetan Andrija i njegov brat pop Luka. Likvidirani su jer su se suprostavili nametanju apsulutne volje od strane Njegoa a prije svega i za primjer ostalim Crnogorcima koji su nakon ovog čina bezpogovorno prihvatili svaku odluku vlasti. Do tada je ova naa porodica, iz čije loze su bili kneevi Ljubotinja a jedno vrijeme i Ceklina, bila jedna od prosperitetnijih i imućnijih crnogorskih porodica. Prema kazivanju velikog vojvode Mirka, po gospodstvu, hrabrosti i otmenosti, Kaluđerovići - Sarapi su se ubrajali u najuglednija crnogorska bratstva. Zadnji ivi Kaluđerović - Sarap koji je ivio na Ljubotinju (Čisto polje), bio je Joko Kaluđerović, barjaktar Riječke brigade u Balkanskim i I svjetskom ratu, i njegov sin Ilija. Danas, na teritoriji crnogorske drave koliko znamo,ivi samo jedan muki potomak ove nae porodice. On je direktni potomak Mrkana Kaluđerovića, komandira oslobođenog Ulcinja 1878. godine. Zove se Zoran Kaluđerović, ivi u Ulcinju i Podgorici.Njegov otac Pero i stric Mićo, do prije dvije decenije su ivjeli u Ulcinju.
Prema pisanju Jovana Ivova Vučkovića
i Vasa Đ.Vukićevića i svjedočenju starijih Sarapa te i
pojedinih zavaničnika Kraljevine Crne Gore , članova porodice
Kaluđerović - Nikolić ima u Peroju u Istri i sada se prezivaju Popović.
Oni su direktni potomci popa Mila Nikolića, strica kneza Vuka,čiji je
otac bio knez Marko koji je sa popom Milom i odselio za Peroj,nakon sto su
potrovali turke na Rijeci. Koliko neko od Popovića iz Peroja zna o tom porijeklu, nije
mi poznato.Informaciju koju sam dobio od predsjednika Mjesne zajednice Peroj,jeste
da postoji saznanje o popu Mihajlu od Ljubotinja.To ne moze biti niko drugi do
pop Milo Nikolić,brat kneza Marka, od koga su Nikolići(Kaluđerovići)-Sarapi. to se tiče N. Popovića,koji
je imao prepisku sa Ministrom dr.Perom oćom sa početka XX
vijeka,prema pouzdanim saznanjima
to je pop Niko Popović. Bio je paroh
u Peroju poslije smrti Jovana
Maričevića , tj. od 1907. do otprilike 1919.
Skončao je u Zadru izvrivi samoubitstvo .Popovića
u Peroju ima jedan broj porodica koje su posjećivali nai rođaci
traeći nau rodbinsku povezanost.Podatke
o tim posjetama nemam na raspolaganju.Po ovom pitanju očekujem jo
informacija iz Peroja,nakon čega bi trebalo posjetiti ovu Crnogorsku koloniju.
ĐURAEVIĆI - SARAPI
Jovo
Andrijin
Odselio je za Beograd i tamo stvorio porodicu. Svoj radni vijek proveo je kao inenjer. Ima veoma vrijednog i uspjenog sina Duana, koji ivi u Beogradu. Duan je zaposlen kao direktor Euro Sumar Suzuki. Duan ima dva sina.
Radovan
Jovanov
Rođen je 1927. godine u Pačarađu (Čukača), a umro je 2006. godine. Sahranjen je u porodičnoj grobnici Đuraevića na Obzovici. Na Obzovici je i proveo veći dio ivota. Radio je kratko vrijeme u miliciji, a nakon toga veći dio radnog vijeka proveo kao umar. Bio je veoma aktivan drutveno-politički radnik iz Ljubotinja, omiljen i uvaavan rođak i bratstvenik. Bio je jedan od zapaenijih učesnika u svim radnim i drugim akcijama na naem području. Na njega se uvijek moglo računati kada je u pitanju bilo opte dobro. Rade je takođe bio i učesnik Narodnooslobodilačkog rata 1941.-45., a poslije rata bio je rezervni kapetan. Uspio je da stvori veoma uspjenu i potovanu porodicu. Njegov sin Đoko je diplomirani saobraćajni inenjer zaposlen u Baru, a mlađi Gojko prvi doktor astrofizike iz Crne Gore, istaknuti naučni radnik zaposlen u Beogradu.
Milutin-Milo
Jovanov
Rođen je 1930. godine u Pačarađu (Čukača). Danas ivi u Podgorici. Radni vijek je proveo kao radnik Ministarstva unutranjih poslova u Ulcinju, Beranama i Roajama. Bio je komandir Milicije u Roajama. I njegov veliki uspjeh je uspjena i dobra porodica. Njegov stariji sin Dragan je profesor matematike a kasnije uspjeni preduzetnik, a mlađi Mio diplomirani ekonomista. To su vrijedni mladi ljudi sa lijepim potomstvom. Svi ive i rade u Podgorici.
Maan
Joov
Rođen je 1907. godine na Ljubotinju, gdje je i umro.Veći dio svog ivota proveo je u Bogutima. Njegovi sinovi Vojo i Duan bili su pomorci i ivjeli su u Kotoru.Duan je rano umro i nije imao potomstva.Vojo ivi u Kotoru i ima dva sina i unuka.
Marko
Luketin
Rođen je 1916. godine u Bogutima. Kao dijete od 10 godina otiao je u Srbiju. Radio je kao trgovac u Beogradu. Učestvovao je u borbama za oslobođenje zemlje na Sremskom frontu. U Beogradu se oenio i dobio dvije uspjene ćerke. Mirjana je zamjenik okrunog tuioca, a Gordana profesor biologije. Gordanin sin Marko Đuraević je student prava, nastavljač loze Marka Luketina. Svi ive u Beogradu.
Boo
Lazarev Đuraević
Rođen je 1904. godine u Pačarađu. Bio je zemljoradnik. Učestvovao je u Ustanku 13 jula 1941. godine. Bio je borac u gerili. Krajem jula 1941. uhapen je i interniran u logor Klos u Albaniji. Prebačen je 1942. godine u logor Bar gdje je izmučen umro u novembru 1942. godine.
Iza sebe je ostavio dva sina. Njegov sin Pavle rođen je u Pačarađu 1940. godine. ivio je i radio u Argentini gdje je i umro. Nije enjen i nije imao potoᶞstvo. Stariji sin Savo rođen je u Pačarađu a ivi u Lovćencu. Radio je kao stolar. Savo ima dva sina i tri unuka. Svi ive u Lovćencu, Vojvodina.
MARKIIĆI
- SARAPI
Aleksa
Jokov, novinar, narodni heroj
Rođen je 19. maja 1908. godine na Obzovici, kao osmo dijete u porodici carinskog slubenika.Godine 1920. Aleksin otac Joko zbog loih materijalnih prilika naseljava se u Sokobanji. Aleksa je tada iao u II razred osnovne kole, koju je zavrio 1922. godine. Uz pomoć braće i majke Ivane uspio je da zavri gimnaziju u Aleksincu 1928. godine. I on je morao povremeno da radi kao fizički radnik na građevinama. U gimnaziji je bio veoma aktivan i jedan je od inicijatora osnivanja đačke literarne druine "Napredak". Jo za đačkih dana upoznao se sa Hristinom-Tinom Milojković, koja će mu kasnije postati supruga.
Poslije gimnazije upisuje se na Pravni fakultet Beogradskog univerziteta kao vanredni student. Godine 1930. počeo je da radi u beogradskom listu "Pravda" kao dopisnik iz upe i Kruevca. Godine 1931. pokreće i uređuje list "Sokobanjske novosti", koji je poslije petog broja zabranjen od strane vlasti. Kada je 1932. godine otputen iz slube, doao je u Aleksinac i pokrenuo list "Iskra", koji je cenzura zabranila poslije drugog broja. Krajem 1933. godine počeo se javljati kao stalni "Politikin" dopisnik iz Kruevca, do 1935. godine, kada odlazi za dopisnika iz Ljubljane. Ni tamonjoj vlasti ne odgovara Aleksino pisanje, pa trai da se premjesti iz Ljubljane u Sarajevo. Tu je kratko ostao da bi se, na svoj zahtjev, ponovo vratio u "Politiku". Od 1935. član je KPJ i sprovodi sve zadatke. Pie o napadu antifaističke omladine na Ljotićev zbor koji je odran u Bioskopu "Triglav" 1937. godine. Aleksa je proveo tri godine kao novinar lista "Politika", no njegovo ime će ući u istoriju jugoslovenske tampe između dva rata. Aleksa je zauzeo jedno od istaknutih mjesta među novinarima između dva rata zahvaljujući sociolokim analizama, literarnom obdarenoću i irokim dijapazonom zahvatanja problematike drutva Kraljevine Jugoslavije. Izdigao se na 䐋isinu drutveno-političkog i javnog radnika i neustraivog revolucionara. Nakon otputanja iz "Politike" vraća se u Sokobanju, odakle nastavlja studije koje zavrava 1939. godine. Primjen je na stairanje u Sud u Sokobanju. Uskoro se ističe kao advokat koji uspjeno titi sirotinju. Krajem 1940. godine sa drugovima iz Sokobanje organizuje masovne demonstracije protiv reima. Kapitulacija prve Jugoslavije zatekla je Aleksu Markiića - Pavla u Boki Kotorskoj. Prvo dolazi na rodnu Obzovicu, a zatim ide u Sokobanju, gdje počinje da radi na organizaciji ustanka. Poslije napada Njemačke na SSSR, povlači se u ilegalu. Početkom jula oformljen je prvi SK u Sokobanji, za čijeg sekretara je izabran Aleksa. Krajem jula sa sobom na planinu Ozren vodi trinaest drugova, i svi ulaze u sastav Ozrenskog odreda. On je bio prvi komesar. Odred je napao putnički voz na stanici "Palilula", i u toj akciji je ubijeno 12, a ranjena tri njemačka vojnika. Odred nastavlja akciju za akcijom, od Sokobanje, Crvene Reke i Duika, gdje likvidira grupu Njemaca i četnički paraćinski odred, koji je brojao 150 ljudi, i njihovog komandanta. Nakon toga Aleksa dobija zadatak da se vrati u sokobanjski kraj i organizuje partijsku tehniku. U joaničkoj bici Ozrenski odred je pretrpio velike gubitke - trideset est mrtvih i veći broj ranjenih. Nakon ovoga, tab odreda januara 1942. donosi odluku da odred podijeli u manje grupe jer nije bilo uslova da djeluje kao cjelina. Aleksa i dalje radi u Sokobanji i pokuava da organizuje likvidaciju jednog izdajnika. Međutim, izdati su on i Rajko Vićentijević, i kuću u kojoj se kriju opkoljavaju nedićevci i andarmi. Tu je ubijen i nenaoruan Aleksin brat Andrija, koji je u jednom momentu izaao ispred kuće da vidi to se napolju deava. Punih dvanaest časova Aleksa i Rajko su opkoljeni pruali otpor, ne pristajući na predaju. Kad im je nestalo municije ogrnuti u čarave, pokuali su da se izvuku. Nijesu uspjeli i prvi je pao Rajko koji je aktivirao bombu da ga iva ne uhvate. Aleksa je odmakao prema Moravici, gdje je teko ranjen u kičmu. Da nebi pao u ruke neprijatelju, posljednim metkom izvrio je samoubistvo.Aleksina supruga Kristina, koja je bila učiteljica prije rata, slijedi ideje antifaizma i svrstava se uz napredni pokret. Početkom rata, stupa u jedinice Ozrenskog partizanskog odreda. Poginula je u borbi sa četnicima 1944. godine, kod Nike Kamenice. Bila je prvoborac.
Miroslav
Aleksin
Rođen je 1937. godine u Beogradu u vrijeme dok je njegov otac bio novinar Politike. Odmah po njegovom rođenju, Aleksa je odlukom reima ostao bez posla. Stravičan rat je Miroslava ostavio prvo bez oca, a potom i majke, i ostaje ratno siroče. Nakon rata koluje se za nastavnika i na tom poslu provodi čitav radni vijek. ivi u Aleksincu.
Duan
Labudov
Rođen je 1923. godine u Soko Banji. Bio je zidarski radnik. Učesnik je rata od 1944. godine. Bio je borac XIV srpske partizanske brigade. Poginuo je kod Zvornika u decembru 1944. godine.
Marko
Lukin
Rođen je 1922. godine na Obzovici. Po zanimanju je bio zemljoradnik. Od 1944. godine je borac Prve čete Drugog bataljona X crnogorske udarne brigade. Poginuo je 22. novembra 1944. godine na Zagaraču kod Danilovgrada.
Petar
Lukin-oficir
Rođen je na Obzovici 1926. godine. Dok je bio dijete, 1929. godine, njegova porodica seli za Vitomiricu - Kosovo i Metohija. Tamo ostaju do rata 1941. godine kada ih protjeruju balisti. Bio je aktivan omladinac do 1943. godine u Ljubotinju, kada stupa u Lovćenski odred. Iz ove jedinice, sa bratom odlazi u X crnogorsku brigadu za pukomitraljesca. Sa brigadom učestvuje u oslobođenju zemlje. Nakon rata zavrava za oficira i radi dvadeset godina u armiji. Nakon armije radi u prosvjeti, i uz rad zavrava novinarsku kolu i postaje saradnik vie listova. Član je Udruenja novinara Srbije i Udruenja novinara Crne Gore. ivi u Beogradu.
Pjesma Ljubotinj koju je Petar Markiić posvetio svom preminulom rođaku i drugu, narodnom heroju Đoku Vukićeviću i koju je govorio opratajući se od njega:
LJUBOTINJ
Grom se oglasi u noći i
Prolomi prostranu tiinu:
Niz stijenje,
Terasaste vrtače, niz hridi
I litice sive.
Poče rađanje dana
I ivota.
Majka hrabrosti
U sopstvenim mukama
Rađa sinove i kćeri
Na siromanom kamenjaru,
Koji u kratkom ivotu,
ivotu heroja
Od ognja, stijena i svoje krvi
Izgradie na Ljubotinj.
Ljubotinj svijetlih predaka
Iz prolih vjekova.
Ljubotinj trinaest priznatih heroja
I stotine pravih junaka iz
Bezbroj bitaka za sreću
I slobodu domovine.
Danas nad naim Ljubotinjem
Sunce snanije svijetli,
Pa blijete likovi prađedovski
I noviji partizanski.
Branko
Maanov
Rođen je 1917. godine na Čekanju, Cetinje. Bio je obućarski radnik. Prije rata je ivio u Soko Banji, kao i jedan dio njegovih rođaka. Pristupa partizanima i postaje borac Ozrenskog partizanskog odreda avgusta 1941. godine. Zarobljen je od četnika Drae Mihailovića u septembru 1943. godine na Ozrenu i zaklan.
LALIČIĆI
- SARAPI
Kićo
Jokičin
Rođen je 1867. godine a ubijen 1944. godine od strane četnika i Njemaca u svojoj kući na Prekornici, zajedno sa petnaest bliih rođaka i jednim rođakom Vučkovićem.
Bio je veoma pravedan i pametan čovjek, pa je stalno biran u tzv.mirovna vijeća u selu kada je trebalo izmiriti kakav sukob, razgraničiti i podijeliti imovinu, ocijeniti pravo korićenja puta, nadoknaditi tetu i sl. Učesnik je Balkanskih i Prvog svjetskog rata.
Joko
utinov
Rođen je 1892. godine a umro 1922. godine. Bio je veoma ugledan, lijep i hrabar čovjek. Nekoliko njegovih predaka poginulo je u ratovima protiv Turske, kao veoma mladi ljudi. Učesnik je Balkanskih i Prvog svjetskog rata, a naročito se istakao u borbi na Bregalnici protiv Bugara, gdje je sam sa bojita iznio tri teka ranjenika i izvlačeći četvrtog i sam bio teko ranjen. Zbog pokazane hrabrosti odlikovan je od gospodara.Umro je mlad i iza sebe nije ostavio potomstva, tako da se njegovom smrću ugasila jedna izuzetna grana u bratstvu.
Ljubo
Ristov ole
Rođen je 1917. godine na Prekornici. Bio je gimnazijalac i napredni cetinjski omladinac. Rano je priao pokretu i postao član Partije već 1938. godine.
Sva njegova porodica bila je naklonjena
komunističkom pokretu. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka i bio je
jedan od organizatora ustanka na Obzovici i Brajićima. Bio je organizaciono
u gerili i Bataljonu "13jul" kao komunist i partijski instruktor
Mjesnog komiteta. Poginuo je kao partijski rukovodilac od strane okupatorskih
saradnika u planini Duak u blizini Vinjice. Porodici je nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica,
za Ljuba poginulog partizana borca.
Izvrilac mučkih ubistava Ljuba Ristova i Nika Rolovića - narodnog heroja, koje je za to pripremala italijanska obavjetajna sluba, nestao je iz zemlje da se u nju nikad ne vrati.
Dare
Ristova, udata Dondur, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945
Rođena je na Prekornici 1925. godine. Bila je omladinski aktivista i postala je član organizovane omladine 1940. godine. Član Partije je postala 1941. godine. Bila je borac i aktivni politički radnik u organizaciji ena i partiji, delegat na kongresima ena. Nakon rata je bila na raznim dravnim dunostima. Nosilac je vie odlikovanja za zasluge u ratu.
Boko
Ristov
Rođen je 1919. godine na Prekornici. Postao je član komunističke omladine 1939. a Partije 1944. godine. Učestvovao je u Ustanku. Nakon Ustanka je uhapen i odveden u logor u Albaniju. Nakon povratka iz logora, pomae partizanski pokret do oslobođenja. Radio je u Narodnoj knjizi u Cetinju, odakle je i penzionisan. Bio je veoma učinjen rođak.
Veljko
Ristov
Rođen je 1928. godine na Prekornici. Kao omladinac pomagao je revoluciju i postao član SKOJ-a i član Partije 1944. godine. Bio je borac X crnogorske brigade kao kurir taba brigade. Ranjen je 1944. godine na Grahovu. Nakon rata je radio u Ministarstvu unutranjih poslova, i na kraju u Upravi eljeznice u Baru. Bio je veoma aktivan u boračkoj organizaciji i u organizaciji učesnika i potomaka Balkanskih i I svjetskog rata. Kratko je zatvaran zbog politike podrke Informbirou u cetinjskom Bogdanovom kraju. Svojom upornoču oslobodio ga je otac Risto. Bio je ratni vojni invalid i rezervni kapetan, te i odlikovan učesnik rata.
Branko (Marka)
Ristov
Rođen je 1928. godine u Cetinju a umro 1996. godine u Beogradu. Kao omladinac je pomagao partizanski pokret. U SKOJ je primjen 1943. godine i bio kurir u CK omladine. Poslije rata, kao dobar omladinac, upućen je u kolu MUP-a u Zemunu. Radio je u MUP-u Jugoslavije, a kasnije u Dravnoj bezbednosti Jugoslavije kao operativac sve do penzije. Bio je rezervni poručnik. Odlikovan je u ratu i u miru.
Blao unjin
Rođen je 1902. godine na Prekornici. Bio je zemljoradnik. Učesnik je borbe od 13. jula 1941. godine. Bio je borac Prekorničke čete Bataljona "13jul". Zarobljen je krajem jula 1941. i interniran u logor u Albaniju. Nakon povratka iz logora povezao se sa partizanima sa kojima je uhapen i odveden u zatvor na Rijeku Crnojevića. Tamo je strijeljan u aprilu 1942. godine, sa jo pet bratstvenika partizana Vučkovića. Porodici je nakon rata dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
Ivo Kićov
Rođen je na Prekornici 1916. godine, gdje je proveo djetinstvo. Nakon odsluenja vojske postao je član komunističke omladine. Radio je u Borskom rudniku gdje se istakao u sindikalnom i ilegalnom radu. Učesnik je Trinaestojulskog ustanka, poslije kojeg je odveden u logor u Albaniju, da bi 1942. godine sa grupom zarobljenika bio doveden u Podgoricu za zamjenu sa zarobljenim Italijanima. Razmjena se nije ostvarila i on je suđen a nakon toga i uslovno puten. Po dolasku kući, organizuje se i odlazi u partizane gdje ubrzo postaje komesar čete. U borbama za oslobođenje zemlje teko je ranjen. Nakon rata naselio se u Lovćenac.
piro
Đurov
Rođen je na Prekornici 1916. godine. Rano djetinstvo je proveo na Prekornici, potom u Podgorici, gdje je zavrio gimnaziju. Studirao je prava u Beogradu. Kao gimnazijalac je postao omladinski aktivista i član Partije, zbog čega je često zatvaran. U studentskom pokretu je bio veoma aktivan i pripadao je grupi crnogorskih studenata koja je tridestih godina prolog vijeka pruala estok otpor ondanjem reimu. I na studijama je hapen i protjerivan sa univerziteta. Učestvovao je u pripremama Trinaestojulskog ustanka, a zatim i u borbama kao borac Prekorničke čete. Krajem jula je zarobljen i interniran u logor Klos, Albanija. Iz Albanije je vraćen u zatvor u Podgoricu a zatim u ibenski zatvor, gdje je ubijen uoči kapitulacije Italije avgusta 1943. godine.
Simo
Jokov
Rođen je 1884. godine na Prekornici. Bio je zemljoradnik. Učestvovao je u ratu od 1943. godine. Stupio je u IV proletersku brigadu Prvog bataljona..Zbog starosti nije mogao da izdri predstojeći pokret koji je čekao Brigadu i ostavljen je na terenu Ljubotinja. Tu je i uhvaćen i strijeljan 18. jula 1944. godine.
Marko
Nikov
Rođen je 1916. godine na Prekornici. Bio je zemljoradnik, a kao omladinac postao je član komunističke omladine. Na odsluenju vojske u Boki Kotorskoj povezao se sa vie istaknutih komunista koji su organizovano radili u ondanjoj mornarici. Dolaskom kući nastavlja rad u Ljubotinjskoj čitaonici, koja je u ono vrijeme bila stjecite mladih komunista, i tu biva izabran za sekretara partijske ćelije. ivio je u poluilegali jer mu je stalno prijetilo hapenje. Učesnik je borbi od 13. jula 1941. godine, kao borac Prekorničke partizanske čete Lovćenskog bataljona. Kau da je bio izuzetan drug, velike hrabrosti. U momentima zabune u sabotai na planini Duak, bio je prilično daleko od mjesta ubistva Ljuba Ristova i Nika Rolovića. Kad je čuo pucnje i povike, bez imalo straha potrčao je prema poloaju svojih saboraca iako se mislilo da su napad izvrili Italijani. Takav je bio u svim akcijama, uključujući zadnju njegovu bitku u borbi za oslobođenje Pljevalja. Tu je junački poginuo u juriu sa cvijetom crnogorske a posebno podlovćenske omladine u toj krvavoj, a po mnogima bespotrebnoj bici u kojoj je njegov bataljon desetkovan, uletjevi u dobro pripremljenu italijansku zasjedu.
Porodici je dodijeljena Partizanska spomenica, za poginulog partizana borca.
Tomo
Rakov - nosilac Albanske spomenice
Rođen je 1916. na Prekornici. Bio je zemljoradnik. Njegova
porodica je 1922. godine preselila u Albaniju. Tamo je kao borac-partizan,
pristupio albanskim partizanima 1942. godine. Poginuo je u aprilu 1945. godine,
u borbi za oslobođenje Sarajeva kao komandant Albanske brigade narodno-oslobodilačke
vojske. Tomo nije imao porodicu a njegov mlađi brat Jovo ostao je da ivi
u Albaniji.
Marko
Andrijin
Rođen je 1874. a umro 1953. godine. Bio je vrlo ugledan, pametan i čestit čovjek, a pored toga veoma načitan, snalaljiv i izgrađena ličnost sa jakim uticajem u drutvu. Govorio je engleski i italijanski jezik, to je bila rjetkost u ono vrijeme. Dugo je bio u pečalbi a najvie u Americi. Sa njim su bili njegovi sinovi Đuro i Mitar, čije potomstvo i danas tamo ivi.
Svojom zaradom uvećavao je posjed i izdravao viečlanu porodicu. Bio je učesnik Balkanskih i I svjetskog rata, a u II svjetskom ratu je pomagao partizanski pokret.
Branko
Markov
Rođen je 1920. godine na Prekornici. Učesnik je borbe od 13. jula 1941. godine. Bio je borac Prekorničke čete Lovćenskog bataljona. Zarobljen je krajem jula 1941. i interniran u logor u Albaniju, a nakon toga u Njemačku, gdje je pokazao izvanredno dranje. Bio je veoma hrabar i pametan čovjek. Nakon rata radio je u drutvenim organizacijama.
Nikola
Savov
Rođen je 1903. a umro 1988godine.Zavrio je osnovnu kolu i bez mogućnosti za dalje kolovanje, ostao je da se bavi zemljoradnjom na Prekornici.Kao mlad je učestvovao u demonstracijama protiv ondanjeg reima na Cetinju,Belvederu i Virpazaru.U ustanku 13-jula kao borac Prekorničke čete učestvuje u borbama na Obzovici i Brajićima.Nakon estoke odmazde od strane neprijatelja sa mnogim rodjacima i bratstvenicima biva zarobljen i odveden u logor Klos-Albanija.Nakon povratka iz logora jula 1942 ponovo učestvuje u oslobodilačkoj borbi.Formiranjem VI bataljona OZNE ulazi u tu jedinicu i u njoj ostaje do 1946godine.Demobilisan je u činu poručnika.Za ispoljenu hrabrost u borbama je odlikovan ordenom za hrabrost i ordenom Zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom.Nakon rata radio je pri Ministarstvu prosvjete a nakon toga do penzionisanja u Dravnom muzeju Crne Gore.
Mitar
Filipov
Rođen je na Prekornici 1891. a umro u Zemunu 1982. godine. Kao dobrovoljac iz Amerike, učesnik je bitke na Bregalnici i Prvog svjetskog rata, kao borac Ljubotinjsko-građanskog bataljona. Bio je nosilac Albanske spomenice i Medalje za hrabrost. Do Drugog svjetskog rata bio je andamerijski narednik, komandir stanica u vie mjesta od Bara do Zelenike kod Herceg-Novog. Imao je čin oficira i tako je penzionisan. Sarađivao je sa komunistima i spaavao ih od hapenja, i dugo godina bio organizovan i pod uticajem svog ure, narodnog heroja Branka Đonovića. Učestvovao je u ratu na strani partizana. Nakon rata je sa porodicom odselio za Zemun, gdje je ostao do kraja ivota.
Branko
Mitrov, pukovnik
Rođen je 1932. godine u Zelenici. Osnovnu kolu je zavrio u Herceg-Novom, gimnaziju u Zemunu a Pomorsku akademiju u Splitu. Nakon akademije radio je u vie mornaričkih jedinica Mornarice SFR Jugoslavije. Posljednja dunost mu je bila dunost komandanta bojnog broda (pukovnik). Odlikovan je sa vie vojnih odlikovanja. ivi u Puli, Hrvatska.
Veljko Simov
Rođen je u Baru 1925. godine. Zavrio je osnovnu kolu i kao najstarije dijete ostao je da pomae ocu u izdraavanju porodice. Početkom 1943. godine, sa ocem i bratom otiao je u partizanski odred a onda u VI crnogorsku brigadu gdje je poginuo 1944. godine kod Danilovgrada. Bio je komandir minobacačkog odjeljenja. Bio je član Komunističke partije od 1943. godine.
Vaso
Simov
Rođen je 1927. godine u Baru. Početkom 1943. godine stupio je u Barski odred sa ocem i bratom. Iz tog odreda prelazi u Lovćenski odred a zatim u IV proletersku brigadu. Poginuo je 1944. godine u prodoru ove brigade prema Srbiji. Nije se enio i imao porodicu.
Savo
Jokov
Rođen je 1914. godine na Prekornici. Nakon Aprilskog rata bio je jedan od zapaenijih aktivista u kraju. Učesnik je Ustanka poslije kojeg je zarobljen i odveden u Klos, Albanija. Nakon logora, vraća se u partizanske jedinice. Ranjen je 1944. godine u borbi za oslobođenje Grahova .Sa X brigadom odlazi da ratuje u Bosni i gine u bici za Gorade 1945. godine kao komandir voda. Odlikovan je Medaljom za hrabrost i Medaljom zasluga za narod.
Vlado
Perov
Rođen je 1926. godine na Ljubotinju. Zavrio je dva razreda Cetinjeske gimnazije. Kao aktivan omladinac 1943. godine odlazi u partizane. Poginuo je kao stariji vodnik 1945. godine kod Sarajeva. Odlikovan je Medaljom za hrabrost i Medaljom zasluga za narod.
Duan
(Dujo) Markov, arhitekta i slikar
Rođen je u Podgorici 1933. a umro 2006. godine. Zavrio je osnovnu kolu i gimnaziju, a diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1960. godine. Po zavretku studija bavio se slikanjem, urbanizmom i projektovanjem. Radio je u eljeznici kao inenjer i rukovodilac sektora, a nakon toga kao direktor Zavoda za urbanizam i izgradnju Titograda. Bio je poslanik u Skuptini SR Crne Gore.
Dobitnik je Nagrade za ivotno djelo Jugoslovenskih eljeznica 1996. godine, za dostignuća od posebnog značaja i poseban doprinos izgradnji pruge Beograd-Bar.
Autor je vie studija iz oblasti arhitekture i značajnih projekata, a hobi mu je pored slikarstva bila muzika i folklor.
Izlagao je na vie samostalnih izlobi u Podgorici, a pored toga, izlagao je u Beogradu, Njujorku i Moskvi. Grupno je izlagao vie puta u zemlji i inostranstvu.
Bio je prepoznatljiv po slikama sa tematikom staropodgoričke panorame.
Duan je autor knjige "Folklorna i monumentalna arhitektura u Crnoj Gori", objavljene 1999. godine.
Iako je njegov otac preselio sa Prekornice u Podgoricu, Dujo je uvijek rado dolazio u rodno mjesto svojih predaka.Na Prekornici je napravio kuću. Bio je veoma prijatan i drag rođak irokog obrazovanja, koga je bilo zadovoljstvo poznavati.
Duan Jokov, diplomata
Rođen je na Prekornici 1926. godine. Osnovnu kolu je zavrio na Prekornici, gimnaziju u Cetinju a Viu kolu MUP-a u Zemunu. Kao gimnazijalac u ratu je radio za oslobodilački pokret i primljen je u SKOJ i Komunističku partiju, nakon čega stupa u operativne partizanske jedinice. Bio je komandir kurira CASNO-crnogorske skuptine omladine. Nakon rata upućen je na kolovanje za diplomatsku slubu. Po zavretku kolovanja, slubovao je kao konzul u Italiji (Trst i Milano), i generalni konzul u Rimu, a nakon toga i u Marseju u Francuskoj. Bio je i ambasador u Briselu u Belgiji. On je ujedno i prvi diplomata u tom rangu iz porodice Sarap. Odlikovan je vie puta za ratne i radne zasluge.
Pavle
Nikolin
Rođen je 1928. godine na Prekornici. Osnovnu kolu je zavrio na Prekornici, gimnaziju na Cetinju, a studije u Beogradu. U ratu je postao član SKOJ-a kao omladinski rukovodilac u selu. Takodje je nakon rata bio u rukovodstvu omladine Cetinjske gimnazije i grada. Na studijama je bio član Centralnog odbora Saveza studenata Jugoslavije. Nakon studija stalno je radio na operativnim i rukovodećim poslovima u Slubi dravne bezbednosti. Bio je rukovodilac partijskih organizacija u vie mjesta u Crnoj Gori, predavač i rukovodilac vie partijskih kola. Odlikovan je sa četiri ratna i radna odlikovanja među kojima i Ordenom rada sa zlatnim vijencem, kojim ga je odlikovao Predsjednik Jugoslavije.
Velimir Nikolin,
pukovnik
Rođen je 1939. god. na
Prekornici. Gimnaziju je zavrtio na Cetinju, gdje je tri godine bio predsednik
literarne sekcije. Mlad je počeo da se bavi sportom a posebno atletikom i
koarkom.
Vojno tehničku Akademiju
zavrio je u Zagrebu a dalje se kolovao u Zagrebu i Beogradu. Kao oficir
tehničke slube (mainski inenjer) slubovao je u vie mjesta Srbije.
Bio je komandir tehničkog voda i
čete i komandant remontnog bataljona kao i načelnik Tehničke
slube u puku, diviziji, Pokrajinskom
tabu teritorijalne odbrane SAP Vojvodine , novosadskog korpusa i Pomoćnik
komandanta za pozadinu novosadskog
korpusa.
Za uspjean rad često je
pohvaljivan, nagrađivan i odlikovan. Ima est visokih vojnih odlikovanja,
među kojima (Orden Narodne Armije sa zlatnom zvijezdom i Orden za vojne zasluge za zlatnim mačevima).
Smatran je za boljeg poznavaoca
remonta vojne tehnike u beogradskoj Armiji o čemu je objavio vie
stručnih radova.
Čin
pukovnika dobio je 1985. god. kao Načelnik tehničke slube novosadskog korpusa a penzionisan 01.01.1994.
god. sa tog poloaja .
ivi u Novom Sadu i
amaterski se bavi pčelarstvom.
Prilog,
MARKO NIKOV VUČKOVIĆ- PUKOVNIK JNA U PENZIJI, RATNI
VOJNI INVALID i NOSILAC PARTIZANSKE SPOMENICE 1941.-1945. GODINE
Svjedočenje o jednom
vremenu,nekim ljudiuma i događajima u njemu......
(zapisano u Beogradu,
proljeća 2010godine)
Rođen sam 31.oktobra 1919. godine u selo Prekornici gdje sam zavrio osnovnu kolu, a učitelji su mi bili Milutin Drecun i Vuko Vukićević. Niu gimnaziju sa pola maturom zavrio sam u Cetinjskoj gimnaziji.
U četvrtom razredu primljen sam u organizaciju SKOJ-a. U isto vrijeme bio sam i član Literarnog udruenja "SKERLIĆ". Sa većinom đaka četvrtog razreda učestvovali smo u februarskim demonstracijama koje je organizovala organizacija KPJ. Njegoevom ulicom doli smo do pogleda na Balića Pazar, ali nas je policija spiječila da se poveemo sa demonstrantima, građanima. Sklanjali smo se u svodove od snijega pred ulazima pojedinih kuća.
Početkom kolske 1935. godine primljen sam za učenika srednje Poljoprivredne kole u Valjevu. Takoreći odmah, postao sam i sekretar oranizacije SKOJ-a, poto je dotadanji sekretar Jovan Radulović otiao na praksu. U toku kolovanja razvio sam veliki politički uticaj, tako da sam uspio i zavretkom kolovanja većinu đaka učlaniti u Organizaciju SKOJ-a.
U prvom razredu sam postao predsjednik đačkog literarnog udruenja "Agronom ", a u drugom, istovremeno i predsjednik drugog đačkog udruenja "Đačka knjiica i čitaonica". Na sastancima pored stručne literarure najčeće smo raspravljali o temama koje je izdavala "Popularna biblioteka". Na primjer, uloga rada o postanku čovjeka, o evoluciji Darvina i dr.
U to vrijeme organizovao sam trajk učenika zbog tekih uslova rada, pogotovo na deurstvu, odravanju stoke -krava, konja, svinja, čićenje tala, pranja i timarenja konja. Ustajali smo rano ujutro, u četiri sata, i poslije u istim odijelima ili na časove, to je uzrokovalo često oboljevanje od uge. Takođe je i uglavnom bila i oskudna ishrana. Uprava kole bila je prilično tolerantna, tako da mi je lično dozvolila da ja idem u Beograd kod ministra poljoprivrede i da iznesem nae zahtjeve. Ministar je većinu zahtijeva prihvatio i uprava kole ih je djelimično sprovodila. To je bilo za vrijeme direktora Mite Nikolića, koji je i onda vrio selekcije ita, koje smo zvali "Mitina manitoba". Po preporuci Dragojla Dudića i doktora Miloa Pantića avgusta 1937. godine, primljen sam za člana KPJ-u. U 1938. godini, oformio sam po odobrenju komiteta i organizaciju Ćelije u koli, čiji sam bio sekretar.
Prilikom dolaska u svoje selo za vrijeme ljetnjih raspusta, uključivao sam se u akcije KPJ. Obično sam donosio publikacije "Naa reč" koju sam dobijao od Dragojla Dudića a sadravala je priloge knjevnika, članova KPJ-u ili ideoloki bliskih.
U oktobru 1939. godine određen sam na praksu-sta za voćarstvo i vinogradarstvo u koli. Zbog blagog odnosa prema učenicima, otputen sam sa prakse. Otiao sam u Beograd i traio praksu, kao i u Novom Sadu, ali je nijesam uspio naći. Sa Nikom Perovim Vučkovićem, otiao sam kod sekretara KPJ-u Beograd, Đura Strugara i rekao mu da nijesam naao praksu, a za to vrijeme sam se hranio suvim hlebom u optoj studentskoj menzi.
Đuro mi je rekao, poto nisam obezbijedio praksu-sta u Beogradu, da za profesionalnog političkog radnika KPJ-u nema sada potrebe. Otiao sam u svoje selo Prekornicu. Doktor Miodrag Jovanović, stomatolog i član KPJ-u, jedan od rukovodioca KP Valjevo, pozajmio mi je 120 dinara da odem u svoje selo, koje sam mu potom vratio. Sa njim sam se poslije vidio u koloni Vrhovnog taba od Suhe ka Tjentitu, tokom Pete neprijateljske ofanzive.
U novembru 1939. godine primljen sam na sta u nioj poljoprivrednoj koli u Baru. Sreski komitet KPJ Bar povezao me sa Biroom KPJ-u za Bar i okolinu. Sekretar Biroa, bio je Nikola Vukićević. Radio sam po zadatku Biroa, oformio organizaciju SKOJ-a i organizovao aktivnosti u tim uslovima. Djelovao sam sa pojedincima iz Zavoda za june kulture, sa nekim đacima, sa organizacijom Luke Bar, Duvanske stanice, Uljare, kao i sa pojedincima iz okolnih sela i naselja. Mala pometnja dola je poslije ocjene vieg rukovostva da je rat koji dolazi imperijalistički, jedni se bore da očuvaju, a drugi, da to osvoje.
Do kraja oktobra 1940. godine zavrio sam obradu teme date od rukovodstva Srednje poljoprivredne kole u Valjevu KULTURA MASLINE BARA I OKOLINE i doao kući u selo Prekornicu. Po kazivanju rukovodstva kole u Baru, sadraj teme je korićen za nastavu učenicima kole.
Po dolasku kući u selo Prekornicu, uključen sam u rad KPJ sela. Đoko Vukićević je kao sekretar Biroa optine Ljubotinje često pozivan u rezervu. Uz saglasnost sreskog komiteta Cetinja mene su odredili da vrim dunost sekretara Biroa Ćelija Ljubotinj. Uskoro poslije toga izabran sam za člana sreskog komiteta KPJ.
Prilikom napada na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine, određen sam na čelo delegacije od strane sreskog komiteta da pođemo u vojni okrug kod pukovnika Pajovića. Doli smo da molimo da nas mobiliu za odbranu Jugoslavije. On nas je lijepo dočekao i zahvalio na naem patriotizmu, ali je rekao da za sada, nema potrebe, a ako bude potrebe da će nas pozvati. Prilikom kapitulacije Jugoslavije članovi KPJ-u donosili su puke koje su imali. Luka Ratković, koji je bio u graničnim jedinicama donio je i pukomitraljez BRVNO koje je koristio uspjeno prilikom ustanka 13. jula na Obzovici.
Ja sam sa braćom kupio pet puaka, svaku po stotinu dinara od rezervista iz drugih krajev, koji su učestvovali na frontu prema Skadru i povlačili se kućama. Organizovali smo masovnu akciju omladine za donoenje municije koja je bila smjetena u vojnom skladitu u Domu kulture u Gornjem Ceklinu. Za skrivanje naoruanja i municije bili su zadueni Đoko Vukićević i Marko Nikov Laličić, ali bilo je dosta i onih koji nisu htjeli da se odvoje od naoruanja. Organizovali smo sa omladincima koji nisu sluili vojsku obuku, kako se rukuje s pukom, nianjenje i osnovne taktičke radnje, korićenje zaklona itd. Italijanski okupator izdaje naređenje za predaju oruja, ali nije bilo uspjeha ni odaziva. Predate su samo neke stare, skoro neupotrebljive austrijske puke i dr. puke. Poslije povratka članova KPJ, poslij e kapitulacije i dolaska studenata i drugih, krajem aprila odran je sastanak biroa KPJ-u Ljubotinj kome je prisustvovao Jovo Kapičić. U ime Biroa SKJ-u Cetinje tajnim glasnjem izabran sam za sekretara Biroa Ćelija optine Ljubotinj.
Početkom jula 41. sam sa braćom
nagrtao(nagrebao) kukuruz u Ravnoj glavici. Doao je neko od omladinaca da me
pozove na sastanak na Bijelu Mulinu.
Direktivu o oruanom ustanku Politbiroa CK KPJ-u od 4. jula prenio je i pročitao Birou partijskih Ćelija Ljubotinja, Niko Perov Vučković, pod američki hibrid, na mjestu Bijela Mulina. Ova dolina je vlasnitvo Nikova oca, barjektara Pera Nikolina. Niko je pročitao direktivu Politibiroa CK KPJ-u i svi smo bili oduevljeni pozivom na ustanak. Meni je kao sekretaru rekao da trebam poslije podne da pođem na Gornje Ceklin u kuću Steva Maanovića i da ću za ustanak dobiti detelje od Baja Sekulića, sekretara Okrunog komiteta Cetinja. Niko kae da on mora to prije da ide za Crmicu, da sa sekretarom Nikolom Nikićem, razradi direktivu za srez Barski. Ja sam po zadatku poao u Gornji Ceklin i naao kuću Steva Maanovića. Baja i Steva sam naao gdje sjede na volat pred Stevovom kućom . Rekao sam, da sam kao sekretar optinskog biroa, po zadatku Nika Vučkovića doao do Baja u vezi razrade direktive o oruanom ustanku. Ostali članovi Biroa su me čekali na Uba, Ljubotinjski. Bajo mi je prenio zadatke, da se razoruaju andarmerijske stanice na naem terenu, da se po optinama uniti policijska arhiva, napadaju italijanske snage na komunikacijama Reka Crnojevića - Cetinje, Reka Crnojevića - Virpazar i Cetinje - Budva. Bajo je insistirao da pozivamo Italijane da se predaju pod nazivima ABASO FUĆILE I ABASO RE. Traio je, da se humano postupa prema zarobljenicima i drugo, i da akcije budu zasjede i prepadi. Ta direktiva je promijenjena u toku noći 13. na 14. 1941. godine kada je postavljena direktiva da se potpuno zauzmu i kontroliu pomenute komunikacije. Članovi Biroa, kako sam ja naznačio, koji su me čekali na Uba Ljubotinjski, poli su sa mnom odatle do kućie Đoka Vukićevića i odrali sastanak Biroa. Ja sam kao sekretar iznio direktive koje sam dobio od Baja Sekulića. Sa Biroom sam razmatrao i razrađivao te direktive.
Na sastanku su doneseni zaključci za određene članove Biroa. Milo Savov Lubarda određen je kao rukovodilac odreda Začira, Dubove i Smokovac, da sa njima dejstvuje na putu Rijeka Crnojevća u rejonu Koćela. Da se izabere za komandanta Jakov Kusovac, ako on bude prihvatio da bude komandant, obzirom da nije bio član KPJ-u. U realizaciji neki borci su predlagali i Lazara Kaluđerovića, koji je bio učitelj i rezervni oficir. Jakov je bio stariji po činu i aktivni je oficir. Odlučeno je na Zboru da Lazar bude zamjenik a Mio Radoman da bude rukovodioc odreda Donjih sela, a za komandanta odreda Mila Markova Lubardu, poto je bio član KPJ-u i rezervni oficir. Za Odred Centra Ljubotinja, Boguta, Muovića i Vignjevića, da Đoko Vukićević bude rukovodioc odreda, a za komandanta da se izabere Pero Ćetković, ako bude htio-obzirom da nije bio član KPJ-u, a inače je bio kapetan bive aktivne vojske. Zadatak je bio da razoruaju andarmerijsku stanicu na Ljubotinju i da iz ahive unite ono to smatraju da je neophodno. Moj zadatak je bio da rukovodim i informiem odred sela Prekornice i dio sela u planini i Pačarađa. Na Prekornicu smo poslali Luku Savova i Branka Nikova Vučkovića, da pitaju Ljuba Vučkovića, da li prihvata učeće u ustanku, a ako prihvata, predloićemo ga da bude komandant odreda (jer je bio aktivni oficir). Odlučeno je da se skup za formiranje odreda odri na mjesto Stranjica.
Na sastanku Ćelije sela Prekornice i
Pačarađa, prihvaćeno je ono sto je Biro ranije predloio, tj
izabrao mene, za rukovodioca. Sastanak je odran u staroj kući Nika Milova
Vučkovića. Na tom sastanku je iskrslo neplanirano nekoliko problema.
- Prvi problem je bio kako prenijeti direktivu u selo Brajiće. Jovo Kapičić mi je lično prenio da pojačamo politički rad na Brajiće i da pokuamo da formiramo Ćeliju KPJ, obzirom da je bilo svega dva člana. Za rad je u Birou određen Blao Kostin Vučković. Blao, za neto vie od dva mjeseca nije uspio da formira Ćeliju. Blao je ne znajući za direktivu o ustanku u petak ujutro 11. jula, kada se u Cetinju nije znalo za ustanak, otisao u Zeleniku da prihvati stvari svoga strica Stanka na elezničkoj stanici, gdje su stvari stigle iz Darde. Kako sam naveo, Marko Nikov Laličić bio je zaduen sa Đokom Vukićevićem za sakrivanje oruja i municije, a na osnovu takvog stanja, da u ime nae organizacije direktivu prenese član Ćelije Ljubo Ristov Laličić. Obzirom da je u selu imao tetku, a da ne zna članove KPJ-u Klaća i Ivančevića, treba da mu u tome pomogne kanditat za člana KPJ-u Vlado Markov Banović, koji je poznavao dobro susedno selo Brajiće (odakle mu je i strina). Ljubo i Vlado su trebali da prenesu i pročitaju direktivu, sa ovom dvojicom članova KPJ-u (Klaćem i Ivančevićem), da se dogovore o formiranju odreda, izaberu rukovodstvo, razoruaju andarmerijsku stanicu, da po zavretku posla ostave odredu zadatke da dejstvuju protiv Italijana na terenu sela Brajića i da se vrate u sastav svog odreda na Obzovička drijela. Blao Kostin Vučković se vratio u selo Prekornica, tek posle odlaska kaznene ekspedicije krajem jula 1941. godine, a do tada je uglavnom bio u Budvi.
- Drugi problem je bilo vjenčanje Pera Ivova Banovića, koji je elio da se vjenča po starom crnogorskom običaju. Pera sam dobro poznavao i lijepo smo se druili za vrijeme kada je iz Bačke Topole dolazio u posjetu na Prekornicu. Bio je veoma komunikativan i odlično smo se slagali. Pozvao me je da ga vjenčam sa Ankom Kneević koja je dola sa njim u izbjeglitvo iz Vojvodine, a ivjeli su sa Perovim roditeljima i braćom. Brat Duan se vjerio ranije sa Joom Martinović. I otac Ivo, i majka Anđe, su eljeli da se sinovi istovremeno vjenčaju po starom crnogorskom običaju. Ja sam morao neto prije osam sati da budem u seocku crkvu, da ih vjenčam kako bih mogao stići na Stranjicu u devet sati kada je zakazano formiranje odreda. Ja sam vjenčao Anku i Pera, sa popom Duanom Kostićem u crkvu i posle vjenčanja smo odmah ili prema Stranjici. Anka je otila kući, a Pero nije imao vremena da svrati da mu roditelji čestitaju brak. Braća nisu uspjeli da se vjenčaju istovremeno -Nikola i Joe su bili spriječeni da iz Bajica i okupiranog Cetinja, stignu na vrijeme na zakazano vjenčanje.
Na Stranjicu sam stigao neto prije devet sati, poto sam obavio vjenčanje Pera i Anke. Sastanak odreda nije mogao ostati nezapaen, dolo je omladine i starijih ljudi, mahom bez puaka. Obavjestio sam skup prisutnih o pozivu Komunističke partije Jugoslavije i pročitao proglas. Naglasio da je naa moralna obaveza da pomognemo borbu SSSR-a protiv hitlerskih i italijanskih hordi. -U masi sam čuo jednog starca koji reče: "Muka je na Rusiju, kada vas poziva da je branite". Na kraju sam rekao da trebamo da formiramo odred Prekornice i Pačarađa i da trebamo da izaberemo rukovodstvo odreda, pod rukovodstvom KPJ-u. Obzirom da je Ljubo Vučković aktivni oficir - poručnik Vojske Kraljevine Jugoslavije, predloio sam njega da bude prihvaćen za komandanta. Prijedlog je prihvaćen, a ja sam izabran za političkog rukovodioca. Ljubo kao komandant je rekao da je oruana borba rat i trai disciplinu i ispunjenje svih zadataka. Poslije toga, putem iznad Selita, doli smo na Obzovičko drijelo oko 11 časova.
Skoro istovremeno stigli su Ljubo Ristov i Vlado Markov sa Brajića i obavjestili me da su izvrili zadatak. U to vrijeme obavijetavaju nas da od Mokrog Dola, iz Budve ide jača motorizovana kolona prema nama. Na brzinu, Ljubo je odred raspoređivao sa nae desne strane puta, tako da nije imao vremena da rasporedi snage i sa lijeve strane te nijesmo mogli obezbijediti unakrsnu vatru prema koloni, pa su Italijani izbjegli mnogo tee gubitke. Zbog takvog poloaja morali smo se povlačiti na dominirajuće brdo iza nas. I pored skoro dva sata borbe, organizovano smo se povlačili u pravcu Plane Gore. U toj borbi poginulo je 25 italijanskih vojnika i 36 je ranjeno. Prema nekim iskazima, među njima je poginuo i komandant andarmerije Macolini. Od naih je poginuo Pero Ivov Banović, na čuki iznad kuće Đura Stevanova Vukićevića. Pero Ivov je bio prva rtva 13. julskog ustanka, član KPJ-e. Svreni đak trgovačke kole, kako smo naglasili, nije imao vremena da primi čestitke za svoje vjenčanje od najbliih. Sa vjenčanja je otiao u smrt. U toj borbi smo prvi put, čuli dum-dum pučanu municiju.
Kada smo odstupali prema Planoj Gori sretali smo neke starije ljude koji su se malo kritički odnosili prema nama ("....zapucali ste! ....a sada ćete nas ostavit, da nam kuće unitavaju.!") Tada nas je čudilo, poslije Rudinica, bez napada Konadijskog odreda da je prola borba na Obzovicu. Kasnije nam je na simpozijumu 1984. godine o revolucionarnom pokretu u Cetinjskom srezu, Krsto Popivoda objasnio da se sa prenoenjem direktive o oruanom ustanku kasnilo prema - pomenutom - Konadijskom odredu. Tada nam je svima ivima bilo jasno, zato pomenuti odred nije dejstvovao. Mi smo shvatili prilikom prenoenja direktive od strane Baja Sekulića, da će ustanak početi u cijeloj Crnoj Gori u 15 časova.
I kako sam pomenuo, braća Pero i Duan Ivovi nijesu uspjeli istovremeno da se vjenčaju, jer su Joe i Nikola Filipov bili spriječeni da dođu u određeno vrijeme. Nikola nije mogao normalno sa Joom da izađe iz Cetinja preko Zagrablja, već je preko Đinova brda i okolnim putem, poslije podne stigao na Prekornicu. Duan je čekao Nikolu i naknadno odlučio da uzme kuma za vjenčanje sa Joom. Poto su nae porodice, pogotovo majke, bili veliki prijatelji, kao i nai očevi, Duan je odlučio da mu kum bude moj brat Jovan. Jovan je bio član SKOJ-a i na Ođu Prekorničku zaduen za vezu sa kuririma iz Ljubotinje. Duana i Jou Martinović, po starom crnogorskom običaju, sa popom ,vjenčao je moj brat Jovan . Prijateljstvo porodica, nastavilo se između Duana i mene u Valjevu pred rat, gdje je Duan bio podoficir. Sastajali smo se često u njegovoj kasarni u podoficirskoj menzi i to je jedan od razloga za duplo kumstvo.
Odred Centra Ljubotinja, Boguta, Muevića i Vignjevića pod rukovodstvom Đoka Vukičevića i Pera Ćetkovića, uspjeno je razoruao andarmerijsku stanicu na Ljubotinju. Nije bilo borbe, već su adarmi pristajali dobrovoljno da napuste stanicu, i da po svojoj volji idu svojim kućama. U tom vremenu saoptenje o ustanku odrao je Ljubo Dapčević, naglaavajući da će se ustanak odvijati u čitavoj Crnoj Gori. Ljubo Dapčević se iselio iz Cetinja i doao kod svojih rođenih Dapčevića u Vignjeviće. Po saglasnosti Sreskog komiteta Cetinja uključen je kao član Opstinkog biroa Ćelija KPJ Ljubotinj.
Odred Začira, Dubove i Smokovaca, je 13. jula poslije 12 časova zarobio jedan ojačani vod Italijana koji je brojio 36 vojnika i stareina. Mahom su svi bili na motociklima i sa ugrađenim mitraljezima. Mitraljezi i puke su korićene u velikoj akciji, borbi-boju 14 i 15. jula na Koćelama.
Prema izjavi Ceklinjan, odredi oko Rijeke Crnojevića uključujući i grupu boraca Oćevića nijesu htjeli da dejstvuju, da ne bi uznemiravali italijansku postaju u Rijeci Crnojevića. Svaki pokuaj pojedinaca iz Ceklinjskih odreda da su učestvovali u ovoj borbi, logično se ovim potpuno negira. 13.-14. jula u toku noć, rukovodioci Okrunog i Sreskog komiteta promijenili su odluku o prepadima na pomenutim komunikacijama i donijeli su novu odluku, da snage odreda potpuno kontroliu autoputeve koje smo pomenuli, da na njima spriječavaju svaki nailazak italijanskih snaga, kao i da se povee svaki odred sa susjednim odredima. Odred Đoka Vukićevića i Pera Ćetkovića, da se sa glavnim snagama orijentiu prema Grkovom grobu, a dio toga odreda sa borcima iz Boguta, da se orijentiu na Veljoj Gori, kontroliući određeni dio puta Cetinje - Budva.
Odred Donjih Sela zarobio je 13. jula ojačanu italijansku patrolu od Rijeke Crnojevića prema Virpazaru, koji je već bio oslobođen. Naređenje Okrunog i Sreskog komiteta je bilo da sprovedu određenu direktivu i da se poveu sa susjednim odredima, Ceklinjskim i Crmničkim. Odred Začira, Dubove i Smokovaca, da se postave na iste poloaje i poveu sa susjednim odredima Ceklina.
Sastanak optinskog biroa Ćelija KPJ-u Ljubotinja 14. jula oko 10 sati, odran je na volat Pera Nikolina Vučkovića. Sastanku su prisustovali članovi Okrunog komiteta Peria Vujoević, Niko Vučković, Peko Dapčević, i član pokrajinskog komiteta Crne Gore Radoje Dakić. Tada je odlučeno da se dio snaga naih odreda Začira, Dubove i Smokovaca i odreda Donjih Sela upute kamionima, da se pomogne snagama Donjeg Ceklina, poto su Italijani počeli da pale kuće, stogove sijena, ponjeveno ito, penicu, i dr. Oni su doli do Brestova i povezali se sa rukovodstvom odreda Donjeg Ceklina, koje im je reklo da njima sada pomoć nije potrebna.
Na pomenutom sastanku u prisustvu članova rukovodstva Okrunog komiteta, donesena je odluka o eventualnoj pomoći u slučaju nailaska italijanskih snaga na poloaje odreda Začira, Dubove i Smokovaca. Da se iz odred Boguta, Muevića i Vignjevića i odreda Prekornice i Pačarađa izdvoje grupe boraca, ojačane desetine ili voda, i da se orijentiu za pomoć odreda Začira, Dubove i Smokovaca, ako italijanske snage budu nadirale na njihove poloaje. Čim počne borba, određene snage trebaju to prije da stignu u pomoć. Snage oko voda, pod rukovodstvom Đoka Vukićevića skoro su iste jačine, kao i snage pod vođstvom Marka N. Laličića.
U praskozorje 15. jula snage su stigle, a borba je počela oko ponoći 14. na 15. jul 1941. godine. Po dolasku snage odreda Začira, Dubove i Smokovaca povukle su se na malo povoljnije poloaje i zaposjeli vis iznad raskrća od auto-puta za Ljubotinj i Cetinje i zajedničkim snagama unitili taj elitni bataljon. Jedan pojedinac - vođa grupe često je potencirao da je on to radio samoincijativno. On je (a i svi ostali) dobio zadatak rukovodstva na sastanku u prisustvu Radoja Dakića i pomenutih članova okrunog rukovodstva i odluku Biroa Ćelija KPJ optine Ljubotinj.
Velika bitka na
Koćelama započela je oko
ponoći 14. na 15. jul.
Italijanska kolona od jednog ojačanog motorizovanog bataljona divizije
MESINA, jačine oko devet stotina vojnika i stareina.
Poloaj odreda Začira, Dubova i Smokovaca bio je na poloaju sa desne strane puta od Ljubotinja, počev od pjeačkog puta za Obod i Rijeku Crnojevića, a sa lijeve strane iznad raskrća kolskog puta za Ljubotinj i Ceklinu uključujući i kotu-vis iznad raskrća gdje je bila grupa boraca iz zaseoka Vukmirovići. Tu se kasnije uključila i grupa boraca pristiglih iz pomenutih odreda Gornjeg Ljubotinja. Odred Gornjeg Ceklina, posjednuo je poloaj u reonu glavnog puta za Cetinje, iznad zaseoka Mihaljevići .
U početku borbe motorizovana kolona Italijana dola je do oko stotinu metara od raskrća pomenutih puteva. Rukovaoc mitraljeza je trebao da otvori vatru kad čelo kolone dođe do raskrća, ali je preuranio sa otvaranjem vatre. Odmah poslije toga i ostali su prihvatili tj. cijeli odred. Po otpočinjanju borbe, grupa boraca iz Čistog polja odmah je pola u pomoć prije dolaska pomenute dvije grupacije boraca Gornje Ljubotinja. U toku borbe veća grupa italijanskih snaga sa Riječkog grada, pokuala je da putem prema Začiru i Dubovi, pruzi pomoć pomenutom italijanskom bataljonu, ali su spriječeni od dijela snaga sa poloaja na čelu sa Vukom oćem. Posle uspjenog dejstva, spriječili su dolazak pomoći italijanskih snaga.
U toku borbe grupa Italijana jačine oko jedne čete, preko Orujita htjela je izbjeći zasjedu i da, vjerovatno, zaobilaznim putem dođe do Cetinja kao pomoć italijanskom garnizonu. Ova grupa, je uz akciju Sokolskog odreda i grupe boraca Gornjih Ulića zarobljena i odvedena u selo Bokovo. I tu je bilo 94 borca i stareine do nailaska jačih italijanskih snaga koje su upućene da deblokiraju saobraćaj i pojačaju snage u Cetinju.
Krajem borbe, odred sela Oćevića dejstvovao je sa Kostadina po koloni Italijana. Udaljenost te grupe, koja je djelovala po začelju italijanske kolone, bila je i vie od hiljadu metara vazdune linije. Borba je zavrena 15. jula oko 10 časova, katastrofom za čitav motorizovani italijanski bataljon. Rezultati borbe italijanskih snaga pojedinačno je bio 80 mrtvih, oko 120 tee i 250 lakih ranjenika i 450 zarobljenih, računajuci i 94 zarobljena od strane Sokolskog odreda iz Gornjih Ulića, oko Dobrske ploče.
Od naih učesnika u borbi je samo jedan borac lake ranjen, Rakčević iz Smokovaca, a dva starija čovjeka koji su ili da vide ta se deava na bojitu, na putu su poginuli od italijanske granate koja je ispaljena sa Belvedera. /Joko Miloev i Andrija Vukov /
Oko 350 zarobljenih koji su dovedeni na Ljubotinj, okupljeni su oko
bistijerne i tu im je Peko Dapčević, govorio na panskom jeziku, sa
volta Bistijerna o naoj oslobodilačkoj borbi za slobodu protiv faizma
Musolinija i njegovih "crnih koulja". Naa borba je istovremeno
usmjerena i za slobodu naroda Italije.
Zarobljenici su sprovedeni u centar Ljubotinja u sjedite optine gdje su se odmorili, pili vode, pojeli dio slijedovanja. tab bataljona smjeten je u raniju andarmerijsku stanicu i bili tu do dolaska kaznene ekspedicije Italijana. Poslije podne - oko 15 do 16 časova- sprovedeni su na Prekornicu i smjeteni u osnovnu kolu i dvorite. Tu su im seljaci donosili milijeka, sira i ostale hrane to su imali. Sa njima je postupano humano, a i oni nisu pravili nikakve izgrede. Tu su noćili i 16. jula ujutro sprovedeni pjeačkom stazom Planom gorom i dalje do kolskog puta koji je vodio za Vinjicu gdje su bila vodovodna postrojenja za grad Cetinje. Tu su predati odredima Gornje Crmnice koji treba da ih sprovedu sa drugim odredima do oslobođenog Virpazara. Poto su tamo zadrani due vrijeme, komanda oslobođenog Virpazara je traila za njih sledovanje od najblieg italijanskog garnizona do dolaska kaznene ekspedicije krajem jula ili početkom avgusta.
Zaplijenjeno je mnogo ratnog materijala 54 teka mitraljeza "breda", 30 pukomitraljeza, 6 minobacača. Četiri topa su onesposobljena i survana niz kamenjar ispod kolskog puta. Oko 1200 puaka, velike količine municije za mitraljeze, mnogo ofanzivnih bombi, mnogo sanitetskog materijala, konzervirane hrane za nekoliko dana, neophodni za pomenuti motorizovani bataljon, su takođe zarobleni. Naročito je bilo mnogo ćebadi, oko 4 hiljade i oko 2000 atorskih krila. Tako je zaplijenjeno 48 kamiona, stotinu motocikala. U rejonu borbi nađeno je oko 200 crnih koulja. Mrtve su sahranili na njivama u tom rejonu gdje je vođena bitka. Veoma interesantno i naročito vano je da su Italijani iz kaznene ekspedicije, poto su iskopali mrtve, nali na njima zlatno prstenje i lančiće. Govorili su za nas - da to nisu kriminalni lopovi, već organizovani borci koji postupaju humano prema zarobljenicima. Pogotovo je značajno da su svi ranjenici Italijani sprovedeni u Rijeku Crnojevića kamionima i da se sa njima korektno postupalo, i predati Italijanima. Članovi okrunog komiteta KPJ-u dali su zadatak odredu Gornjeg Ceklina da se poslije sklanjanja materijala zapale kamioni, ali nisu uspjeli zbog brzog dolaska jake kaznene ekspedicije. Pomenuti zaplijenjeni materijal uglavnom najvećim dijelom je prevezen kamionima i sklonjen u kuće Mitra Jovova Kaluđerovića. Ja sam određen da primim materijal i da vrim raspodelu odredima, i eventualno, neki materijal, ostalom stanovnitvu. Odmah 15. jula po prispjeću materijala na određenu kuću, odredima je dodijeljeno po tri mitraljeza "breda". Ne samo Ljubotinja nego i Crmice, a Ceklinjani su bili zadueni za sklanjanje materijala, oni su se naoruali sami. Ostatak mitraljeza je sklonjen u planinu centra Prekornice u pogodna pećinska sklonita. Sa ovim orujem je bio naoruan i Lovćenski bataljon prilikom napada na Pljevlja. Po nalogu glavnog taba za Crnu Goru, est mitraljeza poslato je ustanicima u Hercegovinu. Sa tim mitraljezima naoruani su i bataljoni Lovćenskog odreda u trećoj neprijateljskoj ofanzivi. Takođe i Prvi i Drugi bataljon četvrte proleterske narodnooslobodilačke brigade, i sve do Pete ofanzive kada je najveći broj mitraljeza sklonjen u rejonu Suhe. Puke su dijeljene prvo borcima i stanovnitvu, ko je htijo uzeti. Ćebad je dijeljena borcima, ali veći dio stanovnitvu.
Najveća pobjeda ostvarena u 13. julskom ustanka izazivala je velike polemike između Ljubotinjana i Ceklinjana. U cilju razjanjenja odravali smo vie sastanaka u Domu JNA u Beogradu u kojima su učestvovali Ljubotinjani i Ceklinjani. Ja sam na većini sastanaka rukovodio tim sastancima, obzirom da su pojedini rukovodioci odreda Ceklinjani, na svaki način - preko raznih izjava i natpisa - pokuavali staviti do znanja da je to zajednička pobjeda. Nikako da se pomire da je tu glavnu ulogu odigrao odred Začira, Dubove i Smokovaca uz pomoć snaga Gornjeg Ljubotinja, a da su mnogo manjim dijelom učestvovali neki borci i dio odreda Oćevića i sa Kostadina. Glavni inicijator Ceklinjana, za podgrijavanje diskusije bio je Andrija Pejović, a njemu su se pridruivali povremenim natpisima ondanji visoki vojni rukovodioci iz Ceklina.
Povodom ove polemike Andrija Pejović i njegova supruga Danica zakazali su sastanak u svom stanu u Ulici Bulevara revolucije. Na sastanak su pozvani Blao Janković, Ilija Kostić, Milutin Pejanović, Jovo Mihaljević i Marko Vučković. Bio je pozvan i Peko Dapčević, ali nije doao. Zapisnik je vodio Milutin Pejanović. Poslije diskusije svih učesnika, donijet je zaključak da Andija Pejović i Marko Vučković naprave zajednički pismeni stav o borbi na Koćele. Andrija Pejović je isključivo samovoljno svoju verziju događaja objavio je u vie nastavaka u listu "Pobjeda". Poslije toga telefonom rekao sam Andriji zato nije potovao zajednički zaključak koji se vidi u zapisniku. Rekao sam mu da ću se osvrnuti na takav postupak i činjenicama tačno iznijeti Savezu boraca Crne Gore i Istorijskom arhivu. Poslije toga smo se nali na Cetinje u kafani "Na Balića pazaru" i dogovorili da se određene nedjelje u 11 časova svi koji su učestvovali u borbu, i jedni i drugi, nađu na Koćelama. Poslije toga grupa Ljubotinjanana dola je u određeno vreme, oko 11 časova i čekala sve do 13 časova, ali Andrija i Ceklinjani nisu doli. Sa Andrijom sam se opet naao u istoj kafani i on je rekao da od Ceklinjana nije htio niko da dođe, a i on sam nije htio doći. O Andriji Pejoviću i njegovim postupcima sam iznio tačne podatke i ostavio onima koji pročitaju da utvrde Andrijine postupke i potovanje svojih riječi i obaveza.
Nekoliko riječi o Peku Dapčeviću i njegovim navodima o boju na Koćela u njegovoj publikaciji "Od Pirineja do Cetinja". Poslije jednog sastanka u Domu JNA u Beogradu, izaao sam sa Pekom i rekao mu da imam utisak "kao da mu je to neko drugi pisao". "Ja neću voditi raspravu preko sredstava javnog informisanja, ali ću se osvrnuti na netačnosti i dostaviti Istorijskom arhivu Crne Gore i Savezu boraca". Peko mi je rekao "Marko, ja nemam nita protiv tvoga prijedloga". Ovaj razgovor sa Pekom uključen je u dopisu vezanom za postupak Andrije Pejovića i dostavljen je Istorijskom arhivu i Savezu boraca Crne Gore i Kulturno-prosvjetnoj zajednici Podgorica.
Pobjeda na
Koćelama je najveća i najslavnija bitka, 13. jula u Crnoj Gori.
Jovan aban je bio u grupi boraca koji su čuvali tab bataljona sa majorom okupatorske vojske, koji su tri-četiri dana bili smijeteni u bivu andarmerijsku stanicu koja je zauzeta 13. jula. Komandant nije mogao da vjeruje da su tolike male snage, neto vie od stotinu boraca unitili - zarobili elitni bataljon sa priličnim brojem pripadnika "crnih koulja" koji je bio opremljen za istočni front protiv SSSR-a. Taj elitni bataljeon je morao biti angaovan za deblokadu Cetinja, i doivio je poraz na Koćelama. Divi se načinu rukovođenja boraca, a pogotovo preciznosti gađanja boraca.
Vladimir Dedijer je u svojim sećanjima i dnevnicima iznio izjavu "an Pol Sartra" poznatog francuskog intelektualca, knjievnika, kritičara savremene umjetnosti, inostranog akademika Srpske akademije nauka sa konstatacijom - ocjenom "da je bitka na Koćelama najhumanija bitka Drugog svjetskog rata".
Poslije ovakvih uspjeha na Koćelama i na drugim mjestima i poloajima u Crnoj Gori, italijanska komanda u Albaniji na čelu sa Pircijom Biroli angaovao je čitav korpus Italijana sa est divizija i diviziju Albanaca Skender Beg, da unite ustaničke snage i oslobode zauzeta mjesta.
Poslije dva-tri dana nastupala je kaznena ekspedicija ojačane brdske brigade na terenu Ljubotinja i zaposjela glavne strategijske visove. Popalila je tri kuće, a na prvom mjestu kuću porodice Peka Dapčevića.
Komanda je izdala naredbu za masovnu predaju stanovnitva od 16 do 65 godina starosti, sa namjerom da ih upute u sabirni centar na Rijecu Crnojevića.
Okruni komitet je izdao direktivu Birou ćelija u Ljubotinju, da se ne predaju članovi KPJ-u i poznati istaknuti komunisti. Biro je saoptio članstvu direktivu i svi su je podrali izuzev dva člana, a istaknutim komunistima su članovi Biroa predloili da se ne predaju. Svi sem jednog su se predali, iako su svi učestvovali u borbama 13. jula na Obzovici i Koćelama.
Poto su italijanske snage konstatovali da su sredili stanje u Ljubotinji uputili su se u rejon Crmice, koji su okupirali.
Partijska organizacija KPJ na čelu sa sekretarom Nikolom Nikićem osim dva člana iz Gornje Crmnice otili su da se predaju sa narodom, sa stavom da uvijek treba biti sa narodom. Tako je svo rukovodstvo osim pomenutih izuzetaka otili sa narodom i predalo se.
Partijska organizacija Građana, Radomira i Gađi, nije postupila po direktivi Sreskog komiteta Bar, već po direktivi Okrunog i Sreskog komiteta Cetinja i ostalo mahom u blizini svojih kuća. Odmah poslije toga o prolasku kaznene ekspedicije uključili su se članovi KPJ u Biro Ljubotinja i Sreskog komiteta Cetinja. U Biro Ljubotinja iz Građana se uključio Krsto Barjamović, a iz Radomira prvo Tomo Vojvodić, pa skoro odmah umjesto njega Petar Vojvodić.
Uskoro poslije toga i Partijska organizacija Konaka se priključila odluci Sreskog komiteta Cetinje, Partijskoj organizaciji Ljubotinja i Građana. U Birou ćelija Ljubotinja i Građana, se uključio kao član Veljko Marinović. Po odluci Sreskog komiteta ja sam postao sekretar međuoptinskog Biroa - Komiteta.
Poslije, kako smo naglasili, dolaska kaznene ekspedicije počelo je okupljanje boraca i zajedničko udruivanje. U tom vremenu odrana je izborna konferencija gerilaca Ljubotinja i Građana, Radomira i Gađa, okupljenih u bataljonu pod nazivom "Bajo Pivljanin", imenom poznatog hajduka i junaka u odbrani Cetinja i Boke Kotorske, na visu Vrtijeljka u blizini Cetinja od Turaka u 17. vijeku. Na skupu je za komandanta izabran Đuro Radoman, a za zamjenika Gajo Vojvodić, a ja sam po funkciji u KPJ-u bio prvi politički komesar pomenutog bataljona.
Poslije nekog kratkog vremena odrana je druga izborna konferencija ireg sastava uključujući, pored pomenutih na prvom skupu, i borce Gornjeg Ceklina koji su uli u bataljon "Bajo Pivljanin". Na skupu su izabrani za komandanta Pero Ćetković, za zamenika Peko Strugar, a za političkog komesara Jovo Kapičić, a za jednog komandira čete izabran je Đuro Radoman.
Poslije povratka preivjelih boraca poslije bitke na Pljevljima 1. decembra 1941. godine, sa Ljubotinja i Gornjeg Ceklina, saoptili su da je jedan od durmitorskih bataljona nosio ime "Bajo Pivljanin". Kasnije je na prijedlog komande Lovćenskog odreda, glavni tab za Crnu Goru na bataljon "Bajo Pivljanin" preimenovan je u bataljon "13. jul", obzirom da je najslavnija pobjeda 13. jula bila ba zasluga boraca ovog bataljona.
12. septembra odrana je Konferencija KPJ-u Sreza Cetinje. Konferenciji je prisustvovao Blao Jovanović "Zetin" u ime rukovodstva Komunističke partije Crne Gore. Na konferenciji su podnijeti referati o političkoj situaciji, od strane sekretara sreskog komiteta Nika Rolovića i organizacionog Voja Ranatovića. Naročito je zapaena ira diskusija Mila Jovićevića koji je iznio potrebu otpočinjanja novih oruanih akcija Partizana. Takođe je Jovo Kapičić uputio punu podrku konferencije novom rukovodstvu KP Jugoslavije. Pri kraju su izabrani delegati za pokrajinsku konferenciju KPJ Crne Gore, Blao Lompar i ja. Na kraju je Blao Jovanović u ime rukovodstva KPJ-u Crne Gore pozdravio konferenciju i izrazio pohvalu za rad i diskusije, kao i aktuelizovao naredne zadatke.
Septembra mjeseca Jovo Kapičić doao je kod mene kući u selo Prekornicu i rekao mi da treba da idemo prema Buljarici, gdje će doći podmornicom jedna engleska misija koju treba da provedemo prema sjeditu pokrajinskog komiteta Crne Gore. Ili smo prema Crnom Vrhu, prema Krstu, između Građana i Gornje Crmnice, Podgora i Optočića gdje je misija već bila provedena. Sa misijom je bio odred Podgora i Optočića na čelu sa Zarijom Jovetićem i Blaom Ljuticom, koji iako član Sreskog komiteta Bar, nije otiao sa Nikolom Nikićem na predaju Italijanima. Misija je bila na čelu sa kapetanom Hadsonom, majorima Zarijom Ostojićem i Lalatovićem i radio- telegrafistom Veljkom Dragićevićem. Jovo Kapičić i ja smo doveli misiju do odreda sela Prekornice, između Tiglena i Dobrlog Lida. Dočekali smo misiju za one prilike dobro. Ispekli smo jagnje, donijeli prute, sira domaćeg, kao i pića rakije i vina. Sjutradan uveče otili smo preko Krsta, Viranja, Zagrablja i dalje preko komunikacija Rijeka Crnojevića Cetinje, na putu za Stavor- gdje je bilo sjedite odreda i sreskog komiteta. Prilikom provođenja, usput je misija rekla da na čitavom putu nisu vidjeli nikakav četnički znak, već isključivo petokrake.
Opirnije o događajima u planini Duak. Niko Rolović, je tih dana premjeten sa dunosti sekretara KPJ-u Sreza Cetinja za sekretara KPJ Sreza Bar. U povratku sa Cetinja svratio je kod svoje sestre Marice, ene Vuka Markova Vučkovića, koja mu je dala da koristi Vukov američki revolver na kolo -"smit veson" ili "kolt". Ja sam poslije večere kući svratio kod Marice, pozdravio se s Nikom i poslije se uputio sa njim pod Nikovića stranom, u kuću Đura Krcunova Vučkovića. Tamo smo se svi partizani toga dana premjestili iz Vardike strane, gdje smo bili pod atorima. Zbog velike kie, paprat koja nam je sluila za prostirku se sva ovlaila. Jesenji dan bio je sunčan i pristupili smo čićenju oruja. Uveče 30. oktobra, odlučili smo da idemo u drva u Duak, jer je tamo bilo graba koji je dobar za ogrijev, a koze ga ne koriste.
Ujutro smo se spremali za put za Duak. Ostavili smo tamo Blaa Kostina Vučkovića, člana međuoptinskog biroa komiteta da osmatra sa čuke iznad kuće i u slučaju nailaska Italijana da skloni materijal koji smo tu ostavili.
Svi smo pokuali da zadrimo tu Nika Rolovića da ne ide sa nama, ali on nije nikako htio da ostane, već da ide sa nama.
Imali smo obavjetenje da su radnici u blizini čuvajući vodovodnu stanicu Vinjica za Cetinje, vidjeli Italijane u blizini Duka. Uputili smo ispred nas patrolu Jovana Markova Vučkovića i Nikolu Filipova Banovića da izvri izviđanje oko Duka. Sreli smo ih u povratku, na početku Jankovih rupa. Rekli su, da nema Italijana. Mi smo za svaki slučaj uputili Marka Nikova Laličića, da se popne na vrh Duka radi svake sigurnosti dok smo tamo. Svi smo se odmorili po dolasku na kamenje na kraj jedne ledine, u podnoju Duka. Ja sam uzeo jedinu sjekiru koju smo imali da uberem jedan grab, jer zbog debljine due gori. Kod boraca koji su se odmarali na pomenutom kamenju ostavio sam svoju puku. Revolver ili pitolj, nisam imao. Oko pojasa imao sam fieklije sa municijom.
Odjednom, kad sam već oborio grab i krastio ga, zlikovac Niko Prentović donio je moju puku, a dok sam krastio grane na donjoj ledinici i rekao mi "Marko, hoćes li puku". Ja sam mu rekao da krastim grab i da je ostavi kod grupe koja je sjedjela i odakle je uzeo. Prije toga rekao sam Ljubu Ristovu, da ne kupi grane od drugih posječenih grabova, jer vatra brzo plane, već da sačeka da okrastim ovaj koji sam posjekao. Rekao sam, da sačeka sjekiru da zavrim sa krastenjem ovog graba. Poslije nekoliko sekundi čuo sam jedan pucanj upućen na Ljuba Ristova Laličića. Pucao je Niko Prentović. Odmah za sekundu ispalio je i drugi, i Ljubo je uzviknuo "Oh, ubi me"! To su bile poslijednje riječi mrtvoga Ljuba. Treći metak je gađao mene, pogodio me i slomio mi lijevu ruku. Četvrti metak opalio je u gomilu boraca, koji su sjedili na pomenutom kamenju. Sve se odigralo za nekoliko sekundi. I prije ispaljenog četvrtog metka, svi su se razbjeali. On je poslije toga bacio moju puku na ledinu u kojoj je ostao peti metak i povikao "Italijani, Italijani...". Ja sam ostao na mjestu ranjavanja, iznenađen i u čudu, smrću Ljuba i mojeg ranjavanja od Nika, koga smo računali kao partizana, koji se tada pokazao kao zlikovac. Na mjestu ubistva Ljuba i mojeg ranjavanja doao je samo Marko Nikov Laličić, ostali nijesu doli, niti se pojavljivali u blizini. Marko Laličić mi je pocijepao rukav od koulje i povezao mi ruku, koliko je znao i mogao. Ja sam mu ispričao kako je bilo. Poslije sam mu mojom desnom rukom pomogao da podigne mrtvog Ljuba i uzeo svoju puku u kojoj je, kako sam naglasio, ostao jedan metak. Marko Laličić je nosio mrtvog Ljuba i unio ga u jedan zarupak iznad Močali. Maskirao ga je sa nekim granama. Poslije smo nastavili zajedno preko Močali i Andrijinih Lazina u kuću Pera Nikolina Vučkovića. Na nae obavetenje, ena Perova Joke je rekla "Ah, to učini taj zlikovac!" Joke nas je pored toga častila bijelom kafom. Poslije smo produili dalje do Crnog Vrha i smjestio sam se u jednu pojatu Mihaljevića iza Crnog Vrha, iznad Građana. U toku noći doao je iz Cetinja doktor Ivo Popović Đani i previo mi ranjenu ruku, imobilisao je povezom oko vrata. Poslije toga, doao je Jovo Kapičić i uzeo pismenu izjavu od mene o cijelom događaju na Duku. Poto se o Niku Roloviću jo nita nije nita znalo, a doao je izvjetaj iz Crmnice da nije stigao tamo, naređeno je svima partizanima da ga trae u okolini mjesta događaja. Nali su ga na jednoj ledinici na putu od mjesta događaja prema Lakovom Docu mrtvog, sa vie rana, bez pitolja koji je imao, a u blizini su nali prazan karabinjerski pitolj koji je nosio zlikovac Niko Prentović. Najvjerovatnije je, da je zlikovac uzeo Nikov pitolj koji mu je dala sestra Marica, da se pohvali komandi Italijana u tvrđavi Kosmač, da je izvrio postavljeni zadatak.
Komanda Lovćenskog odreda uputila je Ljuba Vučkovića iz taba da kao vojni stručnjak izvri uvid u događaj. Partijsko rukovodstvo sreza i okruga, formiralo je komisiju KPJ-u koja treba da izvri uvid u događaj. U komisiji su bili: Jovo Kapičić, Filip Bajković i Đoko Vukićević. Sa komisijom je bio prisutan i Niko Perov Vučković, a nije bio Marko Nikov Laličić i ja. Iako smo mogli doći i dati im konkretne dokaze, pogotovo ja, poto sam poslije previjanja od strane doktora Đanija i imobilizacije mogao lako doći na mjesto događaja.
Neka razmiljanja i detalji. Kako sam naglasio o realizaciji ustanka Ljubo Ristov Laličić i Vlado Markov Banović su dvojici članova KPJ, koji su prenijeli direktivu Politbiroa CK o oruanom ustanku na Brajiće, gdje bi istovremeno formirali odred, razoruali andarmerijsku stanicu i ostavili da odred dejstvuje u reonu Brajića i okolini.
Poslije par dana bila je velika bitka na Brajiće, protiv italijanske kolone koja je potpomognuta sa brodskom artiljerijom iz okoline Budve. Poslije velikih gubitaka, Italijani su zapalili nekoliko zaseoka kuća, ubili nekoliko stanovnika, prema nekim iskazima i nekog bliskog rođaka zlikovca Nika Prentovića, rođenog strica Vukala Prentovića. Najveći dio stanovnitva je izbjegao u ume iznad sela Brajića. Ljubo Ristov je jo iznio neke detalje Marku Nikovu Laličiću, koje sada iznosim.
Zlikovac Niko Prentović je bio mobilisan u jedinici u Boki Kotorskoj, gdje sluio vojsku. U četi je bio kuvar, jeo je od slijedovanja čete meso, koliko je mogao a kad je htio. Ljubo Ristov je bio komandir minobacačkog odjeljenja. Zapazio je to i opalio amar zlikovcu Niku Prentoviću. Niko nije uzvratio Ljubu, ali mu je rekao da će mu to platiti. Marko Nikov Laličić je rekao Ljubu, da to ispriča članovima Ćelije sela Prekornica, gdje je Marko bio sekretar, nakon to je Prentović doao kod prekorničkih ustanika. Ljubo mu je rekao, da ne saoptava to članovima ćelije, da "puti to" jer je Prentović jedna obična "blečka". Kolale su priče od nekih drugova da je zlikovac Prentović, ubio svoju bivu enu.
Sve se to poklopilo i skupilo, a Italijani su zato i nali Nika Prentovića za izvrenje ubistva Ljuba Laličića. Niko Rolović nije bio u planu za ubistvo. Evo, kako je Prentović doao među Prekorničke partizane.
Poto sam bio u obilasku Građana i Radomira, dolaskom u svoje selo Prekornicu rekli su mi da je neki partizan doao kući Filipa Nikova Banovića, kod njegovog sina Nikole. Ja sam poao tamo i Nikola mi je pričao da je tog partizana, Nika Prentovića doveo u selo Prekornicu, partizan Sveto Drecun i da je upućen od taba bataljona u na odred, obzirom da je na odred najblie odredu sela Brajiće. Zaključili smo, da je tab bataljona sigurno provjerio partizana koga je i uputio nama. Ja sam Nikoli rekao, kad je tako, da ga primimo i da ga raspoređujemo za hranu i ručak, od partizanskih kuća i drugih kuća koje mogu da mu obezbijede to.
Na osnovu obavijetenja od Nikole a koje je dao meni, misli da je Prentović zaključio da sam bitan član KPJ-u i misli da je moda pokuaj ubistva bio planiran. Sve se ionako skupilo i omogućilo italijanima da lake i sigurnije angauju Nika Prentovića za izvrenje tekog dijela izdaje, ubačenog kao partizana.
Desetak dana poslije ranjavanja, učestvovao sam u svim akcijama partizana naeg odreda, noseći lijevu ruku o vratu a puku o ramenu ili u desnoj ruci. U vremenu od sredine novembra 1941 do avgusta 1942. godine, kada sam vraćen u KPJ-u u Četvrtu proletersku crnogorsku brigadu, izvravao sam vojnički najtee zadatke. U toku III ofanzive poslije naputanja terena Ljubotinja i nastupanja preko Katunske nahije, bio sam najčeće u izviđačkoj patroli bataljona "13. jul", da bi se osigurao bataljon od iznenadnog napada četnika - nacionalista. Takođe sam bio stalno kao pomoćnik na pukomitraljezu, kojim je rukovao uro Petrović. Malo izmučen glađu, najdue od svih boraca nosio sam Vuka oća sa jo jednim drugom na primitivnim nosilima, kada je bio ranjen u selo Dubova i stalno je noen do predaje u nau bolnicu na Goranskom-Piva. U toku III ofanzive, razgovarao sam sa komandantom i komesarom bataljona, Ljubom Vučkovićem i Blaom Lomparom, i rekao im da nosim teki psihički teret, da se mene pripie nepostojeća odgovornost, da budem isključen iz partije, i to toliko markantno, da zdrav razum to ne moe shvatiti. Mene boli to to svakog časa mogu poginuti, a da ne poginem kao član KPJ.
Slične obaveze sam nastavio i u IV-toj proleterskoj crnogorskoj brigadi, kao borac i rukovodioc mitraljeskog odeljenja, do ponovnog povratka u KPJ. Poslije povratka postavljen sam za delegata mitraljeskog voda i kao takav na toj funkciji bio sam član bataljonskog biroa KPJ. Na toj funkciji bio sam početkom IV ofanzive, a većim dijelom u IV i V-oj neprijateljskoj ofanzivi, postavljen sam za političkog komesara Druge čete. Na toj funkciji bio sam sa bataljonom dva puta, da bi oslobodili logor u selo Brčeli. Okruni komitet KPJ za Srez Cetinje i Bar traio je od brigade, da kao član sreskog komiteta pojačam politički rad za Ljubotinj, Građane i cijeli Ceklin, uključujući i Dobrsko Selo. Poslije toga u Desetoj crnogorskoj udarnoj brigadi, bio sam politički komesar bataljona i politički komesar brigade. Krajem 1945. godine postavljen sam za komesara Istočno-bosanske brigade narodne odbrane u Tuzli. Sredinom 1946. postavljen sam za političkog komesara brigade narodne odbrane u Valjevu, nadlene za bezbjednost Zapadne Srbije. Poslije toga postavljen sam za političkog instruktora u političkoj upravi za agitaciju i propagandu. U tabu iste divizije KNOJ-a poto nije bilo komesara vrio sam dunost političkog komesara divizije u trajanju od 13 mjeseci. Poto me nisu zvanično postavili za političkog komesara divizije, zbog nepravilne odluke i zbog događaja u Duak, postavljen sam za načelnika političkog Odjeljenja kole i učilita za vezu JNA. Odatle sam postavljen za glavnog inspektora poljoprivrednih dobara i ekonomije JNA. Kasnije sam postavljen za direktora svih glavnih ekonomija na teritoriji Srbije. Prvi sam na teritoriji Srbije primjenio električnu muu krava i nagrađivanje radnika po jedinici proizvodnje.
Poslije zavretka komandno-tabnog tečaja, postavljen sam za zamjenika načelnika pjeadije Prve armije, pa za načelnika za vanarmijsko vaspitanje i istovremeno predavao predmet na Pravnom i Medicinskom fakultetu. Za vrijeme ljeta nekoliko godina bio sam komandant logora za predvojničku obuku omladine Beograda u logoru u Jajincima. Penzionisan sam 1. jula 1962. godine u činu pukovnika JNA.
- Neto o mojoj pisanoj aktivnosti
Dao sam opiran prilog o revolucionarnoj aktivnosti u Ljubotinji i Građanima, u Jugoslovenskoj publikaciji "Ustanak naroda Jugoslavije". IX tom od 133. do 153. strane. Napominjem da je bilo prilično tamparskih greaka, pogotovo mjesta i ljudi na koje sam reagovao i dostavio urednitvu publikacije. Nisu odgovorili ni meni, ni drugima tj. nisu izvrili ispravke. Najveća greka kod mojeg priloga bila je da je KPJ- u Ljubotinju, Građanima osnovana 1939. godine. Prva ćelija osnovao je Marko Maanović član glavnog rukovodstva KPJ sa jednim učiteljem iz Ceklina i jednim učiteljem iz Ljubotinje. Poslije smrti Marka Maanovića, partijska ćelija najranije je osnovana u selu Začir. Stalnu ćelija u Ljubotinju su formirali 1933. godine Niko Perov Vučković i Vaso Markov Prlja. Članovi ćelija su bili Pero akov Kusovac, Jole Milov Vukićević i Milo Savov Lubarda. Poslije odlaska Nika Vučkovića i Vasa Prlje, uključen je i Djoko Tomov Vukićević. Đoko je poslije toga postao i sekretar i vrio je tu dunost, do novembra 1940. godine, sa prekidima, jer je iao na rad često u vojnu fabriku Vogoća, gdje je i bio jedan od rukovodioca i njegov stric Blao Ikov Vukićević.
Na pismeni zahtev Saveza boraca Valjevo dao sam Prilog o radu u Srednjoj poljoprivrednoj koli, povodom 50 godina od njenog osnivanja 1922. do 1972. godine.
Na zahtev odbora za publikacije "O revolucionarnom pokretu u Srezu Bar" da dam svoja zapaanja kada sam bio član KPJ, Bara i okoline, pogotovo da dam prilog o radu i aktivnosti o nioj poljoprivrednoj koli u Baru, dao sam svoj prilog.
U svojem prilogu Blao Ljutica, član sreskog Komiteta Bar govori o propustu Marka Vučkovića u ustanku 13. jula 1941.godine u Baru. Ja sam Blau jednom prilikom rekao da sam ja tada bio sekretar optinskog biroa ćelija LJubotinj i nijesam ni fizički bio prisutan u to vrijeme u Baru, već sam bio u Ljubotinju. Podsjetio sam ga da je tada sekretar Biroa ćelija Bara i okoline, dok sam ja bio tamo i u 13.-julskom ustanku, bio Nikola Vukčević, do momenta strijeljanja. Blao se izvinjavao, a ja sam mu rekao da ako bude ispravke, da kao član odbora to ispravi, ali nije bilo ničije ispravke.
Rukovodio sam u redakciji za kompletiranje materijala u publikaciji "Deseta crnogorska narodnooslobodilačka udarna brigada" Rukovodio sam pismene priloge o sećanjima za Prvi bataljon, IV proletersku narodnooslobodilačku brigadu i dao nekoliko priloga o poginulim drugovima, Vasu Prlji i Milu Lubardi. Već sam pomenuo da sam ranije dao priloge o sećanjima i istupanjima Andrije Pejovića i Peka Dapčevića o boju na Koćelama. Dao sam iru diskusiju u publikaciji "O revolucionarnoj aktivnosti za srez Cetinjski od 1918. do 1945 godine" na Simpozijumu odranom 1984. godine. Kao predsjednik odbora X crnogorske narodnooslobodilačke udarne brigade, dao sam pismenu ispravku na netačno izlaganje Blaa Jankovića u listu "Pobjeda" gdje je i Blaov natpis izaao.
Novinaru
"Vjesnika u srijedu" koji je tada bio u Sarajevu, dao sam
izjavu o vjenčanju Pera Ivova Banovića sa Ankom Kneević,
članu KPJ-u, i svrenom đaku trgovačke kole i njegovoj pogibiji
u borbi na Obzovici 13. jula oko 12 časova. Pero i Anka su bili
izbjeglice iz Vojvodine, zbog mađarske okupacije. O tome sam, sa dva svoja
brata, davao izjave radio reporteru Crne Gore povodom godinjice 13.
jula.
O tome sam davao i prilog u publikaciji Sport i svijet, izjavu novinaru lista "Četvrti jul", Obradoviću povodom obeleavanja 13. jula. Vie detalja o ustanku davao sam mnogima, između ostalog, "Vojnom glasniku" i "Vojnom djelu".
ira sećanja iz Četvrte i Pete ofanzive napisao sam u elji da ostavim pisani dokument i lični pečat tog perioda ivota i ljudi, svoje jedinice, kao i drugih. Tada sam bio komesar II čete prvog bataljona u Četvrtoj crnogorskoj proleterskoj brigadi. Moje viđenje istorijski najvanijih detalja elio sam ostaviti zapisano generacijama koje dolaze.
Kao i ranije, jo vie sam se angaovao u radu drutveno-političkih organizacija na Vračaru i Beogradu. Bio sam due vrijeme član Optinskog komiteta Vračara, odbornik Optine i predsjednik Odbora za odlučivanje o imenima ulica i davanje javnih priznanja, a u Beogradu član Aktiva političkih predavača. Pored toga veći dio vremena sam se angaovao da dam svoje aktivnosti i saznanje KPJ, neposredno o ustanku sve do početka novembra 1941. godine, odnosno ranjavanja. U tom smislu sam kao predsjedavajući okupljao aktiviste iz svih sela, da sakupimo sve ono to smo smatrali vanim za mlađe generacije Ljubotinjana. Iz dosadanjih izlaganja najvie sam se angaovao za tačno ocjenu doprinosa Ljubotinjana i Ceklinjana u velikom boju na Koćelama. Vie godina sam bio koordinator- predsjednik Crnogorskih i sandačkih brigada u njihovoj aktivnosti.
Pomagao sam u svim akcijama sela Ljubotinja i Građana. Vie puta sam iao u Bor za grubu opravku kole Jovana Markova Vučkovića, narodnog heroja koordirajući akciju sa Saom Gligorijevićem, Nikolom ainovićem i predsjednikom optine Miloevićem.
Davao sam vie desetina izjava za regulisanje boračkih penzija i aktivno sam se angaovao i pomagao sve akcije na teritoriji Ljubotinje i Građana.
Sa ratne i poslije ratne aktivnosti dobio sam vie odlikovanja i drutvenih priznanja. Nosilac sam Partizanske spomenice 1941.-1945. godine, Ordena za hrabrost, "Partizanske zvijezde", dva ordena Zasluge za narod, Orden Bratstva i jedinstva, Orden Jugoslovenske narodne armije, a od stranih, Poljski partizanski krst i Sovjetsku spomenicu povodom 50 godina pobjede nad faizmom, i na kraju jednog od najvećih, Jugoslovensko odlikovanje "Orden republike sa zlatnim vjencem". Od plaketa: Povelju od Tita, za junački doprinos na Sutjesci, za odbranu domovine i revolucije, Plaketu povodom 50 godina Srednje poljoprivredne kole u Valjevu, Plaketu za oslobođenje Beograda od Saveza boraca Jugoslavije i od Saveza vojnih stareina Jugoslavije. Pozvan sam i učestvovao na svečanoj sednici Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, povodom 20-godinjice osnivanja KPJ-u.
Neki
podaci i moje miljenje o nekim pripadnicima Bratstva Sarap
NIKO
PEROV VUČKOVIĆ - potpukovnik JNA, nosioc
Partizanske spomenice 1941-1945.godine
Niko Perov i Vaso Markov Prlja 1932. godin, pod rukovodstvom KPJ-u na Cetinju govorili su protiv autoritarnog reima Petra ivkovića. Kao pripadnici KPJ, revolucionarnog pokreta, bili su izuzetno aktivni u naprednom studentskom pokretu. Bili su izrazito aktivni na nepravde biveg reima. Oni su osnovali prvu stalnu Ćeliju KPJ-u u Ljubotinju 1933. godine u kojoj su bili Pero akov Kusovac, Jole Milov Vukićević i Milo Savov Lubarda. Poslije u istoj ćeliji uključen je i Đoko Tomov Vukićević koji je izabran za sekretara ćelije.
Niko i Vaso su poticali iz relativno bogatijih porodica u naem kraju i to je uticalo na omasovljenje KPJ-u. Seljaci su smatrali ako te ideje podravaju i bogati znači da su i za njih. Zbog pomoći roditelja, a posebno brata Milana koji je bio pečalbar u USA, Niko je kao student relativno dobro iveo, a vjerovatno je zbog brata koji je iveo u Americi, dobio i nadimak "Bojs". Niko je prvi saoptio direktivu Politibiroa o optem ustanku u Crnoj Gori, Birou ćelija optine Ljubotinj. Takodjer je bio zaduen da sa sreskim Komitet Bar, razradi direktivu o oruanom ustanku poto je Nikola Nikić sekretar bio upoznat u CK Crne Gore. Oni su zajedno zakazali akciju 13. jula rano ujutro, da oslobode Virpazar, koji je po optoj oceni, prvi oslobođeni grad u Crnoj Gori. Poslije je Nikola Nikić sa vie članova SK sreskog komiteta Bar kao i članova KPJ, otiao na predaju Italijanima od kojih i strijeljan. Virpazar je skoro čitavo vrijeme od 13. jula bio slobodan grad, do dolaska kaznene ekspedicije u Crmnicu krajem jula, i bio je pod komandom oslobodilačkih snaga. Niko je kao student čeće imao stomačnih tegoba. Početkom 1942. bio je politički komesar bataljona "13. jul". Sa njim je komandant bio Andrija Prlja. Majka Blaa Kusovca, italijanskog saradnika, dostavljala mu je podatke sa terena. Likvidirana je, bez znanja komesara Nika i komandata Andrije. Oni su podnijeli ostavke, zbog toga to nijesu prethodno obavijeteni o likvidaciji.
U arhivi CK KPJ naao sam podatak da je Niko bio protiv likvidacije poznatog izdajnika Jovana Belova Vujovića na terenu Ljubotinja, jer bi logično bilo da se likvidira na terenu Ceklina i upe Dobrske, odakle je i poticao. Povodom događaja u Duku 31.oktobra 1941. godine kada je poginuo Niko Rolović i Ljubo Laličić, a ja teko ranjen u ruku, Krsto Popivoda je javno saoptio članovima KPJ-u iz Ljubotinje o mojoj kazni, isključenjem iz KPJ-u sa napomenom da nema diskusije, a Niko je tajno kanjen sa ukorom sa poslednjom opomenom. Tako je Nikaova kazna ostala bez javnog iznoenja, zbog njegovih velikih zasluga za KPJ. Postojale su priče ozbiljnih drugova da je Niko primio Svetozara Vukmanovića-Tempa u KPJ-u. Posle odlaska Tempa u Makedoniju on je pozvao Nika i postavljen je u CK Makedonija za političkog instruktora. Tempo i Niko ostali su veliki prijatelji sve do Nikove smrti, 1975. godine Prilikom poslijednjeg oprotaja Tempa od Nika rekao je "mi tvoji prijatelji, a i partija kojoj si pripadao, ostali smo ti duni, na dragi drue "Bojs"!"
Niko je poslije rata bio na raznim dunostima, a poslijednja mu je bila direktor materijalnih rezervi SFRJ. Navodno korićenjem njegovog imena, potčinjeni su vrili razne pronevjere, zbog čega je kanjen jednu godinu dana zatvora. Kazna mu je kasnije povećana na pet godina. Ja mislim da je poslijedica kanjavanja sadraj pisma koje je Niko uputio svome bratu Milanu, a Milan mi ga je dao da ga pročitam. U pismu pored ostalog stoji "da se nikad neće pokoriti policijskom reimu Aleksandra Rankovića". Sigurno su ta pisma zatvorenika cenzurisana i najvjerovatnije da je taj navedeni sadraj uticao na povećanje kazne od pet godina zatvora. Zanimljivo je i to da se Niko često druio sa Milovanom Đilasom. Moda je i to uticalo na odnos vlasti prema Niku. Niko je maja 1942. godine sa Krsca, vraćen kao pozadinski radnik, zbog stomačnih tegoba. Poslije uspostavljanja četničke vlasti i ikaniranja partizanskih porodica, on je morao da nađe sigurnije sklonite u jednoj pećini u Močalima na pogled Andrijinih Lazina. Vezu partije sa njim odravao je Ivo Kićov Laličić. Ivo je povezao sa Nikom i Branka Nikova Vučkovića koji mu je donosio hranu, ponekad ga iao i brijao. Da nije bilo događaja u Duku povezanih sa Nikom, najvjerovatnije da bi Niko bio proglaen za narodnog heroja Jugoslavije, jer mnogi tvrde, da je zasluniji za partiju od mnogih koji su dobili zvanje heroja.
LJUBO MILANOV VUČKOVIĆ, GENERAL PUKOVNIK, NARODNI HEROJ, NOSIOC PARTIZANSKE SPOMENICE 1941. - 1945. GODINE
Kao pitomac Nie vojne akademije je primljen u poslijednjoj klasi, za koju je uslov bio zavretak pola mature u gimnaziji. Imao je sreću u tome da sa prilično feleričnom lijevom rukom bude primljen, jer komisija prije prijema nije primjetila nedostatak, a poslije komisija moda nije htjela da promijeni svoju odluku o prijemu. Često je u prvim godinama rata, dok nije koristio konja kao prevozno sredstvo nosio tap, mi smo - njegovi drugovi govorili "eto ga kao vojvoda Putnik". Osnovnu kolu je zavrio u Ljubotinju, a ja sam mu poslije pristanka za komandanta odreda Prekornica i Pačerađa, drao lično kandidaturu za prijem u KPJ-u. Kasnije je u Lovćenskom odredu primljen u KPJ. U Lovćenskom odredu kao aktivnog oficira angaovao ga je Peko Dapčević i tako je dalje napredovao ističući se smislom za rukovođenje. Vidio sam ga u Petoj ofanzivi na Zelengori, kada je doao za komandanta četvrte proleterske crnogorske brigade iz Druge dalmatinske brigade i izljubili se poslije dugog rastanka. Ljubo se isticao komandovanjem vojskom i ličnom hrabroću. U navedenoj biografiji priloga podatak je pogrean, jer on nije bio komandant armije već je bio načelnik taba, a komandat armije je bio Koča Popović. Kao aktivni oficir bio je načelnik Generaltaba Jugoslovenske narodne armije, a poslije penzionisanja, predsjednik Rezervnih vojnih stareina Jugoslavije. Sa vojnim jedinicama lično je pomogao Ljubotinju da se izgradi kolski put od Ljubotinje do Sela Prekornica. Poslije relativno rane smrti, zahvaljujući ugledu koji je stekao sahranjen je u Aleji zaslunih građana Jugoslavije.
BRANKO NIKOV VUČKOVIĆ, BORAC NOR-a OD 1941. - 1945. GODINE
Rođen je 1921. godine.Zavrio osnovnu kolu u Prekornici s odličnim uspjehom. Prije rata je bio due vrijeme član SKOJ-a, a neposredno pred ustanak kandidat za člana KPJ-u. Učestvovao je u borbi na Obzovici 13. jula. Poslije zarobljavanja od strane kaznene ekspedicije Italijana odveden je u Rijeku Crnojevića, a odatle u logor Klos u Albaniju. Prilikom odvođenja u Rijeku Crnojevića jedna grupa pijanih italijanskih vojnika je izdvojila Branka, Sava Đurova Vučkovića i jo nekoliko mladića. Postrojili ih s namjerom da ih strijeljaju, kad su vidjeli izvađene leeve svojih drugova Italijana grupa pijanih vojnika od kuća iz Gornjih Ceklina htijela je da ih strijelja, ali u tome naiao je kamion sa Italijanima u Cetinje i stareina je naredio da se zarobljenici izdvojeni za strijeljanje ukrcaju u kamion i odvezu u Rijeku Crnojevića. Branko se razbolio u logoru Klos i prebačen je na liječenje u bolnicu u Tirani. Poslije izvjesnog vremena puten je kući s tim da se svake nedjelje javlja italijanskoj komandi u Rijeci Crnojevića. Branko se povezao sa pozadinskim radnicima i među njima sa Ivom K. Laličićem, članom KPJ, koji ga je povezao sa Nikom Perovim Vučkovićem. I Branko je poslije stalno drao političku vezu sa Nikom, i kako sam naveo, donosio hranu, iao Nika i drugo. U to vrijeme Branko je primljen u KPJ-u.
Poslije likvidacije italijanskog saradnika Jovana Belova Vujovića u Grlodupcu,na putu od Boguta ka Prekornici, Italijani su pokupili iz okolnih sela, pogotovo iz sela Prekornice mlađe stanovnitvo, muko i ensko, i odveli ih u zatvor u Bogdanov kraj - Cetinje. Poslije zatvora od nekoliko nedjelja odvojili su mukarce sposobne za rad u Albaniji i tamo uputili u rudnik Kalima. Poslije nekog vremena Branko je sa jednom grupom uspio da pobjegne iz rudnika i preko veza a preko Albanije i naih krajeva doao je kući i uključio se u jedinicu Lovćenskog odreda.
Po povratku kući dugo je zadran kao kurir Lovćenskog odreda. Prilikom odlaska dva bataljona Četvrte crnogorske proleterske brigade i bataljona Pete crnogorske proleterske brigade iao je Branko u sastavu Prvog bataljona četvrte proleterske dva puta u oslobođenje logora u Selo Brčeli. Po povratku zadran je ponovo kod Lovćenskog odreda i upućen u osmu crnogorsku brigadu kao komandir kurira. Sa tom brigadom učestvovao je i u oslobođenju Beograda, prvo kraljevskih dvorova i zauzimanje Palate Albanije. Borac Osme brigade istakao je nau zastavu na vrh Palate Albanije. U pokuaju da istaknu zastavu poginulo je 6 boraca. Branko je dalje učestvovao u proboju Sremskog fronta i zavrio sa brigadom u Sloveniji nastupajući sa drugim jedinicama u zarobljavanju Nijemaca i drugih neprijatelja. Odlikovan je Ordenom za hrabrost i dr.
Kao aktivni oficir nastavio je i zavrio srednju kolu, a poslije penzionisanja, 1955. godine, pohađao je neko vrijeme viu kolu.
JOVAN
NIKOV VUČKOVIĆ - BORAC NOR-a OD 1941. -
1945. GODINE
Rođen 1923. godine u selo Prekornici
gdje je zavrio osnovnu kolu i nastavio da se bavi zemljoradnjom. Prije 13.
julskog ustanka bio je član SKOJ-a i kao takav učestvovao je u 13.
julskom ustanku. Nastupanjem kaznene ekspedicije na teren Ljubotinja
uključujući i selo Prekornice, zarobljen je i odveden u logor Klos.
Poslije Klosa kao zarobljenik odveden je u logor Bar, a odatle u Italiju u
logor Konfijerito. U logoru je primljen za člana KPJ-u. Poslije
kapitulacije Italije i zaposjedanje logora od strane Nijemaca, odveden je u
logor u Njemačku. U logorima je bio sve do oslobođenja logora od
strane saveznika i doao je sa grupom oslobođenih logoraa svoga sela i
ire brodom u Budvu. Ja, njegov brat kao komesar brigade dočekao sam sve
uz neopisivu radost, da smo se braća za vie od četiri godine vidjeli
ive i zdrave. Poto smo sve toga dana nahranili i sjutradan razvezli kamionima
do svojih sela. Poručio sam majci da joj je stigao sin Jovan iv i zdrav kod
mene i da dođe kod nas u Budvu. Poslije dolaska majke gdje je vidjela
svoga sina, kako sam naglasio, poslije vie od četiri godine. Ispunila joj
je elja da su sada sva četiri sina iva i zdrava. Poslije razgovora Jovan
je ostao kod mene u tabu brigade kao ifrant i bio tu do kraja 1945. godine.Poslije
formiranja Sarajevske brigade i na istoj dunosti ostao do demobilizacije
krajem 1946. godine, iako sam ja krajem 1945. postavljen za političkog
komesara Brigade KNOJ-a u Tuzli. Poslije demobilizacije Jovan je bio postavljen
za rukovodioca pote u Ljobitnju, a poslije i za sekretara Mjesne zajednice
Ljubotinj. Delegat u Skuptini optine Cetinje bio je u dva saziva, a u
Ljubotinji bio je sekretar organizacije KPJ-u. U Cetinju se zaposlio poslije Ljubotinja
i stekao uslove za penziju. Iako je
stalno i prije rata bio član SKOJ-a a u internaciji u Italiji primljen u
KPJ a djelovao je kao takav i u zarobljenitvu u Njemačkoj.
MARKO
SAVIĆEV VUČKOVIĆ - BRAT JOKA I
MILA- - kao dobrovoljac u odredu snaga Crne Gore poginuo je u II Balkanskom ratu
na Slivnici. Krasili su ga hrabre i čovječje osobine i nije imao
porodicu.
JOKO SAVIĆEV VUČKOVIĆ - Brat Milov i Markov, kako sam naglasio učestvovao je u borbamaCrnogorske vojske. U razdoblju izmedju ratova otiao je u pečalbu u Sjedinjene Američke Drave i stvorio je relativno dobar imetak i bolje uslove ivota. Poto mu porodica nije bila ba tedljiva, morao je u starijim godinama da ide ponovo u pečalbu i tamo je od iscrpljenosti umro.
BLAO JOKOV VUČKOVIĆ - Bio je izrazito lijep i izrazito lijepo pjevao. Upisao se u Bogoslovsko-učiteljsku kolu i nije je zavrio, obzirom da su zbog izgleda i glasa obećali da će ga postaviti za đakona, on je to prihvatio, obzirom da bi u tom slučaju mogao vie troiti od imetka koji mu je stvorio otac. Obećanje dato njemu nije ispunjeno, da će ga postaviti za đakona, a on je troio vie nego to je trebalo od nasledstva. Poslije razočarenja i odlaska oca ponovo u SAD, zahvatila ga je depresija. Tome je dodalo smrt brata Toma i smrt muke djece koje je imao u braku, depresija se uvećavala, iako su mu ostale dvije zdrave i lijepe djevojčice, koje su mu ostavile potomke. Blaa su strijeljali Nijemci 1944. godine kod crkve u Prekornici.
TOMO JOKOV VUČKOVIĆ - Mlađi Jokov sin uglavnom se bavio zemljoradnjom, ali s vie oslanjao na zarađeni imetak od oca, a poslije odlaska oca ponovo u SAD tee je bilo privikavati se na slabiji ivot, i vie se bavio zemljoradnjom. I njemu su umirala muka djeca, a jedan koji je ostao bio je djelimično paralisan. Imao je i tri kćerke. Onda je i Tomo, poto su iz Argentine traili radnu snagu, otiao u Argentinu da radi. Tamo je radio u hladnjačama, dobio tuberkulozu, vratio se kući, tee bolovao i umro.
BOO TOMOV VUČKOVIĆ - Iako paralizovan bio je borac NOR-a od 1941. - 1945. godine. Oenio se, imao vie kćeri i sina, koji je stvorio brojnu muku i ensku porodicu.
MILO SAVIĆEV VUČKOVIĆ Rođen je polovinom 19. vijeka, učestvovao je u svim borbama crnogorske vojske kao hrabar i skroman ratnik. Učestvovao je u borbama za Skadar. Takođe u borbama sa Austrijancima 1916. godine. Bio je ranjen i kao takav smjeten u bolnici u Budvi. Sa sinom Nikom koji je kao nepunoljetan, takođe učestvovao kao borac u borbi za Skadar i u borbama na Lovćenu. Milo sa sinom Nikom je interniran je u zatvor u Zenici, a neko vrijeme i u logor Boldogasonu u Mađarskoj. Sin Niko po dolasku iz logora eni se i dobija četiri sina - Marka, Branka, Jovana i Mitra, i odlazi u pečalbu oktobra 1926. u SAD i vraća se januara 1951. godine. Za to vrijeme morao je danonoćno da radi u rudnicima Zapadne Virdinije, da bi oduio dugove koje je bio stvorio a da bi dobio dozvolu i otiao u Ameriku, po zelenakim kamatama od 10 posto za svaki mesec. On je sve to oduio odričući se svih ivotnih pogodnosti, pomaući svoju porodicu i roditelje. Pored toga, obezbeđivao je desetak seljaka Prekornice i Ljutobinja, da im uputi tiket za put i zaradu u Argentini. Marku Pejakoviću pozajmio je 300 dolara koji je Marko vraćao od ofita na kuću, koju je Marko kupio u Njegoevoj ulici u Cetinju, u blizini pote. Izdravao je Marka i Mitra za kolovanje u gimnaziji i i drugim kolama. Takodje je podrao svoju porodicu u njihovoj naprednoj orijentaciji. Kao podrku novoj Titovoj Jugoslaviji, uputio je za zajam 1949. godine 2.000 američkih dolara.
Pomenuta četiri sina i supruga Stane, su
svi prvoborci od 1941. - 1945. od kojih je jedino Marko dobio Partizansku
spomenicu od 1941. godine. Kako mislim, naveo i ostala tri pomenuta sina po svim
vaećim kriterijumima, zasluuju da budu nosioci Partizaske spomenice.
Nikova majka Ivana i supruga Stane - poto je otac Milo umro neposredno pred II svjetski rat- - podravali su napredni pokret i zalaganje svojih sinova i unuka.
Za vrijeme trajanja kaznene ekstradicije u Ljubotinju i Prekornici, Stana je donijela kaetu mitraljeske municije, koju su Italijani sa okolnih vrhova ostavili dok su iskopavali rani krompir sa Lastava na Ođi, i predala je nama koji smo bili skriveni u predjelu Laova dola. Takođe je često donosila pečene kolače sa crijepnje, sakrivene ispod rae, prolazeći pored italijanskih straara koji su kontrolisali stanovnitvo.
Poslije odstupanja Partizana sa terena Ljubotinja, četnici su zaposijeli nau kuću i izbacili babu i majku iz svoje kuće u drugu kuću gdje je bio podrum i ostava, gdje smo svojevremeno odrali sastanak ćelije sela Prekornice i Pačarađa o razrađivanju akcija za ustanak 13. jula 1941 godine.
Četnici su se tu zadrali sve do
kapitulacije Italije 1943. godine. Za to vrijeme sjekli su umu,
isključivo naeg vlasnitva u selu. Majku Stanu su odveli četnici
Italijanima u zatvor u Rijeci Crnojevića i bila je tamo do
kapitulacije Italije, a baba Ivana kao stara i dobrim dijelom iznemogla,
oskudjevajući u svemu jedva je preivjela. Majka Stane je u logoru
hrabrila zatvorenice, pogotovo majku poginulih sinova, boraca Mau Markovu
kojoj su krvnički ubili tri sina Sava, Nika i Iliju, i hrabrila je rodbine
ostalih, koje su tada krvnički ubili, Iliju Nikova, Branka Đurova,
Blaa unjina i druge.Vie puta je tu i poslije izlaska iz logora govorila
"da bi bila srećna majka, ako bi joj jedan od četiri sina
prvoborca ostao iv". Bila je učesnik Sreske konferencije ena
dva puta. Odlikovana je Ordenom zasluge za narod. Naa kuća je, kako sam
napomenuo, zatvor-logor četnika od naeg odstupanja aprila 1942. do
sredine 1943. godine. Tu su stalno bili zatvarani Milan Perov
Vučković, Jovan Filipov Banović, brat i sestra Vlada
Pejakovića i drugi. Pomenuti su bili u taj zatvor od osam sati uveče
do osam sati ujutru.
ĐURO KRCUNOV VUČKOVIĆ - Rođen je u drugoj
polovini 19. vijeka, učesnik u svim ratovima Crnogorske vojske. Hrabar i
čestit čovijek, veliki zemljoradnik. Bio je dugo vrijeme u
pečalbi u Americi, stvorio je veliku imovinu. Iz prvog braka imao je dva
sina, Vlada i Sava, a iz drugog Milorada i Velimira. Vlado je bio borac NOR-a
od 1941. do 1945. po oslobođenju koloniziran je u Vojvodinu u Lovćenac
i imao je sina Zariju i dvije kćerke Danicu i Milicu. Zarije ima
sina Vladimira i kćerku Duicu. Iz prvog braka Savo Đurov rođen
je u Prekornicu 1921. godine. Prije rata bio je član SKOJ-a.
Učestvovao je u 13. julskom ustanku. Zarobljen i interniran u logor Klos u
Albaniju. Po dolasku bio je pozadinac i pomagao pokret kao pripadnik
Lovćenskog odreda. Formiranjem10. Crnogorske brigade stupio je u njen
sastav i određen je za kurira taba brigade. Poslije oslobođenja
Cetinja, određen je da se uputi u kolu - akademiju u SSSR. U vrijeme
Informbiroa vraćen je u Jugoslaviju. Bio je u činu poručnika.
Poslije enidbe zbog većih potreba porodice oslabio je zdravstveno i zbog
toga je umro i sahranjen je u Lovćencu. Imao je sina Milivoja i
dvije kćeri. Milivoje je bio vojnik referent u Visokom u BiH. Milivojeva
ena je doktor medicine, radila je u vojnim ustanovama poslije najnovijeg rata
1990. u Tivtu, a sada ivi u Podgorici. Poslije smrti Sava, njegova ena
Jovanka se preudala, a djecu je prihvatio novi mu.
MILAN, PERA ANDRINA VUČKOVIĆ - Za vrijeme bive Jugoslavije bio je vie orijentisan na podravanje vlasti, pod izgovorom da bi mu drugčiji pristup kodio sinu Ljubii (Ljubu) kao vojnom pitomcu, a kasnije oficiru.
U toku NOB-a je bio veliki prijatelj NOB-a kao i njegova porodica, naročito poslije ustanka kad mu je sin Ljubo izabran za komandanta odreda sela Prekornice i Pačarađa. Učestvovao je riječju podravajući NOB, a dijelom due vremena učestvovao je u noćnim straama čuvajući partizane.
Skoro godinu dana bio je u logoru - zatvoru u naoj kući, kako sam naveo od osam sati uveče do osam sati ujutru, za sve vrijeme trajanja logora. Imao je est sinova i kćerku.
MARKO MILANOV - Kao napredan omladinac učestvovao je 13. jula u borbi na Obzovici i dolaskom kaznene ekspedicije zarobljen je i interniran u logor Klos u Albaniju. Kasnije je interniran u Italiju i formiranjem Prve tenkovske brigade u Italiji i poginuo je na tenku, prilikom oslobođenja Donjeg Lapca u borbi za Knin.
JOVAN MILANOV - Kao omladinac učestvovao je u 13. julskom ustanku, zarobljen od kaznene ekspedicije i interniran u logor Klos u Albaniju. Po povratku pristupio je NOB-u u Lovćenskom odredu na terenu Ljubotinja. Po zavretku rata sa porodicom se doselio kao kolonista u Zemun i ima dva sina, Milorada i Milivoja, oba tehnički inenjeri i kćerku koji imaju lijepo potomstvo.
VLADO MILANOV- Učestvovao je u 13. julskom ustanku i nailaskom kaznene ekspedicije zarobljen od strane Italijana, interniran je u logor Klos u Albaniju. Po povratku pristupio je jedinicama Lovćenskog odreda i kao član SKOJ-a kasnije, Četvrtoj proleterskoj crnogorskoj brigadi do zavretka rata. Kasnije je uključen u gardijske jedinice Vrhovnog taba, penzionisan je u činu kapetana prve klase. Kao pripadnik garde dobio je kolonizaciju u Zemun u kojoj se uključila cijela porodica Milana Perova. Bio je aktivan u drutveno-političkim organizacijama. Njegov sin Rade posao je aktivan u radu omladinske organizacije, a poslije i rukovodioc omladine Zemuna. Bio je aktivan u radnim organizacijama, a poslije i u Zborniku optine Zemun. Poslije se oenio i poslije kraćeg vremena iznenada podlijegao srčanom udaru. Poslije je umro i Vlado, a supruga Vladova Milosava i Radova supruga Milka i danas su ive.
NIKOLA MILANOV - Bio je član SKOJ-a i KPJ-u i aktivno se uključio u posleratnu izgradnje Jugoslavije. Učestvovao je u radnim akcijama kao student političko-diplomatskih studija. Zbog napornog rada pao je malo u depresiju i obolio i kasnije umro u Zagrebu i sahranjen u selo Prekornicu.
DUAN
MILANOV - Bio je napredni omladinac, oenio se odmah
poslije II svjetskog rata sa Leposavom Markovom Banović. Dobio dva sina,
Arsa i Radivoja i obzirom na relativno veću imovinu u Zemunu, preselio se
sa porodicom kod braće u Zemun. Sinovi su lijepo napredovali, i angaovali
se u radu omladinske organizacije. Radivoje je zavrio meorologiju i radi u
Podgorici. A Arso radi u bezbednosnim ustanovama.
Duan je radio u Zemunu u Radnoj organizaciji
ZMAJ gdje je penzionisan.
SAVO PEROV VUČKOVIĆ- Rođen je krajem 19. vijeka. Učestvovao je u svim borbama Crnogorske vojske. Naročito se istakao u borbi za Skadar na Tarabou, kada je sa Milom Filipovim Banović postavljao veću bombu, da otvore prolaz naoj vojsci za zauzimanje Taraboa. Podravao je stalnu borbu napredne omladine.
Njegov stariji sin Andrija učestvovao je u 13. julskom ustanku u borbi na Obzovicu kao SKOJ-evac. Poslije nailaska kaznene ekspedicije zarobljen je i interniran u logor Klos u Albaniju. Po povratku, kao član dobrovoljačkog odreda Lovćenskog bataljona učestvovao je u borbi sa četnicima početkom 1942. godine u okolini Kolaina, gdje je hrabro poginuo.
Mlađi sin Petar kao omladinac učestvovao je u ustanku 13. jula. Dolaskom kaznene ekspedicije zarobljen je i odveden u logor Klos u Albaniju. Po povratku se uključio u jedinice Lovćenskog odreda aprila 1942. godine. Odstupao je sa bataljonom 13.jul do Riječana, odakle se poslije govora Save Kovačevića povratio i u povratku je bio zarobljen i proveden u logor u Rijeku Crnojevića. Bio je član SKOJ-a, poslije oslobođenja Jugoslavije uključen je u miliciju, a najvie vremena proveo u Baru, gdje je bio do smrti. Imao je brojnu ensku djecu.
JOVAN ĐUROV VUČKOVIĆ -
Rođen 1917. Bio je privren naprednom pokretu omladine. Učestvovao je
13. jula u ustanku kao borac u borbi na Obzovici. Po dolasku kaznene
ekspedicije zarobljen je i interniran u logor Klos u Albaniju. Poslije povratka
podrao je NOB-e i uključuje se u Lovćenski odred. U Desetu
crnogorsku brigadu stupa u njene redove prilikom osnivanja. Poslije stupa u
druge jedinice u Mostaru i Zrenjaninu. Bio je aktivan oficir, i penzionisan je u
činu kapetana. Prije poslednjeg rata izbjegao je iz Mostara 1990.
godine. Dolazi u Podgoricu sa porodicom. Poslije njegove smrti ostala je porodica
da ivi u Podgorici, a sin eljko sa porodicom due vremena je na radu u
Holandiji.
SAVO MARKOV, NIKO MARKOV I ILIJA MARKOV VUČKOVIĆ - Bili su borci u 13. julskom ustanku. Sa bataljonom "13.
jul" bili su sve do Riječana odakle su se poslije govora Save
Kovačevića vratili i uhapeni su 1942. godine.
Niko je bio rudar u Boru. Niko, Jovan, Vaso Drecu, i Ivo K.
Laličić bili su članovi KPJ-u u Boru. Ilija je do odstupanja
aprila 1942. godine sa terena Prekornice i Ljubotinje bio član SKOJ-a.
Sin Sava Markova Branko se razbolio i umro neposredno pred pokajanje - parastos četiri poginula brata (Sava, Nika, Ilije i Jovana). Savo, Niko i Ilija su svirepo ubijeni u zarobljenitvu u Rijeci Crnojevića - inđon, a Jovan je poginuo u istočnoj Bosni-Mrkonjić grad, kao zamjenik političkog komesara bataljona I proleterske brigade od Nijemaca. Tako da je bilo pet zatvorenih sanduka. Straan prizor za sve koji su ih poznavali, je majka četvorice sinova, baba Mae, koju je sudbina ostavila bez riječi, ali na nogama.
IILIJA NIKOV VUČKOVIĆ - Rođen 1907. godine na Prekornicu. Prije rata bio zemljoradnik. Učestvovao je u II svjetskom ratu u aprilu 1941. godine u borbama na Skadarskom frontu. Prije i poslije toga bio je privren naprednom pokretu. Ilijina majka Ivača, pomagala je na razne načine Iliju i podravala pokret. Iliju su svirelo likvidirali Italijani sa sinovima Marka Ilijina, Brankom Đurovim i Blaom unjinim Laličićem u mjestu inđon na Rijeci Crnojevića
Majka i supruga stoički su podnosili smrt domaćina.I pored toga su podravali pokret. Majka i supruga pokojnog Ilije sa djecom su kolonizirani u Lovćenac-Vojvodinu.Mitar se vratio u Crnu Goru a Marko ostao u Lovćenac.
BRANKO DJUROV VUČKOVIĆ- Rođen 1918.godine na Prekornicu. Bio je jedinac. Upisao je Cetinjsku gimnaziju i zavrio dva razreda. Bio je prije rata, neko vrijeme oko 1936. godine, član KPJ-u i poslije par godina je zaobiđen, ali je podravao napredni pokret. Učestvovao je kao borac 13. jula u napadu na italijansku kolonu na Obzovici u sastavu odreda Prekornice i Pačarađa.
BLAO UNJIN LALIČIĆ bio je član KPJ-u prije II svjetskog rata. Učestvovao je u 13. julskom ustanku, bio u logoru u Klosu u Albaniji, a nako dolaska je zarobljen, i strijeljan zajedno sa grupom streljanih na inđonu.
STANKO MITROV VUČKOVIĆ -
Rođen 1899. godine u Prekornici. Zavrio studije u Odesi u Rusiji.
Kao dijete oficira, učesnik je Balkanskih i Prvog svjetskog rata. Bio je
oficir Crnogorske vojske u Gaeti - Italija i nije se mirio sa gubitkom svoje
drave i dinastije.
Između dva svjetska rata bio je na slubi u Dardi. Pomagao je svojim bliskim prijateljima i rođacima da se koloniziraju u Vojvodinu. U tom periodu prilikom dolaska u rodni kraj, kod majke, dosta često je okupljao domaćine bratstva Vučkovića, na pripremljenu gozbu u elji da se odri jedinstvo bratstvenika.
U drugom svjetskom ratu, lobirao je sa Italijanima sa ciljem koliko je moguće da ublai osvetu Italijana, zbog posledica 13. julskog ustanka, ali nema nikakvih dokaza za djelovanje protiv NOB-a.
BLAO KOSTIN VUČKOVIĆ Nosilac Partizanske spomenice 1941-1945
godine
Rođen je 1914. godine u selu Prekornica. Potpukovnik JNA u rezervi, penzionisan kao vii slubenik Saveznog SUP-a Jugoslavije. Rano je ostao bez roditelja. Otac mu je poginuo kao pečalbar u rudnicima u SAD-a. Majka mu je rano umrla. Poslije smrti roditelja prihvatio ga je stric Stanko sa strinom Dragicom da se brinu o njemu. Klasičnu gimnaziju zavrio je u Osijeku, a poslije zavrene gimnazije pohađao je Pravni fakultet u Subotici. Vojni rok je sluio u Novom Sadu. Član KPJ-u postaje 1934. godine. Politički je bio veoma aktivan, bio je sekretar Ljubotinjske čitaonice, koja je osnovana 1895. godine. U to vrijeme postao je i član optinskog biora ćelija KPJ-u Ljubotinja. Nije bio na sastanku biroa ćelije u organizaciji 13. julskog ustanka, po nalogu Politbiroa CK SKJ. Jedanaestog jula ujutro dobio je obavjetenje od Ljuba Dapčevića da nije bilo nikakvog govora o direktivi za ustanak 13. jula. On je tada otiao za Zeleniku, da bi dovezao namjetaj sa eleničke stanice za strica Stanka, koje su bile stigle iz Darde gdje je on bio javni beljenik. Blao je čitavo vrijeme ustanka, do naputanja kaznene ekspedicije krajem jula, bio najvie u Budvi, tako da nije mogao biti u borbama na Obzovici, Brajićima i Koćelama. Odmah po dolasku početkom avgusta, uključen je u optinski i međuoptinski biro.
Do odlaska za Pljevlja sredinom novembra, bio je komesar Prekorničkog voda. Učestvovao je u borbama za Pljevlja u okviru Lovćenskog bataljona 1. decembra 1941. godine. U toku Četvrte i Pete ofanzive, bio je u Drugoj dalmatinskoj brigadi, a krajem Pete ofanzive u Trećoj divziji, Sa grupom boraca i stareina uključuje se u Lovćenski odred. Blaa su krasile ljudske i čovječje osobine, hrabrost i izrazita preciznost. U vrijeme najvećih oskudica, takoreći na miligrame je dijelio boračko slijedovanje u jedinici u kojoj je bio. Poslije rata, bio je i rukovodioc mađarskih izbjeglica koje su bile u Jugoslaviji poslije ustanka u Mađarskoj. U svim materijalnim poslovima, zbog svoje izuzetne preciznosti, bio je sekretar i blagajnik udruenja u raznim organizacijama. Nakon rata se oenio sa Vjerom Kneević, svrenim pravnikom, koja je dogurala do pukovnika pravne slube.
Neki detalji o aktivnosti Blaa za Ljubotinj i selo Prekornicu. Blao je prvi donio radio aparat u selo, kao i biciklo koje je ostavljao na Obzovicu i Bogute, poto nijesu bili probijeni kolski putevi za Prekornicu, od Ljubotinja i od sela do Obzovice, koji su izgrađeni poslije Drugog svjetskog rata. Ima sina Miroljuba i kćerku Milicu koji imaju brojno potomstvo.
BLAO IVOV VUČKOVIĆ - Kao to je naznačeno u Knjizi I učestvovao je u Balkanskim
ratovima i Prvom svjetskom ratu, a u Drugom svjetskom ratu bio je privren
pokretu. Često je izlazio iz Cetinja i donosio pojedincima dosta vanih
podataka o okupatoru.
NIKO ILIJIN VUČKOVIĆ- Bio je stasit, lijep kao pojava, učesnik u borbama za slobodu Crne Gore. Bio je u zatvoru Jusovači u Podgorici. Njegova dva brata, Jovan i Blao, bili su u emigraciji u Gajeti u Italiji. U toku Drugog svjetskog rata, bio je angaovan da podri NOB, povezujući se sa ljudima iz naeg kraja koji su bili u pečalbi u Americi. Ima brojne potomke.
BLAO JOVANOV VUČKOVIĆ - Čitavo vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je Partizane. Bio je na sredokraći puta Trebodo, između Građana i Prekornice. Bio je borac Desete crnogorske NOU brigade. Sa brojnom porodicom Jovana Savova, ocem, naseljen je u Lovćenac u Vojvodinu. Poslije, kada su postojale mogućnosti, otiao je kao pečalbar u Njemačku i tamo u skorije vrijeme čeka penziju. Inače, ima brojnu porodicu i potomke.
DUAN ĐUROV VUČKOVIĆ - Učestvovao je 13. jula u borbi na Obzovici. Uvijek je pomagao napredni pokret. Poslije dolaska kaznene ekspedicije zarobljen je i odveden u Rijeku Crnojevića i posle u Klos u Albaniju. Po dolasku iz logora stalno je pomagao pokret Partizana. Formiranjem Desete crnogorske NOUB-e stupio je od početka u njene redove. Isticao se hrabroću i drueljubivoću. Ima potomstvo koje podrava njegove ideje. Borac je Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine.
DUAN JOVANOV VUČKOVIĆ - Čitavo vrijeme pomagao partizane kao i njegov brat Blao. Stupio je formiranjem Desete crnogorske NOUB u njene redove i bio borac do demobilizacije. U sklopu porodice sa braćom i roditeljima, naseljen je u Lovćencu u Vojvodini.
Borac je Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. godine. Rano je umro. Ima sina koji ima lijepu porodicu.
IVO JOKOV VUČKOVIĆ - Prije rata bio je jedan od veoma dobrih članova SKOJ-a. Učestvovao je u akciji 13. jula u borbi na Obzovici. Nailaskom kaznene ekspedicije zarobljen i sproveden u Rijeku Crnojeviću i kasnije u logor Klos u Albaniju. Poslije Albanije preko Bara, odveden je u Italiju i kasnije u Njemačku, gdje je stradao u logoru Dahau.
Vrijedno je istaći da mu je sestra Jelena Jokova bila veoma hrabra. Ona je u zatvoru Bogdanov Kraj, opalila amar i pljunula u lice bricu-njemačkom vojniku koji je oiao.
PERO MILANOV VUČKOVIĆ BOBO-Od ranog djetinjstva karakterisao ga je mladalački, nemirni duh. Poslije smrti oca Milana i poslije zavrene osnovne kole, sam se je kolovao, zavrio srednu kolu a nakon toga i fakultet u Novom Sadu i Beogradu. Poslije se angauje u Radnoj organizaciji OBOD, gdje počinje od niih rukovodećih funkcija, do jednog od glavnih rukovodioca i direktora preduzeća. Angauje se i kao politički radnik SKJ, a nakon njene propasti, angauje se kao jedan od podravaoca ekonomske politike i Reformskih snaga Ante Markovića, antiratnog pokreta i pokreta za obnavljanje Crnogorske drave.
Uvijek je imao pravi osjećaj za poslove
koji su u određenom trenutku korisni. Mnogo se angaovao za razne akcije u
selu Prekornica. Veliki je njegov doprinos za pojačanje struje za selo, i
dovođenje novog napajanje od trafostanice saVrela. Njegov veliki doprinos
je bio i kod dovodjenja vode u seoska
domaćinstva. Angaovao se oko unutranjeg uređenja kole u Prekornici
i obnove krova, tako da se seljani mogu sastati bratstvenički i donositi
određene odluke, druiti se i okupljati. Organizovao je i popravku crkve u selu
Prekornica. Takođe se angaovao u raznim drugim akcijama za dobrobit naega
kraja a posebno na irenju i asfaltiranju puta do sela. Oenjen je i ima lijepu
porodicu i potomke, Filipa i Luku.
NIKOLA
FILIPOV BANOVIĆ, nosilac Partizanske spomenice 1941-1945
Rano je ostao bez majke to je uticalo na njegov samostalan razvoj.
Zavrio osnovnu kolu u Prekornicu. Poslije se upisao u Gimnaziju u Cetinju,
ali zbog materijalnog stanja napustio je u niim razredima. Nakon toga, postao
je pitomac Podoficirske kole u Bileći. Čitavo vrijeme bio je
pripadnik napredne omladine. 1938. godine primljen je za plana KPJ-u. U
aprilskom ratu bio je sa pitomcima kole na frontu prema Bugarskoj. Zarobljen
je u ratu sa Nijemcima. Kao Crnogorca Nijemci su ga pustili i na vojničkoj
bluzi sa natpisom KRIGS GEFANGEN - RATNI ZAROBLJENIK, je doao u selo
Prekornicu. Po dolasku odmah je uključen u Biro ćelije Prekornica,
poto je od 1938. bio član KPJ-u. Po formiranju jedinica u avgustu bio je
komandir voda partizana sela Prekornice. Po odstupanju aprila 1942. godine sa
terena Ljubotinja, bio je komandir čete u bataljonu "13.jul" i u
Prvom bataljonu četvrte proleterske crnogorske brigade. Poslije Kupresa u
Četvrtu ofanzivu isticao se uspjenim rukovođenjem i ličnom
hrabroću. U toku Pete ofanzive, sahranio svoju drugaricu Bosu
Boović s kojom je bio gotovo venčan. Učestvovao je u akciji za
proboj prema istočnoj Bosni u Petoj ofanzivi. Poslije zavretka Pete
ofanzive, bio je sa grupom jedinica Četvrte i Pete brigade, dva puta na
teren Crmice, da bi oslobodili iz logora pristalice partizanskog pokreta.
Sa Drugim bataljonom bio je na prodoru u Srbiji, prvi put kad se grupacija morala povući pod navalom Njemaca, Bugara i četnika. Poslije toga, postavljen je za načelnika taba este crnogorske NOUB-e. Poslije je postavljen za komandanta Desete crnogorske NOUB-e i rukovodio je akcijama za oslobođenje Cetinja. Poslije oslobođenja Cetinja, upućen je za kolovanje u SSSR. Poslije zavretka kolovanja u SSSR-u postavljen je za komandanta 21. divizije JNA, gdje je bio vie godina i sa njom u vie garnizona u Sremskoj Mitrovici, Niu, Pančevu i Leskovcu. Poslije je bio postavljen za načelnika taba korpusa u Kumanovu. Zavrio je sve najvie kole i akademiju u Jugoslaviji. Postavljen je za komandatna podoficirske kole u Bitolju, a odatle za pomoćnika komadanta korpusa u Tuzli. Smatram da nije dobio ono to je zasluio, računajući i čin i odlikovanja. Oenjen je sa Jelenom ivković, pozadinskim radnikom, zatočenikom logora Bogdanov Kraj i članom KPJ-u od sredine 1943. godine. Nijesu imali djece.
PERO IVOV BANOVIĆ - Rođen 1916. godine. Otiao je sa roditeljima u Bačku Topolu u Vojvodinu kao kolonista. Zavrio je Trgovačku akademiju. Bio je lijepo razvijen i lijep kao pojava. Imao je izrazitu sposobnost za uspostavljanje druenja-prijateljstva i bio je vrlo prijatan u drutvu. U Bačkoj Topoli bio je primljen u KPJ-u 1938. godine. Prilikom dolaska u selo Prekornice imao je fotoaparat, sa njime je pored pojedinačnih fotografija, slikao i nae parole u koli u Prekornici-TRAIMO PAKT SA SSSR, IVJELA KPJ, IVIO STALJIN....Prilikom kapitulacije bive Jugoslavije aprila 1941. godine, od straha od mađarskog okupatora, doao je sa djevojkom Ankom Kneević i roditeljima u Prekornicu. Moja majka Stane je te fotografije uzela sa sobom u logoru u Rijeci Crnojevića. Iste je dala logoraici Milki Janković koja je poslije postala ena Mila Kraljevića, koji su ivjeli u Zagrebu. Traio sam te slike, ali je ona brzo umrla. Bio sam na njen parastos, koji joj je drao njen brat u naselju Vinjici. Pomenuo sam slike, ali bez uspjeha. Pero me je pozvao za kuma, po starom crnogorskom običaju, da ga vjenčam u crkvi prije početka borbe. Ja sam vjenčao Pera i Anku, uz popa Duana Kostića, oko 8 sati 13. jula. Obzirom da je za devet sati bio zakazan sastanak odreda sela Prekornice i Pačarađa na Stranjici, do tada smo čekali Duana. On nije doao, da bude zajedničko vjenčanje, zbog usputne kontrole Italijana. Italijani ih nisu pustili najbliim putem, već su morali da zaobilaze preko Đinova brda i tek u poslijepodnevnim satima su stigli. Vjenčao ih je moj brat Jovan. Pero nije imao vremena da svrati kući da primi čestitke za vjenčanje od roditelja, jer je morao da ide za sastanak na Stranjicu.
MILO FILIPOV
BANOVIĆ - Rođen oko 1860. godine. Bio je unuk popa Manojla.
Učestvovao je u borbama crnogorske vojske. Jedno kratko vrijeme bio je
radnik u Anadoliji. Bio je među pismenijim starijim ljudima u selu. Bio je
enjen sa Marijom Pejaković, ali poslije rođenja najmlađeg
djeteta, ona je umrla. Učestvovao je u svim borbama koje je vodila Crnogorska
vojska u Balkanskim ratovima. Učestvovao je i u borbama na Skadar. Tu je
kao bomba zajedno sa Savom Perovim Vučkovićem, podmetnuo veću
bombu na Tarabou, da bi otvorili put vojsci. Bio je teko ranjen u lijevu ruku
, od koje je ostao samo dio kostiju i tako onesposobljen nosio je do
smrti. Kao teki invalid, primao je dosta mizernu invalidninu. Vaio je kao
skroman i poten i cijenjen Ljubotinjanin. Prije i u toku Drugog svjetskog rata,
podravao je napredni pokret. Sjećam se da se često sastajao sa Savom
Perovim Vučkovićem, podsjećajući se na bombaku akciju.
Iznosim jednu zanimljivost "Njegova je kuća zidana od majstora Novljana od tesanog kamena, na tri poda. Najnii pod bio je rezervisan za svinje. Drugi za ostalu stoku, a treći za ljude. I to je jedinstven primjer u naim krajevima u to vrijeme".
RAKO MILOV BANOVIĆ - stariji sin. Kao sin invalida, primljen je u Srbiji na kolovanje. Bio je agronom sa sjeditem u Tetovu, Peći, Kraljevu. Kao rezervni oficir učestvovao je sa 38. Pjeadijskim pukom u borbama prema Skadru. On i njegova porodica podravali su NOB. Kao borac kraljevačkog odreda ranjen je i u borbi izgubio oko, a kasnije je bio jedan od sekretara Okrunog komiteta Kraljevo. Oko 1950. godine umro je na toj dunosti od zapaljenja mozga.
JOKO MILOV BANOVIĆ- Mlađi sin Milov, bio je zemljoradnik. Neko vrijeme bio je andarm u postaji u Bogetiće, na putu Podgorica Nikić, na raskrću ka Ostrogu. Poslije je napustio posao i orijentisao se na preduzetničke poslove. Bio je privren naprednom pokretu, učestvovao je kao borac u 13. julskom ustanku i u borbi na Obzovici. Oko 20 jula nailaskom kaznene ekspedicije zarobljen je od Italijana i odveden u logor Klos Albanija. Po povratku uključuje se u jedinice na terenu Lovćenskog odreda - kasnije"13. jul".Aprila 1942. godine sa bataljonom je bio sve do Riječana. Kada se je poslije govora Save Kovačevića vratio kući, zarobljen je od četnika i poslije toga bio je u logoru na Rijeci Crnojevića. Poslije kapitulacije Italije priključuje se jedinicama Lovćenskog odreda. Stalno je pomagao NOB. Sa ocem Milom i svojom brojnom porodicom, koloniziran je u Lovćenac u Vojvodinu. Imao je brojno potomstvo, tri sina i dvije kćerke.
MARKO NIKOLIN BANOVIĆ - Bio je perjanik kod kralja Nikole. U toku II svjetskog rata bio je privrenik NOB-a. Bez obzira to je bio na ranijoj dunosti za Kraljevinu Crnu Goru, pomagao je pokret na razne načine. Njegova čitava porodica je, a posebno sin, aktivno su učestvovali i pomagali pokret.
VLADO MARKOV BANOVIĆ - Poslije zavrene osnovne kole u selu Prekornica upisao se u gimnaziju na Cetinju, ali poslije zavrena dva razreda je napustio. Poslije se bavio zemljoradnjom, obzirom da su imali prilično lepu imovinu. Prije rata bio je napredniji omladinac, postao je i član SKOJ-a, a pred rat i kandidat KPJ. Učestvovao je u 13-julskom ustanku. Sa Ljubom Laličićem u zoru 13. jula, poli su na Brajiće obzirom da je Vlado poznavao dva člana partije i da povee Ljuba Laličića sa njima, da Ljubo prenese direktivu Politbiroa za ustanak, da sa ova dva člana formiraju odred, da razoruaju andarmerijsku stanicu. Poto su razoruali andarmerijsku stanicu na Brajiće, onda su prenijeli odredu zadatak da dejstvuju u rejon sela Brajiće. Poslije su se vratili na Obzovičko drijelo i učestvovali u borbi na Obzovici. Odmah nakon nailaska italijanske kaznene ekspedicije zarobljen je i interniran u logor Klos u Albaniju. Po povratku iz Albanije početkom 1942. godine nastavio je sa pozadinskim radom i uključen u Lovćenski odred. Sa bataljonom "13. jul" iao je do Riječana i u povratku je zarobljen. Nakon izlaska iz zarobljenitva stupio je u jedinice Lovćenskog odreda. U vojnim jedinicama bio je do sredine 1960. godine i penzionisan je u čin kapetana. Sa jedinicama je bio u vie garnizona. Kao penzione automobil. Ostavio je brojnu porodicu i potomke.
PETAR
MILOV BANOVIĆ - Rođen oko 1900. godine. Bio je izrazito kupan,
stabilan. Orijentisan je bio najvie za odravanje relativno velike imovine, a
braća su mu bila u Americi, pečalbari.
Podravao je ideju o samostalnoj Crnoj Gori i bio učesnik Belvederskih
događaj. Kao odrastao podravao je te ideje i druge napredne ideje a
kasnije Komunističke partije. Učestvovao je u trajkovima i u
događdjajima 1936. godine na Belvederu, već oformljen kao komunista.
Kasnije je postao i član KPJ-u. Neko vrijeme prije Drugog svjetskog rata, zaobiđen
kao član KPJ-u od nadlenih. Ali on se i pored toga osjećao kao
komunista, i partija je mogla na njega da računa. Učestvovao je u 13.
julskom ustanku i u borbi na Obzovici. Nailaskom italijanske kaznene
ekspedicije, zarobljen je i sproveden u Rijeci Crnojevića, a odatle
u logor Klos u Albaniju. Po povratku početkom 1942. godine pomagao je
pozadinske komuniste.
Kapitulacijom Italije septembra 1943. godine, aktivno je kao borac učestvovao u akcijama Lovćenskog odreda, a formiranjem Desete crnogorske brigade stupio u njene redove i uskoro postao komandir čete. Prije stupanja u Desetu brigadu kao borac Lovćenskog odreda, naročito se isticao u akcijama partije po selima Ljubotinja i Građana u konferencijama posvećenim zadacima, da oni koji su imali okupatorske puke, predaju iste Italijanima od kojih su ih dobili, jer Partizanima one nijesu bile potrebne. Na njega se uvijek moglo računati kao sigurnog i stabilnog borca. Ponekad, da naglasim, nije bio dovoljno taktičan prema onome koga nije podnosio. Kao komandir čete poginuo u Piperima u borbi za oslobođenje Danilovgrada. Ostavio je potomstvo, sina Bora, koji ima potomke.
MARKO VASOV
BANOVIĆ- Rođen oko 1925. godine. Prije rata
postao je napredni omladinac i postao je član SKOJ-a. Učestvovao je u
borbi za Obzovicu. Poslije je uključen u jedinice Lovćenskog odreda,
a potom je bio borac Sedme omladinske crnogorske brigade. Kao član KPJ-u
razvijao se i postao član organa bezbjednosti Korpusa JNA u Podgorici, gdje
je bio unapređen u čin majora. U drutvu je uivao dobar ugled. Umro
je relativno mlad. Sahranjen je u selo Prekornica, a porodica i potomstvo
sada ivi u Podgorici.
RAKO STEVANOV BANOVIĆ - Rođen u prvoj polovini 1920. godine. Bio je najstariji sin Stevana Jokova Banovića. Izrazito razvijen, relativno lijep, a u drutvu je volio da ističe svoje miljenje. Punoljetstvom se je orijentisao za napredni pokret, a oko 1936. godine postao je član KPJ-u.
Učestvovao je u nizu radničkih trajkova Cetinja, i u akciji naprednih crnogorskih snaga u dogadjajima na Belvederu. Poslije je zaobiđen od strane partije, ali se osećao komunistom i partija je mogla na njega uvijek da računa. Učestvovao je u 13. julskom ustanku u borbi na Obzovici. Nailaskom kaznene ekspedicije Italijana zarobljen je, proveden u Rijeku Crnojevića i interniran u logor Klos u Albaniju. Poslije povratka početkom 1942. godine nastavio je da pomae pozadinske radnike na terenu. Ima brojnu porodicu i potomstvo.
DUAN STEVANOV BANOVIĆ - Rođen 1917. ili 1919. godine. Zavrio je osnovnu kolu u selo Prekornicu. Bavio se zemljoradnjom. Kao odrasli mladić podravao je napredni pokret. Bio je član SKOJ-a prije rata, učestvovao je u borbi na Obzovici 13. jula 1941. godine. Zarobljen je od strane kaznene ekspedicije Italijana, proveden preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Po povratku iz zarobljenitva početkom 1942. godine postao je borac Lovćenskog odreda, i član KPJ-u. Formiranjem Desete crnogorske NO brigade, stupa kao borac u njene redove. Poslije demobilizacije nastavlja aktivan politički rad i dosta je dugo vremena bio sekretar partijske organizacije KPJ-u u Prekorničkoj planini. Poslije se odselio u Bar, sazidao kuću za svoju brojnu porodicu i potomstvo. Prije nekoliko godina je umro.
MIRKO STEVANOV BANOVIĆ - Rođen oko 1920. godine. Osnovnu kolu zavrio u selo Prekorica. Kao napredni omladinac postao je član SKOJ-a. Učestvovao je u borbi na Obzovici. Nailaskom kaznene ekspedicije Italijana odveden je preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Povratkom, početkom 1942 godine uključio se u Lovćenski odred i sa bataljonom "13. jula" odstupao do Riječana. Poslije govora Save Kovačevića vratio se i zarobljen i odveden u logor u Rijeku Crnojevića. Nakon nekog vremena provedenog u logoru vratio se u svoje selo i pomagao pozadinske radnike. Poslije kapitulacije Italije učestvovao je sa seoskim odredom u borbi protiv neprijatelja. Zavretkom rata prijavio se miliciji i kao milicioner preselio se prvo u Cetinje a zatim u Bar. Sazidao je kuću, i tamo ivi sa brojnom porodicom i potomstvom.
LUKA ILIJIN BANOVIĆ - Bio je učenik Bogoslovije. Početkom okupacije Jugoslavije pomagao je partizane i pokret kao član SKOJ-a. Treba istaći da je bio veoma skroman, tolerantan prema svima, i prijatan u drutvu. Ima potomstvo dva sina, Bojana i Dejana, koji jo nemaju potomke. Umro je i sahranjen je u Beogradu. Supruga mu je bila izuzetno aktivna, due vrijeme je bila direktor Zavoda za zatitu spomenika, i veoma aktivan arhitekta. Od zajedničke imovine osnovala je Fond porodice Luke Banovića, i svake godine se nagrađuje pet najboljih studenata Republike Srbije.
PRELE NIKOV BANOVIĆ- Rođen u selu Prekornici oko 1914. godine. Zavrio je osnovnu kolu u Ljubotinju. Bio je zemljoradnik. Kao odrasli mladić bio je istaknuti prijatelj naprednog pokreta. Učestvovao je u demonstracijama koje je KPJ-u vodila u Cetinju. Oko 1936. godine bio je član KPJ-u. Učestvovao je u ustanku 13. jula u borbi na Obzovici i nailaskom kaznene ekspedicije Italijana zarobljen je i interniran preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju, a poslije preko Bara u Italiju. Kapitulacijom Italije izbjegao je iz logora i priključio se jedinicama Slovenije i Hrvatske. Po zavretku rata uključuje se aktivno u obnovi Jugoslavije kao rukovodioc građevinskih preduzeća i član KPJ-u.
SAVO UNJIN BANOVIĆ - Rođen u selu Prekornice oko 1914. godine, a osnovnu kolu je zavrio u Ljubotinju. Bio je veliki aktivista naprednog pokreta. Oko 1936. godine bio je član KPJ-u dugo vremena. Pred ustanak 13. jula bio je zaobidjen od strane KPJ-u. Učesnik je ustanka 13. jula i nailaskom kaznene ekspedicije Italijana zarobljen je i interniran preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Nakon povratka početkom 1942. godine nastupao je sa bataljonom "13.jul" do Riječana i poslije govora Save Kovačevića, po odobrenju se je vratio i zarobljen je u povratku i odveden u Rijeku Crnojevića. Treba istaći da je u jednoj nozi osećao uticaj dečje paralize, to se jako osećalo u hodu. Pored toga je bio spreman da podnosi sve tekoće gladi i borbe u trećoj ofanzivi. Poslije kapitulacije Italije, istakao se u pozadinskom radu u selu i okolini. Imao je neprilika zbog političkih stavova i postao je slubenik u optini Cetinje. Sahranjen je na Prekornici.
ĐURO MARKOV BANOVIĆ - Rođen je oko 1910. godine u Prekornici. Bio je zemljoradnik. Nije bio naročito politički aktivan, ali je podravao napredne snage. Učestvovao je u ustanku 13. jula u borbi na Obzovici. Zarobljen je od kaznene ekpedicije Italijana i preko Rijeke Crnojevića upućen u logor Klos u Albaniju. Po povratku pomagao je pokret NOB-a i pozadince na razne načine, pogotovo pozadince. Ima dva sina. Stariji sin Ljubo, bio je poslije rata jedan od rukovodioca omladinske organizacije Crne Gore. Jednom prilikom predavao je i tafetu drugu Titu. Sinovi imaju porodice i potomstvo.
BLAO MARKOV BANOVIĆ- Rođen oko 1920. godine, osnovnu kolu zavrio je u selu Prekornicu. Kao napredni omladinac postao je član SKOJ-a. Učestvovao je 13. jula u borbi na Obzovici. Nailaskom kaznene ekspedicije Italijana zarobljen je i interniran preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Poslije povratka, uključio se u vojne jedinice i kao član KPJ u jedinice mornarice, gdje je penzionisan u činu kapetana. Dobio je kolonizaciju u Beograd. Imao je brojnu porodicu i potomstvo, a i vikendicu u Baru.
FILIP SAVOV BANOVIĆ - Rođen oko 1910. godine. Osnovnu kolu zavrio u Ljubotinju. Bio je zemljoradnik. Podravao je naprednu ideju KPJ. Jedno vrijeme oko 1936. bio je član KPJ-u, učestvovao je u 13. julskom ustanku i u borbi na Obzovici. Od kaznene ekspedicije zarobljen je i preko Rijeke Crnojevića, interniran u logor Klos u Albaniju. Kada se vratio početkom 1942. godine, pomagao je pokret NOB i formiranjem Desete crnogorske brigade stupio u njene redove kao borac. Poslije demobilizacije uključen je u obnovu zemlje u sastavu gradjevinskog preduzeća. Borac je NOR-a. Ima brojnu porodicu i potomstvo.
JOVAN, FILIPA NIKOVA BANOVIĆ- Rođen je oko 1915. godine. Zavrio je osnovnu kolu u Ljubotinju. Učestvovao je u borbi na Obzovici 13. jula. Zarobljen je od kaznene ekspedicije Italijana, odveden preko Rijeko Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Poslije povratka i naeg naputanja teritorije Ljubotinje, početkom Treće ofanzive i uspostavljanjem vladavine četnika, bio je njihov zatočenik, kako sam naveo, u logoru u kući Nika Mila Vučkovića. To je trajalo skoro vie od godinu dana, tako da je morao da u logor dolazi svako veče u osam, a ujutro u osam da naputa logor. Formiranjem Desete crnogorske NO brigade bio je njen pripadnik. Borac je NOR-a. Ima porodicu i potomstvo. Umro je i sahranjen u selu Prekornica.
PERO ĐUROV BANOVIĆ- Rođen oko 1912. godine. Zavrio je osnovnu kolu u Ljubotinju. Kao mladić podravao je napredne ideje. U KPJ primljen je oko 1936. godine. 13. jula učestvovao je u borbi na Obzovici. Zarobljen je od italijanske kaznene ekspedicije. Odveden preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Poslije povratka iz logora početkom 1942. godine, bio je vrlo aktivan podravajući NOB i partizane. Poslije kapitulacije Italije postao je borac Lovćenskog odreda. Po zadatku sreskog komiteta KPJ iao je sa rukovodiocem u određenima selima Ljubotinja i Građana i Dobrskog Sela, sa posebnim zadacima-predaja okupatorskog oruja okupatoru. Bio je aktivan u raznim akcijama i diverzijama na terenu. Stupio je u Desetu crnogorsku NO brigadu od osnivanja. Po demobilizaciji otiao je sa svojom porodicom kao kolonista u Lovćenac u Vojvodinu. Borac je NOR-a od 1941 do 1945. godine.
MITAR JOKOV BANOVIĆ - Rođen je oko 1900. godine. Zavrio je osnovnu kolu u Ljubotinju. Bio je aktivni pomagač pokreta NOB-e tokom Drugog svjetskog rata. Isticao se svojim dranjem, i aktivnostima na svim seoskim konferencijama koje je organizovala KPJ-u. Djelovao je uvijek stabilno i dostojanstveno. Umro je i sahranjen u Prekornici. Ostavio je iza sebe dve kćerke, koje imaju potomstvo.
BOO NIKOLIN BANOVIĆ - Rođen je oko 1910. godine. Zavrio je osnovnu kolu u Ljubotinju. Bio je zemljoradnik. U mlađim danima bio je privrenik naprednih ideja. Oko 1936. godine, neko vrijeme bio je član KPJ-u. Učestvovao je 13. jula u ustanku na Obzovici.
Stalno je bio aktivan do zarobljavanja od strane italijanske kaznene ekspedicije. Odveden je preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Po povratku kući nastavio sa aktivnosti podravajući narodni pokret i partizane uopte. Formiranjem Desete crnogorske brigade kao borac stupio je u njene redove. Aktivirao se u poslije ratnu izgradnju zemlje.
Borac NOR-a od 1941. do 1945. godine. Ostavio je naslednike i potomstvo, a sahranjen je u Prekornici.
IVO ANDRIJIN BANOVIĆ -Rođen je oko 1900. godine. U ratu, kuća mu je bila na relaciji puta kurira od Patrovića do Ljubotinja i obratno. Sva porodica mu je bila aktivna u pomaganju NOB-a, pogotovo pripadnika Gornje Crmice. Od formiranja Desete crnogorske brigade, bio je njen borac. Borac NOR-a od 1941.- do 1945. godine. Ima brojnu porodicu i potomstvo.
RADE MARKOV BANOVIĆ - Rođen je oko 1928. godine. Stalno je pomagao pokret, kako on - tako i njegova porodica. U tome se naročito isticala i njegova sestra Ljeposava. Stupio je u Desetu crnogorsku NO brigadu kao borac. Poslije rata je radio kao milicioner. Ima brata Mila, inenjera, koji ivi u Zagrebu sa svojom porodicom. Imao je brojnu porodicu i od njih potomstvo. Rade je umro i sahranjen je u Prekornici.
NIKO ANDRIJIN BANOVIĆ - Rođen oko 1910. godine u Ljubotinju. Zavrio je osnovnu kolu u Ljubotinju. Bio je zemljoradnik. Učestvovao je u 13. julskom ustanku na Obzovici. Zarobljen od strane italijanske kaznene ekspedicije. Proveden je preko Rijeke Crnojevića u logor Klos u Albaniju. Po povratku početkom 1942. godine, stalno je pomagao NOB. Formiranjem Desete crnogorske NO brigade stupa u nju kao borac. Bio je borac NOR-a od 1941 do 1945. godine. Umro je i sahranjen na Obzovici. Nije imao potomke.
JOVAN SAVOV VUJANOVIĆ - Rođen u Ljubotinji i tu je zavrio osnovnu kolu. Ubijen je u okolini Čekanja od "kripara". Kao ofer, Jovan je poginuo zajedno sa Duanom Vlahovićem ministrom poljoprivrede Crne Gore. Imao je sestre, koje imaju brojno potomstvo.