A Brief History of the Sarap Brotherhood

 

WWW.SARAPI.ORG  Genealogija crnogorskog bratstva SARAP

      

.GENEALOŠKE LINIJE

BRATSTVA

BANOVIĆI

ĐURAŠEVIĆI

KALUĐEROVIĆI (NIKOLIĆI)

KARADAGLIĆI (VUKIĆEVIĆI)

LALIČIĆI

MARKIŠIĆI

VUČKOVIĆI

VUJANOVIĆI

VUKIĆEVIĆI

.

PRILOZI

.

V

V

V

 

RIJEČ PRIREĐIVAČA

JOVAN IVOV VUČKOVIĆ - 

PISMO

MAJKA REVOLUCIONARA

PRIPOVJETKA O BOŽINI SARAPU

BROJ OGNJIŠTA
SVADBA USTANIKA
BARJAKTARSTVO
LJUBOTINJSKO KOLO
NEMIRNI ŽIVOT
PRVI SARAP U RUSKOJ ŠKOLI
UKRATKO O SARAPIMA
KNJIGA I
KNJIGA II
VOJISLAV LUBARDA -
ŽIVE LEGENDE

B O Ž I N A    S A R A P

                                                                                                  "Što se nešće u lance vezati,
                                                                                                   Što na pravu vjeru ne pohuli,
                                                                                                   To se zbježa u ove planine,
                                                                                                   Da ginemo i krv prolivamo
                                                                                                   I da sveti amanet čuvamo,
                                                                                                   Divno ime i svetu slobodu."

                                                                                                                                            P.P. NJEGOŠ

Prema predanju, naš predak BOŽINA SARAP – je od turskog zuluma pobjegao u Zetu (Crnu Goru) iz sela Sarapovine (sada se zove Podlugovi) kod Sarajeva, oko 1465. godine. (Da li se Božina pri polasku iz Bosne prozvao Sarap, ili je to prezime dobio po dolasku u Zetu, po selu iz kojega je došao, nije nam poznato). Evo šta o Božini Sarapu kažu predanja: Gospodar Ivan Crnojević primio je Božinu Sarapa u red svojih slugu. Neko vrijeme Božina je vršio službu na zadovoljstvo svoga gospodara, ali, jednog dana posvađa se, potuče sa ostalima i ubi jednoga. Za ovaj zločin Ivan Crnojević kazni Božinu i protjera ga iz svoje zemlje. Po istom predanju, Božina je napustio Zetu i pošao u Mletke, gdje se odmah odao trgovini. Sobom je bio poveo i jedinca sina - Branka.

Godine 1482. kada je Ivan Crnojević, tadašnji gospodar Zete, bio u Mlecima, dužd i gospoda poželješe da se našale na njegov račun, spremajući mu nekakvu podvalu. Doznavši za ovo, Božina Sarap, bez obzira što ga je Ivan protjerao, riješi da osujeti namjeru Mlečića i spasi gospodara Zete.

O tome sam slušao od naših starih, a i čitao u knjizi Andrije Jovićevića "Istorija Riječke nahije", gdje navodi: "Božina se posvađa sa Ivanovim slugama i potuče ih, zato Ivan naredi te mu slome desnu ruku i išćeraju ga iz Crne Gore. U to doba Ivan pođe sa svatovima u Mletke za snahu, a u Mlecima se desio i Božina. Dužd naredi tajno, da niko ne prodaje drva Ivanovim slugama, da mogu zgotoviti ručak, a Ivan je bio pozvao dužda i gospodu na ručak, pa je dužd htio, da Ivana time osramoti. To dočuje Božina, pa dođe kod Ivana i videći Ivana na muci zbog toga, savjetuje mu, da pošlje sluge, da kupe sve orahe i lješnike na Pazar, pa da na njihovim korama zgotovi ručak za gospodu. Tako se Ivan oslobodi ove nezgode i Božinu uzme sa sobom i dovede u Crnu Goru ..."

Koliko je ovo predanje o orasima i lješnicima tačno ne može se sa sigurnošću reći, ali je tačno da je Božina u Mlecima Ivanu učinio neku krupnu uslugu, jer pri povratku iz Mletaka u Crnu Goru, Ivan je sobom doveo Božinu i njegovog sina Branka i dao im naselje na Strugarima, koje oni nijesu htjeli da prime. Zatim im je rekao da se nasele gdje god sami žele. Božina je tada izabrao Viranj Rupu (kako se tada zvao današnji Ljubotinj) u selu Boguti, gdje je u Ćipuru, ispod Viranja, sagradio kuću (koja i danas postoji, a u njoj stanuje Marko Milov Vukićević).

Zemlju je imao u Bogutskom polju, a planine su mu bil Prekornica, Tatarija, Viranj i Osmin.

Nedaleko od kuće sagradio je i crkvu, posvećenu  sv. Nikoli, koju su pri kraju XIX vijeka Bogućani proširili, jer je bila mala za vršenje obreda. Pred ovom svojom zadužbinom sahranjeni su Božinini posmrtni ostaci.

Za vrijeme radova oko obnove crkve, njegovi posmrtni ostaci su sačuvani i sahranjeni su ispod samog oltara.

Svi Sarapi, od Božine do danas, slavili su krsnu slavu Sv.Nikole, koji dolazi 19. decembra (po novom kalendaru). Samo u pojedinim slučajevima je došlo do promjene krsne slave.

Pred ovom crkvom Sarapi su 1930. godine podigli svome pretku Božini skroman spomenik, da se zna da je tu sahranjen rodonačelnik bratstva - Božina Sarap - od kojeg danas tu živi osam bratstava  (a ima ih i u drugim mjestima Jugoslavije) .

U svojoj "Istoriji Riječke nahije" Andrija Jovićević, između ostalog piše da je Božina imao pet sinova. To uvjerenje važilo je sve dok je Vaso Đurov Vukićević (poslije moje kopije, koju sam mu poslao na čitanje i dopunu 1957.) nije pokazao neki stari rodoslov, kojeg je sastavio Stevo Ivov Vukićević još 1912. godine, a iz kojega se vidi ono što sam slušao od starijih: da je Božina imao samo jednog sina, a ne pet, kako to Jovićević navodi.

Dakle, prema Sarapovoj "hrisovulji" i nacrtu Steva Ivovog, a docnije i dopunjenog nacrta Vasa Đurovog, konačno je utvrđeno: Božina Sarap imao je samo sina Branka, a Branko četiri sina, od kojih se razvilo osam bratstava (što ćemo iz sljedećeg vidjeti).

 

VLASTELIN BRANKO SARAP

Branko Sarap je sin Božinov. Brankovo ime nalazi se na povelji Đurđa Crnojevića, iz 1494. godine, koja se odnosi na razgraničavanje sela Šišovića.

Kao vlastelin, u doba Đurđa Crnojevića, a kasnije kao knez ljubotinjski, Branko je bio i poglavar plemena. (Po opisu Marjana Bolice, u istoriji "Crna Gora 1614." štampane u Mlecima, Crna Gora se dijeli na pet djelova, među kojima se navodi Ljubotinj, a ne pominje Ceklin, te proizilazi da je Branko bio vrhovni knez Ljubotinja i Ceklina. I po Andriji Jovićeviću i Mihailu Strugaru, u knjizi "Slike iz prošlosti Ceklina", može se zaključiti da je Branko stvarno bio knez oba plemena).

Branko je bio sa ocem u Mlecima i tamo izučio nešto škole, više nego se u to vrijeme moglo izučiti u Crnoj Gori.

Prema nekim spisima, u to vrijeme Turci su postavili spahiju, sa namjerom da im prikuplja harač od raje. No, kako se Crnogorci u ovim krajevima nikada nijesu smatrali rajetinom, nijesu željeli da daju harač, već je spahija to silom činio. Prema nekim izvorima, spahijini ljudi dođoše u selo Smokovce da kupe harač, ali Smokovci ne htjedoše dati dobrovoljno. Zato Branko Sarap sazove zbor na Pelinovo ždrijelo, gdje dođe do svađe, u kojoj je Branko platio glavom od spahijinih ljudi, štiteći Smokovce.

Poslije Brankove smrti postade knezom njegov sin Rade. Prema nasljedstvu, reklo bi se da je Rade bio najstariji Brankov sin, a imao ih je četiri, i to: Rada, od kojeg su Banovići; Vučka od kojeg su Vučkovići; Lala od kojeg su Laličići; i Jovana, od kojeg su Vukićevići, Vujanovići, Đuraševići, Markišići i Nikolići-Kaluđerovići.

Osim ovih bratstava, koja žive u Ljubotinju, ima ih koja su se odselila, kao npr.: u Istri, u selu Peroj i danas žive Popovići, koji su dobili prezime po popu Milu Nikoliću, koji se u Peroj preselio sa bratom knezom Markom.
                                                                                                                 
Vučkovića ima u Zeti (preselili u Beograd), Ulcinju, Skadru (vratili se u Podgoricu), Baru i drugim mjestima. Vukićevića-Sarapa ima u Zeti, na Vranjini, u Beogradu. Karadaglići (Vukićevići)-Sarapi su se takođe naselili u Zetu i Podgoricu. U Matagužima (Zeta) ima Vučkovića koji su muslimani, Banovića u Hercegovini, a Laličića oko Gusinja, takođe muslimana. Za njih nemamo dokaza da su Sarapi. Vučkovića ima i na Njegušima i u Lješanskoj nahiji, a Vukićevića u Nikšiću, mada oni nijesu Sarapi.

Osim ovih, ima ih još koji su se odselili i danas žive po raznim krajevima ondašnje Jugoslavije, za koje ne možemo da kažemo gdje i kada su  i kuda odselili, kako se danas prezivaju i koju slavu slave. Najviše Sarapa je u Beogradu, a odselili su se iza II svjetskog rata, zatim Lovćencu, a ima ih i u Novom Sadu, Zagrebu, Rijeci, itd.

*  *  *

PISMO SARAPA BRAĆI U INOSTRANSTVO

Na opštem zboru svih bratstvenika bratstva SARAP iz Boguta i Prekornice (Kaluđerovića, Vujanovića, Đuraševića, Markišića, Vukićevića, Vučkovića, Banovića i Laličića) održanom dana 5.XI.1928. godine u Prekornici, riješeno je sljedeće:

  1. Da naše bratske veze naslijeđene od naših predaka, koje smo u poslednje vrijeme jako zanemarili, obnovimo u onolikoj mjeri, koliko nam materijalne mogućnosti dozvoljavaju;
  2. Da skrajnimo sva naša dosadašnja prezimena-ogranke, a da zvanično-administrativno uzmemo naše staro zajedničko prezime SARAP;
  3. Da se o Božićnim praznicima svi u zajednici, kao braća, polazimo. Sa polažnjom smo počeli ove godine o Božiću;
  4. Da svadbene obrede – naročito muške svadbe – ukoliko nam bude moguće, obavljamo u zajednici;
  5. Da našem  starom pretku BOŽINI SARAPU podignemo jedan skroman spomenik prema hramu Sv. Nikole u Bogutima, gdje se i njegov grob nalazi.


Taj spomenik podiže 150 domova njegova potomstva, i ne bismo smjeli dozvoliti da nam neko od strane prebaci, da taj spomenik ne odgovara autoritetu i veličini našeg bratstva. Za tu svrhu počeli smo prikupljati dobrovoljne priloge, ali, kao što znate, mi se nalazimo u teškim materijalnim okolnostima. Ima mnogo domova koji nemaju ručka, ali ipak su dali dobrovoljni prilog za tu stvar.

Mi smo skupili oko 8.000 (osam hiljada) dinara. Dali smo mnogo više nego smo mogli, ali ipak ova je cifra mala za jednu tako veliku stvar. Molimo vas kao našeg brata, da nam pomognete, jer bez vaše pomoći stvar se ne bi mogla izvesti kako valja.

Ovakva pisma razaslali smo svuda našoj braći gdje god se koji nalazio, i nadamo se da će nas svaki brat pomoći, onoliko koliko bude mogao.

Za izvođenje navedenog određen je Odbor iz svih ogranaka bratstva Sarapa, koji će o svemu voditi računa.

Dobrovoljne priloge izvolite slati na ime našeg brata Jova N. Vukićevića, iz Boguta, i to najdalje do 1. jula ove godine.

Što se tiče prikupljanja dobrovoljnih priloga, imate tražiti i primati samo od naše braće Sarapa, inače od drugoga nikako.

Primite bratski pozdrav u ime sve braće od Odbora u koji su ušli.

 

Ljubotinj, aprila 1929. godine                                                   Pop Milo Vučković

    1. Milo A. Markišić,
    2. Tomo   Vujanović,
    3. Jošo   Đurašević,
    4. Joko F. Kaluđerović,
    5. Pero N. Vučković,
    6. Jovo N. Vukićević,
    7. Marko N. Banović
    8. Risto S. Laličić

 

kontakt e-mail:sarapmne@gmail.com